Bitne značajke franjevačke karizme danas

Rozo Brkić

Autor priloga je svećenik, franjevac Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda, odgojitelj juniora (mladih franjevaca) na Kaptolu u Zagrebu.

Bilo je to negdje u proljeće 1209. godine kada je jed­na grupa, pomalo čudna i specifična, od nekih dese­tak vjernika laika iz Asiza, vođena jednim čovjekom, Franjom, krenula put Puma, ni manje ni više nego tadašnjem papi Inocentu III., da bi zatražili odobre­nje da mogu unutar Crkve živjeti jedan svoj projekt: »živjeti po načinu svetog Evanđelja«, kako im je »sam Svevišnji pokazao«. Unatoč velikom protiv­ljenju brojnih kardinala, što je razumljivo jer je ova grupa iz Asiza nalikovala mnogobrojnim grupama koje su tada kružile Italijom i pozivale se na doslov­no življenje evanđeoske poruke, a većina je završila u krivovjerju, Papa je dao usmeno odobrenje. Da bi bili priznati i prihvaćeni kao crkveni pokret, bilo je potrebno odobrenje »propositum vitae«. Taj »propo-situm« bio je kratki spis, uglavnom sastavljen od ne­koliko sržnih evanđeoskih poticaja, obično nazivan Protoregola - i on se smatra početkom, rođenjem fra­njevačke obitelji.

To se prvotno pravilo s vremenom i iskustvom obo­gaćivalo i preraslo, nakon petnaest godina, u konač­ni tekst franjevačkog Pravila koje je papa Honorije III. potvrdio 1223.g. Ovo je Pravilo postalo kanon­skom bazom za egzistenciju Reda manje braće i njegovu priznatost unutar Crkve sve do današnjih dana. Od tada se postajalo manjim bratom, franjev­cem, upravo prihvaćanjem da ću cijelo vrijeme svoga života opsluživati ovo Pravilo i ovaj život, prema for­muli redovničkog zavjetovanja. Protoregola, koja je jedno vrijeme proširena u Nepotvrđeno pravilo, a kasnije sintetizirana u Potvrđeno pravilo (Honorija III.), sadrži u sebi srž duhovne poruke sv. Franje i njegova evanđeoskog radikalizma, osobito ako se upotpuni s ostalim Franjinim spisima. Među njima posebno mjesto zauzima Oporuka, napisana nepo­sredno prije nego će umrijeti, jer u njoj Franjo gotovo zapovijeda svojoj braći da moraju opsluživati Pravi­lo sa svom jednostavnošću i čistoćom i katolički. Stoga će ovo Pravilo postati prvi, i praktički jedini, snažan izvor za prepoznavanje i izgrađivanje franjevačkog identiteta sve do danas.

Tijekom duge franjevačke povijesti (ove se godine slavi osamstota obljetnica ovog usmenog odobrenja Inocenta III.), mi, franjevci, neprestano smo crpili nova nadahnuća, obnovu i preustrojavanje da bismo što bolje i zauzetije naviještali evanđeosku poruku upravo na izvorima svojih početaka - osobi i djelu sv. Franje, a na poseban način uvijek iznova vraća­jući se na Pravilo, ostale Franjine spise i njegove ži­votopise. Nema sumnje da Pravilo sv. Franje ostaje trajno nadahnuće i središte franjevačkog pokreta i stoga imamo sve razloge da slavimo-upravo kao dar-prvo, usmeno, odobrenje ovog Pravila. Kao i u prošlosti, tako franjevci i danas, kada god se od­lučuju za posvemašnje prihvaćanje Franjina načina života, izgovaraju ovu formulu: zavjetujem život i Pravilo Manje braće...i obećavam da ću je vjerno obdržavati.... Vjernost Pravilu koje je označilo čitavu povi­jest Reda ostaje i nadalje trajna obveza. Ne smijemo zaboraviti sve ono što se tijekom povijesti događalo obzirom na tumačenje Pravila, ali neophodno je sav evanđeoski dinamizam sadržan u njoj pretočiti što snažnije, ali na drugačiji način, i na početku ovog trećeg tisućljeća.1

Izvanredni kapitul Reda manje braće (OFM) 2006. godine bio je zamišljen kao širi okvir za pripremu ove osamstote obljetnice osnutka reda. I prije ovog kapitula, a i nakon njega, izašli su mnogi dokumen­ti na razini našega reda koji nisu bili neki izdvojeni glasovi, nego većinom usmjereni i zamišljeni tako da se čitaju u svjetlu slavlja »milosti početaka«, to jest u svjetlu postupka koji nastoji osuvremeniti našu franjevačku karizmu pred izazovima velikih suvre­menih promjena. U tom kontekstu jasno se naglasilo da u središte, i kao osnovno polazište, valja staviti Evanđelje, te naše Pravilo i život, koje je Franjo pred­stavio papi Inocentu III, a koje je, kako rekoh, potvr­dio Honorije III. 29. studenoga 1223.g.

