U Petak, 4. rujna 2020., u 19 sati u crkvi Majke Božje Lurdske u Zagrebu slavljena je sveta Misa povodom obilježavanja 73. obljetnice mučeničke smrti dvojice redovnika svećenika, članova franjevačke Provincije Presvetog Otkupitelja koji su živjeli i djelovali u samostanu Majke Božje Lurdske u Zagrebu: župnika fra Mateja Vodanovića i kapelana fra Serafina Rajića. U montiranom političkom sudskom procesu lažno su optuženi i nepravedno osuđeni na smrt strijeljanjem te pogubljeni na Mirogoju 4. rujna 1947.
      Zajedno s njima, spomenuli smo se i ostalih franjevaca provincije Presvetog Otkupitelja koji su ubijeni u razdoblju između 1942. do 1948.godine.
      Svetu Misu predslavio je fra Ante Crnčević, a u koncelebraciji su bili župnik i gvardijan fra Ivan Maletić i fra Jure Jurić Šimunović. Pjevanje su predvodili članovi Mješovitog župnog zbora.

Homilija

Liturgijska čitanja:
1Kor 4, 1-5; Ps 37, 3-6.27-28.39-40; Lk 5, 33-39

Braćo i sestre,

      Riječ evanđelja koju Crkva naviješta na današnji dan kao da se otima interpretaciji koja bi imala što reći nama koji se večeras u molitvi spominjemo četrdeset i četvorice braće franjevaca iz naše Franjevačke provincije, ubijenih u doba drugoga svjetskoga rata i neposrednoga poraća, a među njima na osobit način fra Mateja Vodanovića i fra Serafina Rajića, župnika i kapelana naše župe Majke Božje Lurdske, pogubljenih na današnji dan 1947. godine. Naviještena riječ kao da je daleko od spomena na te mučne i bolne događaje, zapretane u lažnu optužbu, u zločinačku presudu i u povijesno prešućivanje istine o tim događajima.
      No, unatoč tomu, za večerašnje slavlje nismo podlegli iskušenju odabrati neki drugi evanđeoski odlomak, u kojemu bismo tražili potporu za ono što bismo htjeli reći, nego se, u poučljivosti vjere, zaustavljamo pred riječju današnjega dana, izručujući se njoj i osluškujući što nam baš ona ima reći.

     Evanđeoski odlomak, nakon pouke o postu, donosi dvije kratke prispodobe koje govore o odnosu novoga i staroga, prispodobe građene na slici ruha i vina. Pouka o postu i dvije prispodobe duboko su vezane slikom svadbene gozbe na kojoj je Krist zaručnik. Dok je zaručnik, Krist, s učenicima, oni ne mogu postiti. Prepoznali su trenutak njegove blizine, žele iskusiti radost zajedništva s njime, kako bi, kad im bude »oduzet«, mogli živjeti od spomena na tu radost, u sigurnosti da njegovom smrću nije umrla njegova blizina i nije nestala njegova učiteljska mudrost i otkupiteljska snaga. U prizor zaručništva i svadbene gozbe ucjepljuju su i slike iz prispodobâ, slike vina i odijela, slike koje nas unose u igru staroga i novoga. Svečanoj gozbi pristaju novo ruho i staro vino. Tako nas Isus, trima slikama – gozbe, ruha i vina – poučava o mudrosti koja vjerno razaznaje i prihvaća ono što je, unatoč starosti, vrijedno čuvanja, kao i ono novo što vrijedno prihvaćanja.
      Kristova riječ, koja je nositeljica neprolazne Božje istine, uči nas da svako vrijeme nosi sa sobom nove znakove Božje blizine i da je pogubno, u ime vjernosti starom,opirati se novosti kojom nas Bog vodi kroz vrijeme. I danas osjećamo to hrvanje novoga i staroga, u svim područjima života, od društvenih vrjednota, preko etičkih i moralnih pitanja, pa sve do osobnoga življenja vjere. No, život ne može biti promatran samo u ideološkome opredjeljenju koje bi isključivalo bilo jednu bilo drugu vrijednost. Kao što se mladica ne pojavljuje sama od sebe, nego izbija iz panja koji, nestajući, daje život novomu, tako i život Crkve, naslanjajući se vjerno na predano, pronalazi uvijek nove mladice rasta unoseći životnost vjere u novo vrijeme i u nove prilike.
      Mudrost čuvanja staroga i prihvaćanja novoga temelj je životnosti. Tradicija, predaja, počiva na onome što nam je Gospodin predao (tradidit), ali vrlo često ono ljudsko,što se kroz povijest nataložilo na to što nam je Gospodin predao, postane vrjednijim, uočljivijim, onim za što se grčevito držimo, zaboravljajući da ‘tradicionalno’ može biti daleko od onoga što nam je Gospodin predao. Evanđelje je poput oštrice koja zadire u naš život, propitujući nas o našoj vjernosti onomu što nam je Gospodin predao i o snazi vjere da prihvati i preobrazi novo – bilo ono pred nama kao izazov i privlačnosti, ili pak kao kušnja i prijetnja.

