Vita prima

 

I. DIO

NA HVALU I SLAVU SVEMOGUĆEGA BOGA OCA I SINA I DUHA SVETOGA. AMEN.

Počinje život blaženoga našeg oca Franje

1. poglavlje

Kako je živio kao svjetovnjak

1. Asiz se nalazi u Spoletskoj dolini. U njem je živio čovjek imenom Franjo. Roditelji su ga od rane mladosti odgajali za ispraznosti svijeta. Dugo je on obijesno nasljedovao njihov bijedni život i vladanje. Zapravo, postao je taštiji i objesniji od njih. Taj vrlo loši običaj i opasan nauk ukorijeniše se posvuda u onih koji nose kršćansko ime, kao da je to državnim zakonom uvedeno i propisano, pa se i mala djeca već od kolijevke popustljivo i nerazborito odgajaju. Jedva nejaka djeca počnu sricati riječi i tepati, već ih znakovima i glasovima navode na vrlo ružne i odvratne stvari. Pa kad dođe vrijeme da budu odbijena od prsiju, sile ih da govore pa čak i čine koješta puno nečednosti i raspuštenosti. Poneki se među njima, ponukan plahošću dobi, ne usuđuje uljudno vladati, jer će postati žrtvom surovih postupaka. Lijepo o tom govori svjetovni pjesnik: "Budući da smo odrasli usred roditeljskog upućivanja, sva nas zla slijede od djetinjstva." (A. L. Seneca) To je svjedočanstvo istinito, jer su želje roditelja za djecu to štetnije što su bili popustljiviji. Ali kad malo više ponarastu, neprestano upadaju u sve gora djela, jer ih oni na to tjeraju. Iz zla korijena raste zlo drvo, i što je jednom izopačeno, teško se može ispraviti. Šta misliš, kakvi će oni biti kad počnu prolaziti kroz vrata mladenaštva? Tada će se prepustiti mnogovrsnim lakoumnostima. Jer im je slobodno raditi što hoće, svim se žarom predaju u službu sramotnim stvarima. Tako dragovoljnim robovanjem postaju robovi grijeha, oruđe bezakonja. Sve svoje udove kao oruđe predaju bezakonju.

Budući da u sebi nemaju ništa kršćanskoga duha ni u životu ni u ponašanju, zaštićuju se samo kršćanskim imenom. Bijednici većinom hine kao da su počinili veće nevaljalštine nego što su ih zaista učinili da ne bi izgledali vrijedni većega prezira zato što su nedužniji.

2. Tako bijedan bijaše početak čovjeka kojega danas častimo kao sveca jer je zaista svet. Takav je bio od djetinjstva pa gotovo sve do dvadeset ipete godine svoga života. To je razdoblje bijedno proigrao i uludo potrošio. Štoviše, u ispraznosti života nadmašio je svoje vršnjake. Bio je poticatelj zala i natjecao se u mnogim budalaštinama. Svi su mu se divili, a on je nastojao sve ostalo preteći sjajem isprazne slave, vragolijama, posebnostima, lakrdijaškim i ispraznim riječima i pjesmama. Odijevao se raskošno i mekušno. Bio je veoma bogat, ali nije bio škrt nego rasipan. Nije gramzio za novcem, nego je imetak upravo rasipao. Bio je inače uljudan, privlačiv i prijazan, iako sebi na štetu. Budući da su mnogi najviše zbog toga išli za njim, a sve su to bili prijatelji zla i podjarivači lopovština, tako je bio okružen četama ništarija. Ponosno je i samosvjesno stupao prolazeći babilonskim ulicama dok Gospodin s nebesa nije na nj bacio svoj pogled i dok svoj gnjev nije od njega otklonio. Obuzdao ga je svojom hvalom da posve ne propadne. I zato se nad njim ispružila ruka Gospodnja i promijenila se desnica Svevišnjega da bi se po njemu grešnicima pružilo pouzdanje da će odahnuti u milosti, i da bi po obraćenju Bogu svima bio uzorom. 

 

2. poglavlje

Kako je Bog pohodio njegovo srce po tjelesnoj bolesti i po noćnom viđenju

3. Dok je taj čovjek još mladenačkim žarom izgarao u grijesima i dok ga je povodljiva mladenačka dob snažno nagonila na ostvarivanje mladenačkih prava i nije se dala utažiti i dok je bio potican otrovom "stare zmije", najednom se nad njim pojavila Božja osveta ili radije pomazanje. Najprije se dao na sređivanje svoga neispravnoga mišljenja. Tjerao je dušu u tjeskobu, a tijelu je nanosio neugodnosti prema onoj Prorokovoj: "Evo ću joj put trnjem zagraditi i zidom ću je opkoliti."2 I tako dugo bijaše pritisnut bolešću da bi se izliječio od ljudske tvrdoglavosti koja se jedva čim drugim može popraviti osim kaznama. Tada je počeo drukčije misliti. Kad mu je već bilo malo lakše i kad je, upirući se o štap, počeo tamo amo po kući hodati da bi opet ozdravio, jednoga je dana izišao van i počeo radoznalo promatrati okolicu. Međutim, ljepota polja, privlačivost vinograda i što god je na pogled lijepo, nikako ga nije moglo razveseliti. Zato se čudio svojoj nenadanoj promjeni, a ljubitelje svega toga je smatrao luđacima.

4. Tako je od toga dana počeo samoga sebe podcjenjivati i prezirati sve ono čemu se prije divio i što je prije volio. Ali to ipak nije bilo potpuno i ozbiljno jer još ne bijaše slobodan od okova taštine i još nije s vrata zbacio jaram opaka robovanja. Najteže je ostaviti se navika jer kad se jednom u duši uvriježe, ne mogu se lako iskorijeniti. Duh se, dugo vremena od njih odvojen, vraća na ono staro te ponavljanje mana prelazi u narav. Zato je Franjo pokušavao izbjeći dohvatu ruke Božje i doskora je zaboravio na očinsko karanje. Dok mu se smiješila sreća, mislio je na svjetovne stvari i zaboravio na nakane Božje, ponovno se predavao želji za svjetovnom slavom i čeznuo je za ispraznošću velikih pothvata. Neki se naime asiški plemić počeo jako naoružavati i, ponesen vjetrom isprazne slave, da bi se domogao novaca i časti, odluči poći u Apuliju. Kad je to dočuo Franjo, u tom se s njim sporazumio, jer je bio lakouman i veoma smion. Premda mu ne bijaše ravan po plemenitosti roda, ipak ga je nadvisivao velikodušnošću. Gledajući na imutak bio je od njega siromašniji, ali je gledom na darežljivost bio rastrošniji.

5. Jedne noći izgarajući od želje da pođe na taj put sav se predao razmišljanju kako da to ostvari. Onaj koji ga je udario šibom pravednosti, u noćnom ga je viđenju pohodio slatkoćom milosti. A jer je bio željan slave, privukao ga je sebi i uzdigao do najvišeg vrhunca slave. Prividjelo mu se naime, da mu je cijela kuća puna vojničkog oružja: sedala, kopalja, štitova i drugih potrebština. Mnogo se tomu obradovao i u sebi se, šuteći, u čudu pitao što je to. Nije naime u svojoj kući običavao viđati takve stvari, nego je samo navikao gledati bale sukna za prodaju. Kad se silno začudio zbog neočekivanog događaja, rečeno mu je da će sve ovo oružje pripasti njemu i njegovim vojnicima. Kad se tog jutra probudio, ustao je radostan. Smatrao je da mu viđenje pretkazuje veliku sreću i sretno putovanje u Apuliju. Nije znao što da rekne, i povjereni mu zadatak nije odmah razumio. Ipak je u tom pogledu bio sposoban rasuditi da njegovo tumačenje viđenja nije ispravno. Premda je viđenje imalo dosta sličnosti s događajima, ipak se njegovo srce nije obradovalo takvim s tvarima kao inače. Trebalo je da samoga sebe prisili i izvrši što je zamislio da željeno putovanje ostvari. I zaista se najprije zgodno spominje oružje i na vrlo prikladan način se daje oružje vojniku koji će se boriti s jakim, naoružanim neprijateljem, da bi poput drugog Davida u ime Gospodina Boga nad vojskama oprao Izraela od stare sramote što mu je zadadoše neprijatelji. 

 

3. poglavlje

Kako je promijenjen u duši, ali ne u srcu,

alegorijski govorio o nađenu blagu i zaručnici

6. Izmijenio se, ali ne na tijelu nego u duši. Odustao je od putovanja u Apuliju i nastojao svoju volju usmjeriti prema božanskim stvarima. Tako se malo povukao od svjetovne buke i posla i nastojao u svoju unutašnjost ponovno smjestiti Isusa Krista. Kao mudar trgovac sakrio je nađeni biser pred očima ismjehivača i potajno nastojao, pošto sve svoje proda, da ga kupi. U gradu Asizu je bio neki čovjek, koji mu je bio draži od ostalih. Bili su vršnjaci. A jer ih je vezala neprestana bliskost i međusobna ljubav, Franjo se odvažio, da ovome povjeri svoje tajne. Često ga je vodio na samotna mjesta prikladna za povjerljive razgovore. Uvjeravao ga je da je pronašao neko dragocjeno i veliko blago. Toga je čovjeka obradovao i počelo zanimati ono što je čuo. Svaki put je s njim rado išao, kad god bi ga Franjo pozvao. Nedaleko od grada nalazila se jedna spilja do koje su često išli razgovarajući o blagu. Čovjek Božji, kojega je sveta odluka već posvetila, ušao bi u onu spilju a prijatelj bi ga vani čekao, dok se on, obuzet novim i neobičnim oduševljenjem, u skrovitosti molio svom Ocu. Želio je da nitko ne zna što unutra radi i poradi većega dobra je to mudro tajio. Samo se s Bogom savjetovao s obzirom na svoju svetu odluku. Pobožno se molio da vječni i istiniti Bog ravna njegov put i da nauči izvršavati njegovu volju. Veoma je mnogo trpio u duši i nije mogao mirovati, dok ne provede u djelo, što je u srcu zamislio. Različite misli su mu se kovitlale po glavi i njihova silovitost ga je nemalo smućivala. Iznutra je gorio božanskom vatrom i nije mogao izvana sakrivati žar koji mu je zahvatio srce. Kajao se što je tako teško sagriješio i uvrijedio pogled Božjeg veličanstva. Ni prijašnje ni sadašnje nevaljalštine nisu ga više veselile, ali se još nije u sebe potpuno pouzdavao s obzirom na budućnost. Zato, kad bi se iz spilje povratio k prijatelju, tako je bio od napora satrven te se činilo kao da je drugačiji unišao, a drugačiji izišao.

7. Jednoga dana, kad je najusrdnije zazivao milosrđe Gospodnje, Gospodin mu je pokazao što treba da čini. Od tada je bio ispunjen tolikom radošću i nije se mogao susprezati, nego je i nehotice ljudima u uši nešto priopćivao. I kako zbog veličine nadahnute ljubavi nije mogao šutjeti, ponešto je povjerljivo govorio, ali zagonetno. Kao što je onom posebnom prijatelju, kako je rečeno, govorio o sakrivenom blagu, tako je i drugima pokušavao govoriti slikovito. Govorio je da ne kani ići u Apuliju, nego je obećavao da će u vlastitom zavičaju izvesti slavne i velike stvari. Ljudi su pomišljali da se kani ženiti pa su ga pitali: "Hoćeš li se, Franjo, oženiti?" On im je odgovarajući rekao: "Oženit ću se s plemenitijom i ljepšom zaručnicom nego ste ikada vidjeli; ona sve ostale nadmašuje obličjem i mudrošću." I zaista, prava pobožnost je netaknuta Božja zaručnica, koju je primio, a kraljevstvo nebesko je to sakriveno blago, što ga je s tolikom željom tražio. Nužno se moralo posvema očitovati evanđeosko zvanje na onome, koji je imao biti službenik Evanđelja u vjeri i istini.

 

4. poglavlje

Kako je prodao sve i prezreo novac

8. Gle, tako je zahvaćen milošću blaženi sluga Svevišnjega i utvrđen Duhom Svetim. Jer je došlo predviđeno vrijeme, slijedio je ono navaljivanje svoga srca koje, nakon odreknuća svega svjetovnoga, vodi k najvećim dobrima. Nije se smjelo dalje oklijevati, jer se smrtonosna bolest toliko razmahala i mnogima je već tako zahvatila udove da bi im, ako liječnik samo malo zakasni, ugrabila život, kad dah života bude zaustavljen. Zato je ustao, prekrižio se, osedlao konja i na nj uzjahao. Ponio je sa sobom grimizne tkanine da je proda. Brzo je stigao u grad koji se zove Foligno. Kad je ondje po običaju prodao sve što je donio, sretni je trgovac uzevši novac ostavio konja na kojem je do tada jahao. Zatim se povratio, skinuo s konja teret i u svojoj pobožnoj duši počeo razmišljati što da učini s novcem. Na neobičan se način za čas prepustio Božjem djelovanju. Osjećao se silno opterećenim dok je jedan sat uza se nosio onaj novac, a sav dobitak je smatrao prašinom. Zato se požurio da taj teret što prije odloži. Kad se vraćao prema gradu Asizu, pokraj ceste je opazio crkvu koja je bila davno sagrađena na čast sv. Damjana. Zbog veoma velike staroati prijetila joj je opasnost da se sruši.

9. Kad je novi Kristov vojnik prispio do nje, pobožno ganut tolikom potrebom, sa strahom i poštovanjem uđe u nju. Tu je zatekao jednog siromašnog svećenika. S velikom vjerom mu je poljubio posvećene ruke, predao mu novac što ga je imao kod sebe i redom mu ispripovijedi sve što je odlučio. Svećenik se začudi više nego što bi se moglo vjerovati. Čudio se nenadanoj promjeni stvari i oklijevao je da povjeruje ono što je slušao. A jer je mislio da mu se želi narugati, nije htio kod sebe zadržati predani novac. Viđao ga je naime, tako reći, do jučer kako među rođacima i znancima neurdeno živi i kako svojom ludošću nadmašuje ve ostale. On je međutim ustrajao, nastojeći da svećenik povjeruje njegovim riječima; ponizno ga je molio i kumio da mu poradi Gospodina dopusti s njime boraviti. Svećenik je napokon pristao da s njim boravi, ali iz straha pred roditeljima nije primio novac koji taj istiniti preziratelj novca baci u neki prozorčić. Do novca nije više držao nego do prašine. On je naime želio posjedovati mudrost koja je vrednije od zlata i domoći se razboritosti koja je dragocjenija od srebra. 

 

5. poglavlje

Otac ga progoni i veže

10. Dok je sluga Boga svevišnjega boravio u spomenutom mjestu, njegov je otac neprestano posvuda obilazio kao brižan tragač želeći saznati što mu se sa sinom dogodilo. I kad je doznao da boravi u već spomenutom mjestu, ganut bolom srca zbog neočekivanog događaja veoma se uzrujao. Sazvao je prijatelje i susjede, požurio je što je brže mogao do mjesta u kojem je boravio sluga Božji. A Franjo, jer je bio novi borac Kristov, kad je čuo prijetnju progonitelja i predosjećao njihov dolazak, hoteći prepustiti sve srdžbi Božjoj, sakrio se u neku skrovitu rupu, koju je u tu svrhu sam načinio. Ta rupa je bila u kući. Možda je za nju znao samo on. U njoj se cijeli mjesec dana neprekidno skrivao da se jedva usuđivao izlaziti samo poradi obavljanja ljudskih potreba. Ako je kada dobio hrane, pojeo bi je sakriven u rupi i potajno mu je pružana svaka usluga. Obliven bujicom suza neprestano se molio i molio da bi ga Gospodin izbavio iz ruku onih koji mu progone dušu. A da bi mu pobožne želje ispunio dobrostivom naklonošću, postio je, plakao i molio se blagom Spasitelju; nije se pouzdavao u svoja nastojanja nego je sav svoj naum prebacio na Gospodina. I premda se nalazio u rupi i boravio u tami, ipak je bio obuzet nekom neizrecivom radošću koja mu je do tada bila nepoznata. Od nje je sav upravo izgarao. Napustio je rupu i izložio se pogrdama svojih progonitelja.

11. I tako je odmah ustao snažan, brz i veseo noseći pred sobom štiti vjere da započne boj za Gospodina. Oboružan oružjem velika pouzdanja krenuo je putem prema gradu. Raspaljen božanskim žarom počeo je samoga sebe mnogo optuživati zbog tromosti i lijenosti. Kad su ga vidjeli oni koji su ga poznavali, uspoređivali su ono prijašnje s posljednjim. Počeli su ga sažalno prekoravati i nazivati ga budalom i luđakom. Na nj su se nabacivali uličnim blatom i kamenjem. Promatrali su ga kako je izmijenio nekadašnje ponašanje i kako je od tjelesne trapnje iznemogao. Zato su mu sve što je činio uračunavali u mahnitost i ludost. Ali, jer je strpljiv čovjek bolji od drznika, sluga Božji je za sve ovo bio gluh, i nepravda ga nije ni slomila ni izmijenila, nego je za sve to zahvaljivao Gospodinu.

Uzalud naime protivnik progoni onoga koji teži za onim što je čestito, jer što taj bude više potiskivan, to će hrabrije pobjeđivati. Netko je rekao da pogrda plemenito srce čini hrabrijim (L. An. Seneca).