 

Baštinici Franjine karizme

Duhovnost rođena sa sv. Franjom pripada čitavoj crkvi i čitavom čovječanstvu, pa ako i franjevačka obitelj nema monopol nad njom, ipak je ona temeljni baštinik iste, jer najizravnije potvrđuje njezin povije­sni kontinuitet. Ova raznovrsna franjevačka obitelj, sastavljena od tri Reda, zauzima u sveopćoj Crkvi danas nezanemarivo mjesto. Bez iznošenja ikakvih sudova, dovoljno je iznijeti samo neke statističke po­datke. Prema trenutnim dostupnim podacima, fra­njevačka obitelj u sva tri svoja ogranka - manja bra­ća, kapucini, konventualci - broji oko 32.000 fratara, koji predstavljaju 18% redovnika u Crkvi, što je i najviše od ukupnog broja redovnika u Crkvi. Brojke su jednako tako važne i s obzirom na redovnice: njih je više od 100.000, u preko 350 različitih franjevač­kih kongregacija Trećega reda; kontemplativnih je redovnica - sestre klarise i ostale koje se nadahnjuju osobom i djelom sv. Franje - oko 16.000 i sačinjavaju gotovo jednu trećinu sveukupnog broja redovnica koje žive kontemplativni vid duhovnosti u Crkvi.

Franjevački svjetovni red, kako obično kažemo »Treći red«, broji negdje oko 400.000 vjernika laika muškaraca i žena. Sveukupno, to je vrlo impresivna brojka od skoro 600.000 pripadnika, nazovimo tako, franjevačkog pokreta. Naglašavam ove podatke ne zbog nekog likovanja, nego baš zbog konstatacije da i u ovim vremenima sumnje i obeshrabrenosti to ipak govori o određenoj vitalnosti franjevačke kariz­me u suvremenom svijetu.2

Fra Giacomo Bini (generalni ministar Reda manje braće - ofm od 1997.-2003.) reći će da se »radi o ne­vjerojatnoj snazi, o snazi koja mora danas naći svoje izražajne oblike i utjeloviti se u težnje i svagdanju potku života ljudi trećeg tisućljeća«.3 U istom tom pismu fra Giacomo ističe da su se franjevci, kao ne­umorni putnici, znajući u koga treba staviti nadu, uputili prema trećem tisućljeću, svjesni da nose sa sobom dragocjeno blago koje je tijekom proteklih osam stoljeća pustolovne povijesti nadahnjivalo i preobražavalo tolike ljude i žene prije nas. A taj dra­gocjeni dar jest dar franjevačkog evanđeoskog po­ziva.4 Stoga i pred nama franjevcima i franjevkama stoji zadatak da sve naše suvremenike koji su spre­mni prihvatiti evanđeosku poruku, i koji su, štoviše, žedni upravo te duhovnosti, ne razočaramo u njiho­vim očekivanjima.

 

Traženje bitnoga - prioriteti

Generalni ministar, fra Giacomo Bini i Generalni de-finitorij donijeli su 2. veljače 1998.za Red manje bra­će sljedeće prioritete za razdoblje 1997.-2003:

  1. duh molitve i pobožnosti
  2. zajedništvo života u bratstvu
  3. život malenosti, siromaštva i solidarnosti
  4. evangelizacija-poslanje (misija)
  5. formacija.

