II. Vazmeni tjedan
Nedjelja, 19. 4. 2020.
DRUGA VAZMENA NEDJELJA

ČITANJA:
Dj 2, 42-47;
Ps 118, 2-4.13-15.22-24;
1Pt 1, 3-9;
Iv 20, 19-31

Evanđelje: Iv 20, 19-31

Iz Evanđelja po Ivanu

     Kad bî uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«
     Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.«
     I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«
     Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.

     Na svetopisamskim stranicama često susrećemo riječ tražiti. Traženje se poima kao put do susreta s Bogom. Sam Krist, naime, veli: „Tražite i naći ćete.“ Nakon Isusova uskrsnuća i nakon susreta s praznim grobom, njegovi ga najbliži traže. Žene koje su išle za njim i učenici dolaze na grob tražiti ga. Traže mjesto gdje bi ga mogli naći. Propitujući svoju vjeru, u srcu im iznova, kao i na početku hoda za njim, navire pitanje: „Učitelju, gdje stanuješ?“ No, Uskrsli nije onaj koji nastanjuje neko mjesto. On je mjesto u kojem se nastanjuje svaki koji u njega vjeruje, svatko tko se pouzdaje u njegovu riječ, svatko tko dopusti da ga rasvijetli vjera u uskrsnuće. Uskrsli nije negdje, nego je svagdje. Spoznaja da je uskrsnuo, da je svagdje, rađa u učenicima vjerom koja se ne uvjerava i ne provjerava pogledom očiju, nego gledanjem srca. To je vjera koja vidi uvijek više, onkraj dohvatljivoga i vidljivoga.
     Nakon prvih ukazanja na dan uskrsnuća, jedino mjesto susreta s njim postaje zajednica učenika. Ne mjesto okupljenosti zajednice, nego zajednica, njezino zajedništvo. Oni se i sastaju upravo jer žele biti otvoreni njegovoj otajstvenoj blizini. Prvotna želja da ga vide, biva preobražena u sigurnost da je on tu. Vidjeti ga bilo je lijek njihovoj sumnji, svjetlo tami koja im je obuzimala srce. Zato će Gospodinova riječ „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju“ trajno pročišćavati i krijepiti vjeru učenika, sve do danas. Isus se očituje u zajednici koja ga traži ili koja se, u njegovo ime, okuplja na molitvu. Mogla je to biti zajednica onih žena u uskrsno jutro, ili zajednica učenika na putu u Emaus, ili pak zajednica učenika osam dana nakon uskrsnuća.
     Riječ je uvijek o zajednici. Na temelju Isusovih očitovanja nakon uskrsnuća lako je zaključiti da je vjera u uskrsnuće vjera zajednice. I nakon prvih ukazanja učenici bijahu obuzeti sumnjom. Tek nakon spoznaje da i drugi imaju jednako iskustvo susreta s Uskrslim, iz prve nevjerice i sumnje izrasta vjera u uskrsnuće. No, zajednica ovdje nije tek zato da bih na nju prenio svoje nesigurnosti i svoje sumnje, nije ni zato da bih umanjio ili prikrio snagu svoje sumnje. Vjera u uskrsnuće živi u zajednici učenika, jer je uskrsnuće stupanje u zajedništvo. Božanski Sin – koji je nekoć utjelovljenjem sišao iz vječnosti u vrijeme, u svijet, u ljudsku narav – smrću i uskrsnućem stupa u vječno zajedništvo s Ocem, u njegovu vječnost. Uskrsnuće objavljuje da su Otac i Sin jedno. Uskrsnuće otvara vrata novomu zajedništvu: zajedništvu ljudskoga s božanskim, vremenitoga s vječnim.
     Krist je stupio u zajedništvo s Ocem, ušao u njegovu vječnost, postao u potpunosti jedno s njim. Duh Sveti jest zajedništvo Oca i Sina. Bît Duha Svetoga jest zajedništvo. Njegova je posebnost u tome da je zajedništvo, jedinstvo. Gdje je Božji Duh, tu nema raspršenosti i „mnoštva“; sve je jedno, jedinstveno, oživljeno istim životnim Duhom – u zajedništvu Oca i Sina. Zato je prvi dar Uskrsloga učenicima mir u kojemu se On nalazi. Pozdrav Uskrsloga „Mir vama“, dar je mira koji dolazi iz vječnosti, dar Božjega Duha, koji je snaga zajedništva čovjeka s Bogom. Zajednica učenikâ nije obična okupljenost ljudi. To je zajednica „okupljenih u njegovo ime“, zajednica onih koji ga traže, koji su otvoreni njegovu Duhu, njegovoj spasenjskoj prisutnosti, snazi Zajedništva s njime. Ta i sâm je rekao: „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“ (Mt18, 20).
