Homilija zagrebačkog nadbiskupa Bozanića u Imotskom

Homilija zagrebačkoga nadbiskupa i metropolita kardinala Josipa Bozanića

u nedjelju 2. kolovoza 2009.

Liturgijska čitanja: Izl 16,2-4. 12-15; Ef 4,17.20-24; Lk 1,26-33;

1. Riječi pripjevnog psalma današnje nedjelje pozivaju nas: "Ono što čusmo i saznasmo, što nam kazivahu oci, predat ćemo budućem koljenu: slavu Gospodnju i silu njegovu" (Ps 78,3-4). Upravo na tragu tih riječi i mi smo se danas okupili ovdje kako bismo se spomenuli onoga što su nam naši stari predajom prenijeli o velikoj sili i snazi Gospodnjoj koja se očitovala i u ovom slikovitom kutku lijepe naše Domovine. I mi želimo taj spomen prenijeti našim mladim naraštajima kako bi znali kojih su korijena mladice i na kojim vrednotama trebaju graditi svoj život.

Današnja svetkovina Gospe od Anđela, zaštitnice ovoga dičnoga grada i cijele Imotske krajine, na poseban nam način svjedoči o kršćanstvu naših predaka koji su u svjetlu vjere znali čitati znakove vremena. Mi smo danas veoma obuzeti znanstvenim dostignućima i tolikim tehničkim mogućnostima da prečesto zaboravljamo koliko smo kao ljudi ograničeni i kako je malo potrebno da nam se poremeti redoviti tijek ovozemnog života. Naši pradjedovi su jasno znali gdje je izvor prave životne mudrosti i odakle čovjeku dolazi istinska snaga za hod kroz život. Svoje su pouzdanje prije svega stavljali u Boga. To je vidljivo i u slavljenju Gospe od Anđela ovdje u Imotskome.

Zahvaljujući na udruženom pozivu mnogopoštovanog provincijala Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita, o. Željka Tolića te župnika i gvardijana u Imotskom, fra Zorana Kutleše, kao i svesrdnoj potpori poziva sa strane mons. Marina Barišića, splitsko-makarskog nadbiskupa i metropolita, koji je u ovom slavlju zastupljen po svom generalnom vikaru mons. Ivanu Ćubeliću, danas radosno s vama slavim nebesku zaštitnicu grada Imotskog i Imotske krajine. Pozdravljam sve vas, predraga braćo i sestre u Kristu, vas drage Imoćane koje je odgojila ova hrvatska gruda ponosne Imotske krajine, sve vas hodočasnike i goste, posebno hodočasnike iz susjedne Hercegovine. S dužnim poštovanjem pozdravljam sve predstavnike građanskih vlasti. Pozdravljam posebno djecu i mlade, roditelje, očeve i majke, bake i djedove, bolesne i sve starije osobe. S posebnim raspoloženjem srca pozdravljam subraću svećenike, dijecezanske i redovničke te časne sestre redovnice.

2. Ovo je slavlje godišnja prigoda kojom se spominjemo oslobađanja Imotske krajine od osmanlijskog jarma. Naime, Imotska je krajina potkraj 15. stoljeća pala pod tursku vlast i narednih 200 godina dijelila tešku sudbinu tolikih okupiranih hrvatskih krajeva. Brojni su se naraštaji rađali i umirali ne znajući što je to sloboda. I konačno, upravo na današnji dan, 2. kolovoza 1717. godine, kršćanska vojska uspjela je osloboditi Imotsku krajinu. Kakva je to morala biti radost i koliko ushićenje, nakon dva stoljeća doživjeti slobodu u kojoj čovjek može bez straha živjeti svoj nacionalni i vjerski identitet.

