Red svete Klare

s. M. Tarzicija Čičmak

Autor priloga je sestra Reda sv. Klare.

Red sv. Klare ili Siromašnih sestara sv. Klare, puč­ki - klarise, Drugi je franjevački red i svoje ime nosi po utemeljiteljici sv. Klari Asiškoj. Početak Reda ve­zan je uz Cvjetnicu 1212. g. kada je sv. Klara napu­stila očinsku kuću, a time i svoj plemićki stalež, te se pridružila sv. Franji i njegovu bratstvu da u Crkvi slijedi siromašnoga Krista. Klara i njezine sestre na­stanile su se u samostanu Svetoga Damjana, u blizini grada Asiza (u Italiji), gdje su živjele eremitskim na­činom života, prema pravilu forma vitae, koje im je napisao sv. Franjo.

1. Počeci i značajke Reda

Klarise su jedan od posljednjih velikih monaških redova u povijesti Crkve. Kad je Red nastajao, kon­templativne obitelji (benediktinske, cistercitske i kartuzijanske) imale su već iza sebe čvrstu predaju. Čvrsto ukorijenjene u seosku sredinu, prilagođene feudalnome ustrojstvu onodobnoga društva, te su zajednice i nehotice preuzele običaj koji su započe­li pustinjski Oci: krut život, teški poljodjelski rad i asketski život osamljenosti radi Boga, pod vodstvom opata. Takav je način života po nekim vidicima od­govarao patrijarhalnom životu biblijskih vremena.

Sv. Klara imala je nadohvat primjere već dobro pro­kušanog monaškog života. Od njih je mudro posudi­la raznolike elemente srodne njezinome naumu, ali im je istovremeno pripojila druge elemente koji su urodili osebujnošću vlastite karizme. U odnosu na druge monaške redove, osobito ženske, red klarisa se pojavio u posve drugačijim društvenim uvjetima. Gradski život, gotovo zaboravljen nakon propasti Rimskoga Carstva, ponovno je oživio u XIII. stolje­ću. Društvo se stalo otvarati potrošačkom razdoblju. XIII. stoljeće, naročito plodno, puno životne snage, nabijeno svakovrsnim podstrecima, stvorilo je na svim područjima prve tragove moderne civilizacije. Ta kronološka podudarnost odigrala je nezanemarivu ulogu u franjevačkoj duhovnosti uopće, te u nači­nu monaškoga života koji je vlastit klarisama.

U postanku Manje braće i Siromašnih sestara - kla­risa postoji ista činjenica: nekoliko braće oko Franje, nekoliko sestara oko Klare, sakupljenih da se među­sobno pomažu u zajedničkom življenju evanđelja i obnove ne toliko život prvobitne Crkve (svojstveno monasima u strogom smislu riječi), opisan u Djelima apostolskim 2, koliko iskustvo Isusovih učenika. To je život apostola okupljenih oko Krista, priljubljenih uza nj svim srcem, sjedinjenih s njime, koji su, za­hvaljujući njemu postali braća i koji su, doslovno, išli njegovim stopama putovima Palestine. Stoga brat­stvo i jednostavnost odnosa zauzimaju veliko mjesto u franjevačko-klarijanskom životu. Kada je želja za novcem, čini se, postala jedina društvena vrijednost, Klara i Franjo su očitovali svoju volju za korjenitim odreknućem radi nasljedovanja siromašnoga Krista i njegove presvete Majke (usp. PK1 6, 7). Odrekavši se svakoga vlasništva, živjeli su jednostavno, od rada i milostinje. Takav život siromaštva, potpunoga predanja providnosti, preko poziva na velikodušnost drugih, dao je cijelome franjevačkom redu milost da duboko zahvati pravi smisao siromaštva. Evanđelje, bratstvo i siromaštvo jesu temeljne sastavnice franje­vačke duhovnosti koje su duboko obilježavale način monaškoga života što ga je započela sveta Klara.

Uključenje klarisa u gradsku sredinu dalo im je ta­kođer još neke izvorne crte. Samostan Svetoga Da­mjana, u kojemu je Klara živjela, a koji je nekada pri­padao benediktinskome redu, bio je iz sigurnosnih razloga neposredno izvan gradskih zidina. Ipak, općenito su se samostani osnivali u osami, daleko od gradskih središta. Štoviše, u mnogim slučajevima su se gradovi razvili oko samostana. Naprotiv, sa­mostani klarisa gotovo su se uvijek osnivali u pred­građima gradova, često među radničkim pukom i, veoma ubrzo, unutar samih zidina. U takvim uvjeti­ma život sakriven u Bogu, kakvim ga je željela sveta Klara, nije mogao poprimiti oblik nekog monaškog bijega u pustinju. A da bi se osigurala nužna osama, uspostavljena je stroga klauzura (zidovi i rešetke): stoga su klarise dobile nadimak »zatvorene gospo­đe« ili »zatvorenice«.

Takva prisutnost u gradu omogućila im je da žive potpuno siromaštvo: bez ikakve potrebe za velikim posjedima; dostajao im je ručni rad unutar samosta­na te prošnja milostinje. Takvo sudjelovanje u živo­tu siromaha, među kojima su klarise živjele, bilo je nešto posve novo za klauzurne redovnice, što je - i to ne malo - uzbunilo crkvene vlasti. Klara se mora­la zbog toga cijeloga života boriti da očuva vjernost svojemu idealu i dokaže kako ga je moguće živjeti. Red svete Klare pokazuje, napokon, svoju izvornost u tome što ima vlastito Pravilo, koje je sastavila sama utemeljiteljica, koja ga je živjela kao franjevačka klauzurna monahinja gotovo četrdeset godina prije ne­goli ga je uzakonila. Mnogi ženski kontemplativni redovi jednostavno su prihvatili Pravilo braće mo­naha (muškaraca). Druge, kao dominikanke, koje su nastale 1206. godine, dakle malo prije klarisa, pri­mile su Pravilo od duhovnoga Učitelja koji nije bio iskusio njihov monaški život.

2. Pravila života

Klara nije kod Manje braće nalazila točan ekvivalent onoga što je htjela živjeti. Ona je, doista, živjela u ve­likom duhovnom jedinstvu s braćom koja su stav­ljala naglasak na molitvu, prošnju i kontemplaciju, povlačeći se u samotišta. Ali oni su također provo­dili aktivan život putujućega propovijedanja i služe­nja (primjerice, kod gubavaca). Premda prihvaćajući svom svojom dušom duhovnost svetoga Franje kao vlastitu i nazivajući se njegovom biljčicom, Klara je prenijela u svoj kontemplativni život, i svojom osob­nošću obogatila, evanđeoski ideal što su ga živjela braća. To što su ona i njezine susestre živjele, pohra­nila je u svojemu Pravilu. Zbog toga su u Pravilu potpuno odsutni apriorizmi i ona mu daje ton rav­noteže i ljudske topline, koji su vidljivi u mnogim stavcima. Njegova izvornost jasno se pokazuje kada pogledamo druga stara monaška Pravila.

Benediktinsko pravilo, prvo veliko Pravilo na Za­padu, prava je rasprava monaškoga života, puna biblijskih i evanđeoskih navoda, koje organizira, na što mogući bolji način i točno, život u zajednici za Boga, određujući stupnjeve kojima se uzdiže k nje­mu i ustrajavajući na jednoj od bitnih službi monaha u Crkvi: pjevanju Božanskoga časoslova. Karmelsko pravilo, veoma snažno obilježeno poslanicama svetoga Pavla, smješta monaški život, u liniji prvih pustinjskih Otaca, kao u središte samotne bitke (važ­nost ćelije) protiv sila zla. U kartuzijanskoj duhovno­sti traženje samoće, kao bitnog sredstva da se nađe Boga, dovodi do gotovo pustinjačkog života.

