III. tjedan došašća
Nedjelja, 13. 12. 2020.
TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA

ČITANJA:
Iz 61, 1-2a.10-11;
Otp. pj.: Lk 1, 46-50.53-54;
1Sol 5, 16-24;
Iv 1, 6-8.19-28

Evanđelje: Iv 1, 6-8.19-28

Iz Evanđelja po Ivanu

Bî čovjek poslan od Boga,
ime mu Ivan.
On dođe kao svjedok
da posvjedoči za svjetlo
da svi vjeruju po njemu.
Ne bijaše on svjetlo,
nego – da posvjedoči za svjetlo.
A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: »Tko si ti?«, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: »Ja nisam Krist.« Upitaše ga nato: »Što dakle? Jesi li Ilija?« Odgovori: »Nisam.« »Jesi li Prorok?« Odgovori: »Ne.« Tada mu rekoše: »Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?« On odgovori:
»Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji! – kako reče prorok Izaija.«
A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: »Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni Prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« To se dogodilo u Betaniji s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.

      Nalazimo se u Došašću, vremenu priprave i iščekivanja Gospodinova dolaska. Razumljivo je stoga da je kao misno čitanje odabran evanđeoski odlomak koji govori o Ivanu Krstitelju, Isusovom preteči koji je pozivom na obraćenje i pokoru naviještao Gospodinov dolazak.
      Ivan je Krstitelj umnogome poseban prorok. Iz niza, zapravo plejade njegovih vrlina i vrednota vrijednih divljenja i još više nasljedovanja, ističe se ona o njegovoj poniznosti, istinskoj, nehinjenoj poniznosti. Ivan je znao svoju mjeru: bio je svjestan svojih vrlina, ali i svojih mana. Jedan je teolog govorio kako biti ponizan znači imati realnu sliku o samome sebi: ne precjenjivati se, ali se ni podcjenjivati. Ivan je bio upravo takav. Kada mu dolaze vojnici, trgovci, carinici i drugi da ga pitaju za savjet on se ne pravi da ne zna, nego preuzima odgovornost i kaže im što trebaju raditi. S druge strane, kada mu dolaze i pitaju ga je li on onaj koji ima reći – o čemu se govori u današnjem evanđeoskom odlomku – Ivan se ne uznosi, nego iskreno priznaje da nije. A mogao je reći da jest dobio bi puno slave i časti: već je bio popularan i još da je to rekao, čekalo bi ga dosta čašćenja. Nije, jer je bio svjestan sebe. Nije se precijenio. A mi? Kako se lako mi precijenimo, kako često o sebi mislimo da smo veći i bolji nego što zapravo jesmo. Kako se, nadalje, mi lako podcijenimo, osobito lažno, pred drugima? Nije nam uopće strana hinjena poniznost, osobito ona zaogrnuta plaštem vjere, odnosno religioznim pobudama. Ona se može manifestirati na razne načine, a najčešći je onaj kada mi toliko puta ponavljamo da nečega nismo dostojni ili da nešto nije naša zasluga nego samo Božja da upravo tim ponavljanjem stavljamo sebe u prvi plan i zapravo se hvalimo: a sve, kao, otklanjamo pozornost sa sebe jer smo navodno ponizni. Može se, doista, biti i preponizan, u negativnom smislu te riječi.
      Upravo zato što nije bio lažno ponizan Ivan je svoje sunarodnjake jasno i glasno, bez ikakvih okolišanja i lažnih ograda, odnosno obzira, pozivao na obraćenje, i to radikalno obraćenje. Drugog puta – jasan je Ivan – jednostavno nema, doli puta obraćenja, promjene na bolje koja se neće zadržati samo na vanjštini, samo na riječima i pobožnim uzdasima, nego mora sići do u ljudsko srce. Ako bi se jednom riječju morala opisati osnovna djelatnost Ivana Krstitelja, onda bi ona bila obraćenje.
      Obraćenje je riječ koju smo toliko puta čuli, osobito u zadnje vrijeme i pogotovo među karizmatskim pokretima. Odveć smo navikli na riječ obraćenje tako da zaboravljamo koliko je ta riječ bremenita značenjima, a još više koliko ju je teško u život provesti, točnije provoditi.
      Obraćenje danas najčešće doživljava dva pogrešna načina razumijevanja. Prvi je onaj kada za nekoga podrugljivo kažemo da se obratio želeći time istaći njegovu dvoličnost i lažnu religioznost, glumljenu svetost. Za takve osobe smatramo da glume i pokušavaju zavarati i sebe i druge. Drugi krivi način shvaćanja obraćenja jest onaj kada kažemo da nismo savršeni i da nikada nismo doživjeli neko obraćenje. U takvom slučaju mi pak mislimo da nam ono u biti ne treba. Ne kažemo da smo sveti, ali također ne mislimo da se trebamo popravljati i mijenjati tj. obraćati. Kao da je obraćenje rezervirano za neke ekstremno velike grešnike, za osobe koje su sasvim promašile svoje životne putove – u koje se mi, naravno, nikako ne ubrajamo.
