XI. tjedan kroz godinu
Nedjelja, 14. 6. 2020.
JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

ČITANJA:
Izl 19, 2-6a;
Ps 100, 2-3.5;
Rim 5, 6-11;
Mt 9, 36 – 10, 8

Evanđelje: Mt 9, 36 – 10, 8

Iz Evanđelja po Mateju

     U ono vrijeme: Kad Isus ugleda mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira. Tada reče svojim učenicima: »Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.« Dozva dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć. A ovo su imena dvanaestorice apostola: prvi Šimun, zvani Petar, i Andrija, brat njegov; i Jakov, sin Zebedejev, i Ivan, brat njegov; Filip i Bartolomej; Toma i Matej carinik; Jakov Alfejev i Tadej; Šimun Kananaj i Juda Iškariotski, koji ga izda.
     Tu dvanaestoricu posla Isus uputivši ih: »K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova! Putom propovijedajte: ’Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte!«

     Poslanje je tema o kojoj se u Crkvi neprestano govori. Crkva je svjesna da je poslana, da nije ustanovljena radi same sebe, nego da je poslana biti glas i znak spasenja za druge. Na takvo nas razmišljanje potiče i evanđeoski odlomak o poslanju dvanaestorice, koji se naviješta u bogoslužju današnje nedjelje.
     Isus šalje dvanaestoricu u svijet. No, ne šalje ih tek radi njihova osobnoga rasta i posvećenja, nego radi spasenja drugih. Osobno posvećenje preduvjet je vjerodostojnosti svjedočenja, ali poslanje je uvijek usmjereno prema drugima. Sam poziv i odabranje apostola smješta se u taj kontekst: Isus vidjevši mnoštvo, sažali se nad njim, te šalje dvanaestoricu u svijet da podižu i liječe pali svijet. Apostoli su nositelji Kristova dara, svjedoci i djelitelji dara spasenja.
     Poziv bez poslanja ostaje besplodan, postaje svrhom samom sebi te umire u sebi samome. Nećemo, dakle, naći pravoga smisla niti radosti u kršćanskome pozivu, budemo li taj poziv zatvarali u svoj osobni život, odnosno ne budemo li ga smještali u život s drugima i u život za druge. Međutim, u stalnoj kušnji da svoj kršćanski poziv zatvorimo u okvir osobnoga posvećenja te da vrijednost poziva gledamo u cilju osobne zrelosti i osobne duhovnosti. Upravo tu umire Crkva, jer ona je zajednica, sveti saziv, zajedništvo u svetosti. U Crkvi, naime, nitko nije samo pozvan, i nitko nije sam pozvan, nego je uvijek supozvan kako bi njegovo posvećenje zadobilo višestruki plod, plod u posvećenju drugih. Čak i u monaškome životu, pa i u pustinjaštvu, posvećenje je gledano u svjetlu svetosti cijele Crkve. Pustinjaci i monasi pozvani su svojom osobnom svetošću, unatoč tomu što je skrivena, uvećavati svetost Crkve i jačati moć njezinoga apostolata. Svaki poziv u Crkvi poziv je za Crkvu, za druge, i samo tako biva crkven.
     Prihvaćamo tu zajedničarsku dimenziju kršćanskoga življenja. Prihvaćamo i razumijevamo da smo pozvani biti znakom Božjim za druge. Međutim, teško prihvaćamo da su drugi pozvani da budu znak nama, da nam budu glas i primjer Kristove ljubavi. Katkada i opomena! Teško nam je prihvatiti istinu da se Krist, kao u današnjem evanđelju, može sažaliti i nad nama i vidjeti da smo i mi kao ovce bez pastira, i poslati nam nekoga tko će nam biti živi znak njegove ljubavi, znak spasenja.
     Kao što smo poslani k drugima i za druge, tako su i drugi poslani k nama i za nas. Jer svi smo potrebni obnove, svi smo potrebni spasenja. Bog se svojom riječju ne nadmeće. On izabire slabe da posrami jake. Ako se Bog ne boji naše slabosti, zašto bismo se mi bojali tuđe slabosti. Možda nam je toliko puta htio progovoriti baš preko onih koje smatramo slabima. Znati prepoznati poslanje drugih za nas, znači biti otvoren osobnom rastu. To je prvi korak za građenje obnovljenoga zajedništva među ljudima, osobito među onima s kojima smo životno povezani.
     Svijest o osobnoj slabosti i nesvršenosti može nas dovesti u iskušenje da posustanemo i s apostolom Petrom kažemo Idi od mene Gospodine jer grješan sam čovjek (Lk 5, 8). To je iskustvo onoga koji kreće samo od sebe, oslanjajući se na svoje snage. Tko pak kreće od Krista koji nas poziva unatoč našoj slabosti, moći će zajedno s apostolom Pavlom reći: Sve mogu u onome koji me krijepi (Fil 4, 13).
     Dok još bijasmo nemoćni, grješnici, Krist je za nas umro. Ako što dobra možemo učiniti, to je zbog Božje snage koju je on pohranio u nas. Svjedočenje istine evanđelja i Kristove ljubavi prema drugima, jedini je prikladan izraz zahvalnosti za primljeni dar spasenja. Svjedočeći drugima sami rastemo u daru svetosti, a druge prihvaćamo kao put svetosti. Tako se po svetosti vjernika obnavlja zajedništvo među ljudima i uspostavlja Novi svijet – Božje kraljevstvo.