U Pravilu svete Klare, u kojemu osjećamo također dah velike i snažne hrabrosti, monaški život popri­ma značenje skrivenog života ljubavne prisnosti s Bogom, kao u najskrovitijoj ćeliji u kući. Sveta Klara htjela je živjeti život više kontemplativan i franje­vački nego monaški. Iz monaškoga života je preu­zela sastavnice koje pogoduju kontemplaciji: šutnju i klauzuru, a da nije žrtvovala ništa od franjevačkog ideala: prvenstvo ljubavnog zaleta prema Kristu u zajednici učenika. Kod dominikanaca i dominikan-ki, nastalih tek koju godinu prije Reda svetoga Da-mjana, kako se u početku zvao, može se zapaziti isti zajedničarski smisao i isti elementi siromašnog i jed­nostavnog života u radosti, ali je življenje duha ra­zličito; geslo dominikanskoga reda, upoznati da se može ljubiti, vodi do potpuno različitog duhovnog puta, više razumskog.

U svjetlu ovih jednostavnih poređenja, poziv svete Klare pojavljuje se jasno kao polet ljubavi cijeloga bića prema Isusu Kristu, korjenita privrženost nje­govu evanđelju i njegovoj Crkvi. U radosti potpune, ponizne i pouzdane ovisnosti pred Ocem, u zajed­ništvu, uzajamnoj sestrinskoj i jednostavnoj pomoći kakva vlada među djecom Božjom, u velikodušnosti koja ništa ne odbija slobodnim nadahnućima Duha.

3. Sveta Klara Asiška

Asiz je u prvoj polovici XIII. stoljeća bio grad osred­nje važnosti. Smješten u središtu umbrijske doline, poznavao je prevrate nalik onima u većim središti­ma vojvodine Spoleto. Uvučen u naizmjenične pre­pirke između papinstva i cara, osobito počevši od 1197.-1198. g., to jest od trenutka smrti Henrika VI., koja je ostavila ispražnjeno mjesto, nastojao je svim sredstvima potvrditi vlastitu političku i ekonomsku autonomiju. Grad je upoznao razne faze formiranja talijanske komune onih godina: unutrašnju borbu između maiores ili boni homines (plemića) te minores ili homines populi (građana); borbu protiv obližnje feudalne gospode, radi potvrde vlastitog prava nad gradskom okolicom; napokon, borbu s obližnjim gradovima (posebno Peruđom), koji su stavljali u opasnost njegovu političku autonomiju i ekonomsko preživljavanje. Ovo stanje neprestanog ratovanja, i unutar grada i izvan njega, podupirale su u prvoj polovici XIII. stoljeća napetosti između cara Fridriha II. te papa koji su od središnje Italije, a napose Um-brije, načinili osobiti teren sukoba. Ovo ratno stanje nije priječilo, s druge strane, da se upravo tih istih godina ostvari demografski i ekonomski rast kakav se nije nikada dogodio u prijašnjim stoljećima. Potvr­da Komune značila je oblikovanje novih društvenih i ekonomskih odnosa te potvrdu novih djelatnosti i novih staleža: trgovaca, javnih bilježnika, liječnika, mesara, brijača, carinika, postolara, klesara, krojača, pekara, mlinara, i tako dalje.

Klarina obitelj, za razliku od Franjine, nije potje­cala iz ovih novonastalih staleža; ona je, naprotiv, sačinjavala dio one skupine maiores (većih), koji su se borili i priječili uspon minores (manjih). Klara se rodila 1194., od oca Favaronea di Offreduccio di Bernardino i majke Hortulane. Bila je »dosta slavna roda»; njezin je otac bio miles (vitez) i cijela je njego­va obitelj pripadala viteškom plemstvu. Kuća u ko­joj se rodila Klara bila je tipični aristokratski domus grada središnje Italije. Njezina se obitelj već više od pedeset godina prije uklopila u urbani sustav Asiza, u kući smještenoj na mjestu od posebne urbanističke važnosti, u blizini crkve Svetog Rufina, na povišem dijelu grada. U strukturi aristokratskog domusa nala­zio se prostor pridržan za žene. U tom dijelu kuće, u tom odjelu za žene sastavljenom od nekoliko soba, u kojemu se odvijao najveći dio dana, rodila se Klara; tu je proživjela prve godine svoga života, u doticaju gotovo isključivo sa ženama. Među tim ženama, ona koja je zasigurno izvršila velik utjecaj na djevojčicu Klaru, bila je majka Hortulana. Hortulana je bila po­drijetlom iz aristokratske obitelji, udala se za Fava­ronea, sina Offreduccija, člana jedne od najugledni­jih asiških obitelji; mnogo je hodočastila, išla je čak u Rim i k Svetom Jakovu u Compostellu, zatim Sve­tom Mihaelu na Garganu i napokon u Svetu zemlju. Radi se o tradicionalnim hodočašćima u XII. i XIII. stoljeću.

Pored domusa velikaške obitelji, i oko njega, nalazio se splet solidarnosti sačinjen od udruženja. Riječ je o zadruzi obiteljskih skupina međusobno povezanih ekonomskim, ženidbenim i političkim vezama. Obi­teljski život bio je stoga zatvoren i poduprt širim si­stemom pripadnosti. Ponekad je gradski život pore­metio također i skupinu aristokratskih žena koje su živjele pored Trga svetog Rufina. Takav je slučaj bio građanski rat koji je podijelio stanovnike Asiza na dvije stranke. Klarina obitelj pripadala je maiores, na­suprot kojih se svrstavaju minores, koji sad već čine većinu populacije. Sukob je bio žestok: svi maiores sa svojim obiteljima, netko prije, netko kasnije, bili su prisiljeni na izgnanstvo. Također su Favarone i nje­gova obitelj morali napustiti grad. Izabrali su obli­žnju Peruđu kojoj je bilo važno podržati građanski rat koji slabi suparnički grad Asiz. Rat je bio dugo­trajan i krvav. Maiores su bili, u određenom smislu, bolji i, uz podršku Peruđe, porazili su kod Collestra-de gradsku vojsku, u kojoj se borio Franjo, sin Petra Bernardona. Ta bitka nije ipak bila odlučujuća: sama Klara morat će čekati još mnogo godina prije no što se bude mogla vratiti u svoju kuću u Asizu.

Klara je u Peruđi opet našla mnogo aristokratskih obitelji iz Asiza. Ništa se ne zna o njezinu boravištu u gradu; ono što je ipak sigurno, jest to da kad je kasnije odlučila podići redovničku zajednicu novog tipa, među prvim i vjernijm drugaricama našla je upravo neke mlade žene koje je upoznala za vrijeme svog peruđinskog izbjeglištva. Vjerojatno je da su nevolje, izazvane novim stanjem izbjeglica, stvorile uske veze i solidarnost među ovim mladim aristokratkinjama koje su bile prinuđene živjeti u, njima neuobičajenoj, neizvjesnosti: to su veze solidarnosti i prijateljstva koje će se potom održati godinama.

U tom ratobornom društvu, u kojem je rat bio stanje svakodnevnog života, i kultura u kojoj su bile odgo­jene ove mlade žene također je odražavala ratnički duh. Od XI. st. počeo se širiti pojam miles-cavaliere (vitez). To je bio naziv koji je označavao poglavito cijelu aristokraciju, koji u svom latinskom obliku podsjeća na vojničko zvanje, a u vulgarnom obliku na sam simbol moći toga staleža, to jest na konja. U okviru ovog aristokratskog staleža, početkom XI. st., počevši od Akvitanije, počela se oblikovati udvor-no-viteška kultura. Pored rata, u pripovijestima o drevnim vitezovima govorilo se i o ljubavi. Vjerojat­no da je Klara, upravo kao sve djevojke dobra roda u njezinu kraju, slušala duge pripovijesti o ljubavi Izolde ili kraljice Ginevre. I njoj je, s druge strane, bilo određeno da se uda za viteza: čovjeka od oruž­ja, koji bi je uklopio u još utjecajniji rod od onoga iz kojeg potječe. Pored ove, recimo tako, laičke kultu­re, Klara je također poznavala jednu drugu kultu­ru, bogatu epskim oblicima i slikama: hagiografsku kulturu. Pripovijesti o djelima svetaca ispunjale su, naime, usmenu kulturu barem koliko i cijela kralja Artura i njegovih drugova. I sveci su, kao i vitezovi, bili junaci koji su se borili za pobjedu vjere i za dobro slabih.

