ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA

Izabrani narod postaje nezavisan od drugih naroda jedino u Bogu. Kad tja narod zaboravlja svoje mjesto koje mu je Bog odredio, on gubi svoju pravu slobodu. Bog uvijek iznova zahvaća u njegovu povijest i nanovo ga oslobađa. Nije to oslobođenje jedino od materijalnog robovanja već oslobođenje od svakog ropstva duha. I danas nas Krist oslobađa krštenjem i vjerom.

 

1. ČITANJE 2Ljet 36,14-16.19-23

Bog uznemiruje sigurnost koju ljudi imaju u sebi. – Izabrani narod propada jer ne želi biti Božji narod, postaje ohol, iskorištava siromašne i utječe se lažnim bogovima. Danas bi se reklo: provodi komforan život, traži bolja mjesta, gramzi za novcem, naoružava se i teži za vlašću. No sve ima svoj kraj. Za pojedinca i narod postaje propast jer kad se posvema udalje od Boga.

Čitanje Druge knjige Ljetopisa

U one dane: Svi su svećenički poglavari i narod gomilali nevjeru na nevjeru slijedeći gnusna djela krivobožačkih naroda, oskvrnjujući dom Gospodnji, posvećen u Jeruzalemu.

Gospodin, Bog njihovih otaca, slao je k njima zarana svoje glasnike, slao ih svejednako, jer mu bijaše žao svojega naroda i svojega prebivališta. Ali su se oni rugali Božjim glasnicima, prezirući njegove riječi i podsmjehujući se njegovim prorocima, dok se nije podigla Gospodnja jarost na njegov narod te više nije bilo lijeka.

Spalili su Božji dom, oborili jeruzalemski zid i sve utvrde njegove vatrom spalili. One što izbjegoše maču odvede Nabukodonozor u Babilon u sužanjstvo. Postali su robovi njemu i njegovim sinovima, dokle nije nastalo perzijsko kraljevstvo. Da bi se ispunila riječ koju Gospodin reče na Jeremijina usta: »Dokle se zemlja ne oduži svojim subotama, počivat će za sve vrijeme u pustoši dok se ne ispuni sedamdeset godina.«

Ali prve godine perzijskoga kralja Kira, da bi se ispunila riječ Gospodinova objavljena na Jeremijina usta, podiže Gospodin duh perzijskoga kralja Kira te on oglasi po svemu svojem kraljevstvu usmeno i pismeno: »Ovako veli perzijski kralj Kir: ’Sva zemaljska kraljevstva dade mi Gospodin, Bog nebeski. On mi naloži da mu sagradim dom u Jeruzalemu, u Judeji. Tko je god među vama od svega njegova naroda, Bog njegov bio s njim, pa neka ide onamo!’«

 

 

Psalam Ps 137,1-8

Nek mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada.

Na obali rijeka babilonskih

sjeđasmo i plakasmo

spominjući se Siona;

o vrbe naokolo

harfe svoje bijasmo povješali.

 

I tada porobljivači naši

zaiskaše od nas da pjevamo,

mučitelji naši – da se veselimo:

»Pjevajte nam pjesmu sionsku!«

 

Kako da pjesmu Gospodnju pjevamo

u zemlji tuđinskoj!

Nek se osuši desnica moja,

Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!

 

Nek mi se jezik za nepce prilijepi

ako spomen tvoj smetnem ja ikada,

ako ne stavim Jeruzalem

vrh svake radosti svoje!

 

 

 

2. ČITANJE Ef 2,4-10

Bog spašava sve koji prihvaćaju njegova Sina. – Krist nije osloboditelj poput osloboditelja drevnih vremena. On čovjeku donosi Boga i poziva ga da bude odgovoran u svim svojim činima. To je prava sloboda.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Efežanima

Braćo: Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom – milošću ste spašeni! – te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu: da u dobrohotnosti prema nama u Kristu Isusu pokaže budućim vjekovima preobilno bogatstvo milosti svoje. Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo.

 

 

EVANĐELJE Iv 3,14-21

Bog nam pokazuje znakove spasenja. – Mojsije je u pustinju na Božji nalog pokazao znak i sredstvo ozdravljenja. Krist uzdignut na križ postaje konačni znak i jedino sredstvo da se otrgnemo od zla. Iscijeljeni od grijeha i mi postajemo slobodni.

 

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: »Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.«

 

 

 

 

Misna čitanja preuzeta su sa stranice https://www.hilp.hr/liturgija-dana/