Ti prioriteti obilježili su svekoliki hod našega reda sve do danas. Osnovica su za promišljanje u svim dokumentima koji su slijedili i kojih je temeljni cilj bio da nas vode onom bitnom u našemu franjevač­kom pozivu, koji je uvijek isti: slijediti izbližega Evanđelje; a da bi se ostvario taj cilj, bitno se vratiti Pravilu i Generalnim konstitucijama reda. Stoga se kroz promišljanje istih i njihovo konkretno oživo-tvorenje nastoji učiniti i danas živom i djelotvornom franjevačku karizmu u našem vremenu i u svim pro­storima svijeta gdje Manja braća žive i djeluju. Oni ponajprije žele biti sredstva za animiranje osobnog života i života cjelokupnog bratstva, lokanog i pro­vincijskog, u onim opredjeljenjima koja su, prema Pravilu i našim Generalnim konstitucijama, bitni za franjevačku karizmu. Ovi prioriteti izviru upravo iz želje da se nađe ono bitno što bi dalo značenje i vid­ljivost pozivu i poslanju Manje braće u suvremenom svijetu.5

 

Duh molitve i pobožnosti

Među nosivim vrijednostima, osobita je duh molitve i pobožnosti, jer mi franjevci nismo u prvom redu zavjetovali Franjin oblik života da bismo se posveti­li poučavanju ili bilo kojoj drugoj korisnoj aktivno­sti, već s namjerom »izgrađivati bratsku zajednicu u Kristu u kojoj se iznad svega traži i ljubi Bog«,6 onako kako nam Franjo nalaže i u Pravilu: »Neka braća najprije traže Duha Svetoga i njegovo sveto djelovanje«; također opominje braću da dok vjerno i pobožno rade »ne ugase duh molitve i pobožnosti, čemu sve ostalo vremenito mora služiti«.7 Da bismo doista usmjerili svoj život na bitno, ne možemo se pouzdati i usmjeriti na periferne opcije, jer one neće trajati i neće donijeti ploda ako se prije ne posveti­mo temelju naše opstojnosti, koji nije u onome što činimo, nego u prvom redu u onome što jesmo, ili bi trebali biti: mjesto iskustva Boga, svjedoci Boga u svijetu.8

Herman Schalueck jasno ističe da će budućnost »uvelike ovisiti o našoj sposobnosti da prisutnoga Boga svjedočimo u ovome složenom svijetu, prevo­deći u život iskustvo koje o Bogu imamo, u nasljedo­vanju siromašnoga Isusa Krista, po primjeru Franje Asiškoga«, jer »u ovom strašnom i lijepom svijetu, pozvani smo živjeti kao ljudi Božji, 'srca usmjere­na prema Gospodinu'«.9 Stoga nas i svi dokumenti Reda neprestano upućuju na to da ako želimo doni­jeti evanđeoske plodove u ovaj svijet onda moramo snažnije i radikalnije svoj život ukorijeniti u karizmi sv. Franje jer ćemo samo tako biti sposobni pronaći prave putove da živimo njegov forma vivendi (oblik života) u suvremenom svijetu.

Prema našim Generalnim konstitucijama, taj oblik života kojeg je Franjo živio i koji je temelj našega života, jest: »provoditi radikalno evanđeoski život, tj. živjeti u duhu molitve i pobožnosti, i u bratskom zajedništvu; davati svjedočanstvo pokore i maleno­sti; u ljubavi prema svim ljudima donositi navještaj evanđelja u cijelome svijetu; pomirenje, mir i prav­du djelima propovijedati; te iskazivati poštovanje prema svemu stvorenome«.10 Stoga je ne samo naš franjevački identitet, nego i naš poziv i poslanje u Crkvi i svijetu, plodonosan onda kad izvire iz oz­biljnog molitvenog života. Naš franjevački poziv i otvorenost za cijeli svijet traži u prvom redu našu raspoloživost da sami budemo evangelizirani Riječ­ju, osluškujući Gospodinov glas u molitvi i kontem­placiji, jer u protivnom naš život riskira da upadne u površnost, naše poslanje neće donijeti trajniji plod, a naše bratstvo će ozbiljno trpjeti.

Sigurno je da pred aktualnom situacijom čovjeka i svijeta u kojem on živi, razderana dubokim podjela­ma, nije vrijeme za povlačenje u kontemplaciju; na­protiv vrijeme je da se zasuču rukavi i zauzeto radi. No ako se naglasak ne stavi na život molitve i po­božnosti, bit ćemo nesposobni da kreativno, zauze­to, radosno i oduševljeno naviještamo evanđeosku poruku.11 Fra Jose' R. Carballo, aktualni generalni ministar Reda manje braće, reći će da je »u našim danima na području poslanja/evangelizacije posta­lo žurnim izabrati kreativnost: da se misionari, prije nego evangeliziraju, daju evangelizirati, tj. da oni sami na prvome mjestu prihvate radosnu vijest da bi onda oni postali radosna vijest, 'življeno evanđelje'; da si stvore prostore za duboko iskustvo Boga, mje­sta gdje bi bilo moguće nasititi želju da se 'ima Duha Gospodnjega i njegovo sveto djelovanje'.12

