II. tjedan došašća
Petak, 11. 12. 2020.
ili: Sv. Damaz I., papa
Svagdan

ČITANJA:
Iz 48, 17-19;
Ps 1, 1-4.6;
Mt 11, 16-19

Evanđelje: Mt 11, 16-19

Iz Evanđelja po Mateju

      U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Komu da prispodobim ovaj naraštaj? Nalik je djeci što sjede na trgovima pa jedni drugima dovikuju: ‘Zasvirasmo vam i ne zaigraste, zakukasmo i ne zaplakaste.’ Doista, dođe Ivan. Nije jeo ni pio, a govori se: ‘Đavla ima.’ Dođe Sin Čovječji koji jede i pije, a govori se: ‘Gle, izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika!’ Ali opravda se Mudrost djelima svojim.«

      Jedan od poznatijih stihova Petra Preradovića kaže: ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno posve nikad nije (čim željenog cilja se dovreba, opet iz njeg’ sto mu želja klije). Doista, pojedinačnom čovjeku je teško ispuniti želje, teško mu je ugoditi. Ljudima u cjelini, još teže. Zbog toga i postoji poslovična izjava da se nije rodio onaj koji je svijetu/ljudima ugodio.
      Tako je od pamtivijeka. Tako je bilo i s ljudima Isusovog vremena. Zato Isus u današnjem evanđeoskom odlomku svoje suvremenike uspoređuje s djecom koja sjede na trgovima i svađaju se. Svađaju se zato što se ne mogu dogovoriti oko igre koju će igrati. Jedni drugima dovikuju, što znači da su odvojeni, da su se nakon svađe i fizički udaljili jedni od drugih. Dovikuju jedni drugima kako nisu zaigrali kada su ovi zasvirali, niti su zaplakali kada su ovi zakukali. Radi se, zapravo, o dvije vrste glazbe: glazbi za svadbu, što znači veseloj i razigranoj glazbi i glazbi za sahrane, odnosno tužnoj glazbi. Ni jedna ni druga im nije odgovarala. Djeci, odnosno Isusovim suvremenicima, jednostavno ništa nije odgovaralo.
      Da je to doista tako Isus u nastavku potvrđuje vrlo zornim primjerom: samim sobom i svojim suvremenikom Ivanom Krstiteljem. Ivan Krstitelj nije ni jeo ni pio, odnosno živio je krajnje isposnički i osamljeno, no proglašen je da ima đavla, da je opsjednut. S druge strane Isus i jede i pije, odnosno ne živi isposnički i osamljeno, nego je stalno u društvu, no nazvan je izjelicom i vinopijom. U doslovnom prijevodu Isusova je optužba još gora: on je žderač i pijanica, pri čemu ovo zadnje ne uključuje samo prekomjerno konzumiranje alkoholnih pića, nego i razvratnički, odnosno grešni život. Što djelomično biva potvrđeno i u nastavku optužbe: da je prijatelj carinika i grešnika.
      Dakle, Isusovim suvremenicima nije valjao Ivan Krstitelj, no ne valja im ni Isus. Doista, odbacili su Ivanov oštri poziv na pokoru, na radikalno obraćenje, no jednako su odbacili i Isusov milosni poziv na ulazak u Božje kraljevstvo te mesijansku utjehu koja se počela ostvarivati njegovim dolaskom. I ne samo da su odbili i Ivana Krstitelja i Isusa nego su ih posve krivo optužili. Ivanov pokornički život proglasili su đavolskim, što je posve neutemeljeno i lažno. Isusovu susretljivost i druželjubivost su nazvali veoma grubim riječima izjelica i vinopija i još težom optužbom prijatelj carinika i grešnika, a to je značilo da je i sam Isus veliki grešnik, jer su Židovi i sam fizički kontakt s carinicima i grešnicima smatrali teškim grijehom. Dobrotu i jednoga i drugoga su izokrenuli u nešto veoma loše. Ne samo da ih nisu, dakle, prihvatili nego su ih lažno ocrnili, oblatili.
      Tako su činili Isusovi suvremenici, a kako činimo mi? Nismo li i mi često poput spomenute djece kojoj ništa ne odgovara? Počevši od, na primjer, vremena, odnosno vremenskih prilika, preko ponašanja drugih ljudi, pa sve do Božjeg djelovanja – premda ovo zadnje nećemo naglas izgovoriti. Ne događa li se i nama da nam ništa ne odgovara, ni jedno ni drugo, a ni nešto treće? Da često znamo što nećemo, što ne želimo, a tako rijetko što doista želimo? Tako je u društvenom životu, no nije različito ni u vjerskom: jedne su nam Isusove riječi preoštre, druge preblage; jedni Božji zakoni prejaki, drugi preslabi; jedni sveci zastarjeli, drugi „premoderni“ itd.
      Isus govor o suvremenicima, ipak, ovdje ne završava, nego dodaje zanimljiv komentar: No, opravda se Mudrost djelima svojim. Mudrost se odnosi na njega, na Isusa, no i na Ivana Krstitelja, budući da je i u njemu na djelu bila Božja mudrost. Njihova djela, i Ivanova i Isusova su opravdala, odnosno potvrdila da oni nisu to zašto su krivo optuženi. Naprotiv.
      Ovaj Isusov komentar, na koncu, ima još jedno za nas bitno značenje. Ukoliko smo u pravu, ukoliko živimo pošteno i pravedno, onda će nas naša djela opravdati, unatoč i usprkos tomu što ljudi o nama govorili i kako nas nazivali. Božja će se mudrost u našim djelima opravdati, jer Bog ne dopušta da dobro u konačnici propadne. To također znači da se u svome životnom djelovanju ne bismo trebali voditi time što će drugi reći, kakvim će nazivima nazvati i nas i naše djelovanje, nego što će o tome reći Bog: opravdava li se Božja mudrost u našim djelima ili ne? Osnovni princip našeg djelovanja ne bi trebao biti mišljenje drugih – čije bismo dobronamjerne kritike i savjete svakako trebali uvažavati – nego Božje, odnosno Isusovo djelovanje. U tom bismo se ogledalu trebali ogledati. Svakodnevno.