Nakon trodnevne priprave, danas smo proslavili Antićevo – 58. obljetnicu smrti časnoga sluge Božjega oca fra Ante Antića.

Svečano misno slavlje u 19h predvodio je đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić, a koncelebrirali su dekan preč. Josip Golubić, provincijal kapucina Jure Šimić, rektor HKS-a preč. Željko Tanjić, fratri našeg samostana gvardijan fra Bože Vuleta, župnik fra Tino Labrović, vicepostulator fra Ante Crnčević, te još dvanaestorica svećenika.

U propovijedi mons. Ćurić je sve prisutne pozvao da “imajući pred sobom lik sluge Božjeg oca Ante Antića, da se od svega najviše i najdublje otvorimo Kristovu zakonu ljubavi: po iskustvu Božje ljubavi za nas, ražarujući u sebi sasvim i prihvaćanjem poziva na nasljedovanje Krista u konkretnim djelima ljubavi prema svim ljudima, koje s Kristom, nazivamo bližnjima, posebno prema onima koji su u potrebama, nezaštićeni i pritisnuti patnjama. Taj nam put pokazuje svojim primjerom o. Ante, ne računajući da će možda netko dobrotu i ljubav proglasiti ,,naivnima”, nedovoljno promišljenima. No, on je znao koje su Kristove staze, slijedio je put u koji su najprije, uvijek prije naših utisnute Kristove stope. U fra Antinu primjeru susret ćemo brigu i osjetljivost za tako raznolike potrebe, duhovne i tjelesne. I kada su pritisnuti nedaćama siromaštva i gladi, tjelesnih boli i stradanja, i kad su iznutra razarale duhovne borbe".

Tijekom cijelog dana, vjernici su u predvorju crkve mogli nabaviti prigodne privjeske i majice, kao i knjige o fra Antinom životu koje je prodavala Humanitarna udruga fra Ante Antić.

Fotografije te homiliju mons. Ivana Ćurića možete vidjeti u prilogu.

foto: Marko Jurlina

Homilija mons. Ivana Ćurića, pomoćnog biskupa đakovačko-osječkog

Subota, 4. ožujka 2023. (1. kor. tjedan)

Liturgijska čitanja:

Iz 55, 6-9; Lk 7, 36-50

Dobrota Gospodnja nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo.

Oni se obnavljaju svako jutro. (Tuž 3, 22-23)

Draga braćo svećenici, oci franjevci i sestre redovnice, sva draga braćo i sestre, hodočasnici današnjega dana – „Antićeva“ u ovom zagrebačkom svetištu Gospe Lurdske!

1. Kako je lijepo i duhovno vrijedno kad dopustimo da u nama odjekne navještaj Božje riječi – da ju razlomimo i primimo kao istinsko svjetlo našoj životnoj stazi. A kako nam je lakše, još opipljivije, na neki način nama ljudima još bliskije kad u odjeku navještaja Božje riječi prepoznamo živote naše braće i sestara, s pravom možemo reći – nepreglednoga mnoštva onih koje je rasvijetlila, krijepila i obnavljala Kristova Radosna vijest. Kako da se ne oslonimo na one koje zovemo „svetim ocima“ iz naše kršćanske povijesti, najprije onih velikih i značajnih pastira Crkve, čija nas vrijedna pouka, uvijek ukorijenjena u apostolskom nauku, zna tako poticajno ohrabriti i usmjeriti na putu našeg životnog i vjerničkog iskustva. A s njima i mnogih drugih, brojnih Kristovih vjernika svake dobi, svih zanimanja i tako različitih osobnih, jedinstvenih i, možemo reći, neponovljivih svjedočanstava.

Kad se ovih dana, u korizmenom vremenu, želimo odazvati pozivu na obnovu i osnaživanje života u vjeri papa Franjo nas u svom ovogodišnjem korizmenom pismu, oslonjen na evanđeoski ulomak sutrašnje nedjelje, snažno poziva i na jednu posebnu osjetljivost, onu koja nas otvara prepoznavanju sinodalne stvarnosti i lica Crkve: „Slično usponu Isusa i učenikâ na goru Tabor naš korizmeni hod ujedno je i 'sinodski' put (itinerarij), jer je zajednički, svi idemo istim putem, kao učenici jedinoga Učitelja. Prva je uputa vrlo jasna: slušati Isusa.“ – podsjeća nas papa Franjo. „No, želim dodati još jedan vid, koji je vrlo važan u sinodskom procesu: slušanje Krista povezano je sa slušanjem naše braće i sestara u Crkvi.“ Sve da bismo mogli iskrenije i plodnije ostvarivati put obraćenja i iskusiti Božje milosrđe, nepresušnu snagu Njegove otkupiteljske ljubavi.