12. Kad su se ovakve glasine i naklapanja već dugo širila ulicama i trgovima grada i kad je tu i tamo odjeknula galama onih, koji su Franju ismjehivali, među mnogima do čijih su ušiju doprle te glasine bio je konačno i njegov otac. Kad je čuo ime svoga sina i da sugrađani s njim tako postupaju, odmah je ustao, ali ne zato da ga oslobodi, nego da ga satre. Nije se nimalo obuzdavao nego je na nj nasrnuo kao vuk na ovcu, namrgođeno i divlje ga pogledao, zgrabio ga bezobzirno rukom i dosta grubo ga odvukao svojoj kući pa ga je bez samilosti više dana držao zatvorena u tamnom prostoru misleći da će mu tako slomiti volju i pridobiti ga. To je poduzeo najprije riječima, zatim batinama i napokon okovima. Sve je ovo Franju učinilo spremnijim i snažnijim da ostvari svoju svetu odluku. Strpljivost ga nije napustila, premda je bio napadan riječima i mučen okovima. Onoga, kojemu je zapovijeđeno da se u nevoljama raduje, nije moguće ni batinama ni okovima odvratiti od prave nakane i stava, niti ga je moguće iz Kristova stada odvući. Taj ne dršće u poplavi mnogih voda. U tjeskobi mu je bio utočištem Sin Božji, koji nam uvijek pokazuje, kako je ono što je on podnio za nas veće, da nam se naše trpljenje ne čini gorkim. 

 

6. poglavlje

Kako je majka Franju oslobodila

i kako se on pred asiškim biskupom ogolio

13. Kad je njegov otac zbog žurnih obiteljskih stvari neko vrijeme izbivao, čovjek je Božji ostao svezan u kućnom zatvoru a njegova je majka bila s njim sama kod kuće. Ne odobravajući djelo svoga muža, došla je k sinu i umilnim ga riječima nagovorila. Kad je vidjela da ga ne može odvratiti od njegove odluke, njezino se majčinsko srce nad njim ganulo. Raskinula je okove, pustila ga da slobodno ode. On se, zahvaljujući svemogućem Bogu, žurno vratio na mjesto gdje je prije boravio. Sada se već osjećao slobodnijim, pošto je bio prokušan u suprotivštinama, a po mnogostrukim borbama izgled mu je postao vedriji. Preturivši nepravde, postao je srčaniji, svuda se slobodno kretao, stupao je hrabrije. Otac se međutim povratio. Kad nije našao Franju, počeo je gomilati grijehe na grijehe. Na ženine opomene se promijenio. Zatim je odjurio na ono mjesto, galamio je i halabučio, da bi ga bar protjerao iz svoga kraja, ako ga već ne može od nauma odvratiti. Zaista je strah Gospodnji pouzdanje hrabrih. Kad je sin milosti čuo da mu dolazi tjelesni otac, odlučno i radosno mu se izručio. Na sav glas je vikao da ništa ne drži do njegovih okova i batina. Osim toga je izjavio da će za Kristovo ime radosno podnijeti sva zla.

14. Kad je otac vidio da ga ne može od započeta puta odvratiti, sav se dao na to da od njega izvuče novac. Čovjek je Božji želio da ga potroši i dade za uzdržavanje siromaha i za građevine onoga mjesta. Njega, koji nije ljubio novca, nije ni na kakav način bilo moguće prevariti; njega, koji na novac nije bio navezan nikakvom privrženošću, nije zbog njegova gubitka bilo moguće uznemiriti. Kad je otac našao novac što ga je najveći preziratelj zemaljskih stvari bacio u prozor i prašinu, njegov se divlji bijes nešto malo splasnuo i žeđ pohlepe se po nalasku novca donekle utažila. Otac ga je nakon toga izveo pred gradskoga biskupa3 da se pred njim odrekne svega imanja i da mu povrati sve što je još imao. Ne samo da on to nije odbio, nego se silno radostan požurio da spremno izvrši zahtjev.

15. Kad je bio predveden pred biskupa, niti je oklijevao niti je krzmao zbog čega, štoviše, nije čekao nikakvu riječ a ni sam nije ni riječi progovorio. Svukao je sa sebe svu odjeću i bacio je odmah pred oca. Štoviše, nije zadržao ni gaće, nego se pred svima svukao do gola. A biskup ga je promatrao i silno se divio njegovu zanosu i postojanosti. Odmah je ustao i svojim ga rukama zagrlio, zatim ga je pokrio svojim plaštem u koji je bio obučen. Jasno je shvatio da je to Božja volja i ustanovi da djela ovoga čovjeka, što ih je posebno promatrao u sebi sadrže misterij. Zbog toga mu je ubuduće postao pomoćnikom. Prigrlio ga je i osokolio, prihvatio ga je srcem punim ljubavi. Evo sad se gol borio s golim. Odbacio je sve što pripada svijetu, samo je mislio na Božju pravednost. Tako je nastojao prezreti vlastiti život. Otkazao je svu brigu za nj da bi sebi siromahu osigurao mir na putu uz koji se nalaze zasjede. Od božanskog gledanja samo ga je još dijelio zid svijeta.

 

7. poglavlje

Kako je upao među razbojnike, kako su ga bacili u snijeg

i kako je posluživao gubavce

16. Kad je tako išao zaogrnut kratkim ogrtačem, on koji se nekoć oblačio u grimiz, kroz jednu šumu je francuskim jezikom pjevao pohvale Bogu. U to najednom na nj nasrnu razbojnici. Kad su ga surovo zapitali tko je on, čovjek Božji je punim glasom uvjerljivo odgovorio: "Glasnik sam velikoga kralja! Što hoćete?" Oni ga izmlatiše i baciše u jamu punu snijega govoreći: "Lezi tu, klipane, glasniče Božji!" Valjao se tamo-amo i otresavši sa sebe snijeg izvukao se iz jame. Silno se zbog toga radovao i visokim je glasom kroz šumu pjevao pohvale Stvoritelju svega. Napokon je prispio u samostan nekih redovnika. Više je dana imao na sebi samo košulju i boravio u kuhinji kao poslužitelj, želio se nasititi otpacima. Budući da ondje nije bilo samilosti, nije mogao dobiti ni makar kakvu staru odjeću, zato je odande otišao. No, nije otišao da bi se rasrdio, nego ga je na to prisilila nužda. Otišao je ugrad Gubbio, gdje je od nekoga svoga negdašnjeg prijatelja dobionekakvu tuniku. Pošto je nakon ovoga događaja prošlo neko kraće vrijeme, kako se sve više širio glas o čovjeku Božjem među narodom i njegovo se ime pročulo, prior spomenutog samostana, razmišljajući o postupku prema čovjeku Božjem, pošao je k njemu i ponizno ga molio da za ljubav Spasiteljevu oprosti njemu i njegovima.

17. Zatim je ljubitelj potpune svete poniznosti otišao gubavcima i boravio s njima. Radi Boga im je svima najmarljivije služio. Ispirao im je rane, iz oteklina istiskivao gnoj kao što sam govori u svojoj oporuci: "Dok sam bio u grijesima, vrlo mi je bilo odvratno vidjeti gubavce, i Gospodin me je doveo među njih i bio sam im milosrdan." Toliko mu je nekoć bilo odvratno gledati gubavce, kao što je sam govorio, da je u vrijeme svoje taštine rukama začepio nos kad bi iz udaljenosti od gotovo dvije milje opazio njihove nastambe. Ali kad je milošću i snagom Svevišnjega počeo razmišljati o svetim i korisnim stvarima i dok je još bio svjetovnjački obučen, jednog je dana susreo nekog gubavca. Nadvladao je samoga sebe, pristupio mu je i poljubio ga. Od tada je počeo samoga sebe sve više i više prezirati, dok po milosrđu otkupiteljevu nije izvojštio potpunu pobjedu nad samim sobom. Dok je još boravio u svijetu i svjetovnjački živio, pomagao je druge siromahe. Onima koji su podnosili neimaštinu, pružao je milosrdnu ruku, a s ojađenim je suosjećao. Kad je jednoga dana protiv svog običaja, a inače je bio veoma otmjena ponašanja, nekom siromahu, koji je od njega prosio milostinju, počeo predbacivati, odmah je, ganut kajanjem, počeo u sebi govoriti kako će biti prekoren i osramoćen što je uskratio zamoljenu milostinju u ime tolikoga Kralja. U svom je srcu odlučio da ubuduće prema svojoj mogućnosti neće nikomu, tko ga nešto zamoli u ime Božje, to uskratiti. Tu je odluku najbrižljivije provodio i ispunjavao dok nije posvema i sebe predao. Tako je on prije bio izvršitelj nego što je postao učiteljem evanđeoskog savjeta: "Tko te moli, podaj mu, a tko hoće da mu pozajmiš, ne odbij ga."

 

8. poglavlje

Kako je gradio crkvu sv. Damjana i o životu gospođa

koje su u tome mjestu boravile

18. Prvi posao, kojega se blaženi Franjo prihvatio, pošto je bio oslobođen iz ruku tjelesnog oca, bila je izgradnja kuće Božje. Nije namjeravao da je iznova sagradi, nego je popravljao staru, obnavljao dotrajalu. Nije rušio temelj, nego je na njemugradio. I ne znajući uvijek je prvenstveno pridržavao za Krista: "Nitko ne može postaviti drugoga temelja, osim onoga koji je već postavljen, a taj je Isus Krist."5 Kad se povratio na ono mjesto, kako je već rečeno, gdje je u davnini bila sagrađena crkva sv. Damjana, uz pomoć milosti Svevišnjega u kratkom ju je vremenu brižno popravio. Ovo je ono blagoslovljeno i sveto mjesto u kojem je isti blaženi čovjek osnovao slavnu redovničku ustanovu, odlični red siromašnih gospođa i posvećenih djevica. Dogodilo se to gotovo šest godina nakon obraćenja blaženoga Franje. Tu je gospođa Klara, rodom Asižanka, postala najdragocjenijim temeljnim kamenom, povrh kojega je nazidano i ostalo kamenje. Kad se spomenuta gospođa, nakon osnutka Reda braće, na poticaj čovjeka Božjeg obratila Bogu, mnogima je u napretku postala pomagačicom, a bezbrojnima uzorom. Po rodu je bila plemenita, ali je po milosti bila još plemenitija; bila je djevica tijelom, a srce joj je bilo izvanredno čisto; po dobi je bila djevojka, a po razboritosti starica; u odluci je bila postojana i željela je izgarati od božanske ljubavi. Bila je obdarena mudrošću i izvanrednom poniznošću. Bila je po imenu Klara (a to znači: slavna), životom je bila slavnija, a ponašanjem najslavnija.

19. Na njoj je podignuta zgrada koja je izrađena od najskupocjenijeg biserja, a tome biserju "hvala ne dolazi od ljudi nego od Boga".6 Nju nije moguće ni u kratkom razmatranju obuhvatiti mislima niti ju je moguće s malo riječi prikazati. Prije svega među njima je vladala krepost međusobne neprestane ljubavi koja je njihove volje međusobno tako povezivala da su sve u svemu bile jednodušne. Premda su bile mnogobrojne i raznolike, ipak su sve imale jedan duh; a znalo ih je zajedno boraviti po četrdeset do pedeset. Drugo, u svakoj pojedinoj od njih sjao je dragulj poniznosti. One primljene darove i nebeska dobra tako čuvaju da pomoću njih stječu i ostale kreposti. Treće, ljiljan djevičanstva i čistoće sve ih tako opaja divnim miomirisom da zaboravljaju na zemaljske stvari te samo žele razmatrati o nebeskim. Iz njezina se mirisa u njihovim srcima rađa tolika ljubav prema vječnom Zaručniku da sveta netaknutost između njih uklanja svaku zlu naviku prijašnjega života. Četvrto, sve su ukrašene zaslugom najuzvišenijega siromaštva te jedva kada ili nikada pristanu na to da se u krajnjem slučaju iziđe u susret njihovoj prehrani i odijevanju.

20. Peto, tako su se po milosti učvrstile u postu i šutnji da nemaju teškoća kad se radi o svladavanju putenih poriva i obuzdavanju jezika. Neke su se od njih od govora tako odvikle da se onda, kad je potrebno da nešto govore, jedva sjećaju kako treba oblikovati riječi i rečenice. Šesto, budući da ih sve tako divno resi krepost strpljivosti, nikakvo im trpljenje ili nepravda ne može slomiti duh ili ih promijeniti. Sedmo, u tolikoj mjeri posjeduju duh kontemplacije da ih ona upućuje što treba raditi i od čega se valja čuvati; i tako umiju biti sretne, uranjajući svoju unutrašnjost u Boga. Danju i noću su zauzete pjevanjem božanskih pohvala i molitvom. Neka bi se vječni Bog udostojao svojom svetom milošću tako svet početak zaključiti još svetijim svršetkom. Neka ovo, što je rečeno o Bogu posvećenim djevicama i vjernim Kristovim službenicama, bude sada dosta, jer njihov izvanredni život i slavno utemeljenje njihova Reda po papi Grguru, tada biskupu ostijskom, iziskuje da se napiše posebno djelo, a za to se traži i vrijeme.

 

9. poglavlje

Kako je promijenio odijelo,

kako je popravljao crkvu svete Marije u Porcijunkuli

i kako je čuvši Evanđelje sve ostavio,

kako je zamislio i izradio odijelo što ga imaju braća 

21. Međutim se svetac Božji, kad je promijenio odijelo i popravio spomenutu crkvu, preselio na drugo mjesto pokraj grada Asiza gdje je počeo popravljati jednu oštećenu i malne porušenu crkvu. Od onoga što je dobro započeo nije odustajao dok nije sve posvema dovršio. Odanle se preselio na drugo mjesto koje se zove Porcijunkula. Tu se nalazila crkva blažene Djevice Majke Božje koja je davno sagrađena. Onda je bila napuštena i nitko se za nju nije brinuo. Kad ju je svetac Božji ugledao tako ruševnu, bio je ganut ljubavlju; budući da je upravo izgarao od pobožnosti prema predobroj Majci, počeo je ondje trajno boraviti. Kad je popravljao spomenutu crkvu, bilo je to u trećoj godini njegova obraćenja. U to je vrijeme nosio neke vrsti pustinjačku odjeću, bijaše opasan kožnom oputom, a u ruci je nosio štap, hodao je obuven.

22. Ali kad se jednoga dana u spomenutoj crkvi čitalo Evanđelje, kako je Gospodin poslao svoje učenike da propovijedaju, i svetac Božji bio ondje nazočan, da bi evanđeoske riječi razumio, ponizno je zamolio svećenika da mu pročitani odlomak protumači. A kad mu je ovaj sve redom protumačio o kad je sveti Franjo čuo da Kristovi učenici ne smiju imati ni zlata, ni srebra, ni novca, ni torbe, ni novčarke, da putem ne nose ni štapa, ni obuće, neka nemaju ni dviju tunika, nego neka propovijedaju kraljevstvo Božje i pokoru,8 odmah je u Duhu Božjem uskliknuo: "Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršiti." Zato je sveti otac silno radostan odmah požurio izvršiti ono što je spasonosno čuo. Nije dopustio da prođe neko vrijeme pa da istom onda počne pobožno provoditi ono što je čuo. Odmah je s nogu izuo obuću, iz ruku je odbacio štap, zadovoljio se samo jednom tunikom, kožnati remen je zamijenio konopčićem. Od sada je imao tuniku koja je sprijeda bila obilježena križem da bi tako od sebe odgonio sve đavolske opsjene. Ta je tunika bila veoma gruba, u njoj je želio razapinjati svoje tijelo s pogreškama i grijesima. Bila je ona veoma siromašna i priprosta da je svijet ne bi nipošto poželio. S najvećim je poštovanjem i posebnom pomnjom želio izvršivati i sve ostalo što je čuo. On naime nije bio gluhi slušač evanđelja, nego je sve što bi čuo hvalevrijedno upamtio i marljivo nastojao ispuniti.

 

10. poglavlje

O propovijedanju evanđelja i naviještanju mira

i obraćenju prve šestorice braće

23. Od tada je počeo s velikom gorljivošću duha i radošću srca svima propovijedati pokoru. Činio je to jednostavnim riječima, a zanosnim srcem je izgrađivao slušaoce. Njegova je riječ bila poput razbuktale vatre, prodirala je do dna srca. Duše sviju je napunjao divljenjem. Izgledao je sasvim drugačije nego prije. Dok je promatrao nebo, nije mu bilo stalo do toga da gleda zemlju. To je doista bilo nešto neobično, jer je najprije počeo propovijedati ondje, gdje je još kao dječak naučio čitati; na onom je mjestu najprije sahranjen da bi sretan početak osigurao još sretniji svršetak.9 Gdje je sam učio, ondje je i poučavao; i gdje je započeo, ondje je i dovršio. Prije svake svoje propovijedi najprije bi na sakupljene, kojima je imao tumačiti riječ Božju, zazvao mir govoreći: "Gospodin vam dao mir!"10 Mir je naviještao i muškarcima i ženama, naviještao ga je pobožno uvijek i onima koji su mu dolazili u susret i pokraj kojih bi prošao. Zato su mnogi, koji su mrzili mir i spasenje, uz pomoć Gospodinovu svim srcem prigrlili mir i postali sinovi mira i osvajači vječnoga spasenja.

