V. korizmeni tjedan (A)
Ponedjeljak, 30. 3. 2020.
Svagdan

ČITANJA:
Dn 13, 1-9.15-17.19-30.33-62;
Ps 23, 1-6;
Iv 8, 1-11

Evanđelje: Iv 8, 1-11

Iz Evanđelja po Ivanu

     U ono vrijeme: Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?« To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.
     Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam — i žena koja stajaše na sredini. Isus se uspravi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.«

     Današnji evanđeoski tekst ima jedan fenomen, tzv. fenomen prekida. Sv. Ivan svoje „pričanje“ o Isusu prekida događajem o ženi zatečenoj u preljubu. Isusa su prekinuli u naviještanju… Preljubnicu su prekinuli u ljubavnom zanosu… I prekid bračne vjernosti se dogodio… Svi oni koji su ikad u bilo čemu prekinuti znaju kako je teško nastaviti kad te netko prekine: nastavnici kad poučavaju, svećenik dok propovijeda, političar dok govori, bračni parovi…
     Prekid se dogodio u i našim životima zadnjih dana uzrokovan bilo pandemijom virusa ili razornim zemljotresom koji je zadesio nas u župi Majke Božje Lurdske tj. našem gradu Zagrebu. Svaki prekid nosi određene posljedice. Iz današnjeg evanđeoskog teksta pokušajmo izvući one pozitivne stvari koje će nam pomoći u našim životima koji su puni prekida…
     Ono prvo što možemo naučiti iz današnjeg evanđelja jest kako Isus prekida spiralu nasilja koja se mogla dogoditi. On će prekinuti volju farizeja i pismoznanaca da kamenuju u trenutku kad su već imali kamen u ruci i time je otvorio prostor da žena prekine svoj grešni život i nastavi novi. Za razliku od nas kad smo izloženi nevoljama i nedaćama Isus u evanđelju ostaje miran, ne ljuti se, nije srdit. Nije uopće ljut ni što su ga prekinuli u govoru, a znamo da nema većega opijuma, ništa nije tako jako i ispunjavajuće kao kad ja govorim i svi me slušaju. Imati mogućnost govoriti, imati pozornost drugih je najopasnija „droga“. Novac? Ni blizu. Zato ljudi koji imaju novac žele pozornost drugih ljudi, kamera… Žele se dokazivat. Oni uvijek nešto imaju i trebaju reći… To je razlog da ljudi koji imaju pozornost i kad im je oduzeta „polude“, npr.: novinari kad imaju emisiju i oduzme im se – „polude“.
     U ovom procesu nasilja koji se sprema Isus ostaje miran i čini geste koje farizeje i pismoznance zbunjuju. On se sagiba do zemlje i piše po zemlji. On se snizuje, ne bahati se, ne uznosi se, već se saginje do zemlje da bude manji od njih, da bude niži: prah i pepeo. Prisjetimo se da je On samim svojim utjelovljenjem već postao malen, sluga, a sad se spušta do prašine… Čovjek kad stane pred čovjeka punog agresije on u našem pogledu neće vidjeti ništa drugo nego neprijatelja – zrcaljenje svoje agresije. To je kao da ispred „bika mašemo crvenom krpom…“ Da krizni stožer RH nije miran i staložen puno više panike i nemira bilo bi u ovim izvanrednim situacijama.
     Isus ne želi s njima ući u rasprave i dokazivanje jel zna da svako razumsko rasklapanje tuđih pogrešaka ne vodi drugoga da postane bolji nego produbljuje neprijateljstvo. Ako ste ikad pokušali razumski protumačit pogreške drugoga, najčešće je iskustvo da se nesporazum prijateljstva produbio. Isus se ne poziva ni na svoja prava – prekidaju ga dok govori, a neće upotrijebiti ni svoj utjecaj na svoje slušateljstvo da ih okrene protiv farizeja. To nije napravio jel bi ušao u sukob koji već postoji i ne želi uvest i druge u taj sukob. To je velika opasnost: uvest druge u sukob koji već postoji. Na žalost to se najčešće događa u našim životima. Kad imamo neki sukob onda se osjećamo jačim kad uvedemo veći broj ljudi u taj sukob.
     On nije ni ignorirao sukob, on ga je htio razriješiti. Ignoriranje problema nije rješenje problema, on se tako jedino može odgoditi, ali riješiti ne, jel tinja i kad tad će buknuti. On je mogao započeti akademsku raspravu (što kaže ovaj Rabin, što kaže onaj Rabin, što kaže tradicija, kako se treba ispravno citirat Tora, jel su farizeji i pismoznanci uvelike krivo citirali Toru), i na taj način samo odgoditi kamenovanje žene. Akademske rasprave nikad ne rezultiraju pronalaženjem rješenja ili otkrivanjem istine nego samo produbljivanjem problema (npr. poklik: Za dom spremni, dok se god bude rješavao na akademskoj razini nikad neće bit riješen). Onaj tko potencira akademske rasprave u trenutku dok je problem vidljiv, taj živi od sukoba.
