O. ANTE ANTIĆ – ZNAK I SVJETLO NA PUTU

 

Piše: Mirko Kalanj

Koja je sličnost i jedna od glavnih duhovnih poruka i oporuka sv. Ivana Marie Vianneya, sv. Leopolda Mandića, sv. Padra Pija i o. Ante Antića? Koji je to znak i kakvo je to svjetlo na putu današnjeg čovjeka vjernika (nevjernicima ovaj govor znači koliko i daltonistu boja), u njegovim duhovnim lutanjima i traganjima? Mistici redovito zbore o „tamnoj noći duše“, dok današnje naše vrijeme nije daleko od tvrdnje da je zavladao posvemašnji fatalizam nego realnost!) i jedno od temeljnih pitanja glasi - koji korak učiniti dok tama grize i nerijetko se čini - zamračuje nam pogled na svjetlost u duši i Svjetlost samu?

Što nam danas poručuje franjevačka duhovnost kojoj je o. Antić bio predan dušom i tijelom tijekom cijeloga svog svetački plodonosnog života? Koja i kakva kriza danas najviše nagriza čovječanstvo? Što pojam grijeha znači današnjem čovjeku i nije li se on dijabolično razvodnio i potisnuo na margine duhovnosti? Zašto neke vjerske istine relativistički (tu je nemali „doprinos“ nas katolika „diktaturi relativizma“ o kojoj jasno progovara Benedikt XVI.) minoriziramo i oblikujemo Boga, Bibliju, vjeru i moral na „svoju sliku i priliku?“

 

Ne financijska - svijetom vlada teška duhovna kriza

Siromah može hodati ukorak s Bogom; no, bogataš bez Boga najveći je siromah! Također je istina da svijetom vlada i teška financijska kriza, rijetki glasovi izvan Crkve zbore o još većoj duhovnoj i moralnoj krizi, gdje čak i površno razmišljanje postavlja pitanje - nije li ovom vremenu nametnuta jedna od okrutnijih strategija „sinova ovoga svijeta“ pod nazivom financijska kriza? Više je nego izvjesno, slučajnosti ovdje mjesta nema...

Nije li ovu napast i opasnost za dušu Napasnik (sotona) ponudio na zlatnom sotonskom pladnju i Kristu u vrijeme kušnje u pustinji? A od situacije praznog želuca i još praznijih džepova do ovosvjetskih bogova i božica, dakako i političara, mumija, totema, gurua, vračeva, iscjelitelja i savjetodavaca, redom samozvanih, nažalost, nije dalek put jer, zavladalo je ozračje bespomoćnosti i utjecanja, tamo i onima, od kojih pomoć ne može doći!

Zašto zaobilazimo i odgađamo obraćenje (riječ je o procesu koji traje cijeloga života, nikako o časovitoj hirovitosti i ushitu nakon kojega je pad još teži), znakove i svjetlo na putu, zašto je sakramenat ispovijedi mnogima najteži duhovni teret?

Zato što je zamračen i relativiziran pojam grijeha!

Ako pogledamo živote ove četvorice duhovnih velikana (svetaca: Vianneya, Mandića, Padra Pija i Antića), vidjet ćemo koliko su vremena i duhovnog žara uložili za spas duša (itekako su ozbiljni stari drveni križevi i natpisi misijskih godina uz ono (spasi dušu svoju), gdje je sakramenat sv. ispovijedi jedno od najsigurnijih sredstava i nezaobilazan uvjet duhovnog rasta i vječnog spasenja!

Koliko li su samo godina u ispovjedaonici proveli i koliko duša Bogu priveli sv. Ivan Maria Vianney, sv. Leopold Mandić, Padre Pio i o. Ante Antić?

Dobriša Cesarić je prije puno godina napisao pjesmu SUPUTNIK i evo znakovitih stihova: „Od ove magle, / danas tako guste, / Sve ulice se čine kao puste. / Pa ipak, iza te / zavjese sive / Hodaju ljudi, / I ulice žive. I blizu tebe / možda netko ide / Baš istim putem. / Ali s maglom je sliven / Potpuno za te i tebi skriven.“ Magla duše danas je jedna od najtežih bolesti i u tim situacijama nema pouzdanijeg duhovnog lijeka od sakramenta sv. ispovijedi.

 

Gdje se izgubila žrtva i pokora?

U svekolikom moralnom relativizmu na udaru su najviše pojam grijeha, žrtve i pokore, stvorena je atmosfera i nametnut dojam zastarjelosti sadržaja ovih pojmova: otud je logično niveliranje granice dobra i zla, a o žrtvi i o pokori, prema vidljivim i nevidljivim „duhovnim autoritetima“ - pričaju još samo oni „zatucani“, oni iz „srednjeg vijeka“. To će reći: zagovaraju carstvo hedonizma, slobodne ljubavi, istospolnih zajednica, usvajanje i odgajanje djece po svojoj hirovitosti, trendovski i moderno je, od „samohranih majki“, kojima je, uglavnom ili redovito, manjak osjećaja za žrtvu i pokoru razorio brak i nametnuo još teže okove do „novih pojmova“ morala i ljubavi. Iz takve atmosfere niču feministice i brojni drugi „izmi“, koje su u biti, prema autoru ovih redaka, opet, uglavnom ili redovito, promašene žene, supruge i majke...

Je li slučajnost da mnogi sveci govore da su to postali zahvaljujući svojim pobožnim i čestitim majkama? Njihovim suzama, molitvama i žrtvama? Od sv. Augustina do pape Ivana XXIII. O. Antić nije vjerovao u moć „pozitivnog mišljenja“ kojim nas danas bombardiraju i koje nam nude kao spasiteljsku formulu; vjerovao je u snagu i moć riječi i djela, molitve, žrtve i sv. ispovijedi. Stoga ne čudi što su mnogi i u Crkvi toliko religiozni da ne vjeruju Evanđelju!

Nije li to problem samo u onima koji dolaze u Crkvu? Nije neumjesno postaviti pitanje o svjedočkom životu, duhovnom vodstvu, ozračju i duhovnoj moći pastira naših duša. Jedno je sigurno: oratora i naratora je uvijek više od istinskih svjedoka vjere. A našem vremenu itekako su potrebni svjedoci vjere! Onakvi kakav je bio o. Ante Antić, sv. Vianney, sv. Leopold i sv. Padre Pio. Svojedobno je fra Bonaventura Duda rekao: „Šteta je što naše današnje svećenstvo u Zagrebu nema jednoga duhovnog oca kakav je bio fra Ante Antić.“ Prije 10-ak godina mons. Nikola Eterović rekao je: „Dobri o. Antić pred Crkvom treba biti uspješni revnitelj i promicatelj svake duhovne obnove svećeničkoga, redovničkoga i laičkoga vjerskog života Crkve. On je u tome već uzor, primjer, zaštitnik i zagovornik na nebu.“

(Nastavak u idućem broju)

 

Najave

Župni list "Majka"

list 166

Pastoralne aktivnosti

pastoralnaktivn zupe2

Akcija Caritasa "5 za 1"

caritas

Dovršetak izgradnje crkve

 

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 69 

Broj posjetitelja

DanasDanas457
Ovaj mjesecOvaj mjesec13867
SveukupnoSveukupno1843675
, Powered by Joomla! and designed by SiteGround web hosting