Homilija kardinala Josipa Bozanića

u prigodi završne proslave 800. obljetnice Franjevačkog reda

Zagrebačka katedrala, 19. rujna 2009.

 

 

Zagledanost u raspetoga Krista i otvorenost Evanđelju

 

Liturgijska čitanja: Sir 15,15-20; Ps 19,8-10.15; 1Iv 3,18-24; Iv 15,1-8.

 

Preuzvišeni Apostolski nuncije, oci nadbiskupi i biskupi,

draga Franjevačka obitelji:

mnogopoštovani oci provincijali,

mnopoštovane vrhovne i provincijalne poglavarice,

braćo svećenici, časna braćo franjevci,

drage sestre redovnice,

novaci i novakinje, bogoslovi, sjemeništarci i kandidatice;

poštovana Predsjednice Hrvatske vlade,

poštovani Ministre, poštovani zagrebački Gradonačelniče,

cijenjeni gosti i prijatelji,

dragi vjernici, braćo i sestre u Kristu!

 

1. Danas, na završnici velikoga franjevačkog jubileja, koji sažimlje osamstoljetnu povijest Franjevačkoga reda i karizme, izričem pred vama, dragi pripadnici cijele franjevačke obitelji, tako dragi vam pozdrav "Mir i dobro!", te radosno s vama sudjelujem u ovoj znakovitoj Euharistiji koja je sakrament zajedništva i jedinstva Crkve. U ovom otajstvenom zajedništvu Crkve s Gospodinom, njegova riječ postaje sakramentom i očitovanjem Božje prisutnosti.

Početci Franjina posvećenog života u nasljedovanju Isusa Krista i predanju Crkvi započinju upravo u osluhu riječi Evanđelja. Želeći sâm promijeniti svoj život i približiti se Bogu, Franjo u lutanju traži siromahe i srušene crkve, ali tek u Božjoj riječi, on otkriva volju Božju. Zato je Porcijunkula svugdje gdje je čovjek spreman ostaviti svoja lutanja i svoju volju – pa bila ona protkana i najplemenitijim nakanama; Porcijunkula je mjesto gdje se čovjek u potpunosti predaje preobrazbi i vodstvu Božje riječi.

2. "Ja sam trs, a vi loze" – govori nam Isus u današnjem Evanđelju. Ta slika iz Isusova oproštajnoga govora u dvorani pashalne večere, može nas svojom jasnoćom zaslijepiti do te mjere da previdimo njezinu temeljnu poruku. U Isusovu govoru, punom oproštajne prisnosti i ljubavi, susrećemo sliku u kojoj se jasno razabiru vinogradar, trs i loze, to jest mladice koje izbijaju iz trsa. No, Isus se ne zaustavlja na izvanjskoj slikovitosti vinograda ili dojmljivosti razgranate loze, nego na unutarnjem i prisnom odnosu koji struji između vinogradara, trsa i mladica loze. Narav odnosa između Krista-Trsa i učenika-mladicâ zbijen je u glagol ostati. Ta se riječ u današnjem Evanđelju ponavlja čak sedam puta.

"Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni" (15,4). Ostati na trsu i dopustiti da životna snaga Trsa struji mladicama – jedini je način da mladice donesu rod. Ponavljani glagol 'ostati', koji govori o odnosu između Krista i učenika, ne obistinjuje se samo u pukome "biti zajedno" ili u duhovnosti koja nas čuva samo u osobnom zadovoljstvu i miru, koji nije uznemirivan potrebama ljudi i svijeta. Smisao toga evanđeoskoga ostati u Kristu-Trsu ostvaruje se u donošenju roda: "Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda" (15,5).

3. Draga braćo i sestre, slikom trsa, bogatog ozelenjelim granama i mladicama, mogli bismo lako predočiti razgranato stablo velike Franjevačke obitelji. No, mudrost Evanđelja vodi nas korak dalje i poziva da u iskrenosti vjere pokušamo uočiti snagu odnosa koji franjevačke loze veže s Kristom, istinskim trsom, na kojemu snagu crpi svaka loza koja želi donijeti rod.

Puno je načina koji očituju i čuvaju prisnost između Trsa i loze, između Krista i onih koji učenički slijede njegove stope. Danas mi se, međutim, čini veoma važnim istaknuti onu snagu koju Krist stavlja u srž toga odnosa. To je snaga njegove riječi: "Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam" (15,7). U istinskoj otvorenosti Bogu i zajedništvu, koje se predaje njemu, Riječ prerasta iz nauka u sigurnost života, iz opomene u prepoznatljivost Božje prisutnosti. Ta uzvišena dimenzija Riječi utkana je duboko u duhovnost koju nam je ostavio sveti otac Franjo, đakon Evanđelja Kristova.