Sv. Franjo nam svojim primjerom pokazuje kako je život prvi oblik evangelizacije, upravo to je ono što ga prvo zadivljuje i zavodi kod samih apostola; ne njihovo propovijedanje, nego upravo njihov evan­đeoski način življenja. Zato je prvotni poziv nama franjevcima, ukoliko želimo biti gorljivi navjestitelji Radosne vijesti, shvatiti i prihvatiti da se poslanje »ne sastoji toliko u govorenju o Kraljevstvu, nego osobito u življenju Kraljevstva i za Kraljevstvo, što pretpostavlja, između ostaloga, da se živi kao ljudi Božji, 'srcem okrenutim Gospodinu (Nepotvrđeno Pravilo sv. Franje 22, 19-25)'«, jer »nije moguće biti misionarom, evangelizatorom, a da se osobno ne su­sretne s Onim koji je Radosna vijest, Evanđelje Oče­vo za čovječanstvo«.13 Upravo zato je duh molitve i pobožnosti stavljen kao prvi i najvažniji prioritet u obnovi našega franjevačkog života i naše želje da budemo što djelotvorniji utjelovitelji Franjine kariz­me u suvremenom svijetu. Tako i u svom Izvješću za Izvanredni generalni kapitul naš General piše: »Imati svoj um i srce kod Boga, ne trnuti 'duh svete molitve i pobožnosti', prva je i najvažnija zadaća svakoga Manjeg brata, izbor koji daje temelj dru­gim izborima koje u svom životu mora činiti i koji sve ostale izbore rasvjetljuje.«14

Zajedništvo života u bratstvu

Sažeta sinteza oblika života Manje braće, sadržana u 1. čl. GGKK, sadrži u sebi ključnu riječ za interpre­tiranje života i poslanja franjevačkog poziva - brat­stvo. Stoga se s pravom može potvrditi da je bratski život temeljna karakteristika franjevačke karizme i najsnažnije sredstvo kojim se ostvaruje naš franje­vački poziv. Ne radi se o nekoj apsolutnoj novosti, jer bratstvo je ljudska i kršćanska vrednota, ali je po sv. Franji bratstvo postalo originalno svjedočanstvo, ponuđeno Crkvi i svijetu. Sv. Franjo, potaknut od Boga da obnovi Crkvu, daje se zahvatiti odgovorno­šću da izgradi Kraljevstvo Božje snagom svih svo­jih mogućnosti uma i srca. Kao što je Riječ postala čovještvo da bi vratila dar božanskog života svim ljudima, tako se sveti Franjo učinio bratstvom da bi vratio svakom stvorenju ljubav Božjeg očinstva i ra­dost mnoge braće. Po transparentnosti suobličava-nja svoga života sa životom Kristovim, evanđeosko iskustvo svetoga Franje predstavlja se kao pravilo života i prijedlog sigurnog evanđeoskog služenja.15

Bratstvo postaje, po izravnoj Franjinoj volji, prepo­znatljiva oznaka 'njegove obitelji': »Želim da se ovo bratstvo zove Red Manje braće«.16 Uzimajući u obzir naše GGKK, može se s punim pravom zaključiti da je život u bratstvu temeljna stvarnost naše franjevačke karizme. Sv. Franjo će u svojoj Oporuci reći: »I kad mi je Gospodin dao braću, nitko mi nije pokazivao što bih trebao činiti, nego mi sam Svevišnji objavi da trebam živjeti po načinu svetog Evanđelja«. Zato se Franjin poziv i dar braće uključuju u evanđeoski program života, zato taj izbor života, tj. živjeti evan­đelje s braćom, odgovara posluhu božanskoj objavi; stoga »možemo reći da u Franjinu životu franjevač­ko bratstvo sačinjava dio plana poziva s kojim on poslušnošću odgovara volji Božjoj, uzimajući Evan­đelje kao oblik života. Franjin se poziv i dar braće uključuju u evanđeoski program života«.17

