Veliki tjedan
Nedjelja, 5. 4. 2020.
NEDJELJA MUKE GOSPODNJE. CVJETNICA

ČITANJA:
U misi: Iz 50, 4-7;
Ps 22, 8-9.17-20.23-24;
Fil 2, 6-11;
Mt 26, 14 – 27, 66

     Prije deset dana, u petak 27. ožujka, u zajedničkome klanjanju pape Franje i čitave Crkve pred Presvetim oltarskim sakramentom i u molitvi za oslobođenje od opasnosti pandemije, naviješten je evanđeoski odlomak o oluji koja je zatekla Isusove učenike na lađi, u noći, na moru (Mk 4, 35-41).

     Tama noći, lelujavost lađe i dubina mora slike su nesigurnosti ljudskoga života. Obuzeti strahom, učenici bude Učitelja koji je bio zaspao na lađi. Govore mu: »Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?« On, pak, zapovijeda vjetru da utihne, okreće se potom učenicima i propituje njihovo pouzdanje u njega: »Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?« Čini se da su se učenici bili oslonili na svoja ribarska iskustva i na lađarska umijeća. Pustili su Isusa da spava. Mislili su da mogu sami. A kada spoznaju da se iz nevolje ne mogu izbaviti svojim snagama, bude Učitelja i predbacuju mu da ne mari za njih. On im dopušta taj prigovor jer znade koliko je krhka njihova vjera i koliko će još trebati iskušenja i pogibli da bi uzvjerovali kako je on jedini Spasitelj i Otkupitelj. Učit će ih pouzdanju upravo u trenutcima kada ne budu osjećali ugroze i kada se budu osjećali sigurnima.

     U evanđelju koje smo slušali u slavlju Nedjelje Muke Gospodnje vidimo učenike kako ponosno hode uz Isusa, prate ga na njegovu svečanome mesijanskome ulasku u grad Jeruzalem. Mnoštvo ga slavi kao kralja, kao obećanoga Mesiju, pa su učenici i sami osjećali radost slavlja. Naslućivali su da dio toga klicanja i hvale pripada i njima jer i oni su, pomisliše, doprinijeli širenju njegove radosne vijesti i najavku njegovoga kraljevstva. Sigurnost koju su učenici osjećali okrijepljena je zajedništvom s Gospodinom za stolom pashalne večere, a ljubav im je iskazao i opravši im noge. Molio je s njima i za njih. Vidjeli su koliko ih ljubi i mislili su da ih ništa ne može rastaviti od njega. Ta sigurnost, opet oslonjena na njihove snage, priječila ih je da razumiju dubinu riječî u kojima im je najavio kako će uskoro biti izdan, uhićen i predan neprijateljima. Uvjeravali su ga kako se to njemu »ne smije dogoditi«; puni sigurnosti u sebe govorili da ga nikada ne će ostaviti i zanijekati, ma što da se dogodi. Isus, znajući što će se zbiti, odlazi s učenicima na Maslinsku goru. Povlači se u Getsemanski vrt, u osamu, u molitvu, u noć. Prizor sličan onomu u oluji na moru. No, sada se učenici osjećaju sigurnima, premda se bliži »Isusov čas«. On ih s povjerenjem poziva: »Ostanite ovdje i bdijte sa mnom.« Njih, međutim, u njihovoj sigurnosti obuzima san; ne vide da Isusa obuzimaju »žalost i tjeskoba«. Ni prijekor »Zar niste mogli jedan sat probdjeti sa mnom?« niti ponovljeni poziv »Bdijte i molite da ne padnete u napast!« nisu im bili dostatni da prepoznaju da je došao »Isusov čas«. Ostavljaju Učitelja u njegovim mukama i tjeskobama. »I ponovno dođe i nađe ih pozaspale.« On koji ih je izbavio iz prijetnje oluje i morskih valova, sada je napušten. Oni spavaju uz njega. Budi ih, ali ne da bi mu pomogli u njegovoj muci, nego kako bi njegovim trpljenjem i mukom oni bili izbavljeni iz svoje prividne sigurnosti, iz zaborava na njega koji je jedini spasitelj. Malovjernost i »pozaspalost« učenikâ ne će Isusa nagnati da ih napusti i da ih se odrekne. Oni su njegovi jer radi njih je došao na svijet.

