I. tjedan došašća
Četvrtak, 3. 12. 2020.
Sv. Franjo Ksaverski, prezbiter
Spomendan

ČITANJA:
Iz 26, 1-6;
Ps 118, 1.8-9.19-21.25-27a;
Mt 7, 21.24-27

Evanđelje: Mt 7, 21.24-27

Iz Evanđelja po Mateju

      U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.
      Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvrši ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi, i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer — utemeljena je na stijeni. Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika.«

      Kako se dolazi k Bogu, kako se ulazi u njegovo Kraljevstvo, kako se spašava? Isus je, čuli smo u današnjem evanđelju, izričit: Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori Gospodine, Gospodine, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Dakle, ulaze u Božje kraljevstvo oni koji vrše volju Božju, a ne ulaze oni koji Isusa samo zovu Gospodinom, drugim riječima, ulaze oni koji vrše, s naglaskom na vrše, Božju, odnosno Isusovu volju, a ne oni koji samo govore, koji ga samo priznaju Bogom.
      Velika je, uistinu, opasnost da nam vjera ostane samo na usnama, da stalno govorimo kako Boga volimo i kako nam je on sve u životu i da na tome sve ostane: samo na govoru, na riječima koje ne prate i ne potvrđuju djela. Opasnost je tim veća što smo veći vjernici, bolji kršćani – stvarno ili umišljeno.
      Naime, ima nas koji bismo stalno nešto govorili Isusu, koji bismo Bogu određivali što i kako treba činiti, koji – možda i s najboljim namjerama – Bogu stalno govorimo, stalno mu se molimo i Bog nikako da dođe do riječi od naših riječi, nikako da nam ukaže na naše propuste i grijehe, nikako da dopre do nas. Takvima je za život njihove vjere ili onoga što oni zovu vjera Bog, zapravo, posve nepotreban. Njima je dovoljno da Bogu kažu svoje, da se oni lijepo osjećaju, zato im je molitva monolog: samo oni govore i jedini je smisao da se kaže što više, često samo nabrajajući naučene molitve, da se što više puta ponove riječi Gospodine, Isuse, Bože… Kao da je smisao molitve, koja bi nužno morala biti susret, razgovor s Bogom, taj da se samo govori.
      Slično je i s nama koji se možda toliko ne molimo Bogu, ali koji volimo isticati kako smo vjernici. Malo komu ćemo priznati da je u tome bolji od nas. Naš odnos i s Bogom i s vjerom tako često ostane samo na toj izgovorenoj razini, na razini riječi. Mi, zapravo, govorimo da smo vjernici, a vrlo često praktično živimo kao nevjernici. Djela, i jedino djela, su – potrebno je to stalno ponavljati – jedino mjerilo naše vjere, s bitnom napomenom da vjera uvijek ostaje svojevrsna tajna. Ipak, ono što je sigurno jest da vjere ne može biti tamo gdje se praktično, svakodnevno živi kao nevjernici, barem ne velike vjere. Vršenje Božje volje jest kriterij, mjerilo svake i svačije vjere.
      Ako ozbiljnije zastanemo nad zazivom Očenaša „budi volja tvoja“, teško je ne upitati se znamo li uopće što molimo? Problem postaje još ozbiljniji ukoliko osluhnemo kako se danas upadljivo ističu eksperti Božje volje, koji neupitnom uvjerenošću tumače drugima da Bog od njih hoće upravo to i to, te da im je, kao pravim vjernicima, raditi tako i tako. I nikako drukčije! Vrlo samouvjereno i bez imalo zastajanja pred vlastitim neznanjem pa i malom vjerom. Božja je volja apsolutno neovisna o ljudskom umovanju i htijenju. U Jobovoj knjizi stoji: „Htjedne li štogod, tko će ga odvratiti? … Izvršit će što je dosudio meni, kao i sve drugo što je odlučio!“ U donošenju svojih odluka Bog nema savjetnika, niti u provođenju protivnika. Kao Stvoritelj svega, suvereno vlada svime.
      No, budući da je slobodan, čovjek se uvijek može pobuniti protiv Božje volje. Sukladno tomu, Pismo ga upozorava kako je kao stvorenje ovisan o svome Stvoritelju „kao glina u ruci lončara“ (Jr 18,6b) i kako bi se trebao pokloniti Božjoj volji, koja ga svojom božanskom mudrošću nadilazi.
      Pokloniti se, pak, nikako ne znači odreći se razuma, niti dokinuti vlastitu volju, nego je – u vjerničkom pouzdanju – staviti u zajedništvo s Božjom. Božja je volja čovjeku dobrohotna i ona ga ljubi. Upravo zbog te ljubavi dopušta čovjeku da je ne prihvati, da je čak i odbaci, na vlastitu štetu.
      Na koncu, što je to volja Božja, što znači vršiti volju Božju? Nužno je paziti na upotrebu izraza volja Božja, polazeći od neznanja onoga što Bog doista hoće, sve do njezine apsolutne neovisnosti, kao i čovjekove slobode da joj se protivi ili je iskrivi. Očita je, također, potreba predanijeg i skrovitijeg traganja za voljom Božjom. Objavljena i zapisana riječ Božja, Isusova riječ, uistinu može biti, kako kaže psalmist, svjetiljka našim nogama i svjetlo našim stazama. Radi se, zacijelo, o tajni koju nikada nije moguće posve spoznati, a još manje savršeno ispuniti. Ipak bi se moglo reći, kako je volja Božja ono što je Isus govorio i činio, a to bi se pojednostavljeno moglo sažeti u izraz dobrobit čovjeka. Čovjekovo dobro, njegova dobrobit, uistinu je bio pokretač i svrha Isusovog djelovanja. Gotovo sve što je radio Isus je radio za dobro drugoga, za dobro čovjeka kao takvoga: na koncu za to dobro, za njegovo spasenje položio je vlastiti život.
      Dakle, kriterij vršenja Božje volje, kriterij činjenja dobra drugom čovjeku jest ono što nas čini bliskima Isusu. Dobrobit drugog čovjeka, osobito potrebitog čovjeka jest vršenje Božje volje. Nije to, kako si to često umišljamo ni proslava Boga, ni govorenje kako sve činimo na veću slavu Božju i da se Isus proslavi. Isus se slavi u dobrobiti drugog čovjeka jer čovjekovo dobro jest Božja proslava. U čovjekovom dobru proslavlja se Bog koji ga je dobroga i stvorio, oblikovao u krilu majčinu i osmislio u vječnom promislu.