Zato franjevačko bratstvo nije stvarnost zatvorena u samu sebe: ono se otvara drugima, ono mora biti »kvasac zajedništva među svim ljudima«.18 Ne radi se očito samo o tome da braća prihvate »uljudno svakoga«, da prakticiraju gostoprimstvo i da »do­brohotno postupaju s prijateljima i protivnicima«,19 nego ponajprije da se kao bratstvo ucijepe u suvre­menu stvarnost svijeta i čovjeka u svijetu. Jer pola­zeći od bratstva mi se stavljamo unutar povijesti i unutar Crkve jer u bratstvu slijedimo Isusa Krista, U posljednjim desetljećima to je bila 'velika novost' koju smo nastojali uvijek bolje shvaćati i izraziti, nadvladavajući svako individualističko čitanje na­šeg franjevačkog zvanja.20

Sveti Franjo rekao bi ljudima danas: »Svi ste vi bra­ća!« Konsekventno tome, i mi franjevci pozvani smo da danas, usuđujem se reći, više nego drugi, bude­mo graditelji sveopćeg bratstva među svim ljudima. Narodima, koji su sve više rastrgani između solidar­nosti i traženja vlastitih interesa, između želje za 'za­jedničkim domom' i podizanjem zidova razdvaja­nja, franjevačko bratstvo može se i mora predstaviti kao nova shema društva, temeljeno na dostojanstvu osobe i vrednovanju bogatstva svakoga brata. Brat­stvo temeljeno ne na kulturi uspjeha, snage, učin­kovitosti moći, gdje se prečesto vrednuje osobe na temelju onog što pridonose ili pak na temelju ono­ga što predstavljaju, nego na kulturi 'brata Franje, malenog, sluge koji se drži manjim pred svima'. Fra Giacomo Bini reći će: »Franjevačka poruka o sveop­ćem bratstvu kao poziv na poštovanje, na 'pomire­nje različitosti', na traženje zajedništva, riječ je nade i alternativna evanđeoska vrednota koja govori svom svojom snagom upravo tamo gdje se pokazuje ra­zorna moć individualizma.«21

Upravo takvu snagu imaju i naša internacionalna bratstva koja pokazuju ljudima različitih kultura da bratstvo među ljudima nije biološka datost, kultu­ralna i društvena, nego rezultat duhovnog opredje­ljenja i odluke: braćom se postaje dijeljenjem milosti i vrijednosti koje podupiru život i projekte života. Očiti znak toga su naša bratstva inkarnirana u nove misionarske projekte, oblikovana u znaku interna-cionalnosti, kao znak Božje dobrohotnosti prisutne u svim kulturama, kao mogućnost da se vidi Božje lice u svakom čovjeku, neovisno o rasi i bilo kojoj drugoj pripadnosti.22 Sve to odjek je Franjine želje 'putujućeg bratstva', koju Franjo ostvaruje šaljući braću različitih nacionalnosti u sve dijelove svijeta da svima nose evanđeosku poruku sveopćeg brat­stva i mira. Dva elementa od početka označuju pu­tujuće poslanje Manje braće: bratstvo i malenost. Franjevačko poslanje ne može stoga bez tih dvaju elemenata koji ga odlikuju i kvalificiraju, jer »otkako je Gospodin Franji dao braću, život u bratstvu je sam po sebi evangeliziranje, kako je ustvrdio H. Schalu-eck: 'Izvorni oblik naše evangelizacije ukorjenjuje se u svjedočenje bratstva'.«23

Upravo stoga svi naši dokumenti nastoje uvijek više nas same, franjevce, usmjeriti na tu najvažniju odred­nicu naše franjevačke karizme - živjeti u bratstvu i za bratstvo, jer ćemo tako biti vidljivi i učinkoviti znak kraljevstva Božjega. Jer ako istinsko bratstvo među sobom budemo umjeli živjeti, 'ne riječima, nego dje­lima'; ako, umjesto da se zatvorimo u same sebe, budemo znali ostati otvoreni svim ljudima s kojima dolazimo ili ćemo doći u dodir, moći ćemo odgovo­riti očekivanju svijeta koji, ugrožen gubitkom osob­nosti i bezimenošću, rastrgan nepravdama i razmi­ricama, u svojoj dubini čezne za zajedništvom. Tada ćemo moći, zajedno s drugim ljudima, kršćanima i nekršćanima, bogatima i siromašnima, ostvarivati ulogu kvasca u izgrađivanju čovječanstva koje neće biti mnoštvo osamljenih i otuđenih pojedinaca, nego bratska zajednica u Kristu.24

 