Prva rečenica Franjina Pravila života, koje je ostavio svojoj braći, a koje je potvrdio papa Honorije, u središte franjevačkog posvećenja stavlja Evanđelje: "Pravilo i život Manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći" (Pravilo, 1). No, još je izričitija Franjina Oporuka u kojoj piše: "Pošto mi Gospodin dade braće, nitko mi ne pokazivaše što bih morao činiti, nego mi sam Svevišnji objavi, da moram živjeti po načinu svetoga Evanđelja" (Oporuka, 16-17). Neodoljivo je privlačna Franjina navezanost na riječ Evanđelja. Još prije svake zamisli o Redu, o braći i zajednici nasljedovatelja, stoji Franjo – sâm pred riječju Evanđelja. Nakon dugoga traženja i lutanja, tek iz navještaja Evanđelja razaznaje objavljenje Božje volje. U Kristovoj riječi prepoznaje prvoga savjetnika, glas koji treba slušati i kojemu se uvijek treba podlagati. Zato je, svjedoče životopisci, evanđelistar nosio uvijek sa sobom, a na kraju života, prije nego što će usnuti, od braće traži da mu čitaju odlomak iz Ivanova evanđelja.

Veliki poznavatelji njegova duha, s pravom su ga nazvali "življenim Evanđeljem". Razumio je da mudrost života i vjernost "Kristovim stopama" izrastaju iz onoga: ostati u Božjoj riječi. Zanimljivo je da za Franju Evanđelje nije tek pravilo. Ono je "pravilo i život". Življenjem biva prepoznato i drugima povjereno kao pravilo.

4. Braćo i sestre, u Franjinoj navezanosti na Božju riječ i u brizi da Božja riječ ostane u njemu, na jedinstven se način prepoznaje kako odnos s Bogom koji je hranjen njegovom Riječju donosi mnogo roda. 'Rodnost' Riječi kod svetog Franje očitovala se u brizi za siromahe i gubavce, ali i u predanosti propovijedanju onima koji su oskudijevali radošću Evanđelja. Iznimno je vrijedno uočiti kako je Franjin evanđeoski žar veoma brzo oblikovao duhovnost koja je umjela ujediniti i međusobno prožeti molitveno predanje Riječi i apostolsko nastojanje oko plodnosti Riječi.

Odnos između molitve i poslanja, apostolskog ili karitativnog, između kontemplacije i akcije, trajno je aktualna i ponekad vrlo teška briga svake kršćanske zajednice, osobito redovničke. Zapadno je monaštvo zato rado usvojilo benediktinsku misao "Moli i radi". Franjevačka je duhovnost, upravo slijedeći primjer Franjinoga "ostati u Riječi", umjela na jedinstven način povezati molitvu i rad u jednu neodvojivu zbilju. Kao što nije moguće odvojiti život Evanđelja i život pravila, tako je nemoguće odvojiti "duh molitve" od evanđeoskih djela. Djela se hrane molitvom, a molitva pročišćuje djelima.

Veliki franjevački učitelj, sveti Bonaventura, tu je sposobnost ujedinjavanja molitve i poslanja nazvao sursumactio, djelovanjem koje uzdiže k Bogu. Time je u jednu riječ zbio "duh molitve i pobožnosti" te evanđeosku skrb za ljude, pokazujući kako i djelovanje može biti uzdignuće k Bogu. Za vjerne sljedbenike serafskoga oca Franje svako djelovanje, svaki apostolat, svaki oblik služenja, svaki karitativni, studijski, znanstveni ili bilo koji drugi rad, moraju nositi ovaj predznak – sursum, gore, u usmjerenosti prema onom što je gore, ostajući vjerni Apostolovoj riječi "Za onim gore težite, ne za zemaljskim!" (Kol 3,2).

Franjina zagledanost u raspetoga Krista i otvorenost njegova srca Evanđelju u kojemu otkriva što mu je činiti, živi su primjer usmjerenosti prema onom što je gore. No, ta zagledanost nije Franju zatvorila u njegov izolirani svijet, nego ga je uputila u svijet, k ljudima, da se ondje pred ljudima, u poklonstvu raduje Božjoj prisutnosti. Franjo je bio istinski tražitelj i ljubitelj Boga u svakom čovjeku i u svemu stvorenom. Zato i njegova briga za gubavce, i njegovo propovijedanje Evanđelja, i njegova ljubav prema najmanjem stvorenju, postaju svjedočanstvo vjere koja evanđeoskim gledanjem susreće Boga.

