
17 prosinca, 2020
Post By : MBL
III. tjedan došašća
Petak, 18. 12. 2020.
Svagdan
ČITANJA:
Jr 23, 5-8;
Ps 72, 1-2.12-13.18-19;
Mt 1, 18-24
Evanđelje: Mt 1, 18-24
Iz Evanđelja po Mateju
Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel — što znači: S nama Bog!
Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.
O Isusovu rođenju, djetinjstvu i mladosti može se znati prilično malo. Sva su četiri evanđelja nastala tek nakon Isusove muke, smrti i uskrsnuća, i to mnogo poslije toga. Budući da je Isus sve do početka javnog nastupa živio u običnosti svakodnevice, u po svemu običnom obiteljskom ambijentu jedne jednako obične tročlane nazaretske obitelji, jasno je da se o tom Isusovom životnom razdoblju, koje obuhvaća čak tridesetak godina, može naknadno znati vrlo malo. Osobito o njegovom čudnovatom i ni po čemu običnom začeću.
To, međutim, nikako ne znači da je Matejev opis Isusovog čudesnog začeća, koji smo upravo čuli, bez ikakve vrijednosti i da ga se može preskočiti ili zaobići. Naprotiv. Premda se ne radi o doslovnom i do u tančine preciznom opisu događaja – Isusovo će začeće uistinu uvijek ostati otajstvo – ovom se opisu ne može zanijekati njegova stvarna utemeljenost, a osobito ne njegova teološka odnosno vjerska po(r)uka.
Jedna od važnijih poruka opisa Isusovog čudesnog začeća jest, svakako, ona o Marijinom zaručniku Josipu, točnije o njegovom djelovanju. Josip se našao u nezavidnoj situaciji kada je, vjerojatno od same Marije, saznao da je njegova zaručnica trudna, a da se njih dvoje nisu ni sastali. Budući da je s njome bio zaručen, a zaruke su u onodobnom židovstvu vrijedile kao i sam bračni savez, Josip je imao zakonsko pravo da otpusti Mariju, odnosno da još napiše pismo i da je otpusti zbog bludništva – upravo kao da su u braku. No, Josip je jer je, kako se kaže u evanđeoskom opisu, pravedan, nije htio izvrgnuti sramoti, nego je smišljao kako da je potajice napusti. Kao pravedan, odnosno vjeran Božjem zakonu i otačkim predajama, nije mogao živjeti sa ženom koja je počinila blud, jer bi to prema židovskom zakonu bio grijeh. S druge strane, nije je mogao ni javno otpustiti, što znači trajno negativno ocrniti i obilježiti, jer je bio i pravedan i milosrdan, jer mu je – možemo pretpostaviti – bilo žao Marije. Josip nije, dakle, samo pravedan, nego i suosjećajan i milosrdan. Čini se da je najbezbolniji izlaz iz ove teške situacije bio taj da on tajno odnosno bez javnih pravnih koraka napusti zaručnicu i poštedi je sramote.
Međutim, Josipu se u snu, odnosno u nekoj vrsti vizije, javlja Božji anđeo i pomaže mu da na drukčiji način riješi problem s kojim se muči: trudnu zaručnicu Josip ne treba potajice napustiti, nego je, naprotiv, treba uzeti k sebi jer je začeto dijete od Duha Svetoga i ono će se zvati Isus i „spasit će narod svoj od grijeha njegovih“. Josip mijenja odluku, izvršava naređenje: uzima k sebi Mariju i rođenom djetetu daje ime Isus, premda ni sam, vjerojatno nije mogao do kraja razumjeti ni što radi ni zašto to treba učiniti.
Slično će se Josip ponašati i u budućnosti: spremno će odgovoriti na Božju zapovijed da s Marijom i tek rođenim djetetom bježi u Egipat i da se, nakon Herodove smrti, iz njega vrati u Nazaret. Josipova pravednost očituje si i u spremnom izvršavanju Božje volje: i onda kada je sasvim ne razumije, a to je gotovo svaki put.
Pravedni Josip, kako ga evanđelje naziva, jest simbol onih koji su spremni upustiti se u nesigurnost hoda s Bogom, onih koji čine sve, često gotovo i nemoguće stvari, kako bi zaštitili vlastitu obitelj, onih koji ispred vlastite sigurnosti stavljaju konkretnu zaštitu slabih, na koncu i svih onih koji zbog zaštite života svojih najmilijih kreću na posve nesigurni izbjeglički put. Evanđeoski primjer pravednog Josipa pokazuje kako je čovjek tek onda pravedan kada slobodno i odgovorno preuzima na se Božju zapovijed i zalaže svega sebe da bi je ostvario.
Premda o Josipu ne znamo puno, premda je Marijin lik u povijesti kršćanstva ne samo potisnuo nego gotovo posve izgurao Josipa – jasno ne Marijinom krivnjom – i premda je pobožnost prema Josipu daleko ispod pobožnosti prema drugim svecima, ipak Josip ostaje uzorom iznimno vjernog Božjeg suradnika i požrtvovanog zaštitnika malenih.
Bilo bi šteta da nam pravedni Josip ostane samo nebeskim zaštitnikom kojem ćemo se u potrebama obraćati. Kudikamo bi važnije i bolje bilo da nam njegova pravednost, osobito njegovo revno služenje obitelji i vršenje Božje volje budu životnim uzorom, uzorom vrijednim nasljedovanja.