     Isus nije dopustio da farizejski nemir prijeđe na njega. On nije dopustio da ga zahvati nemir, on usporava proces i onaj mir kojeg je imao u srcu, u sebi, širi oko sebe. Mnogi se tijekom stoljeća kršćanstva pitaju što je Isus pisao po zemlji. No, gesta pisanja je važna, a ne što je pisao. Zašto je to važno – zato što oko njega stoje ljudi koji poznaju što znači pisati. On im bez ijedne riječi pokazuje što znači – što se događa, kad se usredotočiš – fiksiraš na Pismo. Kad se usredotočiš – fiksiraš na Pismo ne vidiš nikoga – ljudi ti postanu nevažni. Zakon je onda glavni, a ne čovjek. Život je nevažan, bezvrijedan. Kad nam je pismo u prvom planu, kao farizejima i pismoznancima, čovjek do tebe je beznačajan: u zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati, vele farizeji u današnjem evanđelju. Na žalost, čovjek se možeš toliko fiksirat na Pismo da i ne vidi da može bit i u krivu. Npr. ovih dana kad je donesena odredba naših biskupa da se pričest prima isključivo na ruke mnogi naši „vjernici“ radije su ostali bez pričesti, nisu se željeli pričestiti, nego da se pričeste na ruku.
     Zato se Pisma trebaju čitati kroz Isusa, a ne kroz Pismo – Isusa. Jel mi možemo i krivo čitat pisma pa onda i slika o Isusu može bit kriva. On je srce kroz koje treba čitati pismo. Zbog zaslijepljenosti može doći do toga da ne vidimo ono najvažnije. To znači da se možemo pozivati na pismo, ali ne vidjeti čemu ono služi. Isus ide i korak dalje i veli im: bacite kamen. I opet se spušta jel neće da pogledom prati tko će prvi baciti kamen. Da je ostao uspravan i pratio tko će baciti, sigurno bi bilo onih koji bi bacili, jel bi to bio izazivački pokret, to bi bila provokacija. On je rekao i spustio se. Pustio ih je da budu slobodni. Napravio je gestu koju oni nisu predvidjeli: da svatko za sebe mora odlučiti, a ne da grupa odlučuje. On im se obraća u množini, pa prelazi u jedninu: tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen, na taj način razbija grupu u pojedince. Kad grupu, koja je nasilna, razdvojimo u pojedince, pojedinci postaju sasvim drugačiji. Grupa daje snagu, moć, no pojedinac je ono što jest, on sam. Grupa je neobična zajednica: ona pojedincima daje pravo da se tako ponašaju i skida im odgovornost. Zato je Isusov potez genijalan plan: stani iza svoga poteza kojeg činiš, nemoj se sakrivat iza grupe: baci kamen, ne u grupi, nego kao pojedinac. Bog vjeruje da mi kao pojedinci možemo donositi odluke sami za sebe. Grupa uvijek opravdava čine koje naprave, a kad sam sam mogu vidjeti svoju grešnost. Kad sam sam mogu vidjeti sebe onakvim kakav jesam.
     Čini se da je Isus svoje poučavanje, s početka evanđelja, nastavio samo na drugačiji način, drugom metodom. Sad su slušatelji mogli vidjeti kako se on u konkretnom problemu ponaša. Kako se on ponaša prema ljudima koji mu stavljaju klopke, koji imaju zle nakane, koji mu podmeću. To je pouka koju će oni dobro zapamtiti.
     Kretnja koju je Isus zauzeo je kretnja dolje – gore, i to je kretnja odnosa između čovjeka i Boga. Tamo gdje mi zauzimamo kretnju lijevo desno, to je redovito kretnja uspoređivanja s ovim do mene, oko mene, tu tražimo tko je bolji, snalažljiviji, utjecajniji, tko ima više ili manje. Isus u odnosu na nas uzima druge kretnje, on ide odozgo prema dolje. Spustio se među nas i bio uzdignut na Križu. I ako bi to naučili u našim odnosima to bi bilo već veliko. Tamo gdje su usporedbe, tamo gdje su strahovi od drugih tu nema napretka. Pogled prema gore i spuštanje prema dolje je ključ rješenja u mnogim situacijama naših života. Po meni je to jako važno. Isus i prema preljubnici zauzima univerzalno pravilo: Ako hoćeš nekome pomoć to ne možeš na način da mu kažeš: dođi pomoći ću ti, ti moraš doći tamo gdje on jest. Spusti se tamo gdje on jest, nauči se njegov jezik. Uđi u njegovu situaciju, nauči njegov jezik i onda napravi s njim zajedno korak.
     To je ono što Isus radi kad je u pitanju preljubnica: spušta se na zemlju, fizički joj je blizu, s tim riskira da kamenovanje zahvati i njega. S njom se solidarizira. Ne govori joj, ne gleda je ne traži njezin pogled, izbjegava s njom susret pogleda sve dok traje opasnost kamenovanja. I njihov susret pogleda farizeji bi mogli tumačit kao dobar povod za bacanje kamena. Tek kad se udalje napadači počima razgovor s njom. On će je nazvat ženom – neće je podcjenjivat i nazivat preljubnicom nego ženom – daje joj, vraća joj dostojanstvo. Davanjem imena toj ženi daje joj čast žene. Riječima, jezikom se iscjeljuje. Načinom kako nekoga nazivam iscjeljujem mu dušu – to je za nas vjernike od goleme važnosti – ali toga treba bit i svjestan. I među nama kršćanima ima onih koji nisu oslobođeni osuđivanja, omalovažavanja riječima, pogrđivanja, a to samo znači: nisu pustili Isus da ih oslobodi. To samo znači da nisu iskoristili i ne koriste mogućnost osobnog susreta s Isusom i sa svojom vlastitom grešnošću.
     U susretu s Isusom svima koji to žele, koji ga žele slušati, otvara se mogućnost za novi početak. Nakon grijeha čovjek može počet kao da grijeha nije ni bilo. To je i nama poticaj. Iskoristimo ovu krizu kao mogućnost susreta s Isusom i samim sobom da bi kriza što prije prošla i da bi nakon krize mogli početi kao da je nije ni bilo, ali novim životom, životom s Isusom poput ove grešnice iz današnjeg evanđelja. Amen.