24. Među ovima je bio jedan Asižanin koji je imao pobožno i jednostavno srce. Taj je prvi pobožno pošao za čovjekom Božjim. Nakon ovoga je radosno pohitio za svecem Božjim brat Bernardo koji je prigrlio poslansvo mira da bi sebi pribavio kraljevstvo nebesko. Ovaj je često svetoga oca primio kao gosta. Kad je vidio i upoznao njegov život i ponašanje i kad se naužio mirisa njegove svetosti, u njemu se nastanio strah iz kojega se rodio duh spasenja. Promatrao ga je kako cijelu noć moli, kako veoma malo spava i kako veliča Boga i slavnu Djevicu Majku Božju; divio se i govorio: "Zaista je ovaj čovjek od Boga". Zato se požurio da sve svoje rasproda i razdijeli, ali ne rođacima, nego siromasima. I kad je prigrlio savršeniji način života, ispunio je evanđeoski savjet: "Ako želiš biti savršen, hajde, prodaj što imaš i podaj siromasima te ćeš imati blago na nebu! Onda dođi i slijedi me!"11 Kad je to učinio, pridružio se svetom Franji i životom i odjećom. Uvijek je bio s njima dok se braća nisu umnožila, a onda je iz poslušnosti prema dragom ocu poslan u druge krajeve. Njegovo se naime obraćenje Bogu ostvarilo na taj način što je svoj imetak prodao i novac razdijelio siromasima. A sveti se Franjo dolasku i obraćenju takva čovjeka silno obradovao zato, što se očitovao kako se Bog za nj brine i što mu je dao potrebna druga i vjerna prijatelja.

25. Za njim je odmah slijedio drugi Asižanin koji je zbog načina svoga života postao svake hvale vrijedan. Sveto je započeo živjeti, a još je svetije za kratko vrijeme život dovršio.12 Ovoga je nakon kraćeg vremena slijedio brat Egidije, čovjek jednostavan, pravedan i bogobojazan. On je dugo vremena provodio svet, pravedan i pobožan život. ostavio nam je primjer savršene poslušnosti, tjelesnoga rada, samotničkoga života i svete kontemplacije.13 Kad se ovima doda još jedan brat, brat Filip, on je zajedno s ostalima predstavljao sedmorku.14 Njegove je usne Gospodin taknuo kamenčićem čistoće da bi po njemu umio slatko govoriti i zanosno klicati. Ulazio je u smisao Sv. pisma i tumačio ga, premda nije učio. Nasljedovao je one koje su židovski prvaci smatrali neznalicama i neukima. 

 

11. poglavlje

O duhu proricanja sv. Franje i o njegovim opomenama 

26. Tako se blaženi Franjo danomice napunjao utjehom i milošću Duha Svetoga. Najpažljivije i najbrižljivije bi nove sinove upućivao novim poukama. Učio ih je da ne zastranjujući idu putem svetoga siromaštva i blažene prostodušnosti. Jednoga dana, kad se divio Božjem milosrđu zbog udijeljenih mu dobročinstava i želio da mu Gospodin očituje tijek njegova obraćenja i njegove subraće, tražio je mjesto za molitvu kao što je to veoma često činio. Kad bi na takvome mjestu dugo ostajao boraveći sa strahom i trepetom uz Gospodara svekolike zemlje i dok je bolne duše razmišljao o zlo provedenim godinama, češće je ponavljao one riječi: "Bože, budi milostiv meni grešniku!"15 a neka neizreciva radost i neopisiva slast počela mu se postupno razlijevati u dubini njegova srca. Počeo bi tako sam od sebe iznemagati. Kad bi prigušio osjećaje i kad bi rastjerao tamu koja se iz straha zbog grijeha u njegovu srcu ugnjezdila, ulivena mu je sigurnost da su mu oprošteni svi grijesi i udijeljeno mu je pomazanje da bi odahnuo. Bio je uznesen izvan sebe i sav obuzet nekom svjetlošću. Srce mu se proširilo od milja dok je jasno gledao što će se dogoditi. Kad se ona slatkoća sa svjetlom povukla, vidjelo se kako je duhovno obnovljen i kako se već preoblikovao u drugoga čovjeka.

27. Kad se nakon toga povratio, radosno je kazao braći: "Budite hrabri, predragi, i radujte se u gospodinu! Nemojte se žalostiti zato što vam se čini da smo malobrojni. Neka vas ne zabrinjava moja ili vaša jednostavnost, jer mi je Gospodin zaista pokazao kako će dati te ćemo se veoma umnožiti i kako će nas proširiti do krajnjih granica zemlje. Radi vašeg napretka prisiljen sam vam kazati što sam vidio. Zaista bih većma volio šutjeti kad me ne bi na to silila ljubav da vam saopćim. Vidio sam kako k nama dolazi veliko mnoštvo ljudi koji hoće s nama živjeti u svetom odijelu i opsluživati naše redovničko Pravilo. I evo još i sada u mojim ušima odzvanjaju njihovi glasovi; jedni prema odredbi svete poslušnosti odlaze, a drugi se vraćaju. Vidio sam kao neke putove koji gotovo iz svakog naroda smjeraju u ove krajeve i svi su bili krcati mnoštva. Dolaze Francuzi, žure se Španjolci, Teutonci i Englezi trče, i hiti veoma veliko mnoštvo i drugih različitih jezika." Kad su braća to čula, bila su ispunjena spasonosnom radošću. Radovali su se zbog milosti što ju je Gospodin Bog udijelio svome svecu ili zbog toga što su silno žeđali da bi koristili svojim bližnjima, kojima su željeli da se po njemu spase i danomice umnožavaju.

28. I reče im svetac: "Da bismo svome Gospodinu Bogu vjerno i pobožno za sve njegove darove bili zahvalni i da biste znali kako sa sadašnjom i budućom braćom treba živjeti, shvatite istinu budućega razvoja. Sada ćemo na početku ovoga života naći neko slatko voće koje se s velikom nasladom jede, ali malo kasnije će nam biti pruženo nešto što u sebi ima manje slasti i ugodnosti. I napokon će nam biti dano nešto što je puno gorčine. Tim se nećemo moći hraniti, jer zbog gorčine to nitko neće moći jesti, iako ima neki vanjski miris i ljepotu. I zaista, kao što sam vam kazao, Gospodin će nas umnožiti te ćemo biti velik narod. Ali konačno će se dogoditi onako kao kad čovjek baci mrežu u more ili jezero te zahvati veliko mnoštvo riba pa kad ih sve smjesti u svoju lađicu i bude mu mrsko da ih sve odveze, izabrat će one veće i koje mu se sviđaju te će ih staviti u svoje posuđe, a ostale će izbaciti." Kolikom istinitošću sja sve ovo što je svetac Božji prorekao. Kako se to dovoljno jasno očitovao onima koji događaje promatraju u duhu istine. Eto kako je duh proricaja počinuo na svetom Franji. 

 

12. poglavlje

Kako ih je po dvojicu poslao u svijet

i kako su se za kratko vrijeme opet skupili 

29. Kad je nekako u isto vrijeme neki drugi čovjek stupio u Red, nađoše se na okupu osmorica. Tada ih je blaženi Franjo sve pozvao k sebi, više im je toga kazao o kraljevstvu Božjem, o preziranju svijeta, o odricanju vlastite volje i o upokoravanju vlastitoga tijela. Po dvojicu ih je odvojio za četiri kraja svijeta pa im je rekao: "Idite, predragi, dvojica po dvojica u različite krajeve svijeta, navješćujte ljudima mir i pokoru za oproštenje grijeha! U nevoljama budite strpljivi i sigurni da će Gospodin ispuniti svoju odluku i obećanje. Onima koji vas što zapitaju odgovorite ponizno, blagoslivljajte one koji vas progone, zahvaljujte onima koji vam nanose nepravdu i uvrede, jer nam se za sve ovo pripravlja vječno kraljevstvo." A oni su se, primivši odluku svete poslušnosti, pred svetim Franjom ponizno prostrli po zemlji. On je pak, grleći ih, svakom pojedinom slatko i pobožno govorio: "Povjeri Gospodinu svu svoju brigu i on će te potkrijepiti." Ove je riječi govorio kad god je koga od braće u ime poslušnosti slao.

30. Tada je brat Bernardo s bratom Egidijem krenuo prema Sv. Jakobu, a sveti je Franjo zajedno s jednim drugom odabrao drugi kraj, ostala su četvorica, idući po dvojica, krenula u druge krajeve. Ali kad je prošlo malo vremena, sveti Franjo ih je želio sve vidjeti; zato se molio Gospodinu koji sakuplja raspršeni Izrael da ih se udostoji ubrzo sakupiti. I tako se zbilo da su se u kratkom vremenu prema njegovoj želji bez ljudskog poziva, zahvaljujući Bogu, našli na okupu. Kad su bili zajedno, veoma su se obradovali zbog viđenja dobroga pastira i čudili se što su se sakupili samo poradi jedne želje. Izvješćivali su o dobrima koja im je milosrdni Bog učinio. Ako su bili malo nemarni i nezahvalni, ponizno su svetoga oca molili da ih opomene i kazni, a to su zdušno primili. - Tako su uvijek običavali kad bi došli k njemu. A nisu pred njim skrivali ni najneznatnije misli, a isto tako ni pokrete srca. A kad bi izvršili sve što im je bilo zapovijeđeno, smatrali su se "beskorisnim slugama". Tako je onu prvu školu blaženoga Franje prožimao duh čistoće, pa kad je znao činiti ono što je korisno, sveto i pravedno, imao je dovoljno razloga da im se mnogo raduje. Blaženi je otac s velikom ljubavlju grlio svoje sinove. Zato im je počeo otkrivati svoju nakanu i povjeravati im ono što mu je Gospodin objavio.

31. Odmah su im se pridružila nova četiri čestita i sposobna čovjeka i slijedili su sveca Božjega. I zato se među narodom o njemu naveliko govorilo i glas o čovjeku Božjem se počeo sve više širiti. U ono su se vrijeme zaista sveti Franjo i braća mnogo veselili i na poseban način radovali kad bi, bez obzira tko je i što je, običan vjernik, bogataš, siromah, plemić, pučanin, neugledan, drag, uman, priprost, klerik, neuk, svjetovnjak iz kršćanskoga puka, vođen Duhom Božjim došao da primi odijelo svetoga Reda. Zbog svega toga svjetovnjaci su se mnogo divili. Bio im je uzorom poniznosti on koji ih je pozivao na put boljega života i na pokoru za grijehe. Nikakva neplemenitost roda, nikakvo siromaštvo nije priječilo da se u Božje djelo ugrade oni koje je Bog htio da budu ugrađeni, jer je njemu drago boraviti s onima koje je svijet odbacio i s onima koji su jednostavni.

 

13. poglavlje

Kako je napisao prvo Pravilo, kad je imao jedanaestoricu braće,

i kako ga je gospodin papa Inocent potvrdio; viđenje drveta 

32. Kad je blaženi Franjo vidio kako gospodin Bog danomice povećava broj braće, napisao je sebi i svojoj braći, sadašnjoj i budućoj, jednostavno i kratko, način i pravilo života. Prvenstveno se služio riječima sv. Evanđelja, jer je čeznuo samo za evanđeoskim savršenstvom. Unio je u Pravilo i nešto drugih stvari koje su prijeko potrebne za provođenje sveta života. Zato je sa svom spomenutom braćom otišao u Rim, jer je žarko želio da mu papa Inocent III potvrdi što je napisao. U to je vrijeme u Rimu boravio asiški biskup imenom Gvido. On je svetoga Franju i svu braću u svemu cijenio i na osobit način ljubio. Kad je vidio svetoga Franju i njegovu braću, a nije znao razlog njihova dolaska, smatrao je da se radi o važnoj stvari. Pribojavao se da oni možda ne namjeravaju napustiti vlastitu domovinu gdje je Gospodin po svojim slugama već počeo izvoditi velike stvari. Mnogo se radovao što ima takve ljude u svojoj biskupiji. On je mnogo očekivao od njihova života i ponašanja. Kad je, međutim, saznao razlog njihova dolaska i shvatio njihovu nakanu, silno se obradovao u Gospodinu. Obećao je da će im u tu svrhu dati svoj savjet i da će im pomoći. Sveti Franjo je osim toga otišao i do poštovanog gospodina biskupa sabinskoga koji se zvao Ivan od sv. Pavla. Ovaj je među drugim knezovima rimske kurije i među uglednicima "prezirao zemaljsko, a ljubio nebesko". On ga je dobrostivo i s ljubavlju primio i njegovu želju i nakanu toplo preporučio.

33. Budući da je ovaj čovjek bio dalekovidan i ozbiljan, ispitivao ga je o mnogim stvarima i nagovarao da prihvati monaški ili samotnički način života. No, sveti je Franjo, koliko je mogao, njegovo nagovaranje ponizno odbijao. Prepustio se uzvišenijoj želji, ali tako da nagovaranje nije prezreo, nego je samo nešto drugo pobožno želio. Ovaj se Gospodin divio njegovu zanosu i pribojavao se da od tolike odluke ne bi odustao. Zato mu je pokazivao ravnije putove. Napokon je Frajinom upornošću bio pobijeđen i prihvatio njegovu molbu. Pred gospodinom papom je nastojao ubuduće podupirati njegovu stvar. U to je vrijeme na čelu Božje Crkve bio papa Inocent III, čovjek slavan, vrlo bogat znanjem, glasoviti govornik, revan promicatelj pravednosti u stvarima što ih zahtjeva kršćanska vjera. Kad je saznao što ljudi Božji žele i kad je stvar prosudio, prihvatio je i uslišao njihovu molbu. Na neke stvari ih je upozorio i poučio. Napokon je svetoga Franju i braću blagoslovio rekavši: "Idite, braćo, s Gospodinom i kako se Gospodin udostoji nadahnuti vas, svima propovijedajte pokoru. A kad vas svemogući Gospodin umnoži brojem i obogati milošću, radosno se k meni povratite pa ću vam još više od ovoga dati i povjeriti vam s većom sigurnošću veće stvari." Zaista je Gospodin bio sa svetim Franjom kamo god bi pošao. Objavama ga je radovao a dobročinstvima poticao. - Kad se jedne noći prepustio snu, imao je viđenje: učinio mu se da ide nekim putem, pokraj kojega je stajalo visoko drvo. Drvo je bilo lijepo i snažno, debelo i veoma visoko. Kad mu se približio i poda nj stao, divio se njegovoj ljepoti i visini. Pričinilo mu se da je i sam svetac najednom postao tako visok te je doticao najviši vrh drveta, a kad ga je rukom obuhvatio, posve lako ga je savio sve do zemlje. Tako se zaista i dogodilo: gospodin papa Inocent, uzvišeno i visoko stablo na ovome svijetu, njegovoj se molbi i želji tako dobrostivo priklonio. 

 

14. poglavlje

O njegovu povratku iz Rima u Spoletsku dolinu

i o zaustavljanju za vrijeme putovanja 

34. Sveti Franjo se zajedno s braćom izvanredno razveselio zbog ljubavi i susretljivosti takva oca i gospodina. Zahvalio je svemogućem Bogu koji ponizne uzvisuje a žalosne tješi. Odmah je pošao pohoditi grob blaženoga Petra. Dovršivši molitvu, napustio je Grad i zajedno s drugovima udario putem prema Spoletskoj dolini. Dok su tako išli, međusobno su razgovarali o tome kakvim i kolikim ih je darovima dobrostivi Bog obasuo. Razgovarali su: kako ih je namjesnik Kristov, gospodar i otac cjelokupnoga kršćanskoga svijeta, najljubaznije primio; kako bi mogli izvršiti njegove želje i naloge; kako bi mogli čestito opsluživati i nepopustljivo čuvati Pravilo što su ga primili; kako bi trebalo da u svetosti i pobožnosti hode pred Svevišnjim; kako da napokon svojim životom i ponašanjem, napredujući u svetim krepostima, svojim bližnjima budu uzorom. Dom su novi Kristovi učenici tako o ovakvim stvarima u školi poniznosti raspravljali, dan je dosegao svoj vrhunac i prošao je jedan sat. Tada stigoše do nekog pustog mjesta. Umorni od naporna putovanja i izgladnjeli nisu mogli naći ništa da malo založe, jer je to mjesto bilo veoma daleko od ljudskog naselja. Milost se Božja smjesta pobrinula te im je u susret došao čovjek koji je u ruci nosio kruh, predao im ga je i otišao. A kako ga oni nisu poznavali, bili su zadivljeni u svojim srcima i jedan drugoga su pobožno poticali da se moraju pouzdati u Božje milosrđe. Pošto su uzeli hranu i okrijepili se, dođoše u neko mjesto nedaleko od grada Orte. Ondje su proveli gotovo petnaest dana. Nekolicina je braće otišla u grad da nabave potrebitu hranu. Ono malo što su isprosili, idući od vrata do vrata, odnijeli su ostaloj braći te su, zahvaljujući Gospodinu, radosna srca zajedno blagovali. A ako bi im nešto hrane preostalo, jer nije bilo nikoga komu bi to mogli dati, spremili bi u jednu grobnicu, u koju su se nekoć sahranjivala mrtva tjelesa, da bi to naknadno pojeli. To mjesto bijaše samotno i zapušteno, vrlo rijetko bi se netko onamo svratio.