4. Obraćenje svete Klare

Najznačajniji događaj Klarina života jest trenutak njezina obraćenja. Tu zapravo počinje Klarina povi­jest. Conversio (obraćenje), naime, jest trenutak prije­laza iz života u očinskoj kući u novi život, prema sti­lu i pravilu koji do tada nikad nisu bili kušani. Klara je imala otprilike osamnaest godina u trenutku do­nošenja konačnog izbora koji će uvjetovati čitav nje­zin život. S kakvim je duhom i s kakvom nakanom poduzela svoj put? Odlučnu ulogu u pozivu Klare di Favarone odigrao je mladi Franjo Bernardone, sin trgovca tkaninama, a sada pokornik. Dok je Asiz u čudu bio svjedokom radikalnog obraćenja bogatog i vrlo svjetovnog Franje Bernardona na siromaštvo Isusa Krista, Klara je imala trinaest, a on dvadeset četiri godine. Usprkos društvenom jazu koji je dije­lio aristokratsku kćer od građanskog sina veletrgovca, mlada je Klara pratila s intenzivnim zanimanjem razvoj nove ludosti svog zemljaka: pristizanje njego­vih prvih drugova, njihov život krajnjeg siromaštva, njihovu bezgraničnu ljubav prema svima, njihove časove molitve i duga bdjenja te goruće riječi Franji-na propovijedanja. Onda je čula da se i njezin bratić Rufin pridružio bratstvu.

Klara je bila pogođena svima dobro poznatim Fra-njinim postupkom pred katedralom Sv. Rufina. Ra­dikalna dramatičnost svečeva obraćenja zasigurno je se dojmila i ostala joj uzorom za vlastiti životni izbor. Samo se tako objašnjava upornost kojom Klara spomi­nje to obraćenje u svojim spisima. Ne treba zaboraviti, s druge strane, da je Klara imala dvanaest ili trinaest godina kad se Franjo, na koncu svog puta obraćenja, lišio svih svojih dobara pred biskupom Asiza. Prizor vraćanja ocu čak i odjeće zbio se na trgu malo podalje Klarine kuće i ne možemo zamisliti da bi mogao osta­ti bez komentara u njezinoj kući.

Klara je, dakle, shvaćala obraćenje kao prekid koji znači početak potpuno različitog života. Zbog toga u njezinim spisima obraćenje znači datum početka, novo rođenje. Najveću prepreku koja se ispriječila Klarinu izboru predstavljali su rođaci. Obitelj je gaji­la druge planove s ovom prvorođenom kćeri. Klara se imala udati za ličnost dostojnu njezina ranga. Ovaj već isplanirani život bio je najveća prepreka koju je Klara morala nadvladati kako bi uzmogla dijeliti si­romašni život s Franjom i njegovim drugovima. To je bila prepreka koja je učinila njezin izbor s jedne strane dramatičnim, učinivši da poprimi obilježja pravog pravcatog sukoba s obitelji. I njezin životopi-sac, Toma Celanski, govori o ženidbenim planovima koje su rođaci imali s Klarom.

U noći Cvjetnice, 18. ožujka 1211. g., ostavila je kuću, grad i rodbinu i otišla u Svetu Mariju Porcijunkulsku: ondje su bila braća, dočekali su je s upaljenim bakljama da joj pokažu put, te zajedno s njom ušli u crkvu. Tu je Klara odložila u ruke braće svoju kosu i ostavila svjetovni nakit. I u ruke Franje, jednostav­nog laika, položila je svoje zavjete Gospodinu. Bez sumnje, i to je velika smjelost i novina njih oboje. Od­mah ujutro, Franjini drugovi odveli su je u samostan San Paolo delle Abbadesse. Riječ je o najvažnijem i najbogatijem samostanu u okolici. Klara se ondje predstavila kao siromašna: nije sa sobom donijela miraz, kako su običavale mlade aristokratkinje koje su izabrale (više ili manje dragovoljno) samostanski život. Klarin položaj u San Paolo delle Abbadesse nije smio biti položaj onih najbogatijih.

Klara je, naime, svoja dobra, svoj miraz, prodala i utržak razdijelila siromasima. Tako je i sama postala siromašna, preuzevši služinski položaj i odrekavši se plemenita staleža svoje kuće. Kad se predstavi­la na samostanskim vratima, zatražila je da bude primljena ne kao monahinja, što bi njezin društveni položaj dopuštao, nego kao služavka, kako joj je na­metao njezin novi društveni položaj. Ona nije više imala miraza da ga izruči samostanu, kako se obično radilo: njezin miraz bio je prodan te se predstavila kao siromašna da bi tu živjela kao »služavka«. Vje­rojatno da je u ovim prvim trenucima života izvan obitelji Klara htjela slijediti primjer što joj ga je pru­žio sam Franjo. I on se, naime, morao suočiti s nepri­jateljstvom vlastite obitelji te je Klara možda primila prve vijesti o njemu upravo od općinskoga glasnika, koji ga je javno pozvao na suđenje pred biskupom zbog krivičnog djela što je napustio očinsku kuću i spiskao obiteljski imetak. Franjo je, odmah nakon dobro poznatog događaja lišenja pred biskupom Gvidom, otišao iz Asiza i »napokon prispio do ne­kog samostana, gdje je ostao nekoliko dana i boravio u kuhinji kao poslužitelj«. Kad su rođaci saznali da se nalazi u takvu položaju, učinili su sve kako bi je odvratili od njezine namjere: to je znak da je Klara uistinu bila »bijedna«, niskog položaja.

5. Traženje vlastitog puta

Nakon izvjesnog vremena, Klara je ipak ostavila taj samostan. Možda utočište što su joj ga pružile mo­nahinje nije bilo dovoljno da je zaštiti od reakcija rođaka koji su došli u pravu pravcatu napast izop­ćenja, jer se Klara oduprla uhvativši se za oltarnik i otkrivši svoju ošišanu kosu, znak da je posvećena Bogu. U tom prvom razdoblju nakon bijega iz očin­ske kuće, Klara se čini nemirnom. O radikalnosti njezina izbora, potvrđena rezanjem kose u crkvici Svete Marije Porcijunkule, nije bilo diskusije, ali Kla­ra nije još dobro znala kakav bi mogao i morao biti njezin put, nije shvaćala kakav je to život na koji ju je Gospodin pozvao. Odluka da napusti samostan San Paolo nije se dogodila pod vanjskim pritiskom, to jest pod pritiskom rođaka, i iz straha pred njiho­vim novim pokušajima, nego po Klarinu osobnom uvjerenju. Samo tako možemo objasniti zašto je kao alternativu izabrala zajednicu S. Angelo de Panso: skupinu pobožnih žena koje su živjele na obronku brda Subazija, još bliže Asizu i još više od S. Paola izložene eventualnim reakcijama njenih rođaka.

