III. tjedan došašća
Ponedjeljak, 14. 12. 2020.
Sv. Ivan od Križa, prezbiter i crkveni naučitelj
Spomendan

ČITANJA:
Br 24, 2-7.15-17a;
Ps 25, 4-5b.6.7b-9;
Mt 21, 23-27

Evanđelje: Mt 21, 23-27

Iz Evanđelja po Mateju

      U ono vrijeme: Uđe Isus u Hram. Dok je naučavao, pristupiše mu glavari svećenički i starješine narodne te ga upitaše: »Kojom vlašću to činiš? Tko ti dade tu vlast?«
      Isus im odgovori: »I ja ću vas jedno upitati. Ako mi na to odgovorite, ja ću vama kazati kojom vlašću ovo činim. Krst Ivanov odakle li bijaše? Od Neba ili od ljudi?«
      A oni umovahu među sobom: »Reknemo li: ‘Od Neba’, odvratit će nam: ‘Zašto mu, dakle, ne povjerovaste?’ A reknemo li: ‘Od ljudi’, strah nas je mnoštva. Ta svi Ivana smatraju prorokom.« Zato odgovore Isusu: »Ne znamo.«
      I on njima reče: »Ni ja vama neću kazati kojom vlašću ovo činim.«

      Isus naučava u Hramu: propovijeda, okupljenima naviješta radosnu vijest, riječju im donosi Boga i nudi mogućnost susreta s njim. Dok to radi, dok je sav zaokupljen da ljudima približi Boga, da ih uvjeri u Božju dobrostivost i milosrđe, da im osvijesti važnost obraćenja, te radikalne promjene na bolje bez koje nema susreta s Bogom, prilaze mu novi ljudi.
      No, oni nisu bilo koji ljudi i oni očito nisu došli da ga slušaju, nego ispitaju. Oni su glavari svećenički i narodne starješine, dakle vjerski i društveni prvaci, religiozna i politička elita. Prilaze mu i, vjerojatno prekidajući ga, pitaju ga kojom vlašću to čini, odnosno tko mu dade tu vlast, vlast da u Hramu naučava. Niti jednom jedinom riječju se ne osvrću na njegov nauk, uopće, ni pozitivno ni negativno, ne komentiraju njegovo propovijedanje – što nikako ne znači da ga oni ne poznaju, a još manje da ih ne zanima – nego ih samo zanima kojim pravom to radi, odnosno tko mu je to dopustio. Pitanje je zapravo lažno, jer mu oni nisu dali vlast za to, a oni su, prema židovskom zakonu, za to jedini mjerodavni. Drugim riječima, njihovo pitanje zapravo glasi: zašto naučavaš u Hramu kada ti mi to nismo dozvolili? Iznad nas je, smatraju oni, jedino Bog i ako nismo mi, da možda nije on? – pitanje je naravno sarkastično, odnosno pitanje – zamka: ako odgovori da mu je Bog dopustio onda je to hula, teška i strašna uvreda Boga.
      Isus im začudo ne odgovara. Točnije, odgovara im, no na neočekivan i jednako lukav način. Otvoreno im kaže da će im odgovoriti ako oni prvo njemu odgovore na pitanje je li Ivanov krst bio od Neba ili od ljudi? I njegovo je pitanje poput njihovog mudro sročeno. To brzo uviđaju i oni sami u svojim promišljanjima: ako odgovore da je od Neba onda će osuditi sami sebe jer Ivana ne samo da nisu prihvatili i povjerovali, nego su indirektno sudjelovali u njegovu pogubljenju, ako, pak, odgovore da je od ljudi, onda će zanijekati njegovo proroštvo i time na sebe navući bijes naroda. Nakon promišljanja, odgovaraju da ne znaju i time pristaju na to da im ni Isus neće dati odgovor na pitanje kojom vlašću to čini, što i sam Isus zaključno potvrđuje.
      No, Isus je, s jedne strane, već svojim pitanjem/uvjetom dao odgovor. Sličnost između Ivana Krstitelja i njega je više nego evidentna. Ivan je propovijedao vlašću koja mu je dana odozgo, s Neba, od Boga, no oni ga nisu prihvatili. Slično je i kod Isusa: vlašću koju ima od Oca Isus propovijeda u Hramu, no ni njega ne prihvaćaju.