35. Tome su se mnogo veselili, kad nisu ništa ni vidjeli ni imali što bi im u tjelesnom pogledu moglo pružiti neki užitak. Zato su se ondje sprijateljili sa svetim siromaštvom. U nestašici svega što pripada svijetu nalazili su veliku utjehu. Odlučili su da će uza siromaštvo svagdje i uvijek prianjati kao što je to bilo ondje. Kako su odbacili svu brigu za zemaljske stvari, uživali su samo u božanskoj utjehi. Odlučiše i uglaviše da se iz zagrljaja svetog siromaštva neće otimati ni kad budu vitlani nevoljama, ni kad budu gonjeni kušnjama. Premda je privlačnost onoga mjesta mogla mnogo razvodnjeti zanos njihovih srdaca, ipak nije zarobila njihove osjećaje. A da ih poduže zadržavanje ne bi makar samo izvana sputalo nekom vrsti vlasništva, ostaviše ono mjesto i slijedeći sretna oca u to vrijeme uđoše u Spoletsku dolinu. - Istiniti ljubitelji pravednosti raspravljali su također i o ovome: moraju li boraviti među ljudima ili treba da se povuku na samotna mjesta. No, sveti Franjo, koji se namjerice nije pouzdavao u sebe, nego se prije svih pothvata utjecao svetoj molitvi, odabrao je: da neće živjeti samo sebi, nego onomu koji je umro za sve. Bio je svjestan toga da je za to poslan da bi Bogu privodio duše koje je đavao nastojao odvući. 

 

15. poglavlje

Čuvenost svetoga Franje, obraćenje mnogih

i kako je Red prozvan Redom male braće,

te kako je blaženi Franjo poučavao one koji su stupili u Red 

36. Zato je hrabri vojnik Kristov Franjo obilazio gradove i gradiće navješćujući Kraljevstvo Božje. Nije to činio "uvjerljivim riječima ljudske mudrosti", nego naukom i snagom Duha. Propovijedao je mir, naučavao je o spasenju i pokori za obraćenje grijeha. - Snagom apostolskog ovlaštenja, koje mu je dano, u svemu je odlučno postupao. Nije se služio laskanjem, ni zavodljivim umiljavanjem. Nije znao gladiti grijehe pojedinaca, nego je u njih zabadao. Grešnički život nije zaštićivao, nego je oštrim karanjem po njemu lupao. I sam je bio uvjeren o onome na što je riječima upućivao druge. Nije se bojao kudioca. Istinu je iznosio najodlučnije da su se i najučeniji ljudi, koji su uživali slavu i ugled, divili njegovim govorima. Zbog spasonosna straha oni su se plašili njegove nazočnosti. Trčali su muževi, trčale žene, žurili se klerici, hitali su redovnici da vide i čuju čovjeka Božjeg koji im se pričinjao kao čovjek s drugoga svijeta. Ljudi svake dobi i obaju spolova grnuli su da vide neobične stvari što ih je Gospodin u posljednje doba po svome sluzi izvodio na svijetu. Zaista se u ono vrijeme činilo kao da je neko novo svjetlo s neba poslano na zemlju da rasprši tminu i mrak što ja zahvatio gotovo cijeli onaj kraj tako da je pojedinac jedva znao kamo treba poći. A sve se to događalo zbog nazočnosti svetoga Franje i zbog njegove duhovne veličine. Ljudi su toliko zaboravili Boga i zanemarili njegove zapovijedi da su se iz starih i zastarjelih zala jedva nekako mogli probuditi.

37. Zračio je poput sjajne zvijezde u noćnoj tmini i poput zore se uzdigao iznad mraka. I tako se za kratko vrijeme zbilo da je izmijenjeno lice onoga kraja i svuda se pokazivao ljepšim pošto je odbacio prijašnju gnusobu. Rastjerana je negdašnja suša pa su se usjevi na bijednom polju brzo podigli. I neobrađeni vinograd je počeo donositi plod mirisa Gospodnjega. Kad je dražesno procvao, donio je plodove časti i čestitosti. Posvuda je odjekivalo zahvaljivanje i glas pohvale; i tako su mnogi, odbacivši svjetovne brige, u životu i naučavanju blaženoga oca Franje spoznali sami sebe i poželjeli ljubiti i častiti Stvoritelja. - Mnogi su iz naroda, plemeniti i neplemeniti, klerici i laici, božanskim nadahnućem taknuti, počeli pristupati k sv. Franji sa željom da doživotno vojuju pod njegovim vodstvom i po njegovoj nauci. Svetac je Božji sve ove poput potoka, koji obiluje nebeskom milošću, natapao kišom izvanrednih darova, plodno je tlo njihovih srdaca kitio cvijećem kreposti. Franjo je bio izvanredan umjetnik. Potaknuti njegovim propovijedanjem, načinom života, Pravilom i naučavanjem obnavljali su se vjernici Crkve Krisotve obaju spolova, a trostruka vojska onih koji se spasavaju donosila je pobjede.16 Svima je davao upute za život i svakom je staležu pokazivao istinski put spasenja.

38. No napose nam valja progovoriti o Redu što ga je prigrlio ljubavlju i zavjetovanjem. On je prvenstveni osnivač Reda male braće i on mu je dao to ime. U Pravilu naime piše ovako: "I neka budu "maleni" (minores)!" Kad je izrekao ove riječi, isti čas je kazao: "Hoću da se ovo bratstvo zove Red male braće." - I doista su bili "maleni". Svima su bili podložni. Uvijek su tražili neugledna mjesta i obavljali takve poslove te se činilo, kao da im se nanosi velika nepravda, da bi se tako mogli učvrstiti na pouzdanu temelju istinske poniznosti i da bi se među njima prikladnim rasporedom podigla duhovna zgrada kreposti. - I doista, na temelju postojanosti izgrađena je velebna građevina ljubavi. U njoj je uzidano živo kamenje sakupljeno iz sviju krajeva svijeta da bude prebivalište Duha Svetoga. O, kolikim su žarom ljubavi plamtjeli novi Kristovi učenici! Kolika je bila njihova ljubav prema svetom zajedništvu! A kad bi se negdje sastali ili bi se prema običaju negdje susreli, bljesnuo bi izraz ljubavi poput strelice. Ta je zajednica bila pravo rasadište ljubavi. A što da reknemo o onim čistim zagrljajima, nježnim osjećajima, svetom poljupcu, srdačnu razgovoru, čednu smjehu, a što istom o prijaznu pogledu, bistru oku, poniznu srcu, pomirljivu jeziku, prijaznu odgovoru? Sve su imali jednaku nakanu, spremnu poslušnost i neumorne ruke.

39. I zbilja, kad su sve zemaljsko prezreli, a sami sebe nisu nikada ljubili sebičnom ljubavlju, svu su ljubav izlijevali na zajednicu. Trudili su se da sami sebe predaju drugima da bi zajednički izlazili u susret bratskoj potrebi. Željno su se sastajali, a s još većom dragošću su boravili zajedno. Svima je bilo teško dijeliti se od zajednice, bolan im je bio rastanak, nemilo odvajanje. - Nadasve poslušni vojnici nisu se usuđivali ništa pretpostavljati svetoj poslušnosti. Prije nego što bi izvršili nalog poslušnosti pripravljali su se na izvedbu zapovijedi. Kad se radilo o zapovijedima, nisu ispitivali zašto su naređene. Uklonivši svako protivljenje, upravo bi na vrat-nanos hitali. - "Sljedbenici najsvetijeg siromaštva" ništa nisu neuredno ljubili, jer ništa nisu imali. Zato nisu strahovali da bi mogli nešto izgubiti. Zadovoljavali su se samo jednom tunikom koja je izvana i iznutra bila pokrpana. Nije se na njoj mogla vidjeti nikakva raskoš, nego se samo moglo opaziti veliko preziranje i neznatnost, da bi u njoj izgledali kao posvema razapeti svijetu. Opasani su bili konopcem, nosili su siromašne hlače. Pobožno su odlučili da će samo kod ovoga ostati i da neće ništa više imati. - Zato su se posvuda smatrali sigurnima. Nije ih mučio nikakav strah. Bezbrižno su očekivali sutrašnji dan. A nisu bili mnogo zabrinuti ni onda kad su češće zbog putovanja morali tražiti noćno gostoprimstvo. Kako su često u najvećoj studeni bili prinuždeni ostati bez konaka, skupili bi se oko vatre ili bi se preko noći ponizno sklonili u grobnice ili spilje. - Oni, koji su umjeli, preko dana su radili vlastitim rukama, boravili su u skloništima za gubavce ili u drugim poštenim mjestima. Sve su ponizno i pobožno posluživali. Nisu htjeli vršiti nikakvu službu zbog koje bi se mogla pojaviti sablazan. Uvijek su se bavili onim što je sveto, pravedno, pošteno i korisno. Sve, s kojima su dolazili u doticaj, poticali su svojim primjerom na poniznost i stprljivost.

40. Krepost strpljivosti ih je tako osvojila da su radije tražili da budu ondje gdje će podnositi progonstvo svojih tjelesa nego ondje gdje bi mogli, pošto se sazna za njihovu svetost i budu zbog nje hvaljeni, biti pomagani naklonošću svijeta. Često su trpjeli poruge, bili zlostavljani, ogoljeni, batinani, vezani, zatvarani, a da ih nitko nije štitio. Sve su to tako junački podnosili, da se iz njihovih usta ništa drugo nije čulo, nego je samo odzvanjao glas pobožnih pohvala i zahvajivanja. 

Jedva da su kada ili nikada prestajali s pohvalama Bogu i molitvom. Razmišljajući o svemu što suradili i razgovarajući o onome što su načinili dobro, zahvaljivali su Bogu; a zbog onoga što su zanemarili i nesmotreno učinili, naricali su i plakali. Mislili su da ih je Bog napustio, ako neprestano nisu bili pohađani duhom pobožnosti i uobičajenim svetim osjećajima. Kad su se htjeli prepusitti molitvi, da ih ne bi svladao san, podržavani su potpornjem, a neki su se privezali konopcem da ne bi narušili molitvu, ako bi ih san prevario. - Jedni su se opasivali željeznim lancima, a drugi drvenim mučilima. Ako bi se kada od obilnije hrane ili pića, kako to gdjekad biva, poremetila njihova trijeznost, ili ako bi umorni od putovanja prekoračili granice nužnoga, pa makar to bilo i u maloj vjeri, višednevnim bi se postom veoma trapili. Toliko su trapnjom nastojali obuzdati porive tijela da se gdje kada nisu skanjivali goli baciti u led ili bi cijelo tijelo izranili trnovim bodljikama te bi ga tako oblili prolivenom vlastitom krvlju.

41. Sve su zemaljsko tako odbacivali da su se teško skanjivali primiti i ono što im je za život bilo prjeko potrebno. A kako su dugo vremena bili daleko od svake tjelesne utjehe, nisu se plašili nikakva napora. - U svemu ovome su težili za mirom i blagošću prema svima. Bavili su se samo onim što je čestito i miroljubivo. Najbrižljivije su izbjegavali svaku sablazan. Govorili su samo ono najnužnije. Iz njihovih usta nisu izlazile lakrdijaške ili lakoumne riječi. Tako se u njihovu životu nije moglo pronaći ništa što bi bilo besramno ili bilo kako nepošteno. - Svaki njihov čin je bio odmjeren, hod čedan. Sva su im osjetila bila umrtvena te sebi nisu dopuštali slušati ili gledati ništa drugo nego samo ono što je iziskivala njihova glavna nakana. Dok su im oči bile usmjerene prema zemlji, srcem su boravili u nebu. U njima nije bilo zavisti, zlobe, srdžbe, prigovaranja, sumnjičenja, ogorčenosti, nego je među njima vladala velika sloga, neprestani mir, zahvaljivanje i glas hvale. Ovo bijahu uzori dragoga oca koji svoje nove sinove nije poučavao samo riječju i jezikom, nego daleko više djelom i istinom. 

 

16. poglavlje

Boravak u Rivo Tortu i obdržavanje siromaštva

42. Blaženi se Franjo s ostalima zadržavao pokraj grada Asiza na mjestu koje se zove Rigus Tortus (Rivo Torto = Krivudavi potok). Na tom se mjestu nalazila neka napuštena staja. U njezinoj su sjeni živjeli najodlučniji preziratelji velikih i lijepih kuća. Tu su nalazili zaštitu pred vjetrovima i kišom. "Brže se - kako kaže svetac - uzlazi u nebo iz staje nego iz palače." Na tom su mjestu s blaženim ocem prebivali svi sinovi i braća u velikom naporu i nestašici. Veoma često su bili lišeni utjehe što je pruža komadić kruha; zadovoljili su se i samom repom, koju bi po asiškom polju tu i tamo u velikoj nestašici isprosili. To je mjesto bilo tako tijesno da su u njemu jedva mogli sjediti ili počivati. "Nit je tko mrmljao, nit se tko tužio - duh neustrašiv im u grudima junačkim - mirno snosio do kraja." Sveti Franjo se danomice, štoviše, neprestano najbrižljivije zanimao za svoje i nije trpio da bi se u njima nešto opasno ugnjezdilo. Iz njihovih je srdaca progonio svaki nemar. - Bio je strog s obzirom na obdržavanje stege, neprestano je nad njom bdio. Ako bi se, kao što to biva, u njemu pojavila tjelesna napast, u zimsko doba bi se bacio u kakvu jamu punu ledene vode i u njoj bi se tako dugo zadržao uronjen dok se tjelesna napast ne bi posve stišala. Primjer tolika mrtvenja su vrlo revno nasljedovali i ostali.

43. Učio ih je ne samo da krote zle sklonosti i da suzbijaju porive tijela, nego da također obuzdavaju i vanjska osjetila kroz koja u dušu ulazi smrt. Kako je u to vrijeme onim krajem s velikom bukom i sjajem prolazio car Oton (IV) da primi krunu zemaljskog carstva, sveti je otac s ostalima boravio u spomenutoj staji pokraj puta kojim je car prolazio, ali nije izišao vidjeti cara niti je to ikome dopustio, osim jednom koji je ustrajno caru navješćivao da će ta njegova slava biti kratkotrajna.17 - Slavni je svetac sam sa sobom boravio i hodio u širini svoga srca. U sebi je pripravljao Bogu dostojno prebivalište. Zato vanjska buka nije privlačila njegove uši niti ga je kakav glas mogao prekinuti ili zasmetati u važnom poslu kojim se bavio. Posjedovao je apostolski zadatak i zato nije uopće htio laskati kraljevima i knezovima.

44. Uvijek se trudio oko svete prostodušnosti i nije dopuštao da tjesnoća mjesta stisne širinu srca. Zato je na grede prebivališta napisao imena braće da svaki, kad bude htio moliti ili počivati, mogne znati gdje mu je mjesto, a i za to da ne bi tjesnoća malena prostora narušavala šutnju srca. - Dok su ondje boravili, desilo se da je neki čovjek onamo gdje je čovjek Božji boravio sa svojim drugovima uveo magarca da bude u hladovini. A da ne bi bio odbijen, sokolio je magarca, koji je ulazio, ovim riječima: "Uđi unutra, jer ćemo učiniti uslugu ovome mjestu!" Kad je sveti Franjo čuo ove riječi, teško je to podnio, jer je shvatio nakanu onoga čovjeka. Onaj je naime mislio da oni ondje hoće boraviti samo zato da bi proširili mjesto i da kuću spoje s kućom. Sveti je Franjo smjesta odande otišao i napustio staju zbog prostakovih riječi. Preselio se na drugo mjesto, koje odanle nije bilo daleko, a zove se Porcijunkula. Ondje je on, kako je već rečeno, prije dugo popravljao crkvu svete Marije. Nije htio imati nikakve svojine da bi mogao sve u Gospodinu savršenije posjedovati. 

 

17. poglavlje

Kako je blaženi Franjo učio braću moliti,

o čistoći i poslušnosti braće 

45. U ono su vrijeme braća od njega zatražila da ih uči moliti jer, dok su hodili u jednostavnosti srca, još nisu poznavali crkveni časoslov. On im je na to rekao: "Kad budete molili, recite: 'Oče naš' i 'Klanjamo ti se, Kriste, ovdje i u svim tvojim crkvama koje su po cijelome svijetu i blagoslivljamo te, jer si po svom svetom križu otkupio svijet'."18 - Ovo su braća, učenici pobožnoga učitelja, nastojala s najvećim marom izvršiti. Nisu se naime samo trsili izvršiti ono što im je blaženi otac Franjo rekao kao bratski savjet ili kao očinski nalog, nego su također nastojali što vjernije izvršiti i ono o čemu je on sam razmišljao i mozgao, ako bi to po nekom znaku razaznali. Sam je naime blaženi otac govorio da nije prava poslušnost samo ono što je kao zapovijed izrečeno, nego i ono o čemu se mislilo. Nije poslušnost ni samo ono što je zapovjeđeno, nego i ono što je poželjeno. Zato je rekao: "Brat podložnik mora bez oklijevanja - ne samo kad čuje glas brata poglavara, nego i onda kad na drugi način spozna njegovu volju - izvršiti ono što po nekom znaku razabere da poglavar hoće." Zato na kojem je god mjestu bila podignuta crkva i ako nisu bili blizu nje nego su je samo mogli vidjeti izdaleka, prema njoj bi se bacili ničice na zemlju i prignuvši tako oba čovjeka - unutrašnjega i vanjskoga - klanjali bi se Svemogućemu govoreći: "Klanjamo ti se, Kriste, ovdje i u svim tvojim crkvama" kao što ih je naučio sveti otac. Ima još nešto čemu se isto tako treba mnogo diviti: gdje god bi opazili križ ili neki znak križa, bilo na zemlji, bilo na zidu, drveću, na ogradama, uz putove, isto bi učinili.