Predragi u Kristu, možda smo danas odveć zabrinuti, kako ljudima "donijeti Boga", kako im donijeti njegovu riječ. Franjo, siromašan, slobodan od svega, ljudima nije donosio ništa. On im je samo nastojao otkriti Boga koji je u njima. Zato je neuki Franjo bio pouka svakome učenju onoga doba. Svojom je jednostavnošću prepoznat kao istinski obnovitelj Crkve. Predragi sinovi i kćeri svetoga oca Franje, znajte i danas čuvati to jedinstvo molitve i angažiranoga poslanja u svijetu. Neka zato vaša plodna i svestrana prisutnost u svijetu – u pastoralu, u služenju, u odgoju i poučavanju, u svijetu znanosti i kulture, u brizi za potrebne i za sve stvoreno – nikada ne zapriječi vašu bliskost s Evanđeljem i vašu usmjerenost prema onom što je gore.

5. U osvrtu na osamstoljetnu povijest zacijelo imamo razloga, svi zajedno s vama, zahvaljivati Gospodinu za "milost početaka", milost iz koje je izrastao Franjevački red, ali i novi obnoviteljski korak u povijesti Crkve. Nije moguće danas ne iskazati zahvalnost Gospodinu na milosnome daru što je franjevačko stablo u našemu narodu našlo plodno tlo već od samih početaka franjevačkoga pokreta te da je danas prisutno po razgranatosti svih svojih redova, kao i brojnih redovničkih kongregacija i zajednica.

S posebnom radošću ističem da svi franjevački redovi, kongregacije i družbe koje djeluju u hrvatskome narodu, s većim brojem zajednica djeluju i na području ove mjesne Zagrebačke Crkve. Četiri muška franjevačka reda, Sestre Klarise, osam ženskih franjevačkih kongregacija i družbi, Franjevački svjetovni red, jedan svjetovni institut te zajednica Franjevačke mladeži, veliki su dar Zagrebačkoj nadbiskupiji. Zato se usuđujem reći da je zagrebačka katedrala veoma prikladno mjesto za ovo nacionalno završno franjevačko slavlje.

Predraga Franjevačka obitelji, kao zagrebački nadbiskup, na ovom se mjestu otajstvenoga zajedništva, koje izgrađuje našu crkvenost, usuđujem izgovoriti riječi vašega utemeljitelja: "Gospodin mi je dao braću", da "Gospodin mi je dao braću i sestre". Ovom se priznanju u biskupskom zajedništvu pridružuju i nazočna subraća u Episkopatu. Draga braćo i sestre, Franjino priznanje da mu je Gospodin "dao" braću govori da je svatko od vas dar. Svi ste darovani Crkvi i zato neka vam je najveća radost osjećati se darom u Crkvi. Obdareni ste da budete dar. Neka ta svijest bude uvijek prisutna u oblikovanju vašega poslanja i djelovanja u Crkvi.

6. Franjevačka prisutnost u našemu narodu zaslužuje zahvalnost Crkve i svega hrvatskoga naroda. Na dan preuzimanja službe zagrebačkoga nadbiskupa, 4. listopada 1997. godine, rekao sam na ovom mjestu: "Franjevaštvo je duboko opečatilo kršćanstvo hrvatskoga naroda u našoj povijesti. Naša Crkva i danas zahvaljuje Bogu za brojne duhovne sinove i kćeri sv. Franje. Hrvatskom je narodu, osobito u ovo vrijeme, poterebna franjevačka karizma" (Nastupna propovijed, Službeni vjesnik Nadbiskupije zagrebačke, br. 5, 1997.).

Burna povijest našega naroda neodvojiva je od redovništva i Franjevačkog reda. Redovnička prisutnost prvoga tisućljeća u našim je krajevima bila zaogrnuta benediktinskim plaštem, a u drugom je tisućljeću odjenula franjevačko odijelo. U raznolikosti redovničke prisutnosti kod nas, franjevaštvo je zauzelo posebno i najuočljivije mjesto. Stoga, vi franjevci i franjevke, zajedno sa svim zajednicama franjevačkoga nadahnuća, nosite u našoj Crkvi odgovornost ne samo za svoje zajednice, za svoje provincije i za vjernost svojoj karizmi, nego nosite i veliku odgovornost za sliku i jasnoću redovništva kao takvog u našoj Domovini i hrvatskom narodu. Ta se odgovornost prepoznaje poglavito u crkvenosti življenja vašega poziva. Vlastitost i posebnost nalaze u Crkvi svoj smisao tek ako su utkani u zajedništvo poslanja, u iste brige čitave Crkve.