Zato je toga dana gradom Imotskim i cijelom Imotskom krajinom odjekivala pjesma: "Tebe Boga hvalimo" i zahvalna molitva koju je predvodio tadašnji imotski gvardijan fra Stipan Vrljić. A budući da se toga dana u Crkvi slavio blagdan Gospe od Anđela vjerni je puk upravo u njezinom zagovoru prepoznao onu presudnu snagu koja mu je omogućila pobjedu u boju. A fra Stipan je odmah dao naslikati Gospinu sliku koja će kasnije biti postavljena u crkvicu podno imotske tvrđave te će do dana današnjega ostati podsjetnikom na slavne dane oslobođenja od turskih osvajača, ali i simbol vjernosti Bogu ljudi ovoga kraja.

3. Danas nam se valja prisjetiti i štovanja koje franjevci diljem svijeta, po uzoru na svetoga Franju Asiškoga, iskazuju svetoj Mariji Anđeoskoj. Na osobit način trebamo to učiniti upravo ove godine kad se spominjemo 800. obljetnice utemeljenja Reda manje braće. Naime 1209. godine papa Inocent III. odobrio je Pravilo koje je sastavio sv. Franjo za svoju subraću. Tako je rođen franjevački red koji će na razini opće Crkve donijeti snažnu duhovnu obnovu i svojim djelovanjem ostaviti neizbrisiv trag u mnogim dijelovima svijeta, a osobito u povijesti i sadašnjosti Crkve na ovim našim prostorima Hrvatske kao i susjedne Bosne i Hercegovine. Upravo crkva Gospe od Anđela ili Svete Marije Anđeoske u dolini podno Asiza ima posebno značenje za sve franjevačke zajednice te ju se naziva majkom svih franjevačkih crkava.

To je danas jedna od većih crkava u katoličkom svijetu koja poput škrinje u svojoj nutrini čuva neprocjenjivo blago, malu crkvicu koju je sveti Franjo vlastitim rukama obnavljao. U toj se crkvici zbio presudni događaj koji će promijeniti i usmjeriti njegov život. U veljači 1208. godine, na blagdan sv. Mateja, Franjo je sudjelovao na misi. Posebno ga se dojmio odlomak iz 10. poglavlja Matejevog evanđelja u kojem Isus poručuje svojim učenicima: "Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Ta vrijedan je radnik hrane svoje!" (Mt 10,9-10).

Životopisci kažu da je, čuvši te riječi, uskliknuo: "To je ono što tražim, to je ono što svim srcem želim!". Poučen i zahvaćen Božjom riječju Franjo je obukao habit i opasao se konopom te tako započeo povijest jednog plemenitog duhovnog pokreta. U svojoj je oporuci početke Reda manje braće sv. Franjo ovako sažeo: "I pošto mi Gospodin dade braću, nitko mi ne pokazivaše što bih morao činiti, nego mi sam Svevišnji objavi, da moram živjeti po načinu svetoga Evanđelja. I ja sam to dao jednostavno napisati s malo riječi, i gospodin mi papa potvrdi" (OR 14-15).

Uz sve to Franjo se pobrinuo da upravo na današnji blagdan u toj crkvici, a potom se to proširilo na sve franjevačke crkve i na sve župne crkve, vjernici mogu primiti potpuni oprost od vremenitih kazna za grijehe. "Sve vas želim poslati u raj" – tim je riječima sveti Franjo vjernicima okupljenim u Porcijunkuli 2. kolovoza 1216. godine objavio da je od pape Honorija III. izmolio potpuni oprost za sve koji posjete tu crkvicu, ispovjede se i pokaju. Od tada pa do danas, svi koji od podneva 1. kolovoza do pola noći 2. kolovoza pohode neku franjevačku ili pak župnu crkvu, ispovjede se te sudjeluju na misi i pričeste se, izmole Vjerovanje, Oče naš i molitvu po nakani Svetoga Oca, mogu za sebe i svoje pokojne dobiti potpuni oprost. Pozivam vas i potičem, braćo i sestre, da iskoristite tu mogućnost koju nam Crkva upravo danas nudi, i neka to svima nama, kao nekoć svetome Franji, bude poticaj na obraćenje i povratak Bogu. Svatko je od nas grešan i potrebit Božjega milosrđa i praštanja.