46. Sveta prostodušnost ih je tako ispunjavala, neporočnost života ih je tako poučavala, čistoća srca ih je tako prožimala da uopće nisu znali što znači biti "dvostruke duše", jer kao što je u njima bila jedna vjera, tako je bio i jedan duh, jedna volja, jedna ljubav, neprestana povezanost srdaca, sloga, stjecanje kreposti, sklad "srdaca i pobožna djelovanja". - Kad su nekom svećeniku, koji je bio veoma ozloglašen i zbog velikih zlodjela zaslužio da ga svi preziru, češće išli na ispovijed, nisu se ni onda kod njega prestali ispovijedati, niti su to o njemu htjeli vjerovati, niti su mu uskraćivali dužno štovanje kad su od mnogih čuli za njegovu zloću. Kad je pak taj ili neki drugi svećenik jednoga dana nekomu od braće kazao: "Pazi, brate, da ne budeš licemjer!" taj je brat na svećeničku riječ odmah povjerovao da je licemjer. Zato bi danju i noću naricao, jer ga je obuzdala silna žalost. Kad su ga braća upitala što znači ta njegova velika tugai neobična žalost, rekao je: "Neki mi je svećenik rekao takvu riječ i ona me je toliko ražalostila da jedva mogu o nečem drugom misliti." Braća su ga tješila i hrabrila da sebe smatra zaista takvim. A on im je na to rekao: "Što vi to, braćo govorite? Onaj koji je to rekao svećenik je, zar svećenik može lagati? A jer svećenik ne laže, treba, dakle, da vjerujemo da je istina ono što je on rekao." Tako je dugo ostao u prostodušnosti. Konačno se smirio na riječ blaženoga oca koji mu je objasnio svećenikove riječi i oštroumno opravdao njegovu nauku. - Jedva bi se koji od braće u svojoj duši toliko smutio, a da njegova vatrena riječ ne bi rastjerala oblake i povratila vedrinu. 

 

18. poglavlje

Vatrena kola i poznavanje udaljenih zbivanja

što ga je imao blaženi otac Franjo 

47. Hodeći tako prostodušno pred Bogom i bez straha pred ljudima, braća su zavrijedila da budu obradovana božanskom objavom. Dok su naime bili raspaljeni vatrom Duha Svetoga, po duhovnom napjevu su poniznim glasom pjevali Očenaš ne samo u određene sate, nego također svakoga sata. Zemaljske ih brige nisu morile, niti su ih tjerale u tjeskobu. Jedne se noći blaženi otac Franjo tijelom udaljio od braće. I gle, bilo je oko ponoći. Dok su neka braća počivala, a neka u šutnji usrdno molila, kroz mala kućna vrata uđoše sjajna vatrena kola te se dva-triput ovamo-onamo okrenuše po prostoriji. Povrh njih je lebdjela veoma velika kugla. Bila je slična suncu i obasjavala je noć. Budni se zapanjiše, a oni, koji su spavali, prestraše se. I ništa im nije bilo manje obasjano srce nego što je bilo obasjano tijelo. Našavši se zajedno, stadoše se međusobno pitati, što bi to moglo biti. Po snazi i milosti tolikoga svjetla jedni su drugima mogli vidjeti savjest. Napokon su shvatili i spoznali, da je to duša svetog oca odsijevala tako velikim sjajem. Ona je zbog ljepote svoje naročite čistoće te zbog velike i brižne ljubavi za sinove zavrijedila primiti blagoslov tolikoga dara.

48. To su češće ustanovili i iskusili na temelju očitih dokaza da njihovu ocu nisu sakrivene tajne srdaca. O, koliko se puta pokazalo da on - ne po ljudskom upućivanju nego po objavi Duha Svetoga - poznaje i djela odsutne braće. Otkrivao je tajne srdaca i ispitivao savjesti! Kolike je samo u snu opomenuo. Zapovijedio im je što im je činiti i odvratio ihje od onoga što činiti ne smiju. A kolikima je prorekao buduća zla na kojima su se sadašnja dobra očito vidjela! Tako mu je bio poznat unaprijed svršetak opaka života mnogih, a objavio im je da će primiti milost spasenja. Štoviše, ako je tko zavrijedio da bude prosvjetljen duhom čistoće i prostodušnosti, taj je na način, koji je ostalima bio nepoznat, bio obdaren posebnom utjehom da mu se ukaže u viđenju. - Između ostalih slučajeva iznijet ću slučaj što sam ga doznao od vjerodostojnih svjedoka. Kad je sveti Franjo postavio brata Ivana iz Firenze za provincijalnoga ministra braće u provinciji i kad je brat Ivan s braćom držao kapitul iste provincije, Gospodin Bog mu je uobičajenom ljubaznošću otvorio vrata govora, a svu je braću učio dobrohotnom i pažljivom da ga slušaju. Među njima bijaše i jedan brat svećenik imenom Monaldo koji je bio slavan po dobru glasu, ali još slavniji po životu. Njegove su kreposti bile utemeljene na poniznosti, pomagala ih je molitva, a čuvao štit strpljivosti. A u tom je kapitulu19 sudjelovao i brat Antun, kojemu je Gospodin prosvijetlio razum da razumije Pisma i da cijelomu svijetu o Isusu govori riječi slađe od meda, meda samotoka. Dok je on braći govorio vatreno i pobožno o natpisu: "Isus Nazarećanin, Kralj Židovski", spomenuti brat Monaldo je pogledao prema vratima kuće, u kojoj su se braća našla na okupu, i ondje je tjelesnim očima vidio blaženoga Franju kako uzdignut u zrak raširenim rukama pravi znak križa i blagoslivlje braću. Vidjelo se da su svi napunjeni utjehom Duha Svetoga. Obradovali su se spasenju i bilo im je dovoljno uvjerljivo što su čuli o viđenju i nazočnosti slavnoga svetog Oca.

49. A da su mu bile poznate tajne srdaca i drugih, između brojnih slučajeva što su ih mnogi češće doživjeli, iznijet ću samo jedan o kojem se ne može poroditi nikava sumnja. Neki brat imenom Ricerije, plemenit po rodu, a plemenitiji po životu, ljubio je Boga a sebe prezirao. Kad se prepustio vodstvu pobožna srca i odlučne volje da bi se potpuno domogao naklonosti svetoga oca Franje, mnogo je strahovao da sveti otac ne bi od njega zazirao zbog kakva nepoznata mišljenja pa bi tako bio lišen njegove ljubavi. Onaj je brat mislio, jer je bio bojažljiv, da će onaj koga sv. Franjo ljubi nježnom ljubavlju, biti također dostojan i milosti Božje. Bio je uvjeren da će onoga kome se Franjo ne bude pokazivao dobrohotnim i sklonim, pogoditi srdžba svevišnjega Suca. Spomenuti se brat prepuštao ovakvim mislima i češće je o tome šuteći u sebi razmišljao a da upravo nikome nije otkrio svoju tajnu misao.

50. Kad je, međutim, jednoga dana blaženi otac bio u ćelijici i molio, a spomenuti brat smućen običajenom mišlju došao do onoga mjesta, svetac je Božji znao i za njegov dolazak i bilo mu je poznato što je u svojoj duši razmišljao. Odmah ga je dao pozvati k sebi i rekao mu: "Neka te, sinko, ne uznemiruje nikakva napast, neka te ne muči nikakva misao, jer si mi veoma drag; znaj da si zavrijedio biti među onima koji su mi posebno dragi i da zaslužuješ moju ljubav i prijateljstvo. Uđi s pouzdanjem k meni kad god htjedneš i sa mnom povjerljivo razgovaraj." Spomenuti se brat čudom čudio i od tada je postao još smireniji. Koliko je napredovao u naklonosti svetoga oca toliko se počeo pouzdanije prepuštati Božjem milosrđu. - Kako, sveti oče, mora da teško snose tvoju odsutnost oni koji se ne nadaju da bi na zemlji mogli naći sličnijega. Pomaži, molim te, svojim zagovorom onima koje vidiš da su zapleteni pogubnom ljagom grijeha. Jer si već bio pun duha svih pravednika, jer si predviđao buduće stvari i znao sadašnje, da bi izbjegao hvastanje, uvijek si pred očima imao svetu prostodušnost. - No, nastavimo dalje i pratimo povijesni slijed.

 

19. poglavlje

Briga kojom je bdio nad svojom braćom,

preziranje samoga sebe i prava poniznost

51. Blaženi se čovjek Franjo tjelesno povratio k svojoj braći od koje se, kako je već rečeno, duhovno nikada nije dijelio. Oprezno je i brižno istraživao djela sviju. Prema podložnicima se uvijek odnosio s nekom sretnom radoznalošću. Ništa nije ostavljao nekažnjeno, ako je opazio da je nešto nevaljano učinjeno. Prvenstveno se borio protiv duhovnih mana, zatim je procjenjivao tjelesne, konačno je uklanjao sve prigode, koje običaju otvarati rata grijesima. - Svim marom i svom brižljivošću je čuvao svetu gospođu siromaštinu. Nije trpio ništa što bi ga moglo dovesti do suvišnoga. Nije volio da se u kući nađe ma samo kakva posudica, ako bi se bez nje mogla izbjeći krajnja potreba. Govoraše da nije moguće udovoljiti potrebi, a ne podleći ugodnosti. Kuhana jela je jedva kad uzimao, a bilo je to vrlo rijetko. Kad bi ih uzeo, oslabio bi ih pepelom ili bi tečnost začina umanajio hladnom vodom. O, koliko puta je idući po svijetu kao propovjednik evanđelja bio pozvan k stolu uvaženih velikaša, koji su ga neobično štovali. Pošto bi samo malo okusio meso da pokaže kako i u tome opslužuje sveto evanđelje, ostalo bi, što je izgledao kao da jede, stavljao u krilo. Pri tom bi usta pokrio rukom da ne bi tko mogao ustanoviti što zapravo radi. - A što da reknem o uživanju vina kad ni vodu, izgarajući od žeđi, nije pio u dovoljnoj mjeri.

52. Gdje god je primljen na noćenje, nije dopuštao da mu se dade kakvo pokrivalo, nego je samo obučen u tuniku ležao na goloj zemlji. Kad je gdje kada svoje slabašno tijelo krijepio snom, najčešće je spavao sjedećke i nikako drugačije. Kamenom ili komadom drva bi se poslužio kao jastukom. - Kad bi mu se, kako to biva, probudila želja za jelom, teško joj je kada udovoljio i jeo. Dogodilo se jednom zgodom da je pritisnut bolešću pojeo nešto piletine. Kad se donekle oporavio, otišaoje u grad Asiz. Kad je prispio do gradskih vrata, zapovijedio je jednom bratu koji je bio s njim da mu oko vrata sveže konopac i da ga tako kao razbojnika vodi po gradu pa da viče poput glasnika: "Evo žderonje, koji se omrsio piletinom; jeo je a da vi niste znali!" Nato su se strčali mnogi da vide tako neobičan prizor. Zajedno su proplakali i uzdišući govorili: "Teško nama bijednicima! Sav nam je život ogrezao u krvi. Svoja srca i tjelesa hranimo raskošnim gozbama i pijankama!" Tako su ovim primjerom bili potaknuti na skrušenost srca i na popravak života.

53. Ovako je vrlo često postupao da bi samoga sebe posvema prezreo i da bi druge pozvao na uzvisivanje onoga što je vječno. Samoga je sebe gledao kao razbijenu posudu. Nije bio opterećen nikakvim strahom, nikakvom brigom za tijelo. Najodlučnije ga je izvrgao porugama kako ne bi bio prisiljen da iz ljubavi prema njemu nešto poželi. - Pravi preziratelj samoga sebe riječju je i primjerom sve spasonosno poučavao da sami sebe preziru. Pa što se dogodilo? Svi su ga uzvisivali i svi su o njemu pohvalno govorili, a on je sam sebe smatrao najbjednijim i samoga sebe je najodlučnije prezirao. Često su ga naime svi veličali. Zato je mnogo trpio i od sebe odbijao naklonost ljudi; išao je štoviše, za tim da ga netko pogrdi. - Znao je gdjekada pozvati kojega brata pa bi mu rekao: "Svetom poslušnošću ti nalažem da sa mnom okrutno i nepravedno postupaš i da protiv mene izrekneš prave neistine." A kad ga je taj brat, iako protiv volje, nazvao neotesancem, najamnikom i ništarijom, Franjo se mnogo smijao i obradovao govoreći: "Blagoslovio te Gospodin, jer govoriš golu istinu! I pravo je da to sluša sin Petra Bernardona!" Govoreći tako, dozivao je sebi u pamet svoje rođenje i skromni početak.

54. Da bi pokazao kako zavređuje svaki prezir i da bi drugima pružio primjer savršena priznanja, kad bi u nečem pogriješio, nije se sramio to pred svim narodom priznati u propovijedi. Ako bi slučajno što nepovoljno o kome pomislio ili bi slučajno izrekao koju nezgodnu riječ, odmah bi svom poniznošću priznao svoj grijeh onomu o kom je nepovoljno mislio ili nešto takvo kazao, i molio bi oproštenje. Savjest, svjedok svekolike nedužnosti, nije mu dopuštala da miruje, svom brižljivošću se čuvao, dok nije ranu srca izliječio. Želio je napredovati u svim važnijim stvarima, ali tako da ne bude opažen. Na sve je moguće načine izbjegavao divljenje, da ne bi postao žrtvom taštine. - Teško nama, vrijedni oče, koji smo te izgubili, a bio si nam uzor dobrotvornosti i poniznosti. Izgubismo onoga koji nam je pravedno sudio, a dok smo ga imali, nismo nastojali upoznati ga! 

 

20. poglavlje

O želji da podnese mučeništvo i kako je najprije pošao u Španjolsku

a zatim u Siriju; kako je Bog po njemu, umnoženjem hrane,

iz pogibelji oslobodio mornare

55. Plamteći božanskom ljubavlju blaženi je otac Franjo uvijek nastojao posizati za još većim. Velikodušna je srca išao putem Božjih zapovijedi želeći dostići najviši vrhunac savršenstva. U šestoj godini svog obraćenja, plamteći silnom željom za mučeništvom, htio je otploviti u Siriju20 da ondje Saracenima i ostalim nevjernicima propovijeda kršćansku vjeru i pokoru. Da bi otplovio onamo, ukrcao se na neki brod. Ali duvali su protivni vjetrovi i on se s ostalim putnicima nađe na obali Slavonije.21

Kad je vidio da mu se tolika želja izjalovila, zamoli nakon kraćega zadržavanja neke mornare, koji su putovali u Ankonu, da ga sa sobom povezu jer je one godine još jedva koja lađa mogla otploviti prema Siriji. Kad su oni uporno odbijali da mu to učine, jer nije imao čime platiti, svetac Božji se mnogo pouzdao u Božju dobrotu pa se s pratiocem kriomice uvukao u lađu. Po Božjoj se providnosti ondje našao neki čovjek, a da to nitko nije znao, koji je sa sobom ponio potrebitu hranu. On pozva k sebi nekoga bogobojaznoga čovjeka, koji je isto tako bio na lađi, te mu je rekao: "Sve ovo uzmi sa sobom i kad ustreba, predat ćeš ovim siromasima koji se nalaze sakriveni u lađi." I dogodilo se da su, kad je nastalo silno nevrijeme, mnogo dana mučno veslajući, potrošili svu hranu: samo je preostala hrana siromašnoga Franje. - A ta se hrana božanskom milošću i djelovanjem toliko umnožila da je od njezina obilja potpuno dostajalo potrebama sviju, jer su još više dana morali ploviti do ankonske luke. Kad su mornari vidjeli da su zaslugom sluge Božjega Franje svladali pogibelji mora, zahvaljivali su svemogućem Bogu, koji se uvijek u svojim slugama pokazuje čudesnim i ljubeznim.

56. Franjo, sluga Boga svevišnjega, napustivši more, putovao je kopnem, orao zemlju ralom riječi, sijao sjeme života koje je donosilo blagoslovljeni plod. Odmah ga je više čestitih i sposobnih ljudi, klerika i laika, koji su bježali od svijeta i odvažno od sebe tjerali đavla, po milosti i volji Svevišnjega slijedilo životom i s jednakom nakanom. - I premda je evanđeoska loza urodila obilnim i najbiranijim plodovima, uzvišena odluka i želja za mučeništvom, koja je u njemu plamtjela, nikako se nije gasila. Nakon malo vremena krenuo je put Maroka da Kristovo evanđelje propovijeda Miramamolinu i njegovim najbližima.22 Tom je željom bio upravo nošen te je gdjekada ostavio svoga suputnika i žurio da trijezna srca ostvari svoju odluku. Ali mu se dobri Bog, kojemu se svidjelo da se samom svojom dobrostivošću sjeti mene i mnogih, kad je već došao u Španjolsku, u lice suprostavio, a da ne bi išao dalje, bolešću ga je odvratio od namjeravana putovanja.