2. Upravo prema tom iskustvu upućuje nas današnji biblijski navještaj. Već od prvoga čitanja, kad prorok Izaija poziva da grješnik ne ostane na svom putu. Što je to pred njim? U što će uprijeti spoznaju grijeha, svoje kajanje i spremnost na promjenu? Prorok najprije ocrtava već kušano i doživljeno Božje svjedočanstvo. Na obraćenje, vidimo, najviše privlači Božje smilovanje. Riječ je o Bogu koji je „velikodušan u praštanju“. Njegove misli nadilaze naše ljudske misli i putove, svaku našu zemaljsku računicu; nadilaze nas toliko kao što vidimo da je „visoko iznad zemlje nebo“.

A s Isusom Kristom Božje se misli i putovi utjelovljuju. Prožimaju i preobražavaju naše misli,  dotiču naše konkretne doživljaje i korake. U današnjem evanđeoskom ulomku susrećemo Isusa u kući jednoga farizeja. Isus se odazvao njegovu pozivu. Nije ga „prekrižio“ zbog sumnji za koje Isus već zna, nego će mu htjeti otvoriti srce, proširiti ga navještajem i činom u kojem će se jasno očitovati istina Božje dobrote i ljubavi koja je, zapravo, istovjetna njegovu milosrđu. Tu će istinu doživjeti žena, „grješnica u gradu“, kako ju predstavlja evanđeoski tekst. Njezine geste poštovanja prema Isusu nisu kompromitirale njegov mesijanski identitet. Tu je ženu ljudska logika već otpisala, izbacila je iz zajedništva onih moralnih, časnih, osoba vrijednih ljudskoga razumijevanja i poštovanja. Njezino se stanje čini nepopravljivim. No, do nje je došla vijest o Isusu. U njemu i njegovu već i prije očitovanu odnosu prema grješnicima ona je otkrila izlaz, vidjela je novu „šansu“ za svoj život. Dok domaćin – farizej računa, zbraja i oduzima, ona Isusu pristupa puna povjerenja. Ne libi se suza, očitovanja kajanja i žalosti zbog grijeha. Odlučila je ni sebi ni drugima više ne skrivati, već jasno pokazati želju za promjenom, omogućenu Isusovim oproštenjem, nakon kojega se u njoj budi zahvalnost i sada, Isusu zauzvrat, velika i žarka ljubav. Njezina ljubav nije bila prethodni uvjet, nego je odgovor na primljeno oproštenje i Isusovu ljubav u koju se vjerom pouzdala. Braćo i sestre, to je, zapravo, poruka koja je u samom srcu naše vjere. Ona je sâmo središte kršćanske vjere – ponovit će to vrlo snažno i za naše vrijeme papa Franjo, podsjećajući nas da neprestano „trebamo razmatrati otajstvo milosrđa, jer je ono vrelo radosti, spokoja i mira. Naše spasenje ovisi o njemu“ (usp. MV, 2).

3. Taj glas, s Kristovim navještajem milosrđa i darom oproštenja, za sve nas snažno odjekuje u glasu fra Ante Antića, čijeg se dana preminuća 4. ožujka 1965. danas želimo osobito spomenuti, slaveći ovu Euharistiju, Kristova otajstva našeg spasenja. Još iz svojih najranijih godina se sjećam kako su život i gibanja Crkve u našoj domovini Hrvatskoj obilježavala i sve nas svojim primjerom jako privlačila dvojica Antuna. Jedan pozvan navijestiti Božju ljubav „daleko“, u zahtjevnom misionarskom pozivu u tisućama kilometara udaljenoj Indiji – isusovac, otac Ante Gabrić. Kako su nam tada, i djeci i odraslima, snažno progovarala njegova svjedočanstva, prepuna nekih neobičnih zgoda, novih krajolika, drugačijih običaja i kulture! A u isto vrijeme, ovdje, u našem domaćem okruženju – franjevac, „dobri otac Ante Antić“. Obojica rođenjem iz južnih, jadranskih strana naše domovine, čiji su glasovi snažno dopirali do naših slavonskih ravnica, iz kojih dolazim. Jedan, poput Abrahama, vjeran pozivu: „Idi iz zemlje svoje!“, a drugi „prorok u svom zavičaju“, pozvan pronicati srca u svom narodu, strpljivom službom i ljubavlju svećenika i pastira.

