U četvrtak, 4. ožujka proslavili smo 56. obljetnicu smrti Časnoga sluge Božjega O. fra Ante Antića. Na svečanom misnom slavlju u 19:00 sati pjevao je zbor „O. fra Ante Antić“. U koncelebraciji uz biskupa Ivicu Petanjka sudjelovali o. vicepostulator fra Josip Šimić, samostanski vikar fra Ivan Marija Đuzel, biskupov tajnik vlč. Josip Karabajić, provincijal franjevaca kapucina fra Juro Šimić, vicepostulator kauze fra Alekse Benigara o. fra Ratko Radišić i ceremonijar fra Ante Crnčević. Slavlje je bilo jako dobro vjernički popraćeno. Laudato televzija snimila je cijelo slavlje.

      Predvoditelj euharistijskog slavlja mons. Ivica Petanjak u nadahnutoj propovijedi naglasak je stavio na četrdesetogodišnju magistarsku službu Časnoga sluge Božjega (1917.-1956.) iz koje je proistekla i fra Antina karizma pomiritelja ljudi s Bogom (ispovjednika) i duhovnog vođe, koji se trajno pouzdavao u Božje milosrđe i ljubav i na to poticao i sve druge. Na to u pismu potiče i svojega gojenca pok. fra Nikolu Gabrića (23. listopada 1931.): »Ne uzdaj se u svoja djela već sve pouzdanje postavi Njegovu dobrotu, milosrđe i ljubav« (AP I/17, 4), što je ujedno bio tematski okvir slavlja i propovijedi, koji je postavio o. Vicepostulator fra Josip, istaknuo je mons. Petanjak.

      Propovjednik je istaknuo kako smo svi mi prožeti svojim predcima, zavičajem prostorom i vremenom u kojem živimo i kako to oblikuje naš identitet, te kako upravo kroz to moramo promatrati svece kako bismo ih mogli ispravno razumjeti i vrednovati. To vrijedi i za Božje ugodnike i ugodnice poput fra Ante Antića. Spomenuo je kako je u Antićevu životopisu pročitao o zavjetu njegovih roditelja kad su se našli u oluji na moru, dok ga je njegova majka još nosila pod srcem. Zavjetovali su se sv. Anti Padovanskom, da će se dijete, ako bude sin zvati Ante, a otac je dodao i da će se moliti i nastojati da sin bude fratar. Oluja je iznenada prestala, a dječak koji se kasnije rodio dobio je ime Ante. U sedmoj godini Antina života na smrtnoj postelji njegov otac je tri put upozorio fra Antinu majku da ne zaboravi zavjet izrečen u oluji. Kako pomiriti zavjet učinjen Bogu u ime drugoga i slobodu osobe u čije je ime učinjen zavjet, zapitao se propovjednik i zaključio da je tu najvažnija molitva, što je fra Antina majka činila na zemlji, a otac na nebu. Naše kršćanske majke, bake i prabake mole i čine zavjete.

      Fra Ante je četrdeset godina bio odgojitelj. Biti odgojitelj znači biti i otac. Tko god ima  imalo iskustva u tome zna da svake godine dolazi novi naraštaj gojenaca i da sa sobom nosi nove izazove. Zato odgojitelj ne može živjeti na staroj slavi jer je na udaru svakog novog naraštaja. Toga je bio svjestan i fra Ante. On koji je još u djetinjstvu izgubio svoga oca uspio je razviti očinske osjećaje u vjeri surađujući s Božjom milošću i ostajući trajno ponizan. Na to u već navedenom pismu potiče i fra Nikolu Gabrića: »Budi ponizan, strpljiv i velikodušan! Sve Bogu, sve Njegovoj svetoj ljubavi, ma sve! Eto što Gospodin hoće od Tebe! Ti si mu sve dao i poklonio i velikodušno, ali On uvijek hoće još više, još potpunije, još savršenije. (…) Ne oslanjaj se ni na jedno svoje djelo, pa bilo ono ne znam kako dobro ili sveto. (…) Ne uzdaj se u svoja djela već sve pouzdanje postavi u Njegovu dobrotu, milosrđe i ljubav. (…) Uz odricanje sebe, rado ljubi križ i trpljenje, jer Te ono čini sličnim Isusu, Tvome Kralju, jer to On hoće.« (AP I/17, 4). Ovo je fra Ante napisao u 38. godini života i 14. godini odgojiteljske službe. Dok mnogi danas u tim godinama još ne znaju što bi sa sobom fra Anti jasno vidi ne samo svoj cilj, nego i cilj života svojih gojenaca.

      Mons. Petanjak osvrćući se na evanđeoski odlomak u euharistijskom slavlju, koji govori o bogatašu i Lazaru, istaknuo je kako bogataša u pakao nije odvelo njegovo bogatstvo, nego njegovo ja u kojem je sebe poistovjetio i izjednačio s onim što posjeduje, pa u svojoj oholosti nikoga drugoga pored sebe nije vidio.

     »Kako snažno i istinito odjekuju ove fra Antine riječi nama danas godinu dana nakon ovog nesretnog virusa i razornog potresa u Zagrebu i na Banovini. Na koje se to svoje djelo možemo osloniti i biti sigurni? Što je naše? U čemu je naša sigurnost? – Zapitao se mons. Petanjak – Ni u stvarima ni u ljudima. – I nastavio: Točno onako kako čusmo večeras iz usta Jeremije: Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka (Jer 17,5)« Postavljajući Jeremijino pitanje propovjednik se zapitao zašto bi čovjek bio proklet i odgovorio zato jer je »svaki čovjek ograničen svojom ljudskom naravi i ne može dati više nego što može, a osim čovjek je samo čovjek«. Zato fra Ante piše fra Nikoli: »Sve Bogu, sve njegovoj svetoj ljubavi, ma sve (…) – On traži – da budeš dijete posluha« (AP I/17, 4).

      Svoj rukopis propovijedi mons. Petanjak zaključuje riječima: »Svatko od nas je obilježen svojim prostorom i vremenom, obitelji i zavičajem, svatko ima svoju povijest u kojoj su mnogi ostavili traga, ali svatko od nas svom životu daje svoje obilježje i tu ne može biti uzmaka niti može biti izgovora i opravdanja. O svakome od nas ovisi hoće li biti svetac ili zločinac. Milost Božja je uvijek prisutna i uvijek je na djelu, a sve ostalo je pitanje nas i naše vjere. Amen.«

fra Josip Šimić, vicepostulator