57. A kad se nešto kasnije vraćao crkvi svete Marije u Porcijunkulu, uza nj najzahvalnije prionuše neki obrazovani ljudi i neki plemići.23 - A on, kako je bio plemenita srca i pametan, časno je i dolično postupio; svakom je najljubaznije dao ono, što mu je pripadalo. I zaista, kako je bio obdaren posebnom mudrošću, razborito je gledao na dostojanstvo sviju stupnjeva. - No, još se nije mogao smiriti, nego je blaženi poticaj svoga srca još gorljivije nastojao ostvariti. U trinastoj godini svoga obraćenja pošao je u Siriju. Kako se između kršćana i pogana vodio žestok i okrutan rat, uzeo je sa sobom pratioca i nije se plašio pojaviti pred licem saracenskog sultana.24 - Ali tko bi bio kadar ispripovijedati s kakvom srčanošću je pred njim stajao, s kolikom snagom duha mu je govorio, s kakvom rječitošću i pouzdanjem je odgovarao onima koji su napadali kršćanski zakon? Prije nego što je stupio pred sultana, njegovi ga ljudi uhvatiše, izrugaše i isprebijaše. Ali on se nije prestrašio. Nije se plašio prijetnja da će ga mučiti, niti se prepao kad su mu prijetili smrću. Ipak, premda su mnogi neprijateljski i odvratno s njime postupali, sultan ga je primio s velikom počašću. Počastio ga je kako je mogao i ponudio mu mnogo darova. Srce je njegovo nastojao pridobiti bogatstvom svijeta. Ali kad je vidio da on najodlučnije prezire sve kao izmet, obuze ga najveće divljenje i promatrao ga je kao čovjeka kojemu nema slična. Veoma su ga uzbudile njegove riječi i vrlo rado ga je slušao. Ipak u svemu ovome Gospodin nije ispunio njegovu želju,25 nego mu je osigurao posebnu milost. 

 

21. poglavlje

Propovijed pticama i kako su mu se pokoravale životinje

58. Dok su se, međutim, mnogi, kako je rečeno, pridruživali braći, blaženi otac Franjo je putovao Spoletskom dolinom. Kad je tako stigao do nekoga mjesta nedaleko od Mevanija26 gdje se skupilo veliko mnoštvo svakovrsnih ptica: golubova, malih vrana, čavki itd. Blaženi sluga Božji Franjo, jer je bio čovjek velike gorljivosti, veoma je volio također i niže nerazumne stvorove i u njima je uživao. Kad ih je, dakle, opazio, žustro je otrčao k njima, ostavivi pratioce na putu. Pošto im se već sasvim približio i vidio da ga čekaju, na uobičajen ih je način pozdravio. Silno se začudio što se ptice nisu dale u bijeg, kako obično čine; izvanredno se obradovao i ponizno ih zamolio da poslušaju riječ Božju. Među ostalima što im je rekao dodao je i ovo: "Sestre moje ptice, mnogo morate hvaliti svoga Stvoritelja i uvijek ga ljubiti. Zaodjenuo vas je perjem, dao vam krila za let i sve ostalo što vam je potrebno. Bog vas je među stvorovima učinio plemenitima i odredio da boravite u čistu zraku. Premda ne sijete niti žanjete, ipak vas on, a da se ništa ne brinete, zaštićuje i upravlja." Ptice su na to, kako je pripovijedao, a propovijedala su i braća koja su bila s njim, na neobičan način, prema svojoj naravi bile oduševljene: počele su protezati vratove, širiti krila, otvarati usta i motrile ga. A on je prolazio između njih i vraćao se natrag, svojom im je haljinom doticao glave i tjelesa. Napokon ih je blagoslovio, načinivši nad njima znak križa, i dopustio im da odlete na drugo mjesto. I blaženi je otac s pratiocima krenuo dalje svojim putem i radovao se. Zahvaljivao je Bogu koga svi stvorovi "časte poniznim hvalospjevom". - Kako je bio prostodušan po milosti a ne po naravi, počeo se optuživati zbog nemarnosti što već prije nije propovijedao pticama pošto su s tolikim poštovanjem saslušale Riječ Božju. Tako se dogodilo da je od onoga dana sve ptice, sve životinje, sve gmazove i stvorove koji nemaju osjetila brižljivo poticao da hvale i ljube Stvoritelja, jer je svaki dan, zazvavši ime Spasiteljevo, vlastitim iskustvom raspoznavao njihovu poslušnost.

59. Kad je jednog dana stigao u gradinu Albiano (danas: Alviano) propovijedati riječ Božju, uspeo se na poviše mjesto da bi ga svi mogli vidjeti, najprije je zatražio da svi ušute. Svi su šutjeli i s poštovanjem stajali. A mnogobrojne su lastavice cvrkutale i halabučile gradeći gnijezda na onome mjestu. One su tako cvrkutale, da ljudi nisu mogli čuti blaženoga Franju, te on progovori pticama: "Sestre moje lastavice, već je vrijeme da ja govorim, jer ste vi do sada kazale mnogo toga. Poslušajte riječ Gospodnju, zašutite i budite mirne dok se ne dovrši riječ Božja!" A ptičice su, na čuđenje i divljenje sviju koji su se ondje nalazili, smjesta zašutjele i nisu se maknule s onoga mjesta dok Franjo nije dovršio propovijed. Videći taj znak, ljudi su se tome izvanredno divili i govorili: "Ovaj čovjek je zaista svetac, prijatelj Svevišnjega!" S najvećom su pobožnošću žurili da se dotaknu samo njegove odjeće, hvaleći i blagoslivljajući Gospodina. I doista je to bilo nešto čudesno kad su i sami nerazumni stvorovi spoznavali njegovu ljubav prema sebi i osjećali njegovu najnježniju pažnju.

60. Kad je neko vrijeme boravio kod gradine Greccio,27 jedan je zečić upao u zamku. Neki od braće ga je živa donio. Kad ga je vidio blaženi čovjek, ganut samilošću rekao mu je: "Brate zečiću, dođi k meni. Zašto si dopustio da budeš tako prevaren?" Brat koji ga je držao, odmah ga je pustio, a on je pritrčao svecu kao u najsigurnije utočište. Nitko ga nije držao i on se u njegovu krilu smirio. Kad je tako malo otpočinuo, sveti otac ga je majčinskom nježnošću pomilovao i pustio da se slobodno vrati u šumu. I pošto ga je nekoliko puta stavio na zemlju, zečić bi se svaki puta nanovo vratio u svečevo krilo. Zato je svetac zapovijedio da ga braća odnesu u bližnju šumu. Nešto se slično dogodilo i s jednim kunićem dok je Franjo boravio na otoku Peruđinskog jezera,28 a ta je životinja vrlo divlja.

61. S jednakom se ljubavlju odnosio i prema ribama. Kad bi mu se pružila prilika, on bi ih ulovljene žive bacao u vodu. Pri tom bi im naredio neka paze da ih ponovno ne ulove. - Kad je jednom sjedio u lađici pokraj pristaništa na Rijetskom jezeru, neki je ribar ulovio i njemu darovao veliku ribu koja se pučki zove "tinka". On je ribu radosno i ljubezno primio i odmah ju je nazvao sestrom. Stavio ju je u vodu pokraj lađice i počeo pobožno blagoslivljati ime Gospodnje. I tako je spomenuta riba, dok se Franjo molio, ostala pokraj lađice igrajući se u vodi. I nije se udaljila s onoga mjesta, gdje ju je stavio dok joj svetac nakon svoje molitve nije dopustio da se udalji. - Tako je slavni otac Franjo hodio putem poslušnosti i prigrlio jaram savršene podložnosti pa je za to pred Bogom stekao veliku moć te su mu se pokoravale i životinje. - Tako mu se i voda pretvorila u vino kad je jednom zgodom negdje kod spilje Sv. Urbana bolovao od veoma teške bolesti. Uživajući to vino, tako je lako ozdravio te su svi vjerovali da je to čudo Božje. A tako je i bilo. Zaista je on bio svetac kad su ga tako slušali i stvorovi i kad su se počela mogla upotrijebiti u posve drugu svrhu. 

 

22. poglavlje

Njegova propovijed u gradu Ascoli i kako su ozdravljali bolesnici

u njegovoj odsutnosti po predmetima kojih se on samo dotakao

62. U ono vrijeme kad je časni otac Franjo, kako je rečeno, propovijedao pticama, obilazio je gradove i sela i svuda je sijao sjeme blagoslova, došao je u grad Eskul (danas: Ascoli Piceno). Kad je u njemu na uobičajen način propovijedao riječ Božju, djelovanjem desnice Svevišnjega, gotovo se sav narod toliko napunio milošću i pobožnošću, toliko su ga željeli vidjeti i čuti da su jedni druge gazili. Tako su tridesetorica ljudi, a bilo je među njima klerika i laika, iz njegovih ruku u to vrijeme primili redovničko odijelo.

Tolika je bila vjera i muškaraca i žena, toliko poštovanje prema svecu Božjem da se smatrao sretnim onaj tko bise dotaknuo makar samo njegove odjeće. Kad je ulazio u neki grad, veselio se kler, zvonila zvona, klicali muževi, radovale se žene, pljeskala djeca, a neki uzeše i grane od drveća pa mu s pjesmom izlažahu u susret. - Smućeni su bili krivovjerci, uzvisivana je vjera Crkve; vjernici su radosno klicali, a krivovjerci su se posve povukli. Na njemu su se pokazivali toliki znakovi svetosti da se nitko nije usuđivao protusloviti mu, jer je mnoštvo naroda samo na njega svraćalo svoje poglede. On je bio uvjeren da između svega ostaloga i iznad svega treba čuvati, štovati i slijediti vjeru Rimske Crkve, jer je samo u njoj spasenje svim onima koji će se spasiti. Štovao je svećenike i silno je volio sve crkvene redove.

63. Narod mu je donosio kruh da ga blagoslovi. To su dugo čuvali, a bolesnici, koji bi ga okusili, izliječili bi se od različitih bolesti. - Mnogo su puta s velikom vjerom i pouzdanjem znali odrezati komadić njegove haljine da je gdjekada, tako reći, ostao malne gol. A čemu se najvećma treba diviti, jest to da bi gdjekoji bolesnici zadobivali zdravlje, ako je koju njihovu stvar sveti otac samo dotaknuo. - Kad je nekoj ženi, koja je stanovala u jednoj kućici nedaleko Arezza došlo vrijeme da rodi, više je dana podnosila strahovite muke i tako bila iscrpljena od nevjerojatnih boli; bila je ni živa ni mrtva. Njezini su susjedi i rođaci dočuli da će Franjo onim putem proći idući u neko samotište. Dok su ga očekivali, dogodilo se da je blaženi Franjo onamo otišao drugim putem. Jahao je, jer je bio nemoćan i bolestan. Kad je onamo stigao, po nekom bratu koji se zvao Petar, vratio je konja onom čovjeku koji mu ga je ustupio iz ljubavi. Brat Petar je vodio konja onim putem i prolazio onuda gdje se ona žena mučila. Kad su ga opazili tamošnji ljudi, žurno su mu pritrčali, jer su mislili da je on blaženi Franjo. A kad su saznali da nije, silno su se ražalostili. Napokon su se međusobno pitali ne bi li se mogla naći kakva stvar koju je rukom dotaknuo blaženi Franjo. Dok su se tako zadržavali i ispitivali, konačno pronađoše uzde oglavine što ih je on držao dok je jahao. Skinuli su oglavinu s glave konja na kojem je sveti otac jahao i na ženu su postavili uzde što ih je svojim rukama doticao. Žena je, pošto je tako otklonjena opasnost, radosna i zdrava rodila.

64. Gvalfred, čovjek pobožan, koji se bojao Boga i štovao ga s cijelom svojom kućom, stanovao je u selu Pieve. On je imao pojas kojim se nekoć opasivao blaženi Franjo. Desilo se da su u onom kraju mnogi muškarci i žene bolovali od različitih bolesti i groznice. Spomenuti je čovjek zaredao po bolesničkim kućama, pojas bi umočio u vodu ili bi nešto od njegova vlakna u nju primješao pa je to bolesnicima davao da piju. I tako su svi u Kristovo ime zadobivali zdravlje. - Ovo se zbivalo u odsutnosti blaženoga Franje, ali se dogodilo i mnogo više od toga što nam nije moguće opširno ispripovijedati. Ipak ćemo u ovo djelo ukratko unijeti nešto malo od onoga što se Gospodin Bog naš udostojao učiniti po Franjinoj nazočnosti. 

 

23. poglavlje

Kako je u Toscanelli ozdravio hromoga a u Narniju uzetoga

65. Kad je u svoje vrijeme svetac božji Franjo radi naviještanja kraljevstva Božjega obilazio različite prostrane krajeve, prispio je tako i u grad koji se zove Toscanella. Dok je tu na uobičajeni način sijao sjeme života, jedan ga je vitez toga grada ugostio. Taj je imao sina koji je bio hrom i cijelo mu je tijelo bilo slabašno. Iako je još bio dječačić, ipak je već prešao godine dojenja i još bio u kolijevci. Dječakov otac, kad je vidio kakvom je svetošću bio obdaren čovjek Božji,ponizno mu se bacio do nogu i molio zdravlja svome sinu. Franjo se, međutim, smatrao beskorisnism i nevrijednim tolike moći i milosti pa se dugo skanjivao da to učini. I napokon je bio svladan upornošću njegovih molbi. Najprije se pomolio, a zatim je na dječaka stavio ruku, blagoslovio ga i podigao. Mali je naočigled svima, dok su ga gledali i radovai se u ime Gospodina našega Isusa Krista, ustao zdrav te je počeo tamo-amo po kući hodati.

66. Kad je jednom zgodom čovjek Božji došao u Narni i ondje boravio više dana, neki je čovjek imenom Petar, građanin toga grada, bio uzet i ležao u krevetu. Njemu su kroz pet mjeseci svi udovi otkazali službu te nikako nije mogao ustati niti se mogao kretati. Izgubivši tako sasvim upotrebu nogu, ruku i glave, samo je mogao micati jezikom i otvarati oči. Kad je čuo da je sveti Franjo došao u Narni, poslao je poruku biskupu da se pobrine i za ljubav mu Božju pošalje slugu Boga Svevišnjega, jer se uzdao da će, kad ga vidi i bude u njegovoj nazočnosti, biti oslobođen od bolesti koja ga je držala. Tako se i dogodilo. Kad je k njemu došao blaženi Franjo, načinio je nad njim znak križa od glave do nogu, bolest je protjerao i ovom povratio prijašnje zdravlje.  

 

24. poglavlje

Kako je slijepoj ženi povratio vid

i kako je u Gubbiju ispravio jednu pogurenu

67. Neka građanka spomenutoga grada, udarena sljepoćom očiju, kad je na svoje oči primila blagoslov blaženoga Franje, smjesta je primila željeni vid. - Nedaleko od Gubbia bijaše neka druga žena kojoj bijahu skvrčene obje ruke te s njima nije mogla ništa raditi. Kad je saznala da je sveti Franjo došao u grad, odmah je pohitila k njemu, žalosna i turobna lica pokazala mu je skvrčene ruke. Zamolila ga je da se dostoji dotaknuti ih. Franjo je bio dirnut njezinom pobožnošću; dotaknu joj ruke i ona je ozdravila. Žena se odmah radosna povratila kući, vlastitim rukama je načinila kolač od sira i darovala ga svetom čovjeku. On je uzeo malo kolača i zapovjedio da ostalo žena pojede sa svojom obitelji. 

 

25. poglavlje

Kako je jednoga brata oslobodio od padavice

i kako je u selu San Gemini oslobodio opsjednutoga

68. Jedan je brat češće upadao u veoma tešku bolest. Strašno je to bilo gledati. Neki su mislili da u sebi ima zlog duha. Često bi se sav izudarao, gledao užasnim pogledom, valjao se i pjenio se. Sad bi mu se udovi skvrčili, a zatim ispravili; sad bi se smotali i izvinuli, a nakon toga bi postali ukočeni i tvrdi. Gdjekada se sav istegnuo i bio ukočen, a onda bi glavu sagnuo do nogu, dizao se u vis do visine muškoga stasa i odmah bi zatim pao na zemlju. Nad njegovom se preteškom nevoljom sveti otac Franjo pokazao samilosnim, otišao je k njemu, pomolio se, prekrižio ga i blagoslovio. Ovaj je odmah ozdravio, strahote ove bolesti nakon toga nije više trpio.

69. Kad je jednoga dana blaženi otac Franjo prolazio kroz biskupiju Narni, došao je do sela koje se zove San Gemini. Ondje je navješćivao kraljevstvo Božje. Neki čovjek koji se bojao Boga i štovao ga te u onome kraju uživao dobar glas primio ga je zajedno s još trojicom braće kao gosta. Njegovu je ženu mučio đavao. Poznato je svim stanovnicima onoga kraja kako je njezin muž molio blaženoga Franju za nju; vjerovao je da ona po njegovim zaslugama može biti oslobođena. Kako je Franjo u svojoj prostodušnosti većma želio biti prezren nego da ga svijet svojom pažnjom uzdiže zbog očitovanja svetosti, skanjivao se da to učini. Napokon, jer je u pitanju bio Bog, svladan molbama mnogih, konačno je pristao. Zato je trojicu braće koja su bila s njim pozvao k sebi, postavio ih u kutove kuće i rekao: "Pomolimo se, braćo, Gospodinu za ovu ženu da Bog s nje zbaci đavlov jaram na svoju hvalu i slavu. Stojmo, reče, svaki napose u kutovima kuće da nas taj zli duh ne bi prevario i pobjegao kroz pokrajnje izlaze u kutovima." Kad je blaženi Franjo dovršio molitvu, pristupio je snagom Duha k ženi koja je bila silno mučena i užasno je galamila pa je rekao: "U ime Gospodina našega Isusa Krista poslušnošću ti zapovijedam, đavle, da iz nje iziđeš i da se nisi više usudio opsjesti je!" Jedva što je izrekao te riječi, kadli je đavao najžurnije, bijesan i s velikom bukom, izišao na polje te je sveti otac mislio da ga je zato, što je ženu naglo napustio i što mu se tako brzo pokorio, izigrao. Sav se zarumenio i odmah napustio ono mjesto. To je međutim, sve tako vodila Božja providnost da se ne bi mogao isprazno hvastati. - Zbilo se, kad je blaženi Franjo drugom zgodom prolazio kroz to mjesto, a bio je s njim brat Ilija, da se ona žena, kad je dočula za njegov dolazak, odmah digla i trčeći ulicom za njim je vikala da se udostoji nešto kazati. On joj nije htio ništa kazati. Znao je naime da je to ona žena iz koje je onomadne božanskom moći istjerao đavla. Ona je, međutim, cjelivala trag njegovih nogu zahvaljujući Bogu i njegovu sluzi, svetom Franji, koji ju je izbavio iz ruku smrti. Napokon ga je brat Ilija prinudio molbom. On joj je progovorio, a mnogi su ga uvjerili o njezinoj bolesti, kako je rečeno i oslobođenju.

