V. Vazmeni tjedan
Ponedjeljak, 11. 5. 2020.
Svagdan

ČITANJA:
Dj 14, 5-18;
Ps 115, 1-4.15-16;
Iv 14, 21-26

Evanđelje: Iv 14, 21-26

Iz Evanđelja po Ivanu

     U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.« Kaže mu Juda, ne Iškariotski: »Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu?«
     Odgovori mu Isus: »Ako me tko ljubi čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla.
     To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj — Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.«

     I danas u evanđelju slušamo Isusove riječi iz tzv. velikosvećeničke molitve koju je Isus izrekao na svojoj posljednjoj večeri na Veliki četvrtak. Iz konteksta čitavoga evanđelja čitatelju je, za razliku od Isusovih učenika na posljednjoj večeri, jasno da pojam svijet označava onu stvarnost koja ne prihvaća Isusa Krista. Stoga je lakše razumjeti i Isusov odgovor u kojem zapravo kaže da ga može upoznati samo onaj tko vrši njegovu riječ, to jest njegovu novu zapovijed ljubavi. Premda se na prvi pogled čini drukčije, povezanost zapovijedi i ljubavi uopće nije teško shvatiti, jer u čovjeku postoji prirodna sklonost da sluša onoga koga voli. O takvom odnosu ovdje govori i Isus. Onaj tko ga ljubi, sluša njegovu riječ.
     U nastavku svoga odgovara Isus svjedoči kako savršena ljubav već postoji u njegovu odnosu s Duhom Braniteljem i s Ocem. Duh Branitelj kojega će poslati Otac dozivat će učenicima u pamet Isusovu riječ, a On sam odlazi Ocu od kojega je i došao. Taj tajanstven govor teško je razložiti nekim drugim načinom izražavanja.
     Čitateljima današnjeg evanđelja možda može stvarat poteškoću Isusova tvrdnja „Otac je veći od mene“ koju različita krivovjerja tumače kao Sinovu podložnost Ocu na razini same božanske biti. No, toga problema nema, ako primijetimo da Isus ovdje govori o Ocu kao o Onome od koga je došao i komu ide. Drugim riječima Isusova tvrdnja „Otac je veći od mene“ govori o njegovu božanskom podrijetlu, a ne o njegovoj subordinaciji u smislu božanske biti.
     Ta istina, prema završnoj rečenici današnjeg odlomka, trebala bi učenicima biti pomoć da nadvladaju kušnje koje slijede ne samo u Isusovoj muci i smrti, nego i nakon uzašašća na nebo kada će se njegova prisutnost s učenicima ostvarivati po Duhu koji će ih podsjećati na sve što im je Isus govorio, i koji također izlazi od Oca. Bilo kako bilo, na nama je da se molimo Duhu Svetom, koji će nas, kako reče Isus, uputiti u svu Istinu. A zar nam nešto više od Istine treba?