XII. tjedan kroz godinu
Nedjelja, 21. 6. 2020.
DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

ČITANJA:
Jr 20, 10-13;
Ps 69, 8-10.14.17.33-35;
Rim 5, 12-15;
Mt 10, 26-33

Evanđelje: Mt 10, 26-33

Iz Evanđelja po Mateju

     U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: »Ne bojte se ljudi. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima. Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu. Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se dakle! Vrijedniji ste nego mnogo vrabaca. Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.«

     Iz današnjega evanđeoskog odlomka za uho nam lako zapinje trostruki Kristov poziv: Ne bojte se! Ne bojte se ljudi! Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo. Duhovnost se danas rado oslanja na ovaj Kristov poziv Ne bojte se. Ne sumnjamo u plodnost takvoga razmišljanja i na potrebnu pouzdanja u Gospodina, ali istinska kršćanska duhovnost ne bi smjela zaboraviti ni onu drugu stranu Kristova poziva. Krist, naime, u današnjem svojim slušateljima upućuje i poziv Bojte se; Bojte se onoga koji može pogubiti i dušu i tijelo.
     Koga se danas uistinu bojimo? Čega se bojimo? Odgovor na to pitanje otkriva nam što u životu smatramo dragocjenim, vrijednim življenja. Što je to vrijedno da može biti razlog straha? Isus nas poučava da sila onih koji nas progone nije dostatan razlog za strah. Pravi strah je pred Onim koji nas ljubi. Život bez njegove ljubavi, bez nade u njegovu vječnost, nije život. Zato kaže: Bojte se onoga koji može pogubiti i dušu i tijelo.
     Kršćanski život, reći će nam apostol Pavao u drugom današnjem čitanju, neprestana je napetost i dvojba između „dvojice Adama“: između prvoga Adama, obilježenoga grijehom, i „drugog Adama“, Krista, nositelja spasenja. U sebi nosimo ljudsku slabost i podložnost grijehu, ali još je obilatije na nas razlivena Božja milost, darovana po Isusu Kristu, milost koja u nama čuva sveti strah pred Onim u čijoj je ruci svaki život i sav život. Strah pred njim pobjeda je zla. Sveti strah pred Bogom početak je mudrosti (initium sapientiae timor Domini). To je mudrost koja prosvjetljuje, oživljuje, daje razlog nadi protiv svake nade.
     Strah pred ljudima i pred silama svijeta izaziva krik, a strah pred Bogom rađa vapaj. U strahu pred ljudima čovjek ostaje bez riječi, nijem, a sveti strah pred Bogom otvara u čovjeku milosni prostor tišine u kojoj Bog progovara. U tišini Bog progovara tišinom. Sveti strah osposobljuje nas biti u tišini pred Bogom i umjeti slušati njegovu tišinu. Zato je među darovima Duha Svetoga na zadnjemu mjestu, kao kruna svakoga dara, „strah Božji“. „Strah pred Bogom“ milosni je dar, koji nas u svemu – i u znanju, i u mudrosti, i u jakosti, i u pobožnosti – čuva poniznima pred Bogom.

     Gospodine, prodahni nas svetim strahom
     kako bi se u nama nastanio tvoj mir,
     snažniji od svih prijetnji i svih kušnja.
     Čuvaj u nama ljepotu svetoga straha,
     kako se nikada ne bismo uzoholili
     i pomislili da možemo sami, bez tebe,
     oslonjeni na svoje snage i svoje sposobnosti.
     Ispuni nas, Gospodine, svetim strahom. Amen.