Uvijek nam prijeti opasnost da duh obnove zamijenimo traganjem za nečim novim – za novim načinima rada, za novim oblicima zajedništva, za novim naslovnicima – ali temeljna snaga obnove ostaje uvijek onaj odnos koji mladice povezuje s Trsom i koji snagom istoga zajedništva sve združuje u jedno biće. Ni jedna mladica ne može donijeti roda sama od sebe. Odsječena od Krista-Trsa, ona vene i umire. Zato u poteškoćama koje osjećate, ne tragajte za izazovima koji će vas angažirati, koji će vam dati nova zanimanja ili nova mjesta prisutnosti u Crkvi i društvu. Novi oblici prisutnosti i djelovanja nisu jamstvo nutarnje novosti i snage života. Ne dajte se olako izazvati svime što se danas nudi. Radije produbljujte brigu da budete redovnički izazov Crkvi i suvremenom čovjeku, poput Franje, koji je ostavio izazove svijeta, pa i izazove same Crkve, te postao izazovom svima – i Crkvi i društvu.

7. Vrijedno je danas prisjetiti se časnih članova Franjevačke obitelji koji su postali poseban izazov mnogim Kristovim vjernicima. Sveti mučenik Nikola Tavelić, sveti služitelj sakramenta pomirenja Leopold Bogdan Mandić, blaženi Jakov Zadranin, blaženi Julijan iz Bala, blažena Marija Propetoga Isusa Petković – umjeli su raznolikost svoga dara ugraditi u svetost Crkve. Njima pridružujemo i niz slugu i službenica Božjih: fra Antu Antića, fra Vendelina Vošnjaka, fra Aleksu Benigara, s. Klaru Žižić. Ovi divni uresi Franjevačkoga reda potiču i obvezuju sve vjerne nasljedovatelje da i danas budu izazov svetošću, po evanđeoskim savjetima poslušnosti, siromaštva i čistoće, u svoj raznolikosti darova i oblika služenja. Raznolikost franjevačkih svetaca, blaženika i slugu Božjih jasno pokazuje da nema oblika poslanja ili službe u kojima se ne bi mogla doseći herojska krjepost i svetost.

8. Blaženi Alojzije Stepinac, i sam član Franjevačkoga svjetovnog reda, prigodom proslave 200. godišnjice posvete franjevačke crkve u Samoboru, 11. listopada 1936., istaknuo je kako franjevački ideal skromnosti i nenavezanosti na svijet i materijalno može biti ozdraviteljska snaga svijetu koji je ranjen razornim materijalizmom. Blaženi Kardinal podsjeća da je sveti Franjo "u svoje doba također gledao groznu pohlepu za užicima, blagom i bogatstvom u ljudskome društvu", ali i uvidio "da za ozdravljenje prilika u ljudskome društvu ne može biti lijek lakomost pojedinaca (...), nego samoodricanje, pobijanje nepravedne pohlepe" (J. BATELJA – C. TOMIĆ [prir.], Alojzije Kardinal Stepinac, nadbiskup zagrebački. Propovijedi, govori, poruke [1934-1940], Zagreb 2000., str. 129). Zbog toga je kardinal Stepinac svetoga oca Franju nazvao "divnim svecem".

U jednoj drugoj prigodi, govoreći o pohlepi i oholosti svijeta, blaženi je Alojzije izrekao i ove riječi: "Ljute su rane čovječanstva! Rane koje ga ubijaju više nego ognjeno tane ili oštra sablja. (...) A može li se naći bolji lijek za to negoli su upravo naši crkveni redovi? (...) Taj lijek izmislio je najbolji liječnik čovječanstva, Spasitelj Isus Krist, kad je po anđeoskim savjetima dao temelj redovničkim zavjetima, čistoći, siromaštvu i poslušnosti." (Isto, str. 138). Braćo i sestre, svojom franjevačkom jednostavnošću i skromnošću, u radikalnosti evanđeoskih zavjeta: čistoće, siromaštva i poslušnosti, budite lijek ovome vremenu i ovome svijetu. Prijateljujući s "gospođom siromaštinom" – kako je Franjo nazivao sveto siromaštvo – uistinu možete biti izazov svijetu, koji siromašan luta u obilju. Bogatstvo vašega siromaštva putokaz je mnogima kako izaći iz siromaštva svoga bogatstva. Vrline redovničkih zavjeta "ludost" su svijetu, ali upravo ta "ludost", zagledana u Krista raspetoga, lijek je ljudima koji su ranjeni "mudrošću svijeta".

