II. Vazmeni tjedan
Petak, 24. 4. 2020.
ili: Sv. Fidel Sigmaringenski, prezbiter i mučenik
Svagdan

ČITANJA:
Dj 5, 34-42;
Ps 27, 1.4.13-14;
Iv 6, 1-15

Evanđelje: Iv 6, 1-15

Iz Evanđelja po Ivanu

     U ono vrijeme: Ode Isus na drugu stranu Galilejskoga, Tiberijadskog mora. Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima. Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan.
     Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: »Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju? « To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: »Za dvjesto denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije. « Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: »Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?« Reče Isus: »Neka ljudi posjedaju!« A bilo je mnogo trave na tome mjestu.
     Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: »Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!«
     Skupili su dakle i napunili dvanaest košarica ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali.
     Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: »Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!« Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam.

     Vidjeti cijelinu mogu samo izuzetni i malobrojni. Isus nas želi upravo tome učiti i poučiti. On čovjeka gleda najprije u onom u čemu se i kako se nalazi. Kao pravi učitelj, odgojitelj, polazi od stvarnosti odgajanika, učenika, čovjeka. Potrebno je poštivati tijelo. Zdravo i nahranjeno tijelo treba otvoriti prema duhovnim vrijednostima. Naš Bog nas želi zdrave ne bolesne, nahranjene ne gladne.
     Zemlju i čovjeka treba učiniti što pristupačnijim, ljepšim za obitavanje i iz te stvarnosti i u toj stvarnosti – prepoznavati Boga.
     Krist je pokazao da spasenje čovjeka zahvaća ne samo čovjekovu onostranost nego i ovostranost. „Ja sam došao da ovce imaju život u izobilju“ (Iv 10, 10). I zdravlje i hrana ulaze u Kristove spasenjske  namjere. Pouka i poruka svim sljedbenicima da ne zaborave stvarnost sadašnjosti i da ne zaborave da tu stvarnost treba učiniti i boljom i ljepšom i zdravijom na svim razinama i kod svakoga posebno.
     To nam pokazuje kako neprestano trebamo iščitavati Kristove riječi i promatrati Kristove postupke. Mi uvijek naginjemo dijelenju, trenutcima, izuzimanju. Mi, jednostavno rečeno, uvijek nešto zaboravimo ili prenaglasimo na štetu cijeline. Isus je uvijek na strani čovjeka i njegove cijelovitosti. Čovjek je tijelo i duh. Učenici su realni. „Za dvjesto denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.“ Oni zaboravljaju da onaj tko je mogao učiniti da nijemi govore, hromi hodaju, a slijepi vide, da i od malo može učini puno, jer mu je stalo do čovjeka. Ono odlučujuće sada je ne vanjska stvarnost nego nutarnja stvarnost čovjeka. Pitanje je najprije što je u nama, koji je naš nutarnji stav, što želimo, do čega nam je stalo, vanjski postupci/djelovanje, posljedica su nutarnje stvarnosti. „Prelistajmo“ malo osobna iskustva i vidjet ćemo istinitost ove tvrdnje.
     Isus želi svojima reći da je veoma važno nutarnje promišljanje čovjeka, ono što on hoće, do čega mu je stalo u njegovoj nutrini, srcu. Ako se svijet pokazuje ružnim, neishranjenim, nepravednim, bolesnim, to su samo vanjski znakovi nutrine čovjeka. Materijalno siromaštvo pokazuje prije svega i iznad svega samo nutarnje siromaštvo čovjeka. Mi često zaboravljamo na duhovnu stvarnost, na nutrinu, snagu koja proizlazi iz čovjeka kao duhovnog biće, s druge strane često zaboravljamo, ne vidimo materijalnu stvarnost u kojoj se čovjek pred nama nalazi. Krist ne gubi iz vida ni jedno ni drugo. Zato i učenike i učenice poziva da budu svjesni i stvarnosti u kojoj žive, ali i svoje osobne nutarnje stvarnosti koju žive. Treba biti osjetljiv i za jednu i za drugu stvarnost. Tada bi i u ovom našem svijetu, ne samo bilo dovoljno za sve stvarne potrebe svih ljudi, nego bi i preostalo: „Skupili su dakle i napunili dvanaest košarica ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali.“ Pokušajmo malo, u ovom vremenu prisilne osame/izolacije, svatko sebe vidjeti/promisliti, u svijetlu ovih Kristovi riječi i Kristova djelovanja/odnosa prema čovjeku.