IV. tjedan došašća
Nedjelja, 20. 12. 2020.
ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA

ČITANJA:
2Sam 7.1-5.8b-12, 14a.16;
Ps 89, 2-5.27.29;
Rim 16, 25-27;
Lk 1, 26-38

Evanđelje: Lk 1, 26-38

Iz Evanđelja po Luki

      U ono vrijeme: Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«
      Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!«
      Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.

      Početak molitve Zdravomarija, Zdravo Marijo, jest djelomično izmijenjeni pozdrav anđela Gabrijela upućenog Mariji prilikom navještenja Isusova rođenja, opisanog u Evanđelju po Luki, kako smo upravo čuli. Sam događaj navještenja je vrlo poznat, i to ne samo kršćanima, no, sam evanđeoski tekst na izvornom grčkom jeziku ipak donosi donekle drukčiji Gabrijelov pozdrav. Naime, riječ zdravo se, zapravo, nigdje ne spominje. Prva Gabrijelova riječ jest raduj se (imperativ). Istina, ovaj izraz (imperativ glagola hairein) se u evanđeljima po Marku i Mateju koristi kao konvencionalni pozdrav, te je posve razumljivo i opravdano prevesti ga sa zdravo u tim evanđeljima. Tako Juda Iškariotski prilikom Isusovog uhićenja kaže: zdravo, Rabbi (Mt 26,49), tako se raspetom Isusu ruga svjetina: zdravo, kralju židovski (Mk 15,18). No, u Lukinom evanđelju se ovaj izraz nikada ne koristi kao konvencionalni pozdrav. Umjesto njega pisac Lukina evanđelja koristi grčki izraz eirene koji odgovara našem mir: tim pozdravom uskrsli Isus pozdravlja svoje učenike i tim pozdravom njegovi učenici trebaju pozdravljati ukućane u čije kuće uđu (usp. Lk 10,5; 24,36). Dakle, Gabrijelov uvodni pozdrav jest puno više od konvencionalnog pozdrava, on je poziv na radost, na radost zbog lijepe vijesti koja u nastavku slijedi.
      Raduj se, i to raduj se, milosti puna. Marija se treba radovati zato što je puna milosti. Čije milosti? Božje milosti, budući da se ovdje radi o Bogu kao neizrečenom subjektu (teološki pasiv), tako da bi doslovan prijevod ovog izraza bio: raduj se, ti koja si [od Boga] ispunjena milošću ili raduj se, jer te [Bog] ispunio milošću. Marija je, dakle, pozvana na radovanje zbog uistinu velikog razloga, jer je ispunjena Božjom milošću.
      Nastavak Gabrijelovog pozdrava dodatno pojašnjava razlog za radost i činjenicu da je Marija milosti puna: Gospodin je s njom. Naglašavanje činjenice da je Gospodin s nekim često se koristi prilikom udjeljivanja nekog Božjeg zadatka određenim biblijskim likovima: poput Jakova, Mojsija, Jošue i Gideona. To je zapravo izraz ohrabrivanja i poziv na vjeru u Boga, na povjerenje da njegov plan ne može faliti. Kako reče i psalmist: ako je Gospodin s nama, tko će protiv nas? Stoga je posve razumljivo da je ovakav pozdrav Mariju zatekao, ne samo emocionalno nego i racionalno, da se prepala i počela razmišljati, razmišljati i o tome pred kakvim se Božjim zadatkom nalazi i što se od nje zapravo traži.
      Navikli smo da u Mariji gledamo osobu koja poslušno i bez ikakvih razmišljanja prihvaća sve ono što od nje Bog traži, a ona jednostavno nije bila takva. Tako evanđelist Luka izvješćuje da nakon trodnevne potrage za dvanaestogodišnjim Isusom, koji se o blagdanu Pashe izgubio u Jeruzalemu, njegovi roditelji ne razumiju Isusov odgovor kako mu je biti u onomu što pripada njegovu Ocu. Sličnu začuđenost Marija pokazuje i nakon Šimunova proročanstva. Premda je, kako bilježi isti evanđelist, brižno čuvala sve te uspomene u svome srcu, ipak je teško povjerovati da ih je odmah razumjela. Pravo razumijevanje će doći – kao i kod Isusovih učenika i drugih sljedbenika – tek nakon Isusova uskrsnuća. Kao što će i događaje pod križem svoga sina, taj vrhunac majčinske boli, moći shvatiti tek nakon uskrsnog jutra.
      Na čudnovati Gabrijelov pozdrav Marija se, dakle, „smete i stade razmišljati“. Time se želi reći kako je susret s Bogom uvijek tajanstven i nikada do kraja jasan. Kako od čovjeka traži hrabrost da se otisne na pučinu, da izađe iz tmurne svakodnevnice i napravi korak više: da se upusti u neizvjesnost hoda s Bogom. Marija prihvaća zadaću iz vjere, a nije joj posve jasno što treba činiti. Pita se i razmišlja. Time pokazuje da vjerovati, istina, ne znači uvijek razumijevati sve, no da je nužno pitati se o stvarima vjere. Vjerovati, ne kao slijepi sljedbenici i poslušnici, nego kao razumna Božja stvorenja. Vjerovati znači svjesno i slobodno, uvijek novo odlučivanje za Boga, za čovjeka u sebi i pored sebe. Prevedeno u našu kršćansku svakodnevnicu, vjerovati znači dolaziti na mise, svetkovati svetkovine, križati se pod križem, ali i pitati se zašto to radimo. Vjerovati znači pitati se zašto smo vjernici i u kolikoj mjeri to uistinu jesmo. Osobito se pitati postajemo li time bolji ljudi.
      Marija je prihvatila da i u doslovnom smislu Gospodin bude s njom i da, na ljudima nikada posve razumljiv način, na svijet donese Emanuela – Boga koji je s nama. Božjim dolaskom na zemlju, odnosno Isusovim rođenjem, svaki čovjek postaje „više od slike Božje – Božja najeminentnija i najtjelesnija prisutnost na zemlji“ (I. Šarčević).
      Na tragu rečenoga ne bi bilo loše barem pokušati radosnije živjeti svoje svetkovine, osobito Božić kojemu idemo ususret. Ukoliko uistinu vjerujemo u Božje utjelovljenje, u rođenje Boga na zemlji koji je postao jedan od nas, svaki od nas, onda bismo se morali radovati, odnosno biti radosniji nego što to obično jesmo. Onda bismo trebali biti zahvalni za Božji trag u nama i još više za Božji trag u drugome, osobito za „Božji trag u drugosti drugoga“ (J. B. Metz).