 

26. poglavlje

Kako je u gradu Citta di Castello izagnao đavla

70. Isto tako je u gradu Citta di Castello bila po đavlu opsjednuta neka žena. Kad se u tom gradu našao blaženi otac Franjo, ženu dovedoše u kuću u kojoj je boravio. Dok je ona stajala vani, poče škrgutati zubima a lice joj se izobliči; strahovitim je glasom urlala kako to običaju nečisti dusi. Veliko mnoštvo građana obojega spola se sletjelo. Molili su svetoga Franju za ovu ženu. Onaj zli ju je već dugo zlostavljao valjajući je, a njih je urličući napunjao grozom. Tada je sveti otac k njoj poslao brata koji bijaše s njime; htio je naime ustanoviti radi li se o đavlu ili o ženskom prenavljanju. Kad ga je žena spazila, poče ga ismijavati, znajući da to nije sveti Franjo. Sveti je otac bio unutra i molio se. Kad je dovršio molitvu, izišao je van. Žena se počela tresti i valjati po zemlji, jer nije mogla podnijeti njegovu moć. Sveti je Franjo pozva i reče: "Zapovijedam ti snagom poslušnosti, iziđi iz nje, nečisti duše!" On ju je smjesta napustio bez ikakve ozljede i odstupio veoma zlovoljan. - Hvala svemogućem Bogu koji sve čini svima! Istina, čudesa ne izgrađuju svetosti nego je samo očituju. Zato smo odlučili radije prikazati odlike njegova života i način njegova postupanja. Kako je ovih stvari odviše, izostavit ćemo ih, a iznijet ćemo što je činio za vječno spasenje. 

 

27. poglavlje

Bistrina i postojanost njegova duha,

kako je propovijedao pred gospodinom papom Honorijem

i kako je sebe i braću izručio gospodinu Hugonu, biskupu ostijskom

71. Čovjek Božji Franjo bijaše naviknuo tražiti ne svoje nego ono što je smatrao da osobito koristi spasenju drugih. Ipak je više od svega želio umrijeti i biti s Kristom. Zbog toga je najviše težio za tim da bude slobodan od svega što je na svijetu, da se ni na čas ne bi okaljao kakvom prašinom, da se ne bi zamutila bistrina njegova duha. Hoteći biti neosjetljiv za izvanjsku buku, bavio se samo Bogom. Svim je silama posvuda nastojao držati na uzdi vanjska osjetila i obuzdavati porive srca. "U pukotinama stijene saviše gnijezda" i "u vrletnim skrovištima bijaše prebivalište njegovo." S posebnom se ljubavlju svraćao u nebeska boravišta i u Spasiteljevim je ranama, ispraznivši posvema samoga sebe, duže boravio. Zato je često odabirao osamljena mjesta da bi posvema mogao svou dušu usmjeriti prema Bogu. I nije se predavao besposlici, kad je vidio da je prikladno vrijeme da se dade na posao i da se radosno posveti spasavanju duša. - Njegovom najsigurnijom lukom bijaše molitva, i to ne časovita, prazna ili preuzetna, nego dugotrajna, puna pobožnosti i privlačive poniznosti. Ako bi je započeo okasno, jedva bi do jutra završio. Molio je idući, sjedeći, jedući i pijući. Noću je odlazio na molitvu sam u zapuštene crkve, koje su bile na osamljenim mjestima. U njima je uz pomoć Božje milosti nadvladao mnoge strahove i mnoge tjeskobe srca.

72. U koštac se hvatao s đavlom kad ga je na ovakvim mjestima ne samo iznutra mučio napastima, nego ga je i izvana zastrašivao padovima i obaranjem. No, hrabri je Božji vojnik znao da njegov Gospodin svuda može sve, pred zastrašivanjem nije prezao, već je u svom srcu govorio: "Ništa više ne možeš, zavodniče, oružjem svoje zloće protiv mene postići nego što bi postigao kad bismo se u javnosti ogledali pred svima!"

Zaista je bio najpostojaniji, ničemu nije posvećivao pažnju, osim onome što bijaše Božje. Kad je vrlo često mnogim tisućama ljudi propovijedao riječ Božju, bijaše tako siguran kao da razgovara s pouzdanim drugom. Veliko je mnoštvo naroda promatrao kao jednoga čovjeka i jednom jedincatom čovjeku bi nazauzetije propovijedao kao i mnoštvu. Čistoća srca mu je davala sigurnost u govoru. Divno i nečuveno je govorio svima, a da nije prije razmišljao. Ako bi kada prije govora najprije razmatrao, kad bi se narod sakupio, nije se više sjećao onoga o čemu je razmatrao, a nešto drugo nije znao govoriti. U takvu bi slučaju bez ikakva negodovanja narodu priznao da je prethodno mnogo razmatrao, ali se toga baš ništa ne može sjetiti. Tada bi se najednom ispunio takvom rječitošću da bi se slušateljstvo divilo. Gdjekada nije znao ništa reći. U tom bi slučaju samo blagoslovio narod i otpustio ga. To su mu bile najuspjelije propovijedi.

73. Došavši nekom zgodom po potrebi Reda u Rim, mnogo je želio govoriti pred gospodinom papom Honorijem29 i pred časnim kardinalima. Kad je to saznao gospodin Hugon, slavni biskup ostijski, koji je na poseban način sveca Božjega štovao, napunio se strahom i veseljem; divio se gorljivosti svetoga čovjeka i promatrao je njegovu prostodušnu čistoću. No, pouzdao se u milosrđe Svemogućega koji je uvijek s onima koji ga pobožno štuju. Uveo ga je pred gospodina papu i pred časne kardinale. A kad se Franjo našao pred tolikim knezovima i kad je dobio dopuštenje i blagoslov, počeo je neustrašivo govoriti. S tolikom je gorljivošću duha govorio da od veselja samoga sebe nije shvaćao. Nogama je kretao kao da će zaplesati, ali ne iz obijesti nego jer je gorio vatrom božanske ljubavi; nije pobuđivao smijeh, nego je upravo silio na bolno naricanje. Mnogi su se slušatelji skrušili. Divili su se Božjoj milosti i postojanosti tolikoga čovjeka. Časni gospodin biskup ostijski se pribojavao da ne bi prostodušnost blaženoga čovjeka bila omalovažavana. Zato se svom svojom dušom molio Bogu, jer se i na njemu odražavala i svečeva slava, ali i omalovažavanje njegove osobe, jer je bio postavljen ocem njegove obitelji.

74. Sveti Franjo mu je naime bio odan kao sin ocu i sin jedinac svojoj majci. U krilu je njegove blagosti sigurno spavao i počivao. U stvari je on bio pastir i izvodio djelo, ali je svetom čovjeku ostavio ime pastira. Blaženi je otac pribavljao što bijaše potrebno, a onaj sretni gospodin je sve provodio u djelo. O koliki su, napose s prva kraja kad se ovo dešavalo, novoosnovani Red nastojali podmuklo uništiti! O koliko ih je bilo koji su izabrani vinograd, što ga je dobrostiva ruka Božja na svijetu kao sasvim nov zasadila, nastojali ugušiti! A kako su mnogi gledali da njegove prve inajčišće plodove pokradu i potroše! Svi su ovi pobijeni mačem ovoga tako časnog oca i gospodina i svi su poraženi. Bijaše on pravi potok rječitosti, zid Crkve, branič istine i ljubitelj poniznih. - Neka je zato blagoslovljen i slavan onaj dan u koji se svetac Božji povjerio tako časnom gospodinu. Kad je jednom prilikom, kako se to često dešavalo, taj gospodin obavljao poslaničku službu Apostolske Stolice u Toskani,30 sveti je Franjo došao u Firenzu. Tada još nije imao mnogo braće, a želio je ići u Francusku; tu je već boravio spomenuti biskup. Tada još nisu bilimeđusobno tijesno povezani, nego ih je samo glas blažena života povezao međusobnom srdačnom ljubavlju.

75. Kad bi došao u koji grad ili kraj, običavao je blaženi Franjo otići do biskupa ili svećenika. Doznavši sada da se ondje nalazi toliki svećenik, s velikim počitanjem se predstavio njegovoj blagonaklonosti. Kad ga je gospodin biskup vidio, primi ga s poniznom ljubavlju kako je činio uvijek prema redovnicima napose prema onima koji su na sebi nosili časni znak blaženoga siromaštva i svete jednostavnosti. Kako se brinuo da iziđe u susret neimaštini siromaha i da njihove stvari posebno rješava, brižljivo se zanimao za razlog njegova dolaska i njegovu je nakanu najdobrostivije shvatio. Videći da sve zemaljske stvari prezire više nego ostali i da gori onom vatrom koju je Isus donio na zemlju, njegova se duša stopila s Franjinom dušom; uvijek se pobožno preporučivao u njegove molitve i u svim stvarima mu je najljubaznije pružao svoju zaštitu. Zato ga je odvratio od započeta puta, a preporučio mu da se brine i čuva one koje mu je Gospodin povjerio i da nad njima bdije. A kad je sveti Franjo vidio kako je tako častan gospodin pobožan, prijazan i kako mu je snažna riječ, silno se obradovao i nato mu je odmah pao do nogu te mu je sebe i svoju braću odana srca predao i povjerio. 

 

28. poglavlje

Duh ljubavi i suosjećanja kojim je plamtio prema siromasima

i što je učinio s ovcom i jaganjcima

76. Kad je siromašni Franjo, otac siromaha, sebe uspoređivao sa svim ostalim siromasima, neugodno bi se osjećao kad bi opazio kojega koji je od njega bio siromašniji. No, to nije bilo iz želje za ispraznom slavom, nego samo poradi suosjećanja. Premda se zaodijevao dosta bijednom i grubom haljinom, ipak je i nju mnogo puta želio podijeliiti s kakvim siromahom. - Ipak je kao prebogati siromah vođen velikim osjećajem samilosti gdjekada mogao pomoći siromasima. U vrijeme velike studeni je od bogataša ovoga svijeta tražio da mu dadu plašt ili ogrtač. A kad su mu oni to spremnijii s pobožnošću učinili nego što je to sveti otac tražio, rekao bi im: "Samo uz taj uvjet ovo od vas primam, a da ne očekujete da ćete to ikada ponovno dobiti!" Kad bi mu koji siromah došao prvi u susret, kličući i radujući se, dobivenim bi zaodjenuo siromaha. - Najmučnije mu je bilo gledati kad je koji siromah bio napadnut ili kad bi čuo da ga netko pogrđuje kakvim životinjskim nadimkom. Tako se dogodilo da je jedan brat nešto predbacivao nekom siromahu koji je prosio milostinju i rekao mu: "Pazi, da nisi možda bogat, a prenavljaš se da si siromašan!" Kad je to čuo otac siromaha sveti Franjo, mnogo se ražalostio i oštro je ukorio brata koji je to izrekao. Naredio mu je da se pred siromahom svuče, da mu poljubi noge i zamoli oproštenje. Običavao je kazati: "Tko ruži siromaha, nepravdu čini Kristu čiji odlični znak siromah na sebi nosi, jer on je za nas postao siromahom na ovome svijetu." Zato je često, kad bi naišao na siromahe opterećene drvima ili nekim drugim teretom da bi im pomogao, podmještao svoja slabašna ramena, premda bijahu odviše slaba da im pomogne.

77. Bio je bogat duhom ljubavi, imao je samilosno srce ali ne samo za ljude koji su trpjeli nevolju nego i za nijeme i divlje životinje, gmazove, ptice te ostale žive i nežive stvorove. No, među mnogovrsnim životinjama posebnom je ljubavlju i naklonošću srca volio jaganjce, i to zbog toga što se u Sv. pismu poniznost gospodina našega Isusa Krista češće prispodobljuje s jaganjcem i s njim se vrlo zgodno poistovjećuje.31 Tako je i sve ono, osobito u čemu bi se mogla otkriti neka alegorijska sličnost sa Sinom Božjim, srdačnije grlio i radije gledao. - Kad je nekom zgodom putovao iz Ankone kroz Markiju i kad je u tom gradu propovijedao riječ Božju te s gospodinom Pavlom kojega je učinio ministrom svekolike braće iste Provincije krenuo putem prema Osimu, u polju se namjerio na pastira, koji je na paši čuvao stado koza i jaraca. Među mnoštvom koza i jaraca bijaše jedna ovčica koja je krotko hodila i mirno pasla. - Ugledavši je sv. Franjo stade i, iznutra ganut bolom srca, uzdahnu te reče bratu koji ga je pratio: "Ne vidiš li ovu ovcu koja tako krotko ide među kozama i jarcima? Tako je, velim ti, Gospodin naš Isus Krist blago i ponizno hodio među farizejima i svećeničkim prvacima. Zato te, sinko, njemu za ljubav molim da sa mnom budeš samilostan prema ovčici pa da je kupimo i izvedemo između tih koza i jaraca!"

78. Brat Pavao se divio njegovoj boli te je i sam počeo s njim suosjećati. Kako nisu imali ništa osim haljina u koje su bili obučeni, zabrinuli su se kako će platiti ovcu. Uto se tu našao neki trgovac koji im je dao željenu svotu. A oni uzeše ovcu i zahvališe Bogu. Tako stigoše u Osimo i pođoše gradskom biskupu koji ih je primio s velikim poštovanjem. Ipak se gospodin čudio zbog ovce što ju je čovjek Božji vodio, a i zbog osjećaja što ga je pokazivao prema njoj. Ali kad je sluga Kristov ispripovijedao dugu povijest o ovci, biskup se skrušio zbog čistoće čovjeka Božjeg i zahvaljivao Bogu. - Kad je svetac slijedeći dan izišao iz grada, razmišljao je što da počne s ovcom. Po savjetu svoga sudruga i brata ostavi je na čuvanje samostanu službenica Kristovih kod Svetoga Severina. Časne službenice Kristove ovčicu radosno primiše kao od Boga poslan dar. Dugo vremena su je brižljivo čuvale, a od njezine vune satkaše tuniku i poslaše je blaženom ocu Franji koji se nalazio kod crkve svete Marije u Porcijunkuli u vrijeme jednoga kapitula. Svetac je Božji primi s velikim poštovanjem, grlio ju je i ljubio, a i sve koji su ga okruživali, zvao je da se raduju.

79. Kad je nekom drugom zgodom prolazio kroz Markiju, a isti ga je brat radosna pratio, sreo je čovjeka koji je dva janjeta, svezana i obješena preko ramena, nosio na trg da ih proda. Kad je blaženi Franjo čuo jaganjce kako bleje, uzbudilo mu se srce, približio se te ih je pogladio. Zatim je rekao čoveku: "Zašto moju braću jaganjce tako svezane i obješene mučiš?" On mu je odgovorio: "Nosim ih na trg da prodam. Treba mi novaca." A svetac reče: "Što će zatim biti s njima? On odvrati: "Kupci će ih zaklati i pojesti!" - "Bože, sačuvaj!" odgovori svetac. "Neka se to ne dogodi. Umjesto novca uzmi plašt što ga nosim, a meni daj jaganjce!" On mu ih dade vesela srca i uzme plašt, jer je bio daleko vredniji, a Franjo ga je onoga dana, da se zaštiti od studeni, posudio od nekog vjernog prijatelja. Sada je, međutim, svetac preuzevši jaganjce počeo brižno razmišljati što da s njima učini. Posavjetovao se s bratom suputnikom te ih vrati onom čovjeku na čuvanje. Naložio mu je da ih nikada ne proda i da im ništa nažao ne učini, nego neka ih čuva, hrani i brižno s njima upravlja. 