9. Predragi franjevci i franjevke, gledajući vaše umijeće da prepoznate svoje poslanje u svakom vremenu Crkve i u svim neprilikama svijeta, uzdam se da ćete i u sadašnjemu trenutku svojom evanđeoskom ljekovitošću biti izazov Crkvi u našoj Domovini. S tim mislima gledam posebno na vas svećenike redovnike u ovoj "svećeničkoj godini" tijekom koje, po produbljivanju svećeničkoga služenja i zajedništva, nastojimo većma obnoviti služiteljsko lice Crkve. Služenje je majka zajedništva, jer samo služenje može roditi zajedništvom. I tu nam sveti Franjo može biti učiteljem. Njegova svijest o pripadnosti mladoj redovničkoj zajednici nije ga odvojila od brige za poslanje Crkve, osobito od brige za autentičnost života onih koji su nositelji svećeničke službe.

U Pismu upućenu braći na kapitulu posebno se obraća svećenicima podsjećajući ih na njihovo euharistijsko dostojanstvo, na svetost koja izvire iz razmatranja dara koji im je udijeljen te piše: "Pazite na svoje dostojanstvo, braćo svećenici, i budite sveti, jer je on svet! I kao što je Gospodin Bog, poradi ovoga otajstva, vas iznad svih počastio, tako i vi, više nego svi, njega ljubite, poštujte i častite (...) O uzvišena poniznosti! O ponizna uzvišenosti, da se Gospodar svemira, Bog i Božji Sin tako snizuje, da se radi našega spasenja skriva pod smjernim obličjem kruha! Braćo, gledajte Božju poniznost i pred njim izlijevajte svoja srca. I vi se ponizujte, da vas on uzvisi! Dakle, ništa od sebe ne zadržavajte sebi, da vas cijele prihvati onaj koji se vama cio dariva" (Pismo drugo, 30-37, str. 195).

Draga braćo u Kristovu svećeništvu, Franjo nas u istome Pismu upozorava da onu istu pobožnost koju gajimo pričešćujući se Kristovim tijelom iskazujemo i kad primamo njegovu Riječ. Doista, svi smo pričesnici Riječi, kako bi ona u nama našla 'tijelo' te bila utjeha i ljubav svima koji su potrebni Božjega ozdravljenja.

10. Braćo i sestre Franjevačke obitelji, osam stotina godina duga je vaša povijest. Duga povijest – rekli bi ljudi. No, Franjo, zagledan u vječnost, daje nam evanđeoske 'ludosti' i smjelosti da se ohrabrimo vidjeti "kratkoću" stoljeća što se nižu iza nas. On je često znao reći: "Počnimo, braćo, služiti Gospodinu Bogu svome jer smo do sada malo što učinili". Osamstota je obljetnica stoga novi početak i ohrabrenje da ono što je pred nama bude više i vrjednije od ovoga što je iza nas. Obljetnice imaju smisla jedino ako nas bogato nadahnuće povijesti otvara budućnosti koja je pred nama.

Draga braćo i sestre, ne zaboravimo da smo svi mladice, da nas godine i životno iskustvo ne pretvaraju u trs nego u mladicu koja je potrebna stalnoga čišćenja i rezanja kako bi se 'zamladila' i donijela obilati rod. A rod će donijeti jedino iz onoga: ostati u Kristu-Trsu koji snagom svoje Riječi i svojih sakramenata uvijek čisti i hrani svaku mladicu novim sokom božanskoga života.

Neka vas, predragi sinovi i kćeri svetoga Franje, na tom putu svetosti svojim zagovorom prati i primjerom nadahnjuje Presveta Bogorodica Marija, koju je Franjo nazvao "palačom" Gospodinovom. A Gospodin neka vam dade svoj mir i obdari vas svojim dobrom. Amen.

 

 

Najave

Župni list "Majka"

list 151

Pastoralne aktivnosti

Plakat MBL 2015

Akcija Caritasa "5 za 1"

caritas

Dovršetak izgradnje crkve

 

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 32 

Broj posjetitelja

DanasDanas664
Ovaj mjesecOvaj mjesec15218
SveukupnoSveukupno1210134
, Powered by Joomla! and designed by SiteGround web hosting