4. Draga braćo i sestre, poput svetoga Franje i mi se usredotočimo na Božju riječ koja nam je naviještena i pokušajmo iz nje iščitati poruku, poticaj i smjernice za svakodnevni život. U prvom smo čitanju upoznali muke Mojsija i Arona s narodom koji teško proživljava hod kroz pustinju i počinje mrmljati žaleći za egipatskim loncima. Mogli bismo reći da ih je zbog gladi i žeđi svladalo malodušje i očaj. U svakoj malo većoj životnoj kušnji svatko se od nas može naći u takvoj situaciji, žaleći pritom za nekim starim vremenima, a ne otkrivajući šansu za nove uzlete.

I naš sadašnji trenutak pun je izazova, a napose snažno obilježen teškom ekonomsko-financijskom krizom koja ima svjetske razmjere, a kojih se dublji korijeni ni perspektive ne žele dodirnuti. Sa svih smo strana pritisnuti lošim vijestima i prognozama. U sadašnjemu društvenom trenutku veoma se duboko usađuje osjećaj straha. Glasno se predviđaju poteškoće i nesigurnosti, sve do zatvaranja u ozračje nepodnošljive budućnosti. Strah pred sutrašnjicom ispunja mnoga srca tjeskobom i malodušjem. U opasnosti smo da poput Židova u pustinji ne vidimo izlaza i žalimo za nekim prošlim vremenima. Jesu li ta vremena uistinu bila bolja? Ili smo zaboravili kakve su bile prilike u kojima smo živjeli i podnosili tegobu dana i režima?

Sadašnja ekonomsko-financijska kriza govori o dubljoj krizi sustava gospodarske, političke i kulturne moći. Ona pogađa pojedince, obitelji i čitava društva te sve poziva na preispitivanje načina rada i života. Potrebno je objektivno upozoriti na uzroke koji su do ovoga doveli, sa sviješću da smo kao kršćani pozvani biti nositelji nade, ne samo riječima nego i djelima.

5. Naše suvremeno društvo stvara velike količine dobara, ali ih ujedno brzo troši. Umnaža životne ponude: dojmove, osjećaje, iskustva. Stvara umjetne vrijednosti kako bi se još više moglo trošiti, povećavajući žurbu i nemir. Rađa neprestane promjene, pokretljivost, izvanjska događanja, obilje predstava..., no, istodobno proizvodi tjeskobu i životni umor. Sve se to pretvara u krhotine življenja, u površno skupljanje nepovezanih dijelova koji čovjeka ostavljaju nezadovoljnim, razočaranim i praznim.

Moderno društvo prisiljava nas da stavimo u središte: stvari, novac, bogatstvo, uspjeh, zaboravljajući čovjekove prave vrijednosti: zajedništvo, solidarnost, vjeru, nadu... U kontekstu govora koji sustavno usađuje malodušje, mi vjernici pozvani smo da, kao Crkva i kao pojedinci, svjedočimo blizinu svima koji su u potrebi. Kao kršćani, po riječima svetoga Pavla, nalazimo istinu u Isusu te nam je "odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propast, ... i obući novog čovjeka... u pravednosti i svetosti istine" (Ef 4, 22. 24).

Kao vjernici znamo da su kušnje sastavni dio života, ali one nipošto ne smiju biti izlikom za stvaranje ozračja malodušnosti ili, ne daj Bože, očaja. Svaka kriza i svaki problem imaju rješenje i rok trajanja. Ujedno svaka je kriza šansa za novi početak i prilika za obnovu i propitkivanje životnih prioriteta. Napose gospodarska kriza je jedinstvena prilika da zastanemo i upitamo se na kojim temeljima gradimo svoj život? Kriza je jedinstveno vrijeme za pokazivanje blizine i solidarnosti jednih prema drugima, napose prema onima koji zbog raznih životnih okolnosti na osobit način osjećaju teret neimaštine.