     Te dvije slike učenikâ – žarka molitva Gospodinu i zaborav na njega – slike su stanjâ naše vjere. Načas smo oduševljeni Gospodinom, puni pouzdanja i obećanja, izručeni njemu u svojim brigama i nevoljama, a načas okrenuti sebi i svojim snagama, bezbrižni za ono što se događa oko nas, samouvjereni u svoje ciljeve i planove. No, prizori se brzo izmjenjuju. Začas nas dohvati nevolja, tjeskoba, strah, neka ‘oluja’, bolest, potres, prijetnja… Isusov poziv »Bdijte i molite da ne padnete u napast!« opomena je da čvrstom vjerom držimo povezane sve trenutke života – i one u kojima osjećamo sigurnost i one koji u nama rađaju strah i zabrinutost. Bdijenje i molitva čuvaju nas u Božjoj blizini i daju nam osjetiti snagu njegove zaštite i onda kad smo naizgled sigurni i onda kad smo pritisnuti nevoljom.

     Isus, premda kao čovjek zahvaćen strahom i tjeskobom pred trenutcima muke i smrti, pun je pouzdanja u nebeskoga Oca. Moli sinovskim predanjem: »Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.« Ne znamo što Gospodin hoće od našega života, ali pouzdanje u njega daje nam sigurnost da on sve izvodi na dobro, da ništa nije izvan njegova nauma spasenja, pa i onda kada se sve zbiva mimo naših htijenja, planova i očekivanja, i kada nam se čini da se sve urušava i propada. Reći pred Gospodinom »Neka se vrši tvoja volja; ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti« znači progledati očima vjere. U tome vjerom rasvijetljenome pogledu sve postaje drukčije: i nevolje, i bolest, i strahovi. Sve je rasvijetljeno blizinom Onoga koji je iznad svega.

     Isus, radosno dočekan pri njegovu kraljevskome ulaska u Jeruzalem, sada je zaodjeven u ruho poniženja. Mesija i kralj sada u Grad ulazi svezan, ponižen, izdan, optužen… Ulazi na ona ista vrata, s istoka, s Maslinske gore, kao istinski Spasitelj, obznanjujući da poniženje, trpljenje, križ i smrt ne niječu Božju blizinu; upravo se u tim neprilikama jasnije rasvjetljava narav njegova kraljevanja i njegova spasenjska moć. Zato je ovaj njegov drugi ulazak, kad je »uhićen i vođen«, svezan i ponižen, zapravo istinski mesijanski ulazak u svoj Grad. U ovome su ulasku klicanje i hvalospjevi zamijenjeni porugama i udarcima. Prostrte haljine pred njegovim nogama zamijenjene su trganjem odjeće s njega. Slavljenje je ustupilo mjesto poniženju. No, Isus znade ono što nitko ne zna. Znade da njegovi protivnici svojom silom pokazuju ljudsku nemoć. Znade da je njegovo poniženje i trpljenje potrebno baš radi njih, kako bi jasnije spoznali njegovu božansku moć i nepokolebljivu ljubav prema ljudima. Ne opire se. Dopušta im udarce i poniženja – radi njih samih. Ljudska drama kroz koju prolazi čovjek Isus, trpeći i umirući, ocrtava put teološke drame koja preobražava našu spoznaju Boga i otkriva čudesnost njegova spasenjskoga puta: On, iščekivani Spasitelj, prihvaća put »trpećega sluge Gospodinova« kojega naviješta prorok Izaija (u prvome čitanju). Kristova čudesna pomirenost trpljenja i spasenja, umiranja i novosti života, otvara prostor pomirenju one najdublje razdijeljenosti koja nas pogađa – razdijeljenosti čovjeka od Boga. Kao što su u Kristu »pomireni« smrt i život, tako su pomirbeno združeni čovjek i Bog. U toj pomirenosti nevolje postaju mjesto očitovanja Božje blizine i utjehe.