Kad sam prije nekoliko dana svom ocu rekao da ću prevoditi Misu na Antićevo, s nekim mi je posebnim ponosom donio i pokazao jedan od starih, već požutjelih brojeva glasila vicepostulature „Dobri otac Antić“. Da, i danas je snažan spomen na dobrog oca Antića. Tako su ga doživljavali svi oni koji su ga susretali, kako nam to svjedoče bezbrojna svjedočanstva – od subraće franjevaca, mnogih svećenika, sestara redovnica i velikoga broja vjernika laika. U susretu s njim iskusili su blizinu i jasnoću navještaja milosrđa i Kristove ljubavi. Takvim je oca Antu opisao pomoćni zagrebački biskup Mijo Škvorc prigodom prijenosa njegova tijela u kriptu ove crkve 15. prosinca 1970.: „Pokazalo se dobročinstvo, ljudskost, čovječnost našega otkupljenja, i to u ovom sinu sv. oca Franje. Kako smo zahvalni za svaku toplu riječ koja nam je bila rečena, koja nas je shvaćala, koja je u nas unosila kap po kap svjetla, koja je u nama razgorijevala odluku za odlukom, …“

4. Kad kao vjernici-pokornici pristupamo sakramentu pomirenja, ili kad mi svećenici vršimo službu ispovjednika, tako nam blizak, sasvim konkretan primjer i putokaz naznačuje časni sluga Božji fra Ante. I baš kad smo mi u opasnosti da neprestano zavirujemo u prošlost, uvijek opterećenu i grijesima, na planu osobnoga ili zajedničkoga života, fra Antino svjedočanstvo ukazuje na drugačiji put i „logiku“, zapravo, na „Božje putove“, na kojima se potvrđuje „logika“ ljubavi i milosrđa, prema kojoj nas uvijek upućuje biblijsko svjedočanstvo i u njoj najsnažnije – Kristov primjer. To, braćo i sestre, svakome od nas treba postati osnovno „pravilo“ duhovnosti, putokaz u iskustvu vjere i ostvarivanju krsnoga poziva, trudeći se „da sva mjesta u kojima je Crkva prisutna, posebno naše župe i naše zajednice, postanu otoci milosrđa usred mora ravnodušnosti“ (Papa Franjo, MV).

Imajući pred sobom lik sluge Božjeg fra Ante Antića, učvrstimo se u spremnosti da se od svega najviše i najdublje uvijek otvaramo Kristovu zakonu ljubavi: (1) po iskustvu Božje ljubavi za nas, ražarujući u sebi istinu o Božjoj bezgraničnoj ljubavi  – uvijek nas je ljubio i nikad nas neće prestati ljubiti; (2) prihvaćanjem poziva na nasljedovanje Krista konkretnim djelima ljubavi prema svim ljudima, koje s Isusom nazivamo bližnjima, posebno prema onima koji su u potrebama, nezaštićeni ili pritisnuti patnjama.

Taj nam put svojim primjerom pokazuje o. Ante, ne računajući – kako možemo vidjeti – da će netko dobrotu i ljubav možda proglasiti „naivnima“, nedovoljno promišljenima. No, on je prepoznao koje su to Kristove staze. Slijedio je onaj put u kojeg su najprije, uvijek prije naših, utisnute Kristove stope. U fra Antinu primjeru susret ćemo brigu i osjetljivost za raznolike potrebe, one duhovne i tjelesne. I onda kad su ljudi bili pritisnuti nedaćama siromaštva i gladi, tjelesnim bolima i stradanjima, posebno u teškim ratnim tragedijama, ali i onda kad su ih iznutra razarale duhovne borbe, nutarnji tereti i nemiri.

5. Na tom je planu vrijedno spomenuti veliku fra Antinu brigu i zauzetost oko obnove vjere i kršćanskog duha, i to u svim hrvatskim krajevima. O tome svjedoči i jedan od primjera iz naše Đakovačko-osječke nadbiskupije, kad je tadašnjem đakovačkom i srijemskom biskupu Antunu Akšamoviću fra Ante u svom pismu iz Makarske 5. rujna 1943. godine izložio jednu posebnu inicijativu i zamolio ga da se zauzme za osnivanje jednog ženskog klauzurnog samostana na području svoje biskupije. Za svoj prijedlog fra Ante navodi trostruku svrhu: (1) da se molitvom i pokorom daje „zadovoljština za grijehe našeg naroda“, (2) da se „neprestano moli za posvećenje svećenika“ i (3) da se isprosi te „nam se dragi Bog smiluje i dade nam mnogo svetaca“. Nakon više desetljeća fra Antin se poticaj započeo ostvarivati. Najprije za vrijeme biskupa Ćirila Kosa osnivanjem samostana karmelićanki u Šarengradu, a potim, za vrijeme službe nadbiskupa Marina Srakića, gradnjom novoga samostana s crkvom i uspostavom „Karmela sv. Josipa“ u Breznici Đakovačkoj.

Draga braćo i sestre! Dok danas u srdačnoj pobožnosti osnažujemo svoju vjeru u zajedništvu s dobrim ocem fra Antom Antićem, mi gledamo u njegov časni primjer i preporučujemo se njegovu zagovoru iz krila proslavljene Crkve te molimo da i mi, kako nas upućuje biblijska riječ, mognemo „uzići na goru Gospodnju“, da svi prispijemo vječnosti – punini života, “gdje s oka svake suze nestaje" (III. Euh. molitva). Amen.