IV. Vazmeni tjedan
Nedjelja, 3. 5. 2020.
ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA

ČITANJA:
Dj 2, 14a.36-41;
Ps 23, 1-3a.3b-4.5.6;
1Pt 2, 20b-25;
Iv 10, 1-10

Evanđelje: Iv 10, 1-10

Iz Evanđelja po Ivanu

     U ono vrijeme: Reče Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas. Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju.« Isus im kaza tu poredbu, ali oni ne razumješe što im htjede time kazati.
     Stoga im Isus ponovno reče: »Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici; ali ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.«

Zaustavljeni pred Isusovim samopredstavljanjem u liku Dobroga pastira, u sebi osjećamo pomiješanost povjerenja i nesigurnosti. Ne znamo kako na ispravan način razumjeti Kristovu ljubav prispodobljenu u slici pastira. Zacijelo će biti onih koji će pomisliti i reći da ta metafora ne zahvaća zbilju života te da ju je potrebno prereći nekim novim, suvremenosti bližim izrazima i slikama. No, možda je baš istinu suvremenosti potrebno jasnije sagledati i drukčije izreći. Čini se da je slika pastira suvremenomu čovjeku strana jednako kao i poziv na spremnost služenja, predanja, požrtvovnosti i skrbi, oplemenjenih nesebičnom ljubavlju za druge. Danas, više nego slika pastira i ovaca, neprivlačno i „nesuvremeno“ zvuče riječi „služiti“ i „položiti svoj život za druge“. Tko razumije jezik ljubavi i tko je spreman oblikovati život da on progovara ljubavlju, sve do mjere potpunoga predanja, taj zacijelo razumije govor o odnosima brige i povjerenja, koji vladaju između pastira i njegova stada.
     Isus svjesno odabire sliku pastira, nudeći u njoj sliku uspostave Božjega kraljevstva, koje počiva na služenju u ljubavi. Uspostavljajući Božje kraljevstvo, Isus ne mijenja svijet unaprjeđenjem ljudskoga načina upravljanja, gospodarenja ili rasporedbe dobara, nego – služenjem. Još prije predstavio se kao sluga, a ovdje pojašnjava da je snaga njegova „vladanja“ u brizi koja je vlastita pastiru i bez koje „stado“ biva prepušteno prijetnji neprijatelja. Istinsko gospodarenje i upravljanje jest služenje. Tko želi biti prvi, neka bude sluga svima (usp. Mk 9, 35). Na tim osnovama počiva novi svijet, svijet Božjega kraljevstva.
     No, umjesto spremnosti na služenje, danas se u ravnanju društvom i zajednicama više cijene ljudska mudrost i moć, strategije i planovi, vizije i projekti, investicije i odlučnost upravljanja… Služenje ostaje izvan okvira promišljanja o životu zajednice, izvan planova i strategija. Isus postupa drukčije. Već na početku govora o službi pastira, pojašnjava da tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je ili razbojnik. Ulasku na vrata suprotstavljeno je uspinjanje prječim putem, a to je ono što bismo danas nazvali karijerizmom, brigom za „uspon“, za ugled i za mjesto koje se u očima ljudi čini važnim (Benedikt XVI.). Iskušenju takvoga uspinjanja i napredovanja Isus suprotstavlja ulaženje, ulazak na „uska vrata“ radosnoga sebedarja i služenja. To se ne da nadomjestiti nikakvom drugom „investicijom“ ili „strategijom“. Gdje među ljudima ne vladaju povjerenje i iskrenost odnosā i gdje odnosi nisu prodahnuti služenjem u ljubavi, sve ostaje nesigurno i neizvjesno; sebičnost potkopava zajedništvo, a želja za osobnom korišću otklanja misao o potrebama drugih i o vrijednosti drugih.
     Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju. Kristova pastirska slika prostranih pašnjaka propituje naše živote. U čovjeku je skrivena čežnja za obiljem u kojemu traži sigurnost, bezbrižnost. Želja za obiljem, koje daje privid sigurnosti, „hrani“ nas glađu za posjedovanjem, za većim obiljem – sve dok ne spoznamo da ništa nije dostatno da bismo se osjećali sigurnima. „Samo Bog je dostatan“, govorila je sv. Terezija Avilska. Gdje Bog nedostaje, vlada glad života, unatoč obilju životnih dobara. Štoviše, tko živi od njegove riječi i od njegove blizine, pronalazi obilje, pa i kada osjeća oskudicu životnih dobara.
     Što je za nas obilje? Za čim istinski čeznemo da bismo pronašli mir i zadovoljstvo? Vjernikova ekonomija i briga za život ne može biti odvojena od brige za ono obilje koje daje Gospodin. Život daleko od Onoga koji daje život, vodi u sebično zgrtanje, u skrivanje, u „obilje“ koje nas ne obogaćuje nego ispražnjuje. Ljepota i sigurnost života jesu ondje gdje je Darivatelj života. Sam je rekao: Dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju. A evanđelist Ivan svjedoči: od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost (Iv 1, 16).
     Isus, onaj koji nas izvodi i ide pred nama, nije samo pastir koji nas vodi na izvore prave hrane. On je i hrana života. On daruje sama sebe nama za hranu – u svojoj riječi i u otajstvu euharistije. Nahranjeni Kristom, bivamo okrijepljeni njegovim životom, životom koji ne prolazi, životom koji nadvladava sve nedaće i nevolje života.
