III. tjedan došašća
Četvrtak, 17. 12. 2020.
Svagdan

ČITANJA:
Post 49, 2.8-10;
Ps 72, 1-4b.7-8.17;
Mt 1, 1-17

Evanđelje: Mt 1, 1-17

Iz Evanđelja po Mateju

      Rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova.
      Abrahamu se rodi Izak. Izaku se rodi Jakov. Jakovu se rodi Juda i njegova braća. Judi Tamara rodi Peresa i Zeraha. Peresu se rodi Hesron. Hesronu se rodi Ram. Ramu se rodi Aminadab. Aminadabu se rodi Nahšon. Nahšonu se rodi Salma. Salmi Rahaba rodi Boaza. Boazu Ruta rodi Obeda. Obedu se rodi Jišaj. Jišaju se rodi David kralj.
      Davidu bivša žena Urijina rodi Salomona. Salomonu se rodi Roboam. Roboamu se rodi Abija. Abiji se rodi Asa. Asi se rodi Jozafat. Jozafatu se rodi Joram. Joramu se rodi Ahazja. Ahazji se rodi Jotam. Jotamu se rodi Ahaz. Ahazu se rodi Ezekija. Ezekiji se rodi Manaše. Manašeu se rodi Jošija. Jošiji se rodi Jehonija i njegova braća u vrijeme progonstva u Babilon.
      Poslije progonstva u Babilon Jehoniji se rodi Šealtiel. Šealtielu se rodi Zerubabel. Zerubabelu se rodi Elijakim. Elijakimu se rodi Azor. Azoru se rodi Sadok. Sadoku se rodi Akim. Akimu se rodi Elijud. Elijudu se rodi Eleazar. Eleazaru se rodi Matan. Matanu se rodi Jakov. Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist.
      U svemu dakle: od Abrahama do Davida četrnaest naraštaja; od Davida do progonstva u Babilon četrnaest naraštaja; poslije progonstva u Babilon do Krista četrnaest naraštaja.

      Evanđelje po Mateju počinje Isusovim rodoslovljem: popisom imena Isusovih predaka. Popis je dugačak, zagonetan i, promatrajući ga iz današnje perspektive, dosadan: redaju se imena, većinom danas posve strana i čudna, u jednoličnoj formuli u kojoj a rađa b, b rađa c i tako 39 puta. Navedene su 42 generacije koje obuhvaćaju vremenski period od oko 1.700 godina. Matej povezuje Isusa s Davidovom kraljevskom lozom jer želi naglasiti da je Isus pripadnik židovskog naroda i pokazati da je on onaj obećani i iščekivani Mesija.
      Rodoslovlje ima više simboličku nego povijesnu vrijednost, stoga je razumljivo da u njemu ima netočnosti pa i očitih povijesnih omaški. Najveći problem Matejeva rodoslovlja nalazi se, zapravo, na samom njegovu kraju, u zadnjem prstenu. Tu se ne kaže, kako bi se očekivalo i kako se prije stalno ponavlja (39 puta!), Josipu se rodi Isus nego „Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodi Isus koji se zove Krist“. Dakle, niz se zapravo prekida i nedostaje bitna, zadnja karika: umjesto da Josip, kao potomak davidovske dinastije rodi Isusa, njega rađa njegova žena o čijem se podrijetlu ništa ne kaže. Narušeni niz pripravlja put za čudesno Isusovo začeće: djevičanskim začećem Isus je stavljen u poseban odnos s Bogom (usp. Mt 1,18-25). No, on je također i Davidov sin, potomak mesijanske dinastije jer je Josip, potomak Davidove loze, uzimajući Mariju za svoju ženu i dajući ime djetetu, priznao Isusa svojim djetetom, odnosno postao njegov zakoniti otac: ne u naravnom, nego u zakonodavnom smislu. Naime, prema židovskim zakonskim i običajnim uredbama onog vremena, zakonsko očinstvo vrijedilo je isto kao i naravno, sa svim nasljednim i drugim pravima i obvezama. Ispunivši anđelovu uputu da uzme k sebi Mariju, svoju zaručnicu i da postane zakonski otac „onomu što je u njoj začeto“ jer je to „od Duha Svetoga“, Josip Isusu priskrbljuje titulu Davidovog sina u posve autentičnom smislu.
      Neobičnost rađanja zadnjeg, a zapravo glavnog člana dinastije, od Marije, a ne od Josipa, od žene a ne od muškarca, na određeni je način pripravljena već prije: prisutnošću četiriju žena u izrazito muškom popisu potomaka. Riječ je o Tamari, Rahabi, Ruti i Urijinoj ženi, odnosno Batšebi. Uvrštavanje ovih četiriju žena u Isusovo rodoslovlje sve je drugo samo ne slučajno i nebitno. Prve tri žene nisu Izraelke (Židovke), a četvrta, Batšeba, je bila žena Urije Hetita, nije dakle bila udana za Izraelca. Osim toga, s moralnog stajališta, Rahaba je bila bludnica, a Tamara je, prerušivši se u bludnicu, na prevaru začela sa svojim svekrom blizance Peresa i Zeraha.
      Izričitim spominjanjem žena strankinja i grešnica u Isusovom rodoslovlju, Matej, po svemu sudeći, želi reći da Isus ne pripada samo Židovima, nego se njegov navještaj odnosi i na strance. Crkveni otac Jeronim je u grešnicama iz Isusovog rodoslovlja vidio naznaku da će Isus otkupiti grešni rod, sve grešnike svijeta: prošle, sadašnje i buduće. Pisac Matejeva evanđelja na ovaj način želi reći kako zapravo ne postoji čisto rodoslovlje – čak ni u Isusovom slučaju – kako ne postoji čista rasa ni čista vjera, niti bezgrešna prošlost, odnosno povijest. To, naprotiv, ne priječi Boga da ostvari svoj naum, da i po krivim crtama piše pravo, da nesavršenim i grešnim ljudima daruje savršeno – sebe.
      Ne postoji, dakle, čista rasa/nacija, čista vjera niti bezgrešna prošlost. Važno je ovo ponoviti jer smo stalno u opasnosti da svoju naciju, vjeru i uopće svoju prošlost gledamo kao savršenu i svetu. Opasnost je tim veća što smo se, i na općem, odnosno svjetskom planu, i na našem lokalnom, mrzili pa i ubijali upravo zbog čistih rasa, nacija i vjera. Više se, hvala Bogu, fizički ne ubijamo, ali još uvijek se mrzimo ili barem ne podnosimo jer i dalje jedni drugima brojimo krvna zrnca i upućujemo na grešnu prošlost onih drugih. Pri tome, što nije zanemarivo, svoju prošlost, i vjersku i narodnu, odnosno nacionalnu u pravilu predstavljamo kao svetu i bezgrešnu. To, jednostavno, nije tako. To, na koncu, nije ni presudno bitno za naše životno djelovanje jer se mi, a ne prošlost naših predaka, odlučujemo hoćemo li ići putem dobra ili putem zla, biti dobri ili loši ljudi, dobri ili polovični kršćani.
      Povijest Isusovih predaka nije sveta. To ga nije priječilo da, stalno priznavajući njihovu nesavršenost i grešnost, sam bude svet i bolji od njih. Ni prošlost naših predaka, bližih i daljih, također nije sveta. Hoćemo li slijediti njih ili Isusa, hoćemo li biti poput njih ili, poput Isusa, bolji od njih, ovisi samo o nama. Pitanje je, doista, hoćemo li dopustiti Bogu da i po našim krivim životnim crtama piše pravo.