 

29. poglavlje

Ljubav kojom je poradi Stvoritelja ljubio sve stvorove

i prikaz njegove osobe

80. Odviše bi se oteglo i nemoguće je sve nabrojiti i sakupiti što je slavni otac Franjo "učinio i naučavao" dok je živio u tijelu. Tko bi ikada mogao prikazati onaj njegov najveći osjećaj što ga je u sebi nosio prema svemu što je Božje! Tko bi bio kadar ispripovijedati radost koja ga je obuzimala dok je u stvorenjima promatrao mudrost Stvoriteljevu, njegovu moć i dobrotu. Doista, divnom su ga i neizrecivom radošću prečesto ispunjala razmatranja dok je promatrao sunce, gledao mjesec, dok je motrio zvijezde i nebeski svod. O, jednostavne li pobožnosti i pobožne li jednostavnosti! Plamtio je ljubavlju prema crvićima, jer je čitao što je rečeno o Spasitelju: "Ja sam crv, a ne čovjek!" Zato ih je skupljao putem i stavljao na sigurno mjesto da ih stopala prolaznika ne bi satrla. - A što da reknem o drugim nižim stvorovima, jer je i pčelama zimi, da ne izginu od studeni, priređivao i davao med ili najbolje vino? Njihovu je radinost i izvrsna svojstva Gospodinu na slavu toliko veličao da je većinom cijeli dan trebao da pohvalama uzvisi njih i ostale stvorove. Kao što su nekoć tri mladića, koji su bili bačeni u ražarenu peć, pozivali sve stvorove da hvale i slave Stvoritelja svemira i pozivali sva počela, tako taj čovjek, pun Duha Božjega, nije prestajao u svim počelima i stvorovima slaviti, hvaliti i blagoslivljati Stvoritelja i upravljača svega.32

81. Zamisli koliko je veselja njegovu srcu donosila divota cvijeća dok je gledao oblike njihove dražesti i udisao ugodni miris! Odmah je svraćao oko svoje duše da promatra ljepotu onoga cvijeta koji je blistav u proljetno doba izbijao iz korijena Jesejeva i sebi na ugodan miris podigao na život bezbrojne tisuće mrtvih. Kad bi pronašao obilje cvjetova tako im je propovijedao i pozivao ih da hvale Gospodina kao da su razumni. Tako je netaknutom čistoćom opominjao na božansku ljubav i poticao na radosnu podložnost: usjeve i vinograde, kamenje, šume i svu ljepotu polja, vodene izvore i zelenilo vrtova, zemlju i vatru, zrak i vjetar. - Sve je napokon stvorove nazivao braćom i sestrama i na izvrstan, drugima nepoznat način pronicao je tajne stvorova oštrinom srca kao onaj koji je već unišao u slobodu slave sinova Božjih. - A sada te, dobri Isuse, divnoga hvali s anđelima onaj koji je, boraveći na zemlji, o tebi ljubaznome propovijedao svim stvorovima.

82. Kad bi ime tvoje, sveti Gospodine, spomenuo, tako bi se raznježio da to premašuje ljudski razum, sav bi se predao zanosnu klicanju i bio ispunjen najčišćom ugodnošću, izgledao je kao nov čovjek i s onoga svijeta. - Zato gdje god bi našao nešto napisano, bilo božansko, bilo ljudsko, na putu, u kući ili na tlu, s najvećim poštovanjem bi to skupio i stavio na sveto ili časno mjesto, i to je činio s takvim poštovanjem zato da ne bi gdje bilo napisano ime Gospodnje ili nešto što njemu pripada. - Kad ga je jednog dana zapitao neki brat zašto tako brižno skuplja i poganske spise gdje ne bijaše imena Gospodinova, odgovorio je: "Sinko, skupljam i njih zato što su i ondje slova iz kojih je sastavljeno preslavno ime Gospodina Boga. Dobro što se ondje nalazi, ne pripada poganima ili nekim drugim ljudima, nego samome Bogu 'kome pripada svako dobro'." A ovom se treba još više diviti. Kad bi dao napisati kakvo pismo radi pozdrava ili poticaja, nije dopuštao da se u njemu izbriše koje slovo ili slog, pa makar bi bilo često suvišno ili nepotrebno napisano.

83. O kako lijep, kako divan, kako slavan se pokazivao u nedužnosti života, u jednostavnosti riječi, u čistoći srca, u ljubavi prema Bogu, u bratskoj ljubavi, u gorljivoj poslušnosti, u spremnu podlaganju, u anđeoskom pogledu! Bio je umiljata ponašanja, blage ćudi, otmjen u govoru, prijazan u opomenama, najvjerniji u povjerenome, dalekovidan u savjetovanju, u poslu radin, u svemu drag. Bijaše vedra duha, blage ćudi, trijezna srca, odan kontemplaciji, neumoran u molitvi, a u svemu gorljiv. Ustrajan u odluci, postojan u kreposti, stalan u milosti i u svemu postojan. Bijaše brz na opraštanje, spor na srdžbu, slobodna duha, izvrsna pamćenja, dubok u raspravljanju, promišljen u odabiranju, a u svemu jednostavan. Strog bijaše prema sebi, blag prema drugima, u svemu ozbiljan.

Bijaše rječit, vedra lica, blaga izgleda, daleko od lijenosti, nije poznavao napadnosti. Bio je srednjega stasa, glava mu je bila osrednja i okrugla, lice duguljasto i kao protegnuto, čelo ravno i maleno, oči osrednje, crne i jednostavne, vlasi tamne, obrve ravne, nos pravilan, uši uzdignute, ali malene, sljepočice ravne; jezik pomirljiv, vatren i oštar; glas neodoljiv, umiljat, jasan i zvučan; zubi gusti, jednaki i bijeli, usne malene i udubene, brada crna i nepotpuno razrasla, vrat tanak, ramena ravna, kratke ruke, pesti nježne, prsti dugi, nokti odugi, bedra fina, noge kratke, nježna koža, tijelo maleno, odjeća gruba, kratak san, ruka vrlo podatljiva. Kako je bio veoma ponizan, prema svim ljudima se u svemu pokazivao nadasve blagim, čestitu se ponašanju sviju korisno prilagođivao. Među svetima bijaše svetiji, a među grešnicima je bio kao jedan između njih. - Pomozi zato grešnicima, presveti oče, i udostoj se, molimo te, svojim svetim zagovorom podići one koje vidiš da bijedno leže u kaljuži opačina. 

 

30. poglavlje

Jaslice što ih je načinio za dan Rođenja Gospodnjega

84. Najveća njegova odluka, posebna želja i vrhovna nakana bijaše: uvijek i u svemu opsluživati sveto evanđelje i sa svom budnošću, svim nastojanjem, najvećom željom duha i svim žarom srca provoditi "nauk Gospodina našega Isusa Krista i slijediti njegove stope". U neprestanu je razmatranju sebi doziva u pamet njegove riječi i pronicavošću duha opetovano je razmišljao o njegovim djelima. Njegovu je pamet napose zaokupljala poniznost što se objavila Utjelovljenjem i ljubav što se očitovala u Muci; tako je jedva htio razmišljati o nečemu drugom. - Treba se zato sjetiti i čuvati u časnoj uspomeni što je učinio tri godine prije svoga slavnoga preminuća33 kod gradine koja se zove Greccio na dan rođenja Gospodina našega Isusa Krista. U onom je kraju živio neki čovjek imenom Ivan. Uživao je dobar glas, a bio je još boljega života. Blaženi Franjo ga je na poseban način ljubio, jer premda je u svom kraju uživao glas čovjeka plemenita i vrijedna svake hvale, pogazio je plemenitost tijela, a stekao plemenitost duha. Njega je blaženi Franjo, kao što je često običavao, petnaestak dana prije Božića pozvao k sebi i rekao mu: "Ako želiš da ovogodišnji Božić proslavimo u Grecciu, požuri se i brižljivo pripravi što ću ti reći. Želio bih obnoviti uspomenu na ono Dijete, koje je rođeno u Betlehemu, i na njegove djetinje potrebe i neprilike tj. kako je bilo smješteno u jaslice i položeno na slamu u nazočnosti vola i magarca34 da bi se to moglo tjelesnim očima gledati." Kad je to ovaj dobri i vjerni čovjek čuo, brzo je otišao i na spomenutome mjestu pripravio sve što je svetac rekao.

85. I približio se dan veselja, došao je dan klicanja. Iz mnogih mjesta su pozvana braća. Muškarci i žene onoga kraja prirediše prema svojim mogućnostima svijeće i zublje da bi rasvijetlili noć, koja je blistavom zvijedom rasvijetlila sve dane i godine. Napokon je došao svetac Božji. Kad je vidio da je sve pripravljeno, obradovao se. Pripravljene su jaslice, donesena je slama, dovedeni su vol i magarac. Čast se ondje iskazivala jednostavnosti, uzvisivalo se siromaštvo, preporučivala se poniznost, a Greccio kao da postade novi Betlehem. Noć, rasvijetljena poput dana, bijaše ugodna i ljudima i životinjama. Pristiže narod i novom se radošću raduje novom otajstvu. Šuma odjekuje glasovima, a na zanosno klicanje odgovaraju stijene. Braća pjevaju, dužnu hvalu Gospodinu daju, i svu noć odjekuje zanosno klicanje. Svetac Božji stoji pred jaslama, od silnog ganuća uzdiše. Ranjen pobožnošću, ispunjen čudesnom radošću. Jasle su oltar gdje se služi svečana misa; u neočekivanoj utjehi uživa svećenik.

86. Svetac Božji oblači levitsku odjeću, jer bijaše đakon, i zvonkim glasom pjeva Evanđelje. A njegov glas! Glas je to neodoljiv, glas sladak, glas jasan, glas zvonak! Sve poziva na najveću nagradu. Zatim propovijeda okupljenom narodu. Njegove riječi o rođenju siromašnoga kralja u malom gradu Betlehemu teku poput meda. A često je, kad je htio izgovoriti presveto ime ISUS, govorio silnim žarom. Nazivao ga je Betlehemskim Djetešcem, a ime BETLEHEM je izgovarao poput ovce koja bleji. Usta su mu bila ispunjena glasom, ali još više slatkim osjećajima. Kad bi spominjao Betlehemsko Djetešce ili izgovarao ime ISUS, sve bi oblizivao usne, jer je sretnim nepcem kušao i gutao slatkoću ove riječi. Množe se ondje darovi Svemogućega, a neki kreposni čovjek je imao viđenje. Vidio je naime kako u jaslama leži prestrašeno Djetešce i Božjeg Sveca koji Djetetu pristupa kao da ga hoće od sna probuditi. To viđenje nije bilo neumjesno, jer je Dijete Isus bilo zaboravljeno u srcima mnogih u kojima je djelovanjem milosti po njegovu sluzi Franji bilo probuđeno i duboko utisnuto u vjerno pamćenje. Konačno je dovršeno svečano bdijenje i svi se radosni povratiše kući.

87. Sačuvano je sijeno koje je bilo prostrto u jaslama, da bi Gospodin sačuvao domaće životinje kao što je umnožio svoje milosrđe. I tako se postupalo. Mnoge životinje u onome kraju koje su imale različite bolesti, ako su jele od ovoga sijena, bile su oslobođene od svojih bolesti. - Štoviše, i žene koje bi imale težak porod, kad bi na se stavile nešto od ovoga sijena, sretno bi rodile. Ondje bi vjernici obojega spola, pogođeni kakvom bolešću zadobivali zdravlje. - Mjesto jaslica je posvećeno time što je ondje podignut hram Gospodnji, a na čast blaženoga oca Franje povrh jaslica je načinjen oltar i posvećena crkva da bi ondje, gdje su jednoć životinje jele sijeno, ubuduće ljudi za zdravlje duše i tijela blagovali tijelo neokaljanog i netaknutoga Jaganjca, Gospodina našega Isusa Krista, koji nam se s najvećom i neizrecivom ljubavlju dao za hranu, on koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje Bog uvijek i slavan kroz sve vijeke vjekova. Amen.

 

_______

2. Oz 2, 8

3. Bio je to asiški biskup Gvido (1204 -1228) koji je umro 30. srpnja 1228. Usp. br. 32, 108; Drugi životopis, br 12, 50, 100, 220.

4. Mt 5, 42

5. 1 Kor 3, 11

6. Rim 2, 29

7. Sv. Klara je umrla 11. kolovoza 1253.

8. Toma je ovu rečenicu sastavio prema izvještajima triju evanđelista.

9. Kad je Toma Č. ovo pisao, Grgur IX već je predvidio gradnju crkve u čast svetoga Oca, u kojoj se imalo čuvati njegovo tijelo. Sv. Franjo je najprije pokopan u crkvici sv. Jurja koja se sada nalazi unutar klauzarnih zidina samostana sv. Klare, a klarise su se onamo preselile g. 1257.

10. Franjo je ovaj pozdrav sastavio prema pozdravnim riječima kojima sv. Pavao završava svoju drugu poslanicu Solunjanima. Taj pozdrav u cijelosti glasi: "A sam Gospodin mira neka vam dadne mir uvijek i na svaki način" (2 Sol 3, 16)

11. Mt 19, 21

12. Čini se da je to bio brat Petar Katanski. Bio je obrazovan i plemićkoga roda.

13. Sv. Franjo je brata Egidija primio u Red na spomendan sv. Jurja (23. travnja) ubrzo nakon brata Bernarda, a dvije godine nakon svoga obraćenja.

14. Čini se da je to brat Filip, koji je imao nadimak Longus (Dugi). Taj se uvelike brinuo za "siromašne gospođe", klarise.

15. Lk 18, 13

16. Aludira na tri Reda što ih je utemeljio sv. Franjo.

17. Papa Inocent III je u Rimu 4. listopada 1209. okrunio cara Otona IV, koji je već 18. studenoga 1210. bio svrgnut s vlasti. Umro je g. 1218.

18. Ovu je molitvu sv. Franjo uvrstio u svoju Oporuku.

19. Ovaj provincijski kapitul je održan u Arles-u u Francuskoj 1224, u njemu je sudjelovao i sv. Antun koji je po gradu Padovi, gdje je 13. lipnja 1231. umro, nazvan Padovanski.

20. Ovdje je Sirija zemljopisni pojam. To je obala s unutrašnjošću Male Azije i Egipta. Događaj se zbio u drugoj polovici g. 1212.

21. U latinskom izvorniku stoji: "...in partibus Sclavoniae". Mi smo to preveli izrazom: "...na obali Slavonije", a da pri tom nismo mislili na naš suvremeni pojam Slavonije kaoja se nalazi u međuriječju, između Save i Drave. - Prema sačuvanoj predaji se ne može utvrditi ništa pouzdano gdje se Franjo na našoj hrvatskoj obali iskrcao. Isto tako se ne može ništa pouzdano zaključiti kako dugo je trajalo vrijeme njegova boravka u Dalmaciji, što Toma označuje izrazom: "...facto modico temporis intervallo".

22. "Miramamolin" je apozicija marokanskih sultana. - "Emir-el-mumenin" znači: glavar onih koji vjeruju. - Onda je u Maroku vladao sultan Mohamed-ben Nasser. Godine 1212. su ga pobijedili Španjolci i protjerali na afričko tlo.

23. To je bilo godine 1219.

24. Saraceni (od arap. riječi: šarkim = istočnjaci) - tako su svojevremeno u Španjolskoj zvali Arape, a u vrijeme križarskih ratova su tim imenom općenito nazivani muslimani. - Bio je to egipatski sultan Melek-el-Kamel (1218-38). Kršćanska križarska vojska je od 9. svibnja 1218. opsjedala Damietu. Nakon promjenjive ratne sreće Saraceni su je ondje 29. kolovoza 1219 ametice pobijedili. Nakon toga su vođeni mirovni pregovori dok 26. rujna 1219. nije nanovo planuo oružani sukob. U tom razdoblju mirovanja je sv. Franjo uspio prijeći u saracenski tabor.

25. To je Franjina neutaživa želja za mučeništvom.

26. Mjesto nekoć zvano Mevania danas se zove Bevagna. Prema predaji događaj se zbio između Bevagne i Cannare, nedaleko od Asiza.

27. Mjesto nekoć zvano Graecium, a danas Greccio (Grečo) u Rijetskoj kotlini na jednom proplanku Sabinskoga gorja.

28. To je Trazimensko jezero - danas: Lago Trasimeno ili Lago di Perugia.

29. To je bio papa Honorije III koji je izabran 18. srpnja 1216, a umro je 18. ožujka 1227.

30. Kardinal Hugolin je prvi puta bio papinski legat u Lombardiji i Toskani od 23. siječnja 1217. do 14. rujna 1219; drugi puta je tu službu obavljao na istom području od 14. ožujka 1221. S Franjom se sreo u Firenzi ljeti 1217.

31. U Sv. Pismu se o Isusu govori kao janjetu: Iz 16, 1; 53, 7; Dj 8, 32; Jer 11, 19; Iv 1, 29-36; Otk 5, 6, 8, 12-15, 17, 19, 21-22. - Kao o ovci: Iz 53, 7; Iv 10, 1 i sl. Dj 8, 32

32. Ovdje Toma aludira na glasovitu Franjinu "Pjesmu Brata Sunca" koja još nosi i naslov "Pohvale stvorova". Svetac ju je napisao pučkim talijanskim jezikom.

33. Bilo je to, dakle, 25. prosinca 1223.

34. Evanđelje ovih dviju životinja ne spominje. No, spominju se u zapisanoj predaji već tamo od 4. st., a to ima svoj korijen u proroka Izaije gdje čitamo: "Vol poznaje svoga gospodara, a magarac jasle gospodareve - Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije." (Iz 1, 3) 

 

 

Najave

Župni list "Majka"

list 159

Pastoralne aktivnosti

Plakat MBL 2015

Akcija Caritasa "5 za 1"

caritas

Dovršetak izgradnje crkve

 

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 30 

Broj posjetitelja

DanasDanas328
Ovaj mjesecOvaj mjesec14693
SveukupnoSveukupno1470486
, Powered by Joomla! and designed by SiteGround web hosting