      Sva povijest Crkve jest susret onoga što nam je Gospodin predao s onim što je privlačnost ili pak prijetnja novoga vremena. Danas se spominjemo događaja koji su se, nakon početnoga rasta i razvoja ove župe tridesetih godina prošloga stoljeća, nadvili nad našu župu i samostan, kao oblak tame, prijeteći smrću svima koji nisu bili spremni odreći se staroga.
      Vlast koja je uspostavljena nakon Drugoga svjetskoga rata propovijedala je novost punu obećanja, htijući zatrti sve što je smatrala starim, neprihvatljivim za obećavanu novost i procvat života. Vjera i Crkva smatrane su smetnjom toj ‘novosti’. A nakon osude nadbiskupa Stepinca 1946. godine trebalo je unijeti strah među svećenike i vjernike, poglavito ondje gdje se gradilo zajedništvo svećenika i vjernika. Takvo mjesto zajedništva bila je i ova, tada vrlo mlada župna zajednica. Ovdje je, zalaganjem braće franjevaca, a uz svesrdnu potporu nadbiskupa Stepinca, nicalo novo gradsko svetište, žarište duhovnoga života. Trebalo je ubiti pastire da bi se raspršilo stado (usp. Mt 26, 31). Smišljen je plan kako razbiti povjerenje naroda u Crkvu i u svećenike.
      U obližnjoj tvornici podmetnut je eksploziv u kojemu su život izgubila trojica radnika, a za to zlodjelo lažno su optuženi franjevci iz ovoga samostana. Isti um koji je smislio i organizirao taj zločin unaprijed je smislio i optužnicu za franjevce. Iz mržnje prema Crkvi razvio se lanac zla. Osim trojice radnika koji su izgubili život, na smrt su osuđena i pogubljena dvojica naše braće svećenika, a s njima i još dvojica radnika, optuženih da su bili pomagači franjevcima. Uz to, četvorica svećenika osuđeni su na četrdeset i osam godina zatvora, a jedna gospođa, koja je dolazila u ovu crkvu,na jedanaest godina zatvora. Ukupno sedam pogubljenja i optužnice na 59 godina zatvora, uz oduzimanje osobne imovine te gubitak svih političkih i građanskih prava. Koje li cijene da se postigne samo jedno: zaustaviti život Crkve, a vjernike zaplašiti opasnošću od blizine s Crkvom.