Život malenosti, siromaštva i solidarnosti

Franjin naziv koji je dao svojoj prvoj braći okupljenoj oko njega - »manja braća«, iz čega onda i nastaje Red manje braće, važan je za cjelokupno razumijevanje našega franjevačkog biti i djelovati. Riječ manji opi­suje način kako da se bude braćom i kako da se živi i naviješta evanđelje: dajući svjedočanstvo maleno­sti. Drugim riječima, ime koje nam je sam Franjo dao ne pokazuje kvalitetu, nego upravo program života, tj. osobit način da se shvati i izrazi naš odnos s Bo­gom, s drugim i sa svime stvorenim, i da se stavi u službu Crkve i svijeta. Malenost Franjo u prvom redu shvaća u njenoj evanđeoskoj dimenziji: mino-re (manji) označava pokret, stav onoga koji je stao na put nasljedovanja Isusa Krista, a to znači: lišiti se svega da bi bio siromašan i biti siromašan da bi slu­žio; poniziti se da bi bio poslušan, biti poslušan da bi u tom stavu bio spreman služiti Bogu, drugima i svim stvorenjima. Zato je »malenost (minoritas)« obveza prihvaćena u prvom licu kako nam ništa ne bi priječilo epifaniju drugoga«, jer »nama je vlastito da izujemo obuću pred otajstvom drugoga u kojem se objavljuje Otajstvo«.25

Mi smo franjevci, manja braća, poslani u svijet da evangeliziramo kao putnici i pridošlice »ne pri­svajajući si ništa, ni kuće, ni mjesta, ni ikoju drugu stvar«,26 i ne radi se tu o egocentričnoj askezi, nego »o putu pravednosti, solidarnosti i ljubavi prema drugima i s drugima«.27 Upravo taj put osobne i za­jedničke slobode, o kojem se ovdje radi, čini naše misionarsko naviještanje vjerodostojnim i plodono­snim. Radi se o slobodi koja »nam omogućuje da bu­demo ljudi zajedništva, solidarnosti, diobe; pomaže nam da stvaramo nove odnose, radosne i proročke, među ljudima našega vremena«.28 To je sloboda koja nas čini sposobnima za služenje svima, osobito siro­mašnima, koji i danas, kao i u vrijeme sv. Franje, jesu prva briga našega života i našeg poslanja. Stoga, »po primjeru svetoga Franje, koga je Gospodin doveo među gubavce, neka sva braća zajedno i pojedinač­no budu na strani 'odbačenih', siromašnih i potlače­nih, progonjenih i bolesnih, i radosni kad borave s njima; neka im budu milosrdni«.29 To je upravo ono što papa Ivan Pavao II. govori o »'maštovitosti lju­bavi' koja se ne proširuje samo u prostoru učinkovi­tosti dane pomoći, već u sposobnosti da se postane bližnjim, solidarnim s onim koji trpi«. »Ne bi li taj način bio najveće i učinkovito predstavljanje rado­sne vijesti Kraljevstva?30»pita se Papa.

Crpeći nadahnuće u osobi i djelu sv. Franje, i mi smo franjevci danas osobito pozvani na ovakvo poslanje koja se ostvaruje pomoću ljubavi i svjedočanstva kr­šćanskog siromaštva, ako ne želimo biti neshvaćeni i ako se ne želimo »utopiti u moru riječi kojemu nas iz dana u dan današnje komunikacijsko društvo izlaže. Ljubav djela jamči nam nedvosmislenu snagu ljubavi riječi«.,31

Navjestitelji i graditelji mira

Sv. Franjo uputio je nas franjevce kako se moramo ponašati i kako hodati svijetom: »Savjetujem, opomi­njem i potičem svoju braću u Gospodinu Isusu Kri­stu: kad idu svijetom neka se ne svađaju i ne prepiru niti druge osuđuju, već neka budu blagi, miroljubivi i čedni, skromni i ponizni«.32 Sam Franjo prvi je utje­lovio ovakvo ponašanje i ostao zapamćen u Crkvi kao čovjek mira i pomirenja. Dosta je spomenuti da u vrijeme kada sam papa poziva sav kršćanski svijet na oružje u borbu protiv muslimana, Franjo ide s po­rukom mira sultanu al-Kamilu.33 Time nam je Franjo ostavio jedan znak odnosa koji je poprimio nedvoj­benu važnost u ovom našem vremenu velike nape­tosti, to je poziv nama franjevcima, to je »poslanje koje danas uzima obličje dijaloga«,34 jer u »Damietti se dogodilo čudo susreta između dvije razlčite oso­be, susret koji se zbio na 'obali drugoga', u poštiva­nju i različitosti, u uljudnom dijalogu, u besplatnoj ljubavi«.35 Zato mi moramo našom itinerancijom, našom spremnošću za širenje evanđeoske poruke, prodirati u osjetljiva mjesta gdje suvremeno društvo doživljava velike nejednakosti, međusobne srazove i napetosti, da bismo svjedočili mir i pravednost, jer »franjevac je oduvijek onaj koji prelazi granice, koji iz želje za bratstvom smjera tome da sve ljude pre­pozna kao sinove istoga Oca«.36

