II. tjedan došašća
Četvrtak, 10. 12. 2020.
ili: Bl. Dj. Marija Loretska
Svagdan

ČITANJA:
Iz 41, 13-20;
Ps 145, 1.9-13b;
Mt 11, 11-15

Evanđelje: Mt 11, 11-15

Iz Evanđelja po Mateju

      U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega! A od dana Ivana Krstitelja do sada kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe. Uistinu, svi proroci i Zakon prorokovahu do Ivana. Zapravo ako hoćete: on je Ilija koji ima doći. Tko ima uši, neka čuje.«

      Isus Ivana Krstitelja, svoga preteču, naziva najvećim rođenim od žene, kako smo čuli na početku današnjeg evanđelja. Zašto baš Ivana? Zašto je Krstitelj veći od svih velikih biblijskih likova, poput Abrahama, Mojsija, ili nekog od starozavjetnih proroka?
      Ivanova veličina, neosporno leži u Božjem izabranju i vodstvu još od začeća: Božjim zahvatom Ivan se rodio od dobrog, starog Zaharije i već desetljećima neplodne Elizabete; u činjenici da je Ivan uistinu predano pripravljao Isusu put, no ne samo u tome. Ograničit ćemo se, ovom prilikom, samo na jednu Ivanovu veličinu koju smatramo danas osobito važnom, odnosno aktualnom: na njegovu istinoljubivost.
      Ivan Krstitelj je bio čovjek istine, svjedok istine. Znao je, i to je životom stalno svjedočio, da je korijen istine u Bogu, da je istina jedno od Božjih imena, dok je otac laži đavao. Ivan je znao da istinu može govoriti samo onaj koji nije dvoličan, nego vjerodostojan, koji zna da laž nije mali, nego veliki grijeh, koji je svjestan da se čovjek ne kvari djelomično, nego uvijek cjelovito: ne može se lagati, prešućivati i skrivati istina i pri tome biti dobar čovjek, pogotovo ne dobar vjernik. Čovjekove riječi, istinite ili lažne, nisu neovisni dio čovjeka, nego njegova bitna odrednica, koja utječe na gotovo sve druge osobine.
      Ivan je znao da za svoje riječi, za izgovaranje istine ili laži, ne odgovara samo pred sobom, niti samo pred drugima, nego prvenstveno pred Bogom, osobito zato što je ljudima izgovarao, prenosio Božje riječi. Upravo zbog odgovornosti pred Bogom, Ivan je imao zadivljujuću hrabrost govoriti istinu u lice. I to svima, osobito onima kojih su se drugi plašili, onima kojima su drugi zbog straha ili vlastitog probitka govorili ono što su oni željeli čuti. Upravo zbog te svoje osobine, zbog hrabrosti da stvari nazove pravim imenom Ivan je smaknut.
      Bez imalo okolišanja Ivan, tako, svojim sunarodnjacima, suvjernicima u lice kaže da im ništa ne koristi to što govore da su rod Abrahamov, što se pozivaju na pripadnost izabranom židovskom narodu, ako u životu, dakle svojim djelima, svjedoče nešto posve drugo. Posve otvoreno kritizira svoj narod, pripadnike svoje vjere zato što su umišljeni i oholi, zato što misle da su bolji od drugih i da ih Bog više voli. Jasno im kaže da je sjekira već položena pod svako stablo koje ne donosi roda, bez obzira bilo ono Abrahamovo ili ne. Još odlučnije Ivan govori istinu svećenicima i vjerskim poglavarima svoga vremena: kaže im da su leglo gujinje, da su sami izvor otrova kojim, sve pod krinkom Boga i vjere, truju svoje vjernike, one koje bi trebali ozdravljati. I možda najodlučnije, Ivan se ne libi reći istinu ni samom kralju Herodu: njemu koji ima vlast i moć, njemu koji misli da je silniji od Boga. Ivan ga upozorava na njegovu tiraniju, na njegovo nezajažljivo bogaćenje i samovolju da može raditi što hoće, čak i uzeti ženu svoga brata. Ivan, naprosto, ne uzmiče ni pred kojom stvarnom ili lažnom veličinom, on nema straha od vlasti, on ne kalkulira s opakima, on je nutarnje slobodan, on nije trska koju vjetar njiše. On ima samo riječ istine, koja svoju snagu ima u Božjoj riječi, zato je se mnogi plaše. Čak i silni kralj Herod.
      Tako je govorio Ivan, a mi? Što je s našom odgovornošću za riječ, za istinu? Što je s našim lažima, ne samo s onim lovačkim lažima, lažima preuveličavanja, nego s lažima nastalim iz želje da se drugom čovjeku naudi, da ga se oblati i ozloglasi? Što je s našim prenošenjem tuđih laži, s prepričavanjem informacija za koje gotovo sigurno znamo da su neistinite, ali ih pričamo dalje jer su sočne, jer mislimo da smo bolji što druge predstavimo gorima?
      Što je, nadalje, s našim iskrivljivanjem i zataškavanjem istine, što je s grobnom šutnjom tamo gdje se govoriti mora? Nismo li sve skloniji i vlastitu djecu odgajati tako da prešućuju istinu jer bi ih to moglo koštati; da šute ako ih se izričito ne pita, bez obzira što znaju da je nešto laž, a ako već moraju govoriti, da govore tako da ne kažu cjelovitu istinu? Ne ušutkavamo li gotovo stalno jedni druge jer se plašimo da zbog istine ne nastradamo, da ne izgubimo mir, bez obzira što je to lažni mir? Ne prolaze li istinoljubivi gotovo u pravilu loše jer, pravdamo se mi, nisu znali šutjeti i pri tome se uopće ne govori je li istina ili laž to što su rekli, nego im se kao krimen, kao grijeh stavlja to što ne znaju, odnosno neće šutjeti.
      Valjalo bi, dragi vjernici, stalno pred očima imati hrabrost za istinu Ivana Krstitelja, svijest da smo dužni, upravo dužni govoriti istinu, ma koliko koštalo. A to košta, jer je istinoljubivost gotovo uvijek povezana s osudom, sa samoćom, s ostavljenošću. Koliko nekoć dobrih ljudi nije izdržalo teret istine, nego su posustali i dali se uvući u lance laži, uglavnom zbog straha?! Ne može se biti ni dobar čovjek, a kamo li dobar vjernik, ako se ne govori istina. Jedna lažna riječ, jedna laž zapalila je Aleksandrijsku knjižnicu, najveću i najvrjedniju knjižnicu toga doba. Ne zaboravljajmo da je Isusa laž prikovala na križ i da će nas, kako reče sveti Pavao, istina spasiti.