Zašto je Klara ostavila San Paolo delle Abbadesse? Zašto se nije zadovoljila svojim položajem sluškinje? Ni Franjo nije bio dugo ostao u opatiji San Verecun­do pored Gubbija, kamo je bio otišao u početku svo­jega obraćenja, preuzevši položaj sluge. Prije njega su i veliki monaški obnovitelji, poput svetog Romu-alda, više voljeli ostaviti strukture koje su postojale prije njih, kako bi dali život novim iskustvima ra­dikalnijeg prianjanja uz evanđeoski ideal. Klari se, kao i mnogima koji su joj prethodili, moralo učiniti nemogućim živjeti osobno siromaštvo u tako sveu­kupno bogatoj strukturi: nije joj bilo dovoljno što se sama ponizila, što je prigrlila niski položaj, što je iza­brala raditi kao sluškinja; činilo joj se nužnim da sav njezin život, obuhvaćajući njezinu kuću i crkvu u kojoj se moli Gospodinu, bude siromašan. Ali kad je Klara otišla k ovoj crkvici na obroncima Subasija, što je ondje našla? Zasigurno nije bio rijedak slučaj da su žene, želeći živjeti intenzivnim životom molitve i pokore, odlučile povući se uz neku crkvu, općenito u gradu, ali i u obližnjem selu, živeći od milostinje prolaznika. U središnjoj Italiji tih godina, a nadasve u Umbriji, ovaj fenomen poprimio je znatne razmjere.

U prvoj polovici XIII. stoljeća vidi se snažan zahtjev za redovničkim životom od strane žena, koji ne na­lazi ušće samo u svojim tradicionalnim monaškim kanalima, nego završava promicanjem čitavog niza novih iskustava. Zabilježen je analogni fenomen u tom istom periodu u drugim regijama Europe, na­dasve u Brabantu i u Rajnskoj oblasti, s procvatom iskustava molitve, djela milosrđa i života pokore, što će dovesti do ostvarenja velikih beginaža (samosta­na begina) sjeverne Europe. Možda je Klara, stigavši u Sant' Angelo, našla grupicu žena koje su zajedno živjele pokorničkim životom, ne zavjetujući nijedno službeno priznato pravilo. U ovom slučaju, period proveden u Sant' Angelu predstavljao je za Klaru dolaženje u doticaj s novim oblicima redovničkog života koje su i druge žene oko nje ostvarivale tih istih godina.

Novi element koji je promijenio Klarinu budućnost, kakvu je pomalo nazirala, bio je dolazak njezine ro­đene sestre. Dok je, naime, Klara bila u Sant' Ange­lu, Katarina (koja će se kasnije zvati Agneza-Janja) je htjela nasljedovati njezin primjer i, napustivši obi­telj, pridružila se sestri. Klara se obradovala sestrinu dolasku. Bila je to posebna milost koju je molila od Gospodina već na samom početku svojega borav­ka u ovom novom samostanu. Ona, dakle, već od početka nije mislila ostati sama. Njezin san, njezina posebna molitva i briga koju se usudila izreći samo Bogu, bila je da ima drugarice i, štoviše, da za njom pođe sestra i druge prijateljice. Ova perspektiva otvorila je ipak brojne probleme. Teškoće s kojima se već susrela u obrani vlastitog izbora umnogostručit će se, počevši od reakcije ukućana: »Kad su, naime, sretne sestre kod crkve S. Angelo de Panso prionule uz nasljedovanje Krista i dok je ona, koja je o Gospodinu posjedovala veće znanje [to jest Klara], poučavala svoju novakinju, rođenu sestru, najed­nom se protiv ovih dviju djevica podiže nova navala rođaka. Kad su doznali da je [Katarina] otišla Klari, sljedećega je dana onamo dohrlilo dvanaest ljudi... puni strahovita bijesa...«

Vođa reakcije ukućana bio je Klarin stric Monaldo, vjerojatno glava obitelji, na kojemu je počivala odgo­vornost za djevojke koje su u dobi za udaju. Dvana­est naoružanih muškaraca pokušavaju oteti Agne-zu, da je otrgnu od tog načina života, ne poštedjevši je udaraca i nasilja. Uspjeli su je ugrabiti i odnijeti daleko niz brdo, kadli je Katarinino tijelo, posred­stvom Klarine molitve, postalo toliko teško da je svi oni ljudi zajedno nisu uspjeli podići. Zato ju je stric, obuzet ubilačkim bijesom, pokušao udariti, ali mu je ruka ostala u zraku, udarena iznenadnom boli. Po završetku bitke, Franjo je i Katarini odrezao kosu i dao joj ime Agneza, kao uspomenu na, vrlo mladu, istoimenu mučenicu koja je pokazala jednaku hra­brost. Nakon ovih događaja, Franjo se osvjedočio o hrabrosti ovih djevojaka koje su dobro započele svo­je nasljedovanje Krista te je preuzeo duhovnu brigu o njima.

Klarini, planovi postaju pomalo jasniji: niti Sant' Angelo joj ne odgovara. Nakon iskustva benediktin­skog monaštva u San Paolo delle Abbadesse, Klara odmah hoće svladati i iskustvo novih oblika pokor­ničkog života, kakav je vjerojatno bio realiziran u Sant' Angelo de Panso. Klara i Agneza su na počet­ku nove redovničke obitelji, tješnje vezane uz fra­njevačko iskustvo: zato su po Franjinu savjetu otišle iz crkve na obroncima Subasija. Razlozi ove odluke nisu izvanjski, to jest ne trebamo ih tražiti u pritisci­ma rodbine. Da je bilo tako, Klara bi morala pobjeći dalje, ali upravo suprotno, Klara se približila gradu i pristala živjeti u jednoj polunapuštenoj crkvici, gdje je lako mogla postati plijenom svojih rođaka: u Svetom Damjanu. Ako je, dakle, obitelj odigrala neku ulogu u događaju ove trostruke selidbe, radi­lo se o indirektnoj ulozi i, recimo tako, nehotičnoj: što su više rođaci bjesnjeli u pokušaju da je odvrate od njezine odluke, to više se Klara potvrdila u svom izboru; što joj se više činilo nemogućim život u sa­mostanima i zajednicama u kojima je nalazila utoči­šte, to više je radikalizirala svoje prianjanje uz ideal franjevačkog života.

6. Uključivanje u franjevačku zajednicu

Sveti Damjan jedno je od središnjih mjesta prvotnog franjevačkog pokreta. Tu je Franjo čuo po prvi puta poziv da popravi Gospodnju Crkvu koja se ruši, tu se sklonio da pobjegne od očeve srdžbe, tu su mu se napokon pridružili prvi drugovi. Preseljenjem Klare iz Sant' Angela in Panzo u Sveti Damjan, izvršava se dakle njezino potpuno uključivanje u franjevačku zajednicu. Vrijeme, dulje ili kraće, što ga je provela u san Paolo i u Sant' Angelu kao sluškinja, bilo je za Klaru razdoblje kušnje, neka vrsta novicijata kojem ju je sam Franjo podvrgao prije negoli ju je konačno primio u svoje bratstvo. Taj novicijat koji tada (to jest u počecima franjevačkog pokreta) još nije bio pred­viđen za primanje braće, morao je iskušati njezinu jakost. Tek »onda nam je [Franjo]«, piše Klara u svo­joj Oporuci - »napisao oblik života i, ponajpače, da ustrajemo u svetom siromaštvu«.

A taj oblik života, to malo i kratko Pravilo, program života nove zajednice, glasi ovako: »Budući da ste, po božanskom nadahnuću, postale kćerima i službe-nicama vrhovnog Svevišnjeg Kralja i nebeskog Oca, zaručile se s Duhom Svetim, odabirući da živite pre­ma savršenosti svetog Evanđelja: hoću i obećavam za sebe i za svoju braću uvijek voditi o vama marlji­vu brigu i posebnu skrb.« Ovom »formulom« Franjo je svečano primio sestre u svoje bratstvo, utvrđujući savršenu uzajamnost između brige i potpore koja pripada njima i one koja se odnosi na samu braću. Ove iste riječi bile su potom jezgra formule kojom su bile primane u poslušnost sestre koje su se pridruži­le Klari i Agnezi.