      Župnik i kapelan ove župe, fra Matej i fra Serafin, osuđeni na smrt, odvedeni su živi na mjesto mrtvih, na groblje Mirogoj. Pogubljeni su među grobovima, a za njihov se grob ne zna. Kao da se netko htio narugati i s njihovim životom i s njihovom smrću. Mislilo se da će brisanjem traga nestati spomen. Mi se večeras spominjemo njihove žrtve. Znademo da je njihova žrtva milosno ugrađena u život ove župe i naše franjevačke zajednice. Zato se s jednakim poštovanjem izričemo imena i braće koja su osuđena na dugogodišnje kazne zatvora: fra Petar Grabić, provincijal, fra Leonard Bajić, gvardijan, fra Albert Bukić i fra Josip Visković.
      Dvadeset i sedam stranica presude tada su bile donesene kao znak moći i pobjede, a danas ih iščitavamo kao zaslijepljenost vlašću i moći onih koji su mislili da mogu sve, da mogu dignuti ruku na čovjeka i na Boga, i biti apsolutni gospodari života. I premda su pogubljenim franjevcima htjeli izbrisati svaki trag, ne otkrivajući mjesta gdje su pokopani, i premda su naredbodavcima i izvršiteljimapodignuti spomenici,a njihova imena, zbog zasluga, stavljena za imena ulica u našemu gradu, onaj zatrti spomen na vjernost ubijenih živi i danas. To je spomen koji se ne oslanja na kamene spomenike i na ploče s imenima ulica. To je spomen koji živi u srcu i molitvi Crkve, žive Crkve koja se uvijek nadahnjuje primjerima hrabrosti i vjernosti svojih pastira i vjernika. Taj spomen živi jer su imena pravednika zapisana u Knjizi života.
     Bog nas uči, da spomen se na gradi spomenicima. U Novome zavjetu riječ spomenik u izvorniku mnemeîon, a na latinskome monumentum, znači mjestoukopa koje čuva spomen. Tako u evanđeoskome opisu Isusova ukopa čitamo da Josip iz Arimateje »uze Isusovo tijelo, povi ga u čisto platno i položi u svoj novi grob«. Iza riječi grob stoji riječ mnemeîon, monumentom, rekli bismo danas spomenik. Sami je grob bio mjesto spomena na život. No, na našim grobovima spomenik je ploča s upisanim imenom pokojnika; nad Isusovim grobom spomenik je odvaljeni kamen s groba, prazan grob, sigurnost da njegovo tijelo nije ondje, vjera da je uskrsnuo i tako, pobijedivši smrt, preobrazio naš spomen i naš pogled na smrt. Zato i naša dvojica braće, fra Matej i fra Serafin, premda im se pogubljenjem i ukopom na skrivenu mjesto htjelo izbrisati svaki spomen, ostaju živjeti u našemu sjećanju, jer žive u Bogu, u onome koji je preobrazio smrt i ljudski pogled na život. Smrt, ma kako bila okrutna, ne može zatrti život, jer život nije svediv na gibanje stanicā tijela. Život je vlastitost duše, besmrtne duše. Stoga svi koji misle da ubijanjem tijela mogu pobijediti život, u dubokoj su zabludi.
      U optužnici i presudi našoj braći franjevcima stoji da su se udružili protiv države i podmetnuli eksploziv u tvornici koja je bila u blizini samostana. No, tužitelji su znali da je to izmišljotina i laž. Zato su imali potrebu optužnicu nadopuniti i uresitistvarnim djelima naše braće, djelima koja izgledaju sasvim beznačajno, a bila su njihov stvarni ‘krimen’. Optužuje ih se da su za vrijeme rata bili suradnici blaženoga Alojzija Stepinca. Kojeg li ‘nedjela’ kad svećenici surađuju sa svojim nadbiskupom! Optužuje ih seda su i nakon rata organizirano okupljali su mladež, poučavali ju, priređivali vjerske manifestacije, procesije, proštenja, hodočašća kako bi uza se vezali štoveći broj vjernika. Za fra Josipa Viskovića, koji je osuđen na najdužu kaznu, petnaest godina, u presudi stoji da je primao francuski katolički list La croix, koji je nazvan »ustaškim glasilom«. Na kraju se tvrdi da su oslobođenje zemlje 1945. godine dočekali indiferentno.
      Njihov je ‘zločin’ bio što su ostali vjerni Bogu i što su se usudili ljude odgajati u vjeri u Boga. Zato je sluga Božji Fulton Shen, govoreći još 1948. godine o nadbiskupu Stepincu i o zbivanjima u našim krajevima, ustvrdio: »U svijetu postoji jedan novi zločin: zločin vjerovati u Boga.« To je zločin za koji se sudilo Crkvu i svećenike u ono vrijeme, u ime propovjednika ‘novosti’.