6. Predragi vjernici, dok danas u ovom slavlju zahvaljujemo Bogu i zagovoru Gospe od Anđela za dobivene milosti, spomenimo se kako smo kao narod često osjetili i bili svjedoci providonosnih Božjih zahvata. Kada nam se činilo da smo zaboravljeni, naša je snaga bila u tome da mi nismo zaboravili Boga. Kad razmatramo o pogibeljima u kojima smo se našli i kao pojedinci i kao hrvatski narod, samo nerazuman i nepromišljen čovjek može reći da se povijest odigrala i odigrava po ljudskoj logici.

Ne mogu se u ovom trenutku ne prisjetiti i ne osvrnuti na vrijeme Domovinskog rata, kada je u našoj domovini Hrvatskoj na osobit način solidarnost bila na djelu. Bila je na djelu međusobna blizina i povezanost unatoč teškim nevoljama kroz koje smo prolazili. Solidarna ljubav je u to vrijeme bila silno domišljata i Bogu hvala nitko tada nije bio gladan i žedan, gol i bos, niti pak ostavljen na ulici. Snaga te solidarne ljubavi i danas među nama mora doći do izražaja.

Ozračje koje se danas, osobito posredstvom određenih medija, uporno nameće u našoj Domovini je nepovjerenje i pesimizam. Kao da se neki takmiče kako će što više blata nabaciti na Hrvatsku, sve do mjere mržnje i prezira. Ponekad se dobiva dojam da u medijima samo turisti o Hrvatskoj govore pozitivno i sa simpatijom. Promiče se niska razina interesa koja rađa nisku, vulgarnu i banalnu razinu zabave.

'Želim zabavu i ništa me drugo ne zanima'. To je slogan koji odražava stanje duha od kojega se ne može očekivati poštovanje života, bogobojaznost i odgovornost. U toj rečenici nema ničega na što bi se moglo osloniti, što bi obvezivalo. No, taj slogan nosi u sebi mnoge opasnosti. Jedna je od njih svakako gubitak svoga doma, osjećaj koji ne osigurava budućnost.

Umrežen svijet, odgajan na prividu zabave, može biti itekako stran, otuđujući svijet. Krizu današnjega vremena mogli bismo opisati kao iskorjenjivanje osobe iz društveno-povijesno-kulturnog tkiva u kojem je rođena, rasla i odgajana. Ovdje leže i razlozi buke oko pitanja rada nedjeljom. Tu krizu moguće je riješiti samo ponovnim, dubljim, usklađenim ukorjenjivanjem u domovinu u kojoj je čovjek rođen i u čiju je povijest i tradiciju uključen. Sve je to moguće samo uz jedan temeljni preduvjet. Svatko se mora osjetiti "ukorijenjenim" u vlastitoj domovini.

7. "Lijepa naša domovino", riječi su koje zvuče prisno i drage su nam. Znamo, međutim, da ima ljudi koji ju ne žele ni lijepom ni našom, a mi znamo koji je put da ona, bez imalo sebičnosti i s puno poštovanja drugih, bude mjesto gdje će ljudi jedni drugima biti svoji.

Uistinu, ima puno razloga da budemo sretni što živimo u ovakvoj Domovini, o tome nam svjedoče gosti koji Hrvatsku rado pohađaju. Stoga pitam i sebe i vas: zar je moguće da s darovima koje nam je Bog povjerio ne uspijevamo raditi na dobrobit svih i živjeti u zadovoljstvu? To nipošto ne isključuje poteškoće. Nadbiskup Stepinac nam ovako poručuje: "Nijedna dobra stvar ne ide bez poteškoća. Što je stvar bolja, to više poteškoća ima na svome putu. Nažalost postavljali su se klipovi plemenitim nastojanjima i ondje gdje nije trebalo" (Nagovor delegaciji KA prigodom čestitanja Nove godine, 31. prosinca 1937.; prema: J. BATELJA [prir.], Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački. Propovijedi, govori, poruke [1934-1940], Zagreb 2000., str. 217).