Prvo obilježje novog bratstva kod Svetog Damjana bio je ručni rad i uzdržavanje vlastitim radom. Radi­ti vlastitim rukama, jest izričaj koji se više puta javlja u Novom zavjetu, napose kod svetog Pavla. Ovaj isti izričaj postaje tijekom XII. stoljeća, a onda nadasve u prvoj polovici XIII. stoljeća, gotovo slogan ili, bolje reći, tehnički izričaj kojega su upotrebljavali svi koji su, započevši s novom duhovnošću, nastojali promi­cati novi stav Crkve prema radu. Za Klaru je manu­alni rad jedan od temeljnih vidika vlastitog iskustva. Sve do posljednjih dana svojega života, kad se zbog teške bolesti nije mogla ustati iz kreveta, uporno je htjela raditi. Ne radi se samo o uklanjanju opasnosti lijenosti: Klara je htjela dati primjer sestrama koje će doći nakon nje. Ovim stavom prema radu, Klara se potpuno uključila u misao Franje koji je od ručnog rada stvorio obilježje svoga bratstva: malenost.

Klarin rad bio je prije svega predenje. Uz tkanje i ve­zenje, to je bio osnovni posao što ga je morala nau­čiti u svojoj očinskoj kući. Unutar zajednice Svetog Damjana postojala je izvjesna organizacija rada: tu je Klara koja prede, tu su ostale sestre koje od tog prediva prave tkaninu, ostale šiju i izrađuju kor-porale za crkve u biskupiji. Uz tkanje dolazi zatim obrađivanje zemlje, čime su se bavile sestre prema Klarinu pravilu. Radi se vjerojatno o manjim težač­kim poslovima, obrađivanju vrta koji je opskrbljivao veći dio uzdržavanja zajednice.

Ni posao tkanja, ni poljodjelski poslovi, nisu ipak bili vođeni strogo ekonomskim kriterijima. U prvom slučaju proizvodi tog rada slali su se van samosta­na: sestre su poklanjale korporale okolnim crkvama. Od ploda rada nije se stvarala trgovina. Katkada su možda darovi bili zamijenjeni milostinjom, ali ni­kada se nije prihvaćala odgovarajuća plaća u nov­cu. Ova posljednja karakteristika činila je zajednicu Svetog Damjana drugačijom od ostalih oblika živo­ta, također ženskih, koji su u tom istom razdoblju cvjetali po čitavoj Europi. U Milanu i u cijeloj sjever­noj Italiji, na primjer, živjele su brojne skupine hu-milijata, bilo u mješovitim, bilo u isključivo muškim i ženskim zajednicama. Oni su se posvetili bujnoj trgovačkoj djelatnosti koja se temeljila nadasve na tkanju; u Flandriji su cvjetale one ženske zajednice koje će kasnije biti nazvane »begine«; a koje su se bile posvetile ručnom radu, a posebice tkanju.

Ipak, u odnosu na njih, zajednica Svetog Damjana izdvaja se svojom osobitošću. Stav Klare i njezinih sestara prema radu, iako nosi crte zajedničke s beginama i humilijatima, izgleda originalnim. U Svetom Damjanu se tkalo, možda se bojilo, sigurno se kuhalo i vezlo, to jest obavljale su se sve one djelatnosti koje su davale oblik najvažnijoj industriji XIII. stoljeća, upravo tkalačkoj industriji. Sve to ipak nije stvaralo nikakav oblik trgovine. Humilijati će ubrzo postati jedna ekonomska sila, neki tkalački radovi begina iz Flandrije pridonijet će proslavi tkanja onih krajeva. U slučaju Svetog Damjana sve ovo se ne događa: Klara i sestre proizvode da bi poklonile, rade kako bi dale u milostinju. To je gospodarska djelatnost vođena protugospodarskim kriterijima. U Svetom Damjanu rad je bio važan, jako važan, ali nije služio zajednici kao izvor profita: sestre su se pouzdavale u milostinju, a to je značilo živjeti u stanju trajne ovi­snosti od izvana.

7. Nastanak zajednice

Početak XIII. stoljeća predstavlja pravu pravcatu ek­sploziju malih ženskih zajednica koje se spontano javljaju diljem Europe. Crkveni autoriteti općenito su zauzeli razborito držanje, da ne kažemo sum­njičavo, u odnosu na te zajednice, dok 1215. g. nije došlo do IV. lateranskog sabora, na kojemu se sve­čano zabranjuju svi oblici redovničkog života koji ne slijede jedno od tradicionalnih pravila. Koncilski dekret koji je podastrt kao kočnica novim vjerskim pučkim pokretima, a napose onima osumnjičenima zbog hereze, zapravo se obraća nadasve novim žen­skim redovničkim zajednicama. To su bile one za­jednice koje su živjele bez točnog pravila i koje su nicale ne tražeći prethodno ovlaštenje ordinarija, te su prouzročile velike brige odgovornim crkvenim osobama.

Mnoge takve ženske zajednice morale su tada pri­hvatiti jedno od tradicionalnih pravila (a izbor se sveo u stvari na benediktinsko ili augustinsko pra­vilo) i, u isto vrijeme, nastojale su postići neki Privi­legium koji bi ih specificirao i jamčio samostalnost. Izbor jednog pravila zapravo je zahtijevao također uklapanje u točno određeno duhovno okružje: u slučaju benediktinskog pravila, to je tipično monaš-ko, a u slučaju augustinskog tipično kanoničko. U svakom slučaju, pojedine ženske zajednice, izabirući pravilo, izabirale su također (ili im ga je možda če­šće netko drugi odabrao) muški red koji bi preuzeo duhovno vodstvo.

Dosta često su se muški redovi odupirali preuzima­nju duhovnog vodstva žena koje su odlučile živjeti redovničkim životom. Zemljak i rođak tadašnje­ga pape Inocenta III., kardinal Hugolin, bio je pa­pinski legat u Toskani kada su mu se, jedva dvije godine nakon dekreta Lateranskog koncila, neke ženske zajednice ove pokrajine obratile, tražeći nje­govo pokroviteljstvo. Ovaj prelat, koji je upravo u to isto doba po prvi puta susreo Franju Asiškoga, čiji je postao prijatelj i savjetnik, zalagao se kod pape Honorija III. (koji je 1216. g. naslijedio Inocenta) da prizna ove nove zajednice i ovlasti njega da ih primi pod zaštitu Svete Stolice. Budući da je imao takvo ovlaštenje, Hugolin se pobrinuo da nove zajednice imaju zemljišta na kojima će sagraditi svoje kuće i rente koje jamče svakodnevno uzdržavanje. Narav­no, i nove toskanske zajednice morale su se podlo­žiti koncilskim dekretima te stoga izabrati jedno od potvrđenih pravila. Hugolin im je odabrao benedik­tinsko Pravilo, ali je na osnovu njega sastavio »kon­stitucije« koje su zapravo jedno novo pravilo, koje stavlja nadasve naglasak na klauzuru.

Tih istih godina i u Svetom Damjanu donesene su nužne promjene. Tijekom godina, naime, javio se dvostruki problem pravnog priznanja iskustva i nove sistematizacije cijele zajednice. U početku su u Svetom Damjanu bile dovoljne Franjine upute, kojemu je Klara obećala poslušnost. Mala zajednica pridržavala se u bratskom duhu uputa oblika ži­vota (forma vitae) što ih je sam Franjo sastavio. U razdoblju od 1214.-1216. g. Franjo je ipak više puta otišao daleko, na duže ili kraće vrijeme, iz Asiza. U isto vrijeme, zajednica Svetog Damjana je rasla i uvijek se sve veći broj sestara pridruživao maloj izvornoj jezgri. Zbog tih razloga, dakle, bile su nuž­ne promjene. Tko je mogao preuzeti na se obvezu upravljanja zajednicom, videći da se sam Franjo nije mogao osobno za nju brinuti? Franjo, nema sumnje, želi da odgovornost za zajednicu Svetog Damjana preuzme sama Klara. Izbor je bio sve drugo, samo ne izvjestan. Tih godina, na primjer, Dominik Guz-man utemeljio je brojne ženske zajednice, povjerivši ih ipak odgovornosti svećenika zaduženog za njiho­vo duhovno vodstvo; najuglednija žena u tim zajed­nicama zvala se priora, a morala se ipak podlagati odlukama svećenika dodijeljenog zajednici. Franjo je postupio drukčije: odgovornost za zajednicu po­vjerio je osobno Klari, a da to učini, izabrao je za nju naslov preuzet iz drevne monaške tradicije, naslov »opatica«.

