II. Vazmeni tjedan
Ponedjeljak, 20. 4. 2020.
Svagdan

ČITANJA:
Dj 4, 23-31;
Ps 2, 1-3.4-9;
Iv 3, 1-8

Evanđelje: Iv 3, 1-8

Iz Evanđelja po Ivanu

     Bijaše među farizejima čovjek imenom Nikodem, ugledan Židov. On dođe Isusu obnoć i reče mu: »Rabbi, znamo da si od Boga došao kao učitelj jer nitko ne može činiti znamenja kakva ti činiš ako Bog nije s njime.« Odgovori mu Isus: »Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!«
     Kaže mu Nikodem: »Kako se čovjek može roditi kad je star? Zar može po drugi put ući u utrobu majke svoje i roditi se?« Odgovori Isus:
     »Zaista, zaista, kažem ti:
     ako se tko ne rodi iz vode i Duha,
     ne može ući u kraljevstvo Božje.
     Što je od tijela rođeno, tijelo je;
     i što je od Duha rođeno, duh je.
     Ne čudi se što ti rekoh:
     ‘Treba da se rodite nanovo, odozgor.’
     Vjetar puše gdje hoće;
     čuješ mu šum,
     a ne znaš odakle dolazi i kamo ide.
     Tako je sa svakim
     koji je rođen od Duha.«

     Nastavljajući naša razmišljanja u rubrici Misao dana, na internet stranici našeg Svetišta, došli smo do drugog Vazmenog ponedjeljka u kojem nam Crkva stavlja evanđeoski tekst o Nikodemu, farizeju, koji dođe Isusu obnoć. Sv. Ivan s ovih nekoliko, na prvu, nebitnih podataka, stavlja okvir ovog razgovora između Nikodema i Isusa.
     Farizeji su, kako nam je poznato, bili u sukobu s Isusom. Isus ih je često prozivao jer su jedno govorili, a drugo radili, stoga ih je nazvao: obijeljeni grobovi, što je htio reći da su iz vana divni, krasni, a u nutrini trulež i propadljivost. Usprkos svemu tomu Isus se nikad nije susprezao sastati s njima. Išao je k njima na ručak, razgovarao s njima. Sijao je sjeme vjere u njihova srca.
     On, Nikodem, dolazi Isusu obnoć. Sv. Ivan hoće reći da Nikodem još u potpunosti nije prihvatio Krista, još je bio u tami zablude u koju je ušao, ali da se bori, da ima klicu svjetlosti u sebi koja tinja i koju Krist želi rasplamsati, rasvjetljujući mu pogled govorom o „rađanju odozgo“.
     Nama je znano da se čovjek rađa od oca i majke, ali da je za vjernika važno i rođenje „odozgo“ od Boga, tj. da bi netko bio vjernik važno je da je rođen od neba. Na tom tragu evanđeoski tekstovi nam pokazuju i Isusovo rođenje iz te tri perspektive. Sv. Matej nam opisuje Isusovo rođenje iz muške perspektive: govori o Josipu, o njegovom odnosu na sve događaje koji su se zbili oko Isusova začeća i rođenja: zabrinutost, prihvaćanje, radne obveze… Sv. Luka piše iz ženske perspektive: što Marija radi, kako se ona ponaša, kako ona reagira, kako se događa rođenje iz njezine perspektive. Postoji i treća dimenzija o kojoj nas izvještava sv. Ivan, a to je perspektiva „odozgo“: U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga i Bog bijaše Riječ…Ne smijemo tu dimenziju zanemariti.
     Vjerujem da primjećujemo kako Novi zavjet opisuje da za svako stvorenje postoje tri dimenzije: ona što dolazi od oca, od majke, ali i od Boga. Mi kao vjernici tu uočavamo sličnosti s Trojedinim Bogom, Presvetim Trojstvom. Evanđelje nam s tim želi reći da nitko od nas nije kopija očeva, ali da svatko od nas nosi dio očeva bića.
     Iz razgovora Isusa i Nikodema vidljivo je da Isus želi potaknuti Nikodema da se rodi odozgo ako želi doći u Kraljevstvo Božje. Čini se kao da kaže kako jedno rođenje nije dovoljno. Važno se roditi od oca i majke – to je potrebno ali nije dovoljno. Potrebno se roditi odozgo – iz vode i Duha. Nikodem nije ništa razumio. Ivan završava taj razgovor tako da Nikodem nestaje, „ispari“… Za razliku od Samarijanke, koja se sastala u podne s Isusom i koja je imala težak život: muževi, prevare… njoj je trebalo kratko da se promjeni. Ivan kad to opisuje kao da veli: njoj je trebalo kratko i sve se promijenilo, a nama nisu bile dovoljne ni tri godine boravka s Isusom. Ivan želi reći: ima ljudi koji imaju različite putove, različite pozive, ali cilj je isti: doći do Kraljevstva Božjega.
     Nikodem je u ovom tekstu opisan kao čovjek koji je imao puno pitanja, puno sumnji. Ivan opisuje da se još dva puta susreo s Isusom, na velikom vijeću kad su ga sudili i pri ukopu Isusovu. Nikodem je u prvom susretu, ovom iz današnjeg evanđelja, dobio poticaj za onu klicu vjere – sjeme koje je dobio slušajući Isusa kako propovijeda. On se na Isusovu saslušanju javlja i veli: Zar naš Zakon sudi čovjeku ako ga prije ne sasluša i ne dozna što čini? (Iv 7, 51) Ovdje je pokazano da ta klica raste, da zori. Ona još ne donosi ploda, ali se bori za pravednost poput mladog čovjeka, jer je poznato da su mladi ljudi uvijek najviše raspoloženi za borbu za pravednost. Treći susret Nikodema s Isusom, kojeg Ivan opisuje jest susret kad je Krist već razapet. Razapinjanjem Isus je izbačen iz židovstva. Tad dolazi Nikodem, pomazuje ga i pokapa po židovskom običaju i vraća ga u židovstvo. On je član Velikog vijeća i ima tu vlast. Drugim riječima Ivan opisuje kako je Nikodem rastao.
     Različite su ljudske priče, svi imamo svoju životnu priču rasta u vjeri. Ovo nam služi da se mi pitamo: „gdje sam ja, kakav je moj životni put? Kako stvari stoje s mojim rođenjem – rođenjem odozgo?“ Ako se moj odnos s Bogom ništa ne mijenja, onda se moj odnos nije ni „dogodio“. Moja se vjera mjeri po onom kako se ja ophodim s onim svakodnevnim. Vjera jednoga liječnika se ne vidi kad on dođe u crkvu, već u njegovoj ambulanti, u operacijskoj sali, vidi se u onom kako se on ophodi s ljudima, pacijentima poglavito u ovim teškim vremenima. Vjera roditelja se vidi u tom kako se ja kao roditelj ophodim sa svojim supružnikom, djecom. Vjera se jednog vjernika vidi i u poštivanju onoga što je dobro za mene i ljude oko mene i u ovoj krizi: da li poštujem socijalnu distancu, da li u trgovinama kupim onoliko koliko mi je dovoljno za jedan, dva dana, a ne da stvaram zalihe da drugi nemaju ni za jedan dan…
     Volio bih da ovo vrijeme iskoristimo i da se pokušamo roditi „odozgo“ od Duha Svetoga kroz molitvu i slušanje Njegove riječi, kako bi svi imali više koristi iz ove krize, a ne da se kriza još više produbi i da na duhovnom području još više potonemo.