Stoga postavljamo pitanje: Može li se danas u Hrvatskoj jače čuti glas dobra? Vjerujem da još ima snage da sve što je na tragu dobra oslobodimo od klipova i podmetanja, da pronađemo zajednički jezik koji razumiju svi ljudi bez obzira na svjetonazor. U takvome govoru riječ domoljublje ima snagu i smisao.

8. Crkva se ne bori za političku vlast. To nije njezina ni želja niti poslanje. "Crkva nema tehničkih rješenja koja bi mogla ponuditi i ne traži za sebe ma i najmanje pravo miješanja u politiku države. Ipak, ona mora ispuniti poslanje istine, u svakom vremenu i u svim okolnostima, poradi izgradnje društva po mjeri čovjeka, njegova dostojanstva i poziva" (Benedikt XVI., Caritas in veritate, 9). Stoga Crkva i danas u Hrvatskoj, slobodna od želje za vlašću, poziva sve, i pojedince, i političke i sindikalne organizacije, na odgovornost, zajedništvo, pomoć i suradnju u rješavanju teških gospodarskih prilika. Nije ovo vrijeme za neodgovorna eksperimentiranja, stjecanje jeftine popularnosti te traženje samo uskih pojedinačnih ili stranačkih interesa.

Hrvatska nas danas poziva na pravednost. Nismo pozvani na nekakvu jednostavnu, općenitu pravednost. Potrebno je izgraditi čvrst, postojan i nerazrješiv odnos između pravednosti i solidarnosti. Nema pravednosti bez solidarnosti i nema solidarnosti bez pravednosti! Postoji savez između pravednosti i solidarnosti koji je potrebno ponovo pronaći, izgraditi i osigurati.

Narod i Domovinu trebamo ljubiti. Tu prije svega mislim na ljubav koju nam svojim velikim i svijetlim primjerom svjedoči blaženi Alojzije Stepinac. Molimo za Domovinu, sigurni da "ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji" (Ps 127, 1). Kao Crkva pozvani smo moliti za našu domovinu Hrvatsku i za sve koji u njoj žive, jer za Crkvu su svi djeca Božja pozvana da budu Kristova braća i sestre: vjernici i nevjernici, kršćani i sljedbenici drugih religija, katolici i pripadnici drugih vjeroispovijesti. Molimo za Domovinu i velika će biti radost naša zbog uloženih napora. Trud će postati plodan, jer će rad ljudskih ruku biti blagoslovljen.

9. Draga braćo i sestre, vrijeme krize je i prigoda za propitkivanje vjere i pouzdanja u Boga. Današnji evanđeoski dijalog u kojem je opisan izvještaj o navještenju obavijen je šutnjom. To je šutnja koja rađa Riječ. Marijina šutnja je šutnja slušanja, ispunjena pozornošću, poštovanjem i sudjelovanjem u poruci koja dolazi odozgor. Šutnja Mariji omogućuje da prihvati zahtjev osobitog Božjeg prijedloga i ponude koja ju nadilazi. "Samo Riječ Božja ostaje", rekao je Benedikt XVI. na Biskupskoj sinodi u listopadu prošle godine.

Predraga braćo i sestre, blaženi Alojzije Stepinac posvjedočio je: "Nema sumnje, da je jedna od najljepših odlika hrvatskog narodnog bića u prošlosti bila nastojanje kako bi svoj narodni život doveo u sklad s načelima objavljene istine Božje. I to ne samo onda, kad je iz toga mogao izbijati koristi, nego i onda kada mu je to bilo gorko" (J. BATELJA – C. TOMIĆ [prir.], Alojzije Kardinal Stepinac, nadbiskup zagrebački. Propovijedi, govori, poruke [1941-1946], Zagreb 1996., str. 98).