      Nekome se ovo Isusovo neodgovaranje može učiniti čudnim, možda čak i grubim. No, Isus im je toliko puta jasno i nedvosmisleno rekao i pokazao, odnosno dokazao čijom vlašću čini to što čini, da nema smisla opet činiti isto. Nema smisla, kako će na drugome mjestu reći, bacati bisere pred svinje. Nema im smisla odgovarati kada ga ne žele slušati, kada su slijepi za njegova djela i gluhi za njegove riječi.
      Ovakav Isusov stav, koliko god se to činilo čudnim, zapravo je posve u skladu sa starozavjetnom mudrošću. Naime, na više mjesta mudri Sirah upućuje da se s nerazumnim ne treba družiti, odnosno da s bezumnikom ne treba govoriti mnogo (Sir 22,13). Još je izričitija knjiga Mudrih izreka: „pred bezumnikom nemoj govoriti, jer prezire tvoje umne riječi“ (Izr 23,9), odnosno „tko poučava podrugljivca, prima pogrdu, i tko prekorava opakoga, prima ljagu“ (Izr 9,7). Kao što mudrom treba malo (sapienti sat), tako nerazumnom – odnosno karakterno bezumnom, odnosno ljudski glupom – ništa ne znači mnogo, pa bilo to i samo biserje, odnosno same svetinje: on je svjesno i namjerno neosjetljiv i sve će, i najsvetije stvarnosti, iz vlastite dijaboličnosti, okrenuti u njihovu suprotnost. Isus je to više puta osjetio: od nazivanja ozdravljenja Božjom milošću Beelzebulovim (đavolski poglavica) djelovanjem preko optužbe bogohuljenja (njega koji je ljude dovodio do praga susreta s Bogom i u kojem su otvoreni doista susretali Boga) do smrtne presude rezervirane za najgore i najkrvoločnije zločince (njemu koji je prošao zemljom čineći dobro, i samo dobro, i koji rane nije izazivao, nego iscjeljivao). Isus je, uistinu, bio i biserje i svetinja, no bezumnima, opakima i podrugljivima to nije ništa značilo, štoviše, upravo zbog toga su ga pogazili i rastrgali.
      Postoje, doista, osobe koje su karakterno glupe i dijabolične, koje preziru umne riječi i pogrđuju dobre ljude, kojima ništa nije ni vrijedno ni sveto, nego će sve pogaziti i razvaliti poradi vlastitog probitka, koje će pervertirati apsolutno sve i svašta, s kojima, jednostavno, kako reče Sirah, ne treba govoriti mnogo, odnosno družiti se. Ne radi se ovdje – da bude posve jasno – o uistinu grešnim ljudima, koji su svjesni svojih slabosti i svoje grešnosti, ne tiče se to nužno naših umišljenih ili stvarnih protivnika i neprijatelja, nego se radi o onim zlonamjernim i nutarnje krajnje pokvarenim ljudima kojima smeta dobrota kao takva, u svakom njezinom obliku, i koji ne prežu ni od čega kako bi je uništili. I takve osobe – Isus će na drugom mjestu biti izričit – ipak treba ljubiti i moliti za njih, upravo kako je sam primjerom pokazao.
      Isusovi ispitivači i kontrolori iz današnjeg evanđelja su upravo takvi: zlonamjerno ispituju Isusa i pri tome misle da Bogu čine uslugu, da Boga brane. Nemala i nimalo bezopasna jest opasnost umišljene uloge Božjih branitelja. Iz nje se mogu roditi i najveći grijesi i zločini. Poput raspeća Pravednika kojega su upravo glavari svećenički i starješine narodne dali ubiti misleći da time brane Boga i čine sve po zakonu, odnosno Zakonu.