     Opasnosti i prijetnje s kojima se susrećemo posljednjih tjedana i koje mijenjaju naše životne navike i brige, ugrozile su mnoga obilja oko kojih smo bili životno zauzeti. Vrijeme koje je iza nas, kad su poljuljani temelji na kojima smo gradili sigurnost života, poticaj je za drukčiji pogled na život koji je pred nama. No, jesmo li iz ovih nesigurnosti i ugroza što naučili o svijetu i o svome mjestu u svijetu, o životu i odnosu prema životu? Ublažavanje mjera donesenih radi sprječavanja širenja zaraze, u mnogima rađa radošću zbog povratka na staro, na prijašnje načine ponašanja. Premda je ta radost opravdana, ipak valja reći: ako se u vremenu koje je pred nama sve nastojanje svede na „povratak na staro“, ništa nismo naučili. Ovdje ne mislim na načine ophođenja prema ljudima, na higijenske navike i na zaštitu od opasnosti zaraze. Mislim na odnos prema svijetu i prema životu. Nesigurnosti života i svijeta otvaraju nam srce za sigurnost koja ne počiva na zdravlju, na blagostanju, na posjedovanju, na moći gospodarenja. Krist se predao najvećoj nesigurnosti, muci i smrti, pokazao se „slabim“, da bi nam očitovao Očevu snagu koja je snažnija od svake ljudske nevolje, ali i od svake ljudske moći.
     U evanđelju prošle nedjelje uskrsnuli Krist predstavio nam se kao suputnik života, onaj koji preobražava naše strahove i brige. U pitanju dvojici učenika Što to razgovarate među sobom? razaznajemo prijekor: što se brinete samo za zemaljsko, samo za sigurnost u ovome životu… U razgovoru o zemaljskim brigama bili su snuždeni, tužni, beznadni. To je slika svake zagledanosti u svijet, u trenutne brige, u ono što nas čini nesigurnima i ranjivima u ovome životu. Isus im otvara srce za njegovu riječ, čini ih poučljivima kako bi svoje nesigurnosti i strahove gledali novim pogledom. Tu, u pogledu rasvijetljenu Božjim svjetlom, sve biva preobraženo. I ono staro, što je bilo razlog tuge i straha, nije više samo staro. Učenici se vraćaju životu obnovljena pogleda, rasvijetljeni za gledanje onkraj ovoga života, onkraj smrti.
     U tome suputništvu s Kristom, današnje nas evanđelje vodi korak dalje. Krist se ne predstavlja tek kao suputnik na našemu putu. On je pastir koji nas vodi svojim putem. Dobri pastir izvodi svoje stado i ide pred njim. Pastir ne slijedi stado, nego ga vodi, jer on zna gdje je mjesto prave sigurnosti, gdje su pravi „pašnjaci“. Spoznaja Krista kao pastira rađa se tek kad mu dopustimo da nas izvede i da ide pred nama. Možda bismo radije Krista kao suputnika na našemu putu, na putu koji smo sami odabrali i na kojemu želimo graditi sigurnost, prihvaćajući ga kao pomoć u trenutcima kad spoznamo da dalje sami ne možemo. No, on želi biti pastir naših duša, izvesti nas iz našega lutanja, voditi nas svojim putem kroz nesigurnosti života, prema mjestu na kojemu nema nikakve ugroze, nikakvoga neprijatelja, pa ni prolaznosti. Vječnost je u Svetome pismu, u očima pustinjskoga naroda, oslikana bojama „zelenih poljana“, pašnjaka i „tihanih vrutaka“, kako smo razmišljali u otpjevnom psalmu. Te slike sigurnosti i mira suprotstavljene su putovima nevoljā i „dolini smrti“. Krist je pastir dobri, koji znade gdje je istinski mir i gdje su „pašnjaci“ koji daju pravu hranu života.
     I kad čujemo prigovore da su ove slike zastarjele i neprikladne za naše vrijeme, ili da ne želimo biti poput stada ili poput ovaca, u dubini toga prigovora stoji dublje pitanje: jesmo li spremni prihvatiti Krista kao pastira. Gdje je on pastir, oni koji ga slijede ne osjećaju se tek „stadom“, nego dionicima Života, pozvanima da žive u sigurnosti da su „njegovi“, „Božji“.
     Pastir dobri izvodi svoje ovce. Znademo li iz čega trebamo biti izvedeni i što bismo trebali napustiti da bismo pronašli istinsku sigurnost? Možda ne znamo, ali znademo da znade onaj koji želi biti Pastir i Sluga našega spasenja. Tek kad njemu dopustimo da nas izvede i da nas rasvijetli za novost njegova puta, tada novim pogledom gledamo svoj život i zarobljenost njime – baš kao ona dvojica učenika koji, „snuždeni“ zbog proživljenih događaja, sve vide u novosti njegova pogleda, radosni što je Uskrsli među njima. Krist je pastir koji ide pred nama. Biti njegovim učenikom, vjernikom, znači slijediti ga na njegovu putu.
     Današnja nedjelja koja vjernike vraća u crkve i u zajedništvo euharistijskoga slavlja nije povratak na staro. Božja riječ i njegovi sakramenti nose uvijek novost života, život u Bogu i život s Bogom. Tko se predaje Božjemu vodstvu i tko živi s Bogom, taj je u neprolaznoj novosti. Ni obraćenje nije povratak na staro, nego otkrivanje novosti – onoga što nam je davno objavljeno, a toliko puta zaboravljeno. Krist, dobri pastir, izvodi nas iz naših nevolja, ali i iz naših varljivih sigurnosti, i vodi nas stazama pravim – do punine života.