Gospodin Isus na toliko mjesta jednostavno kaže, idi vjera te tvoja spasila, ili pak vjeruj i bit će ti. A vjera se, braćo i sestre, najbolje jača molitvom i sakramentima, napose po Euharistiji i ispovijedi. Kakva je danas molitva u našim obiteljima? Volio bih da svatko do vas u iskrenosti srca odgovori na to pitanje? Majke i očevi, blagoslivljate li svoju djecu? Djeco, molite li vi za svoje roditelje? Započinju li naši dani zahvalom za novo jutro i završavaju li zahvalom za tolika dobra koja smo tijekom dana primili? Sjetimo li se na početku svakoga blagovanja izreći hvalu Gospodinu i zamoliti ga za blagoslov? Započinje li svaki naš posao ili pak putovanje znakom križa i barem kratkim zazivom za dobar učinak ili sretan i siguran put. Sjetimo li se u molitvama i onih koji obnašaju važne službe na opće dobro? Molimo li da i njih Gospodin obdari mudrošću i razboritošću u donošenju odluka?

Molitva, razgovor s Bogom, klanjanje pred njim u poniznosti, zahvalnosti i djetinjoj odanosti, hrani našu vjeru i ispunja našu dušu mirom i sigurnošću. Vratimo molitvu u naše obitelji. Vratimo Boga u naše planove, jer bez Njega ne možemo učiniti ništa što će biti trajno i prožeto blagoslovom. Gdje je molitva tu je i blagoslov. A blagoslov je tako potreban našim obiteljima koje su izložene tolikim iskušenjima. Toliko se supružnika udaljuje jedno od drugih, sreću traže na drugim mjestima, izlaz vide u rastavi. Djecu nam vrebaju droga, ljenčarenje i gubitak smisla. Zato svoje obitelji, svoje supružnike, svoju djecu svaki dan pokrivajte plaštom blagoslova. "Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!" (Lk 11, 9), kaže Isus. Prihvatimo, predragi vjernici, Isusov poziv s povjerenjem i otvorena srca.

10. Prije malo više od mjesec dana, na svetkovinu Presvetog Srca Isusova, Sveti Otac je proglasio Svećeničku godinu u povodu 150. obljetnice smrti svetoga arškog župnika Ivana Marije Vianneya. Znano mi je koliki su revni svećenici djelovali u ovome gradu i okolici dajući svoj doprinos i duhovnoj i materijalnoj izgradnji ovoga kraja. Isto tako znam za brojna svećenička i redovnička zvanja koja su ponikla u vašim obiteljima. Molite, braćo i sestre, za svoje svećenike često i žarko da uvijek ostanu vjerni svojem poslanju i pozivu koji su od Boga primili. Molite da Bog i dalje blagoslivlje vaše obitelji svećeničkim i redovničkim zvanjima, jer su nam danas tako potrebni sveti i oduševljeni svećenici, redovnici i redovnice, koji će uprisutnjivati Kristovu radosnu vijest u ovom našem vremenu.

I dok vam svima čestitam blagdan nebeske zaštitnice sve vas pozivam da odvažno živite svoj kršćanski poziv ljubeći Boga i živeći prema njegovim zapovijedima. A na tom putu neka vas prati zagovor i zaštita Isusove i naše Majke, Gospe od Anđela. Amen.

 

 

Najave

Župni list "Majka"

list 166

Pastoralne aktivnosti

pastoralnaktivn zupe2

Akcija Caritasa "5 za 1"

caritas

Dovršetak izgradnje crkve

 

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 75 

Broj posjetitelja

DanasDanas457
Ovaj mjesecOvaj mjesec13867
SveukupnoSveukupno1843675
, Powered by Joomla! and designed by SiteGround web hosting