     Krist ponizi sam sebe, postade poslušan do smrti na križu… i zato ga Bog preuzvisi. Tim riječima apostol Pavao izriče Isusovo pouzdanje u nebeskoga Oca i sažimlje otajstvo njegove muke i uskrsnuća. Put do uzvišenja i proslave jest put poniznosti. Krist ponizi sam sebe. Nije ga Otac ponizio, niti ga je lišio jednakosti sa sobom. Krist je sâm odabrao put poniženja, sâm želi biti poslušan do smrti. I zato ga je Bog uzvisio i proslavio. Znademo Gospodinu kao žrtvu prikazivati svoja poniženja, ona iskustva kad nas drugi ponize ili uvrijede. U takvim iskustvima u nama se najprije rađa otpor, a potom, u spoznaji vlastite nemoći, taj se otpor u nama utišava te ga kao ‘vjernici’ pokušavamo preobraziti u dar Gospodinu, u žrtvu za Gospodina. Katkada znademo pred Gospodinom biti i ponosni što možemo nešto za njega prikazati kao žrtvu. Međutim to je prisilno poniženje, poniženje koje ne dolazi iz nas, nego je plod naše nemoći, plod neizbježnosti žrtve. Znademo prihvatiti križ, osobito kad nemamo drugoga izbora, a Krist nas poziva da izaberemo križ i onda kad imamo mogućnost drugačijega izbora. To je Kristov put, put samoponiženja i odreknuća, kako bi se Bog mogao proslaviti u nama. Put vjerničke zrelosti treba da iz spremnosti prihvaćanja križa preraste u spremnost da izaberemo križ. Krist »ponizi samoga sebe« da bi nas susreo u našim nevoljama i našim križevima. Kroz cijeli evanđeoski odlomak provlači se Isusova šutnja i njegovo predanje volji Očevoj. Na početku, u dvorani posljednje večere, on učenicima predaje kruh i vino, znak predanja samoga sebe. U Maslinskoj gori predaje se potpuno u volju Očevu moleći Ne moja nego tvoja volja neka bude, i potom se bez opiranja predaje u ruke svojih progonitelja. Pred Herodom šuti, ne progovara ni riječi, opet u znak svoga predanja. I na Kalvariji, konačno, posljednja riječ jest predanje: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.«

     Naše čitanje Muke Gospodinove ‘po ulogama’ nema za cilj na dramski način prikazati njegovo trpljenje i smrt, niti pokazati našu ulogu u Kristovoj muci, nego je cilj da shvatimo ulogu Kristove muke u našemu životu. Po njegovoj smo ‘ulozi’, po njegovu predanju i umiranju, svi opravdani i spašeni. Naša uloga u našemu životu nije najvažnija, nije ‘glavna’. Samo onaj koji je izvor života i u čijoj je ruci sav svijet, može igrati ‘glavnu ulogu’. Zato i ono što doživljavamo kao trpljenje i nevolju, može biti prepoznato samo kao Božja igra u kojoj nama – zaboravnima i okrenutima sebi i svojoj ulozi –otkriva svoju blizinu i ljepotu svoga spasenja. Puno smo puta u životu, poput učenika s lađe na uzbibanome moru, zavapili: »Gospodine, zar ne mariš što ginemo?« A on, dopuštajući i valove i nevolje, tješi nas opomenom: »Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?« i poziva nas: »Bdijte i molite da ne padnete u napast!« Trpljenja i nevolje ne niječu dar spasenja, nego »širom otvaraju uska vrata« kroz koja nam je proći.