Franjin odabir naslova »opatica« i te kako je znača­jan. Naime, benediktinske opatice uvijek su uživale široku autonomiju, što je ponekad znalo rezultirati uživanjem povlastica i prerogativa normi pridrža­nih Ordinarijima. Originalna ideja jest u tome da se takav naslov pridaje osobi koja je bila odgovorna za tako siromašnu zajednicu: ovaj naslov joj je, naime, dao moć i autonomiju koje nisu posve odgovarale društvenom položaju i ekonomskim prihodima Sve­tog Damjana. Sve se to dogodilo tri godine nakon Klarina obraćenja, to jest, sa svom vjerojatnošću, 1215. godine. Među brigama koje su poticale Franju da izabere naslov opatice za Klaru, bila je sigurno i briga da se prilagodi uputama IV. lateranskog kon­cila. Bilo je nužno da i zajednica Svetog Damjana slijedi jedno potvrđeno pravilo. Prozvavši Klaru »opaticom«, Franjo uključuje njezinu zajednicu u tijek benediktinske tradicije i, sa svom vjerojatno­šću, izabrao je za sestre Pravilo sv. Benedikta. U tom smislu jasne su žestoke Klarine reakcije, ona je na sve načine htjela izbjeći da primi naslov opatice, ne što bi bila stavljena u pitanje njezina osobna krepost poniznosti, nego cjelokupno uređenje njezine zajed­nice.

No, opredjeljenje za Pravilo sv. Benedikta te prihva­ćanje naslova opatice nosilo je sa sobom opasnost da bi Sveti Damjan mogao postati samostan poput onog San Paolo delle Abbadesse iz kojeg je Klara prije ne tako davno izišla. S druge strane, Klara je računala da je za njezinu zajednicu nužno pravno priznanje od strane crkvenih autoriteta. Stoga je pri­hvatila naslov opatice. Ipak, u isto vrijeme, zabrinu­ta da bi takav naslov i to pravilo završilo s radikal­nom preinakom lica njezine zajednice, zatražila je neposredno od pape Inocenta III. osobito priznanje: takozvanu »povlasticu siromaštva«. Ovaj dokument koji se dugo vremena držao izgubljenim i za kojega su mnogi sumnjali da je ikada stvarno postojao, da­nas je najočitiji dokaz duboke originalnosti iskustva Svetog Damjana. To je izvanredan dokument, sav usredotočen na ono što je imalo biti srcem iskustva Svetog Damjana: opredjeljenje za siromaštvo.

8. Klarina karizma

Originalnost iskustva Svetog Damjana otkriva se također i nadasve u značenju što ga je Klara dala pitanju klauzure. Zajednica Svetog Damjana bila je otpočetka eremitska zajednica, sastavljena od žena koje su doslovno slijedile evanđeoski savjet: »traži­te najprije kraljevstvo Božje i njegovu pravednost«, i koje su htjele ostvariti svoj život molitve u osami i odcijepljenosti od svijeta. Ipak je Sveti Damjan bio zamišljen otpočetka kao otvorena zajednica, toliko otvorena da može biti bez granica: s horizontom širokim koliki je cijeli svijet. To je prividno protu­slovlje eremitskog apostolata: u sakrivenosti se oči­tuje kao primjeran život, u povučenosti rađa mnogu duhovnu djecu i učenike. Bula Klarine kanonizacije dobro ističe tu proturječnost: »O, kolika je jačina nje­zina svjetla i kako je snažno zračenje njezinih zraka! Ovo je svjetlo, doduše, bilo zatvoreno u samotnom prostorju samostana, a van je odašiljalo svijetle zra­ke; stješnjavano je u malenom samostanu, a rasipa­no je u prostranom svijetu; unutra je čuvano, a vani je teklo. Klara je, naime, bila sakrivena, ali je njezin život bio otvoren; Klara je šutjela, a njezin je dobar glas vikao; živjela je povučena u ćeliji, a bijaše po­znata gradovima.«

Nakon Franjine smrti, sva franjevačka mjesta posta­la su svetištima. Porcijunkula je primila povlasticu oprosta, tako da je hodočašće u malu crkvicu u asiš-koj dolini postalo neka vrsta alternative križarskom ratu, budući da je bilo dopušteno zadobiti iste du­hovne milosti. A Sveti Damjan je ostao intimno ve­zan uz Franjin život: tu se čuvalo Raspelo pred ko­jim je Siromašak odlučio služiti Crkvi. Klarina je za­jednica od male skupine žena pustinjakinja, koje su živjele u poljskoj osamljenoj crkvici, postala zajed­nica pored jednog od najvažnijih mjesta franjevač­kog hodočašća. Klara i njezine sestre htjele su uvijek sačuvati eremitski karakter svoga izbora, a ipak, bez da si protuslove, razvile su jako intenzivni dijalog sa svima onima koji su dolazili u Sveti Damjan.

Međutim, shvaćanje klauzure od strane crkvenih zakonodavaca, napose kardinala Hugolina koji je bio pokrovitelj franjevačkog reda, bitno se razliko­valo od Klarinog shvaćanja i iskustva zajednice Sve­tog Damjana. Htijući smjestiti ovu zajednicu u istu shemu kao i ostale redovnice, kardinal Hugolin im je nametnuo vlastite konstitucije, koje su bile odraz drugačijega duha od onog Franjinog i Klarinog. Hugolinove konstitucije slabo su se primjenjivale u životu Svetog Damjana, što je dokazano činjenicom da su bile ubrzo napuštene. Bilo je raznih pokušaja da se dadne novo pravilo svim ženskim zajednica­ma središnje Italije, ali je Klara uvijek ostala nezado­voljna: na koncu je odlučila sama sastaviti Pravilo za svoju zajednicu.

Bila je to odluka bez presedana u povijesti Crkve: nikad nije viđeno da je jedna žena napisala pravilo za druge žene. Bila bi dovoljna ta odluka da od Klare učini jednu od najvećih predstavnica ženskih lično­sti kršćanske povijesti. No na potvrdu svoga Pra­vila morat će još dugo čekati, do 9. kolovoza 1253., dva dana prije svoje smrti. Već pri prvom susretu s Klarom, upada u oči njezin čvrsti karakter, njezina upornost koja je nosi da se bori protiv svake zapreke što je ometa u vjernom nasljedovanju Krista. Ali u njoj nalazimo veliki sklad i uravnoteženost izuzet­ne ljudskosti, koja je čini uistinu ženom koja nikada nije zanijekala svoju ženstvenost, svoju majčinsku i sestrinsku nježnost, pažnju, brižljivost, suosjećajnost i milosrđe.

Klarino majčinstvo proizlazi iz duha služenja kojim obavlja jednostavne i ponizne poslove, poslužujući sestre, napose bolesne i nemoćne. Osobito joj je bila draga gesta pranja nogu sestrama, koja ju je podsje­ćala na Isusov čin na Posljednjoj večeri. Ova očita povezanost te geste s euharistijom jasno pokazuje kako je Klara svjesno i konkretno živjela svoju sva­kodnevnu euharistiju i molitvu. Ove dimenzije Kla­rine nježnosti nalazimo u pismima što ih je pisala sv. Janji, češkoj princezi koja je prihvatila oblik života kakav se živio u Svetom Damjanu i prenijela ga u praški samostan koji je sama osnovala. Pisma, napi­sana između 1234. i 1253. godine, odraz su Klarine duše, njezine duboke kršćanske vjere, njezina življe­nja evanđelja i nasljedovanja siromašnog i raspetoga Krista. To su pisma jedne žene ženi, prijeteljice pri­jateljici, svetice svetici. U njima se odražava Klarina »teologija«: Krist Betlehema, Krist Kalvarije i Marija - stan i prebivalište Sina Božjega.