      Obraćenje je stvarnost, točnije proces koji je veoma bremenit sadržajem i životno važan. Pokušat ćemo izdvojiti samo pet datosti obraćenja ili preciznije govoreći obraćanja, napominjući da smo izdvojili samo dio stvarnosti koje obraćenje označuje.
      Prva: obraćenje nije događaj, osobito ne trenutni, jednokratni događaj, još manje događaj koji se događa preko noći. Obraćenje je proces. I to dugotrajni proces. Obraćenje je zapravo životni proces, promjena koja se događa cijeloga života. Često čujemo kako se netko obratio. To je ispravno samo ukoliko shvaćamo da se radi tek o početku procesa obraćanja. Obraćenje nije „jedanputni“ i neponovljivi događaj. Stoga bi, u duhu našeg jezika, možda bilo bolje govoriti o obraćanju nego o obraćenju.
      Druga: Obraćenje podrazumijeva promjenu. I to u vjerničkom smislu govoreći od lošeg prema dobrom, ali također i od dobrog prema boljem. To jednostavno znači da nema čovjeka kojemu nije potrebno obraćenje. Čisto logički nitko nije savršen (samim tim što je čovjek, a čovjek je nužno kontingentno, grešno biće) i svatko može biti još bolji. Može i mora, jer mu je promjena na bolje, obraćanje životna zadaća.
      Treća: Obraćenje obuhvaća čitavog čovjeka. Njegove želje, misli, riječi, djela. Dakle, cijelu osobu. Nema obraćenja, ako čovjek nije sav zahvaćen. To opet znači da obraćenje obuhvaća podudaranje između misli, riječi i djela. Kod nas je, pak, često upravo ovo manjkavo. Bar u jednom segmentu. Olako kažemo kako smo se obratili, često se razbacujemo time, a malo se to iz naših života vidi. Misli, riječi i djela idu zajedno. Životom se pokazuje tko se obraća, a tko ne. Neće nam puno koristiti sladunjave izjave o našim čudnovatim obraćenjima, o Božjim zahvatima u naš život, ako to i djelima ne pokazujemo. Kada Bog dodiruje čovjeka onda ga dira u njegovu nutrinu, a to mora uroditi plodom i na njegovom vanjskom tj. vidljivom životu. U protivnom sve postaje jedna velika gluma, odnosno laž.
      Četvrta: obraćenje je dvosmjerno. Da bi se netko obratio potrebno je dvoje: Božji zahvat i čovjekov odgovor. Bog poziva. Često i na razne načine. Hoćemo li odgovoriti i početi proces obraćanja to je do svakog čovjeka ponaosob. Nema kolektivnog i masovnog obraćanja, jer svatko sam stoji pred svojim Bogom i svatko se osobno susreće sa Isusom Kristom. Za obraćenje je potrebno oboje: i Bog i čovjek. Božja je inicijativa, što znači da se čovjek ne može početi obraćati bez Božje milosti, no ona će ostati neplodna ukoliko čovjek ne odgovori na Božji poziv, ukoliko se on sam ne potrudi oko radikalne promjene samoga sebe na bolje.
      Peta: obraćenje je velik, ali ponizan trajni događaj. Onaj koji je započeo obraćenje, onaj koji je započeo pripremati svoj život dolasku i boravku Isusa Krista on zna da je to prvenstveno Božja zasluga. Sretan je i zahvalan zbog toga. Treba biti i ponosan na to. No, ne smije nikada sebe smatrati boljim od drugih koji žive kao nevjernici ili kao slabi vjernici. Sam je svjestan svoje nedostojnosti Božjeg poziva i pozvan je da i drugima pokušava navijestiti Onoga koji je njega dodirnuo u srce, ali uvijek tako da poštuje veličinu drugoga ma koliko mu se on ne sviđao. Obraćeni mora, kao nitko drugi, razumijevati neobraćene i pokazivati im Božju blizinu.
      Prva Isusova riječ u javnom nastupu bila je Obratite se! Znao je Isus da to nije lako. Znao je koliko za to čovjek treba uložiti truda i napora, nadasve ljubavi i vjere. Ipak, ne bi nas na to pozvao, kada bi to bilo nemoguće. Vrijeme priprave za Božić idealno je da još jedanput pokušamo promijeniti život. Obratiti se Bogu, a to uvijek iznova pokušavati čovjeka u sebi, čovjeka koji je stvoren na sliku Božju i koji je otkupljen žrtvom Isusa Krista. Neka nam ovo vrijeme Došašća bude blagoslovljeno i pogodno za naše osobno trajno obraćanje. Unatoč i usprkos svemu oko nas. I u nama.