Ne niječući stvarne poteškoće, koje su katkada vrlo ozbiljne, a koje svaki dijalog sobom nosi, mi smo franjevci pozvani djelovati tako da ne dopustimo da nas zatvore bilo koje ideološke i ine zapreke. Jer »ka­zati da smo bratstvo u poslanju znači usredotočiti naš život na Krista i kročiti putovima svijeta u siromaš­tvu i poniznosti, kao svjedoci i graditelji pomirenja i mira«.37 Prisutnost franjevaca, jednostavna i nepo­kolebljiva, u područjima svijeta u kojima su teškoće tako velike, do te mjere da dovode u opasnost svaku slobodu, znak je koji svi duboko cijene. To nam je poticaj da još više molimo Gospodina za snagu da se ne zaustavimo u prelaženju granica, kako bismo u jednostavnosti i slobodi bili djelotvorni znak nade, neumorni graditelji mostova među svim ljudima, bez obzira na vjeru, nacionalnost, kulturu i drugu razli­čitost. Franjo je, bez sumnje, učinkovit svjedok mira, pravde i skrbi za svekoliko stvorenje, i sve je to on proživljavao kao dar Božji i svjedočio na uvjerljiv način. Dan molitve i posta za mir 27. listopada 1986. u Asizu istaknuo je takav način gledanja, i imajući u vidu teške situacije u kojima se nalazi suvremeni svi­jet i čovjek u njemu, i mi smo, franjevci, manja braća, pozvani da uvijek više taj pogled na svijet gradimo.38

Evangelizacija-poslanje (misija), briga i skrb za sve stvoreno

Franjevačka evangelizacija i poslanje naslanja se na povijesno iskustvo sv. Franje, to od nas traži i Cr­kva dok računa na naše poslanje; to od nas očekuju i naši suvremenici opčarani osobom i djelom sv. Fra­nje. Uistinu, »čudesna i velika je fascinantnost ko­jom danas sv. Franjo privlači vjernike i nevjernike... Nadasve franjevci toga moraju biti svjesni kada se predstavljaju svojim suvremenicima« (G. Bini). Sto­ga su franjevci pozvani da uvijek više učine svoju prisutnost u suvremenom svijetu vidljivom i djelat­nom, to je ujedno i najveći izazov: »stvoriti vidljivu inkulturiranu nazočnost«, jer »pozvani smo da u današnjem svijetu, koji je bez orijentacije ali željan znakova spasenja, budemo izvorni znak koji će oči­tovati i u živo pokazati, što jesmo, u što vjerujemo i što živimo«.39

Kvaliteta evanđeoskog života nas samih jest ono što nas čini evangelizatorima, kako to potvrđuju i naše GGKK: »bratsko zajedništvo, koje se naslanja na molitvu i pokoru, prvo je i izvrsno svjedočanstvo Evanđelja i proročki znak nove ljudske obitelji«.40 Kvaliteta evanđeoskog života je ta koja pobuđuje želju za Bogom u ljudima, koja predstavlja na uvjer­ljiv način Krista kao primjer postojanja, življenja i djelovanja. Zato je franjevačka evangelizacija u pr­vom redu nazočnost, dobar primjer, svjedočanstvo, jer »svjedočanstvo života ili šutljivi navještaj Božjeg Kraljevstva tvori na određeni način početak i prvo sredstvo evangelizacije.41