Osim ovih sačuvanih pisama napisanih sv. Janji (njih četiri), od Klare nam je sačuvano još jedno pismo Ermentrudi iz Brugesa, Oporuka, Pravilo i Blagoslov. Svi ti dokumenti čine još danas svježim i živim Klarin glas, srce i duh. Njezino Pravilo, koje je danas norma za sve njezine sljedbenice, klarise, sadrži bitne karakteristike njezina ideala i iskustva Svetog Damjana: življenje evanđelja, uzvišeno siro­maštvo, bratsko zajedništvo te povezanost s braćom Prvoga reda (franjevcima). Klara je preminula 11. kolovoza 1253. godine. Sveti Damjan je za vrijeme njezine duge bolesti i agonije postao svetište i susre­tište crkvenih dostojanstvenika, plemstva, običnog puka, manje braće i sestara. Mjesto na kojemu je bila Klarina smrtna postelja i danas je mjesto hodočašćenja, uvijek obilježeno kitom svježega cvijeća.

Klarinu duhovnost možemo stoga sažeti u nekoliko točaka:

  • nasljedovanje Krista siromašnoga i raspetoga
  • predanje »Ocu milosrđa«, velikodušnom »Darovatelju»
  • korjenita privrženost Crkvi
  • zaručnička ljubav prema Kristu
  • velikodušnost koja ništa ne odbija nadahnućima Duha
  • duhovno majčinstvo po primjeru Djevice Marije
  • klauzura koja obuhvaća čitav svijet.

9. Na našem tlu

Smatra se da su klarise došle u hrvatske krajeve mor­skim putem, slijedeći, kako je to već bio običaj, svoju duhovnu braću franjevce, što je ujedno i razlog da je većina samostana bila smještena uz obalu. Prvi sa­mostan klarisa, prema predaji, jest onaj u Zadru. Na­ime, kada su Franju, kako spominje Toma Celanski (prvi Franjin životopisac iz 13. st.), prigodom puto­vanja na Istok protivni vjetrovi bacili na našu obalu i kad se navodno iskrcao u jednom od naših gradova, a smatra se da je to bio Zadar, posjetio je samostan benediktinki Sv. Nikole. Tom je prigodom na čude­san način ozdravio opaticu, zbog čega su redovnice napustile Pravilo sv. Benedikta i prigrlile Klarino Pravilo. Samostan sv. Nikole u Zadru održao se sve do 1798. g., kad su ga austrijske vlasti zatvorile.

Druga dva samostana vezana su uz grad Dubrovnik, odnosno Dubrovačku Republiku; jedan iz 13. a dru­gi iz 15. st. Ovaj drugi, samostan Sv. Klare, održao se do 1806. kad ga je Napoleonova vojska ukinula. U Skradinu je postojao samostan Sv. Elizabete, kojeg je 1290. g. utemeljila kneginja Stanislava Šubić, kći kneza Stjepana Bribirskog. Samostan se održao sto­tinu godina. Oko 1308. g. klarise dolaze u Split. Za razliku od ostalih samostana u Hrvatskoj, ovaj je bio otvoren za pučanke, plemkinje se nisu primale. Uz burnu povijest, ovaj se samostan održao sve do da­nas. Godine 1365. klarise dolaze u Kotor. Sredinom 16. st. samostan je bio kažnjen zabranom primanja podmlatka, vjerojatno zbog neke javne sablazni, i tako se ugasio. Šibenik je također imao klarise, koje su došle 1391. Stotinu godina kasnije one prelaze na Pravilo sv. Benedikta.

U Nin klarise dolaze po svoj prilici pred kraj 14. st. Taj je samostan živio do početka 16. st. kad je stradao od Turaka ili Mlečana. U Krku su klarise započele svoj život najprije kao trećoretkinje koje su stanova­le uz malenu crkvu Navještenja Marijina, početkom 16. st. Ovaj samostan živio je dosta dugo, a njegovo ukinuće uslijedilo je odmah nakon francuske okupa­cije Hrvatskog primorja i Dalmacije 1806. g. U Osoru je 1576. g. osnovan samostan Sv. Marije Anđeoske, koji se održao do 1743. g. U Rabu je postojao samo­stan iz 1499. g. koji je pripadao redovnicama Trećeg reda sv. Franje, a tek 1926. g. prihvatile su Pravilo sv. Klare. Zbog strogoće Pravila nisu imale zvanja, pa su 1936. ponovno prešle na pravilo Trećeg reda i pripojile se kongregaciji Školskih sestara sv. Franje u Mariboru.

Klarise u Zagreb, u Gornji grad, prvi put dolaze 1646. g., zahvaljujući grofu Gašparu Draškoviću, koji ih je doveo iz Požuna. Među njima je bila njegova sestra Cecilija Uršula Drašković, koja je bila prva poglava­rica ovoga samostana. Sestre su se bavile odgojem djevojaka. Samostan je ukinuo car Josip II. 1782. g. Osim ovih gore navedenih samostana klarisa, o kojima postoje pouzdani podaci, postoje predaje o još nekim samostanima klarisa: u Bosni i Hercego­vini - u selu Vidošima, na Ukrini u blizini Lipnja, u Ljubuškom, u blizini Jajca itd. Spominje se samostan klarisa u Kninu, u Našicama, u Velikoj kod Požege, Voćinu, Požegi i Iloku.

a. Dolazak klarisa u Zagreb

U Zagrebačkoj biskupiji u 17. st. postojali su samo­stani franjevaca, isusovaca i pavlina. Ženskih samo­stana nije bilo. Kardinal Petar Pazmanv, nepomirlji­vi protivnik protestantizma u Ugarskoj, stvara pla­nove o otvaranju ženskih samostana, u svrhu odgoja djevojaka. Trebalo je, međutim, osigurati prihode za uzdržavanje. Zato je godine 1634. pregovarao s grofom Gašparom Draškovićem da ovaj založi svo­je imanje u Vukovini i okolici za gradnju samosta­na. Drašković je pristao. Na to je mnogo utjecala s. Cecilija Uršula Drašković, njegova sestra, koja se nalazila u požunskom samostanu klarisa. Nastoja­nje kardinala Pazmanvja podržavao je i zagrebački biskup Benedikt Vinković, koji se obratio ugarskom franjevačkom provincijalatu Sv. Marije da pošalje redovnice u Zagreb.

Sukobi među kalvinistima u Ugarskoj pridonijeli su da je već 5. travnja 1645. iz Ugarske došlo šest redov­nica i dvije pripravnice, premda još nisu imale samo­stana. U prvo vrijeme, grof Drašković ih je zadržao na svojemu imanju u Klenovniku. Iste godine napuštaju Klenovnik i dolaze u Zagreb, gdje su se privremeno smjestile u iznajmljenoj kući Doroteje Vragović na Griču. Zagrebački magistrat poklonio im je slobodan prostor uz gradsku kulu za gradnju samostana. Sa­mostan je sagrađen u vrlo kratkom vremenu i redov­nice su se uselile 15. srpnja 1650. godine.