     Apostol Toma iz naviještenoga evanđeoskog odlomka prikazan nam je kao čovjek koji Gospodina pokušava tražiti sâm, izvan zajednice. Ostavlja zajednicu učenika i odlazi tražiti Isusa. Njegovo traženje nije znak nevjere, nego želje za vlastitim putem do susreta s Uskrslim, za osobnim uvjerenjem da je Krist uistinu živ, Uskrsli. I na kraju, nakon traganja, Uskrsloga susreće tek kada se vraća u zajednicu učenika, u zajednicu koja je okupljena Duhom koji vodi u zajedništvo Oca i Sina. Možda je Toma s puno više vjere i pouzdanja tražio Isusa negoli ostali učenici, možda je srcem bio otvoreniji Bogu od drugih, ali sâm nije mogao proniknuti u otajstvo uskrsnuća i stupiti u novost zajedništva s Uskrslim. Zajednica, okupljena u Kristovo ime, sveto je mjesto na kojem vjera biva rasvijetljena, sposobna prihvatiti ono što je čovjeku nemoguće.
     Nije li Tomino traženje slika suvremenoga čovjeka koji će za sebe reći da vjeruje u Krista, ali želi biti slobodan, ne želi se identificirati sa zajednicom njegovih vjernika, ne želi nikomu pripadati… Zar Tomin put nije toliko puta put i nas samih kada, nezadovoljni zajednicom vjernika, Crkvom, njezinom vjerom ili – po našemu sudu – njezinim neuvjerljivim svjedočenjem, ili pak „njezinim grijesima“, pokušavamo u vjeri ići svojim putem. Gradimo „svoju“ duhovnost koja nas udaljava od Crkve, zajednice vjere, a svoje razilaženje sa zajednicom opravdavamo njezinim nerazumijevanjem naše duhovnosti te naš jedini „doprinos“ zajednici biva kritika koju joj upućujemo. Mislimo da možemo vjerovati, a da pritom ne pripadamo. Vjerovati znači pripadati. Vjera je povjerenje, izručenje, pripadnost. Ona ne počiva na sigurnosti uvjerenja, nego na snazi povjerenja. Zato vjera s povjerenjem prihvaća neobuhvatljivost Boga, ali prihvaća i zajednicu vjerujućih.
     Nije li želja da gradimo svoj put vjere, samo znak oholosti srca i uma, znak da nismo spremni pred drugima ispovjediti slabost svoje vjere, izreći svoje sumnje i svoje nesigurnosti. Crkva, zajednica vjere, nije „društvo savršenih“, nego zajednica onih koji su duboko svjesni svoje ranjivosti i ranjenosti, svojih slabosti, ali i zajednica onih koji su uvjereni da ih upravo u toj slabosti pohađa Onaj koji je objavitelj Očeva milosrđa i koji im otvara put do njegove vječnosti. Zajednica učenikâ, otvorena prisutnosti Uskrsloga, živi rasvijetljena i prodahnuta njegovim Duhom. Zajednica vjernika, Crkva, očitovanje je zajedništva Krista s njegovim i našim Ocem. To zajedništvo temelj je svakoga zajedništva u Crkvi i put Crkve u svim njezinim nastojanjima.
     Biti u zajedništvu s drugima „otupljuje“ oštrinu naše naravne potrebe za posebnošću, za isticanjem vlastitosti. Gdje je otvorenost zajedništvu, lako se postaje dionikom onoga što je temelj zajedništva, u koje biva uneseno i sve ono što je moj dar i moj doprinos, bez želje da to bude istaknuto kao moje. Stoga i oris života prve kršćanske zajednice u prvi plan stavlja zajedništvo: „bijahu jedno srce i jedna duša.“ Jedino kao zajednica vjernika mogli su susresti Uskrsloga i biti njegovim svjedokom u svijetu koji mu se protivio. I danas, koliko god su nam potrebni svjedoci, potrebne su nam zajednice koje će biti svjedoci. U Crkvi je bez sumnje mnogo duhovno jakih i, možemo slobodno reći, svetih kršćana. Ali, tek kada naše zajednice budu takve da imaju snage i hrabrosti pružiti svjedočanstvo Uskrsloga, svjedočanstvo novosti života, Crkva će početi govoriti svima razumljivim jezikom evanđelja. Na tu hrabrost zajedništva vjere pozvane su na osobit način obitelji. Ondje gdje danas teško dopire zajedništvo Crkve, zajedništvo obitelji, okrijepljeno Kristovim Duhom, biva nositelj svjedočanstva vjere, svjedočanstvo da je Krist živ, uskrsli, obnovitelj čovjeka i svijeta. Sabrani smo ovdje u njegovo ime. On, Uskrsli, među nama je, ne samo po riječi koju nam zbori, nego i po nama koji smo sabrani u njegovo ime. Ovo zajedništvo molitve, u kojoj po snazi Duha stupamo u zajedništvo Krista i njegova nebeskoga Oca, pokušajmo prenijeti i na zajedništvo života kako bismo doista, i kao pojedinci i kao zajednica obitelji, kao Crkva koja živi u našemu domu, bili svjedoci zajedništva s Bogom – svima koje susrećemo.