NEDJELJA USKRSNUĆA GOSPODINOVA
Nedjelja, 12. 4. 2020.

ČITANJA:
Dj 10, 34a.37-43;
Ps 118, 1-2.16ab-17.22-23;
Kol 3, 1-4 (ili: 1Kor 5, 6b-8);
Iv 20, 1-9

Evanđelje: Iv 20, 1-9

Iz Evanđelja po Ivanu

     Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«
     Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu.
     Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.

     Uskršnje Evanđelje je Radosna vijest svih vijesti, navještaj svih navještaja. Zato u njemu postoji puno naglasaka koji hrane našu vjerničku dušu. Osim sadržaja, lijep je i način kojim je pisan, jer se osjeća iskrenost, doživljajnost, bez obilježja predstavljanja likova u uljepšanom svjetlu. Iz svega izdvajam samo dva poticaja, ona naime koja se odnose na dvoje ljudi koji su se prvi našli pred posljedicama Uskrsnuća: Marija Magdalena i apostol Ivan, odnosno ‘Ljubljeni učenik’. Oni se nalaze pred istim događajem: pred nestankom mrtvoga tijela položenoga u grob prije dva dana, ali su njihovi postupci drukčiji. Marijina reakcija mogla bi se nazvati redovitom, štoviše racionalnom, u susljednosti tumačenja: u petak je položeno tijelo, jutros ga nema; dakle: netko ga je odnio. Ivanova reakcija nije na tome tragu ‘linearnih’ zaključaka. Njegov zaključak odudara; ne pripada pokušaju razumijevanja samo od vanjskih pokazatelja. On vidje i povjerova.
     Kao da se nalazimo pred dvije razine, unutar dvaju načina uporabe ljudskoga shvaćanja. Na prvoj se razini pokušava razumjeti, dok se na drugoj prihvaća razumjeti da čovjek ne može sve i do kraja razumjeti. Sveti je Augustin razlikovao ‘razumski pristup’ i ‘duhovni pristup’, prema razlici između onoga što obuhvaća animus i onoga što opisuje anima. Potrebno je naglasiti da se ne radi o lošima i dobrima; i tražitelji objašnjenja i ljudi koji prihvaćaju otajstvo ljudi su kojima je stalo, nisu ravnodušni i Bogu su očito mili.
     Ako bismo htjeli razvrstati stavove ljudi, možda je to najbolje koristeći aforizme. Tako jedan kaže: »Potreban je sav, cijeli život, da bi se shvatilo da se sve ne može shvatiti.« Drugi glasi: »Zadnji korak razuma je dopuštanje da postoje stvarnosti koje ga nadilaze.« I treći: »Za čovjeka koji vjeruje objašnjenje nije potrebno, a onomu tko vjeruje objasniti nije moguće.« Ostaje nam divljenje pred otajstvom, pred načinom na koji Bog otvara ljudski um i srca. Neki imaju uvid, primili su dar vjerovanja, dok drugi idu posrednim putem, tražeći, mučeći se u sebi, u čežnji za svjetlom. Upravo u toj čežnji i nastojanju postoje mrvice dara. Ono što je, čini se, najgore, besplodno, jest zapravo ravnodušnost, kao izgovor, kao odbacivanje pitanja, kao da je nepotrebno. I Marija Magdalena i Ivan ostaju na tren s istim pitanjem. Odgovor je susret s otajstvom, s onim što nas nadilazi i otvara smislu.
     Sam Isus je učenicima rekao: »Nitko ne može doći k meni, ako ga ne privuče Otac koji me posla.« (Iv 6, 44) Jednako tako, misleći na svoju muku na križu, veli: »Kada budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.« (Iv12, 32) Otajstvo privlači, ali mu treba pristupiti u poniznosti; biti svjestan vlastitih granica, granica čovjeka.
     Pred raznim nevoljama u kojima žive ljudi i narodi, a sada i cijelo čovječanstvo, čuju se ocjene pa i optužbe da Bog šuti. Bog govori i sada, osobito prazninom Isusova groba. Kao što kaže kardinal Bagnasco: »Ako se čini da Bog šuti, to je zato jer je čovjek gluh. U Zapadnome svijetu čovjek je sve manje razgovarao s Bogom, a sve više sam sa sobom te je tako narušio i razgovor s drugima. Kada čovjek previše ‘razgovara’ sam sa sobom, uvjerava se da je u pravu, da sve razumije, i udaljava se od stvarnosti. I premda smo se udaljili od Boga, gradeći ‘raj na zemlji’, on nam je i dalje blizu. Božji je glas ponekad snažan, ali češće je poput lahora, ne želi se nametnuti; želi naš odgovor u slobodi. Samo Bog uistinu poštuje našu slobodu.« (Avvenire, 3. travnja 2020.)
     Biti zadivljen pred otajstvom života… I onda kada se čini da je prevladala smrt. Otajstvo života koje seže onkraj smrti: to danas slavimo i molimo Gospodina da nam učvrsti vjeru, da nam daruje divljenje; čak i ne toliko pred bezmjernim čudima, nego pred blizinom i ljubavlju čovjeka. I mi kao vjernici, i mi kao hrvatski narod imamo Galileju u koju nas Gospodin vraća. Samo se treba pitati jesmo li sposobni diviti se životu, darovanom i otajstvenom.
     Mračna tišina Vazmene noći obasjana je otajstvom. To svjetlo budi zadivljenost. Čovjek koji nije zadivljen stvorenim svijetom, ljudima, susretima, ostaje u zatvorenosti i praznini. Zbunjujuća tama praznoga groba ispunja se smislom koji mogu vidjeti samo oči duše. Tu su čežnju u sebi očito nosili ljudi prije Kristova utjelovljenja. Tako je Platon zapisao: »Oči duha započinju prodirati kroz tamu samo onda kada tjelesne oči počinju slabjeti.« Bože, operi nam oči i duše svjetlom ljubavi svoga Sina koji je za nas umro, oslobodio nas grijeha i zla; koji je za nas uskrsnuo.

(priredio: mons. Ivan Šaško)