Zagrebačke klarise držale su se Pravila pape Urba­na IV., obdržavanih u Ugarskoj. Po tome pravilu, siromaštvo je redovnica bilo ublaženo, ali se osobito pazilo na obdržavanje stroge klauzure. Osim općih odredaba, klarise su se pridržavale i pokrajinskih odredaba koje su bile veoma stroge. Sestre su se uza svoje poslove i zajedničke molitve bavile prosvjet­nim radom. Od toga su imale koristi glede vlastite naobrazbe, a mogle su davati i više znanja djeci koja su dolazila u njihovu privatnu školu. Klarise su uži­vale neke državne povlastice i potpunu zaštitu sve do 27. veljače 1782. kada je car Josip II. ukinuo sa­mostan. U trenutku ukinuća samostan je brojio 24 redovnice.

b. Povratak u Zagreb

Gotovo dva stoljeća nakon ukinuća zagrebačkog sa­mostana klarisa, one se ponovno vraćaju u Zagreb. Utemeljiteljica novoga samostana je s. Marija Stefana od sv. Križa, u svijetu Kornelija Murvar. Rodila se u Molatu, 5. srpnja 1892. g., ali je odrasla i školovala se u Dubrovniku. Otac joj je bio carinski činovnik, a majka učiteljica. Kornelija je završila učiteljsku školu i radila kao učiteljica u dalmatinskim mjestima. Od rane mladosti imala je zvanje za klauzurni redovnič­ki način života, čemu su se roditelji odlučno opira­li. Postavši punoljetnom, u proljeće 1917. g. ulazi u samostan klarisa u Splitu, ali kako je ubrzo oboljela od upale zglobova, morala se povratiti u svijet. Po­novno ulazi u isti samostan 1924. g. Bila je veoma revna u opsluživanju Pravila; osobito se brinula za svečanost bogoslužja i uljepšavanje samostanskih vrtova, u kojima je kao učiteljica novakinja radila sa svojim novakinjama.

Sestra M. Stefana trajno je imala želju i nadahnuće osnovati novi samostan klarisa u Hrvatskoj. Dvade­set godina tragala je za ostvarenjem svoje zamisli, ali nije nailazila na potrebno razumijevanje, a niti na povoljno mjesto. Tek u ratnom vihoru 1944. našao se izlaz, kada je grad Split bio stalno ugrožen zrač­nim napadima i čestim bombardiranjem. U takvim prilikama klarise su imale pravo ostaviti ugroženo mjesto i skloniti se drugamo. Tada je s. M. Stefana stvorila plan: poći će sa s. M. Koletom Jovanović, Za­grepčankom, u Zagreb potražiti zaklonište i ujedno zamoliti zagrebačkog ordinarija da primi klarise u svoju nadbiskupiju i zauzme se za izgradnju njiho­va samostana. Zbog ratnih strahota, redovnički po­glavari nisu mogli zaustaviti spomenute sestre, koje su sretno prošle kroz sve opasnosti devetodnevnog putovanja. U Zagreb su stigle 13. srpnja 1944. Nad­biskup zagrebački, dr. Alojzije Stepinac, sada bla-ženik, zagrijan za klauzurne redove, izišao im je u susret pokazavši očitu radost da se u njegovoj nad­biskupiji sagradi još jedan klauzurni samostan (uz onaj sestara karmelićanki u Brezovici).

Njegovom preporukom sestre su primljene na pri­vremeni boravak na Vrhovcu, kod Milosrdnih sesta­ra sv. Križa. Godine 1945., na nadbiskupovu zamol­bu, došle su iz Splita još dvije sestre: s. M. Imakulata Kozina (Slovenka) i s. M. Terezija Jurić (rodom iz Vranjica). Sve četiri preselile su se 1946. u samostan braće franjevaca u Samoboru. Ondje su imale ostati do gradnje novoga samostana. Boravak se oduljio, što je za sestre bilo veliko iskušenje. Kroz to vrije­me sestre su adaptirale dodijeljeni dio samostana za svoje stanovanje s klauzurnom ogradom i mogle početi primati kandidatice. Dana 15. rujna 1947. Sve­ta kongregacija za redovnike potpisala je dekret o osnutku novoga samostana, koji je kanonski podi­gnut 30. ožujka 1948. g., s naslovom Samostan svete Klare Bezgrešnog srca Marijina.

Kada se pružila mogućnost da kupe kuću, sestre su se obratile za novčanu pomoć sestrama u inozem­stvu. God. 1964. kupile su dosta prostranu kuću u Zagrebu, u predgrađu Mikulići, koju su preuredile u samostan i dogradile jedan dio. Sestre su same po­digle klauzurni zid. Klauzura je svečano zatvorena 18. listopada 1968. Godinu dana kasnije, 5. svibnja, umire Majka Stefana, koja je u novome samostanu bila opaticom 18 godina. Godine 1978. iz ovoga sa­mostana tri sestre Slovenke odlaze u Sloveniju, u Nazarje, i ondje osnivaju samostan, također nakon gotovo dva stoljeća od ukinuća samostana klarisa u Sloveniji. Godine 2000. pet sestara odlazi osnovati samostan u Požegu, koji je kanonski podignut 25. ožujka 2007. g.

Umjesto zaključka

Red sv. Klare ili Siromašnih sestara sv. Klare, za ra­zliku od Prvog i Trećeg franjevačkog Reda, nije cen­tralistički strukturiran, već je po benediktinskoj tra­diciji sastavljen od pojedinih samostana koji su au­tonomni, ali se u novije vrijeme sve više ujedinjuju u federacije, konfederacije i asocijacije, naravno, ne dirajući autonomnost pojedinog samostana. Klarise u svijetu žive većinom po Pravilu sv. Klare, a ima i onih koje još drže ublaženo Pravilo Urbana IV. Po­stoji nekoliko ogranaka klarisa: urbanke, koletinke (ili bosonoge klarise), kapucinke i klarise (ili opser-vantkinje). Sve su one nekada imale svoje posebne konstitucije, a danas imaju generalne Konstitucije, naravno zadržavši neke svoja povijesna obilježja. Prema posljednjoj statistici iz 1995. g., u svijetu ima oko 950 samostana s oko 20.000 klarisa. Klarise su prisutne na svim kontinentima, danas se nastoje in-kulturirati u nove sredine i narode, osobito Afrike i Azije, Južne Amerike, Indije, itd.

Kontemplativni život je prvi i osnovni apostolat kla­risa. Njihov život u skrovitosti, Crkvi donosi svjetlo. Po njima Crkva pojednostavljuje i olakšava svoj hod prema Bogu, prema nebeskom Jeruzalemu. Prva, najskrivenija i najdublja služba klarisa u Crkvi jest tiho posredništvo između Kristova Duha i Njegove Crkve. Sto je dodir jedne klarise s Bogom stvarniji i istinitiji, to je i njena otvorenost prema bližnjemu veća i široka kao Kristove raširene ruke na križu. Ta otvorenost ne znači toliko vanjski dodir s ljudima, koliko unutarnje zračenje u Crkvi.

Red klarisa dao je Crkvi 9 kanoniziranih svetica i mnogo blaženica i službenica Božjih. Svete su: sv. Klara Asiška, utemeljiteljica Reda, i ujedno zaštitni­ca televizije; sv. Agneza Asiška, rođena sestra svete Kare, zaštitnica podmlatka klarisa; sv. Janja Praška, kći češkoga kralja Otokara II. i suvremenica sv. Kla­re; sv. Koleta Korbijska, obnoviteljica Reda u Fran­cuskoj u 15. st., zaštitnica trudnica, žena u porodu i nerođene djece; sv. Katarina Bolonjska (15. st.); sv. Veronika Julijani, velika mističarka i kandidatkinja za naslov crkvene naučiteljice (17. st.), zaštitnica fo­tografa; sv. Eustohija Kalafato (18. st.), zaštitnica pro­tiv potresa; i sv. Kunigunda (13. st.), kći Bele IV.

 

Najave

Župni list "Majka"

list 151

Pastoralne aktivnosti

Plakat MBL 2015

Akcija Caritasa "5 za 1"

caritas

Dovršetak izgradnje crkve

 

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 25 

Broj posjetitelja

DanasDanas566
Ovaj mjesecOvaj mjesec15951
SveukupnoSveukupno1210867
, Powered by Joomla! and designed by SiteGround web hosting