IV. tjedan došašća
Ponedjeljak, 21. 12. 2020.
Svagdan

ČITANJA:
Pj 2, 8-14 (ili: Sef 3, 14-18a);
Ps 33, 2-3.11-12.20-21;
Lk 1, 39-45

Evanđelje: Lk 1, 39-45

Iz Evanđelja po Luki

      U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glas:
      »Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«

      Današnji evanđeoski odlomak govori o susretu dviju žena, dviju budućih majki: Elizabete, majke Ivana Krstitelja i Marije, Majke Isusa Krista. Već od samih početaka Crkve Marija je zauzimala posebno, povlašteno mjesto među svim svecima: Marija je manja od svoga sina Isusa, no veća od drugih svetaca.
      Zašto? U čemu je, zapravo Marijina veličina, po čemu je to ona drukčija od svih drugih svetaca? Olako odgovaramo kako je Marijina posebna uloga u povijesti spasenja činjenica što je postala majkom Božjeg Sina. Svi evanđeoski tekstovi Mariju nazivaju Isusovom majkom i u toj odrednici gledaju njezinu glavnu ulogu u djelu spasenja. Zato se Mariju u Katoličkoj crkvi naziva i suspasiteljicom, suotkupiteljicom svijeta. I doista, njezina uloga Bogorodice zavrjeđuje posebno čašćenje.
      No, ne samo ta uloga. Marija je i po mnogo čemu drugome uistinu velika i vrijedna hvale, a još više vrijedna nasljedovanja. Bila je jednostavna, a opet tako velika. Nije bila pustinjak, nije stanovala u špilji, nije jela skakavce, nije bila samotnjak, napuštena i beskućnik kao većina svetaca i proroka. Nije činila čuda, nije okupljala mase i držala veličanstvene govore. Marija je živjela kao što živi većina ljudi: u obitelji. Radila je i odmarala se kod kuće; molila kod kuće i u sinagogi/Hramu. Imala je najobičniji izlazak i zalazak sunca. Kad je Isus postao slavan i kad se pročulo o njegovu nauku i čudesima, ljudi se pitaju odakle mu ta mudrost i moć, budući da je sin tesara i da mu se majka zove Marija. Da je Marija bila i najmanje neobična, drukčije bi ljudi mislili: pokušali bi tumačiti veličinu Kristovu osobinama njegove majke. Nitko na njoj, jednostavno, nije primijetio ništa neobično. U čemu se, onda, sastoji Marijina vrijednost i veličina?
      O vrijednosti svakoga čovjeka odlučuje cijeli njegov život, sve ono što on u životu čini, ono što on zapravo jest. Vrijednost vjernikâ procjenjuje se prvenstveno njihovim odnosom prema Bogu i prema čovjeku, ostavljajući uvijek samo Bogu konačni sud o tome kakav je uistinu tko. Ako je ljudski životni hod protkan pouzdanjem u Boga i konkretnom pomoći drugom čovjeku, onda kažemo da je dobar vjernik, da valja. Iz Marijina odnosa prema Bogu i čovjeku možemo naučiti mnogo, jer se upravo tu nalazi Marijina veličina.
      Marija je bila službenica Gospodnja. Svoju je volju podvrgla volji Božjoj. Za Božji plan, za rođenje i odgajanje njegova Sina, uložila je čitav svoj život, sve do sramotne Isusove smrti na križu, a i dalje. Marija je pouzdano, vjerno i ustrajno služila Bogu i njegovu volju svojim životom izvršavala. Marija je, naprosto, bila vjerna Božja službenica.
      Marija je služila i čovjeku. Bilo bi normalno, barem prema našem ljudskom shvaćanju, da nakon Navještenja zaroni u razmišljanje i vjerski zanos. Da na neki način misli samo o Bogu, da se povuče u osamu, da ostavi ljude i da se u samoći priprema za tako veliku ulogu: do tada najveću u povijesti čovječanstva. No, ona to ne čini. Čini upravo suprotno. Čuli smo u današnjem evanđelju: „U one dane usta Marija i pohiti u gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu“ (Lk 1,39-40). Marija, noseći Sina Božjega pod svojim srcem, hrli k ljudima. Elizabeta je bila potrebna Marijine pomoći i Marija to prepoznaje. Marija očituje da je ne samo službenica Gospodnja, nego da služi i pomaže ljudima. Njezin život s Bogom postaje život za druge. Ona vidi i ono što običnom promatraču promiče: na svadbi u Kani Galilejskoj zapaža potrebu mladenaca. Obraća se Isusu i nakon što je dobila naoko negativan odgovor: „Ženo, što ja imam s tobom?“ (Iv 2,4), ipak ne odustaje. Imajući povjerenja u Sina i onda kada se povjerenje čini utopijom, kaže drugima da učine sve što im Isus rekne. Sve je to učinila ne za osobno dobro, nego za dobro drugih.
      Doista, onaj koji vjeruje u Boga, onaj koji osjeća Božju prisutnost, ne ostaje zarobljen u sebe, nego drugima naviješta radost života s Bogom. Ne isključuje nikoga iz Božje ljubavi, niti drugima zatvara širinu neba, nego pomaže dugome da se susretne s Bogom. Ne smije i ne može ostati gluh i slijep na nepravdu koja se nanosi čovjeku pored njega. Onaj koji vjeruje trebao bi, na kraju, svoju životnu sreću tražiti u sreći drugoga. Nemoguće je vjerovati u Boga, a ne vjerovati u brata čovjeka. Toliko smo puta to sami čuli i rekli, a tako rijetko u to uistinu povjerujemo. Činjenica je to s kojom se nosimo svaki dan i koja nam je i teška i bolna, ali istovremeno i spasonosna. Marija je nenadmašan primjer kako služenje Bogu zapravo znači služenje čovjeku.