      Današnje je vrijeme puno novosti. Propovjednici novosti koja donosi oslobođenje i ‘novi svijet’ novo uređenje svijeta, ne prijete smrću i nenazivaju vjeru zločinom, ali ne manje podmuklo govore o opasnosti vjere, o zaostalosti vjernika, o zaostalosti Crkve. Žele nas prosvijetliti, otvoriti nam oči, govoreći nam da trebamo zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti. Nije li to isti recept po kojem s događala tolika zla u poraću kada su ubijena i naša braća.
      Danas je osobito opasno sjećati se, čuvati spomen. Svaki pokušaj da se pročisti sjećanje, da se s povijesnih događaja skine veo tame i laži, naziva se revizionizmom. Kao da bi revizionizam bio nešto zlo ili nešto pogrješno. Svakoj je znanosti potrebna revizija jer svakodnevno stječemo nova saznanja, nadopunjujući, proširujući, ali i ispravljajući dosadašnje spoznaje. Što bi fizika, astronomija i medicina ili pak ekonomija bile bez stalne revizije? Znanost kojoj je potrebna stalna revizija jest povijesna znanost. No, revizija se prihvaća svugdje samo ne u povijesti pisanoj rukom komunističkih pobjednika. Strah od otkrivanja istine o povijesnim događajima sili ih da nas nazovu revizionistima, a oni bi, napredni, tako htjeli okrenuti se budućnosti.

      Braćo i sestre, žrtva nevinih, obvezuje nas na zahvalnost za njihovo trpljenje, za njihov primjer ustrajnosti i vjere, kako ne bismo posustali pred propovjednicima novosti koja traje onoliko koliko traje jedan ljudski život. Novost koju su silom nametali oni propovjednici novosti opstala je manje od jednoga životnoga vijeka. Novost koju donosi život vjere novost je nakon nema ničega. Nakon nje nema novoga. Vječnost je jedina novost. Trajna novost. Sve drugo pred njom je tek tren. I baš zato, po daru vjere prodahnuti tom neprolaznom novošću, koja sve rasvjetljuje Istinom, želimo čuvati spomen i rasvijetliti istinu o braći i sestrama koji su trpjeli iz vjernosti prema Kristu, ali i uz odgovornosti da i novim naraštajima, nama, budu primjer vjere i ustrajnosti.
      Apostol Pavao, kako čusmo u prvome čitanju, nije se bojao nijednoga ljudskoga suda te bez straha tvrdi: »Gospodin je moj sudac. Zato ne sudite ništa prije vremena dok ne dođe Gospodin koji će i iznijeti na vidjelo što je sakriveno u tami i razotkriti nakane srdaca.« U istoj vjeri je fra Josip Visković u svojim sjećanjima na dane mučne ‘istrage’ i suđenja zapisao ako žali što nije glasno rekao on o što je u srcu osjećao: »ne mogu priznati objektivnost suda koji nema raspelo kao simbol pravde« (J.Visković, Sjećanja s robije,Teovizija, Zagreb 1994., str. 25-26). To što nije izrekao riječima, izrekao je svojim držanjem i vjernošću, ne bojeći se ljudskoga suda i trpljenja koje mu je bilo dosuđeno.
      Božjemu milosrđu prepuštamo sve koji su činili zlodjela i molimo ga da žrtva pravednika urodi plodom naše vjernosti njemu i nepokolebljivosti pred svakom prijetnjom svijeta i pred svakim izazovom koji nam se nudi kao zamamna novost. Krist je Novost koja rasvjetljuje sve: i život i smrt, i djela zla i dobra koja činimo. On neka nas vodi svojom novošću i čuva u nama svoj mir. Amen.

fra Ante Crnčević