Zahvaćen evanđeoskom porukom spasenja, ukori­jenjen u Krista, Franjo ide svim ljudima i stvorenji­ma s dubokim poštovanjem, zato je kadar iskreno i kvalitetno ući u svestrani dijalog sa svima, upravo zbog svoje ljubavi prema Božjoj Riječi koja je u nje­mu izvodila trajno obraćenje. Zato su i franjevci po­zvani da dopuste da i njih evanđelje učini novim lju­dima koji su pronašli ravnotežu odnosa s Bogom, s ljudima i svim stvorenim, tako da im se svatko može obratiti s nadom; jer su po svom pozivu ljudi dija­loga i dobrohotne otvorenosti prema svima.42 To je temelj našeg plodonosnog poslanja u suvremenom svijetu u kojem postoje tolike različite skupine ljudi potrebne evanđeoske poruke spasenja. To je prvot­no franjevačko iskustvo u kojem su ljudska bića, pri­roda i Bog međusobno povezani visokim stupnjem simpatije i srdačnosti, jer je sv. Franjo uvijek bio među stvorenjima, a nikad iznad njih; stoga ćemo se »odlučno boriti protiv izrabljivanja čovjeka po čo­vjeku i protiv svake dominacije, i sve će stvoreno, danas smrtno ranjeno u svom ekološkom skladu, s naše strane jednako imati pažnju punu ljubavi«.43 Zato se i mi franjevci osobito osjećamo pozvanima da njegujemo život i borimo se za njegovu cjelovi­tost i kvalitetu, pružajući svoju uvjerljivu suradnju da bi se odstranio cijeli niz nasrtaja na život koji se danas osobito širi po isključivanju najsiromašnijih, po prevlasti nad najslabijima, a zaoštrava u praksi abortusa, eutanazije, ratova, terorizma, radikalnih fundamentalizama i u različitim oblicima nasilja, kako osobnog tako i strukturalnog.44

U Redu je sve veći broj naših bratstava koja se uklju­čuju među najugroženije, zato je i identitet tih brat­stava različit: bratstva koja dijele život s onima koji su na marginama društva, bratstva zauzeta u evan­gelizaciji putnika, odnosno ona potpuno posvećena skrbi i prihvaćanju osoba s poteškoćama - ovisnici­ma o drogi, alkoholičarima, oboljelima od AIDS-a, 'bezemljašima'... To je odraz i onoga što nam je naloženo u GGKK: »Da poniženje Spasitelja odlučnije slijede i jasnije pokažu, neka braća provode u druš­tvu život i položaj malenih, boraveći uvijek među njima kao manji«.45«

 

________

1 Usp. T. Matura, Una grande eredita', Vivere oggi il Vangelo con Francesco d'Assisi, Edizioni Porziuncola, Assisi, 2009, str. 133.

2 Usp. T. Matura, Una grande eredita', Vivere oggi il Vangelo con Francesco d'Assisi, Edizioni Porziuncola, Assisi, 2009, str. 133.

3 Giacomo Bini, Franjevački Red danas, Generalna kurija OFM, Rim, 2000, str. 9.

4 Gicomo Bini, Franjevački Red..., str. 3.

5 Svi ti prioriteti zadani su i obrazloženi u dokumentu Ge­neralnog kapitula Reda manje Braće: Od predaje do proroštva: orijentacije i prijedlozi. Kao i u Prioriteti Reda za šestogodište 1997-2003, vodič za ostvarivanje dokumenta Generalnog kapitula '97, Brat Franjo, 1998, Zagreb.

6 Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apo­stolskog života, Bratski život u zajednici, Rim-Zagreb, 1994, br. 50a, str. 43.

7 Potvrđeno Pravilo V. i X. pog. u: Spisi sv. Franje i sv. Klare Asižana, Symposion, Split, 1991.

8 Usp. H. Schallueck, Ispuniti zemlju Kristovim evanđeljem. Ge­neralni Ministar Manjoj braći o evangelizaciji: od predaje do proroštva, Brat Franjo, Zagreb, 1997, br. 111-116.

9 H. Schalueck, Ispuniti zemlju..., br. 111.

10 Pravilo i Generalne Konstitucije Reda Manje braće (dalje GGKK), Brat Franjo, Zagreb, 2005, čl. 1. &2.

11 Ivan Pavao II. u svom apostolskom pismu Tertio millennio ineunte (Ulaskom u novo tisućljeće) ističe da naše »kršćanske zajednice trebaju postati vjerodostojne 'škole molitve', i ističe da to ne znači povlačenje pred obvezom zauzetog naviještanja evanđeoske poruke, nego kaže »snažna molitva ne oslobađa nas od zauzetosti u povijesti«, stoga ističe da je potrebno da »odgoj za molitvu postane, na neki način, važna točka svakoga patoralnog planiranja«, br. 33-34.

12 J. R. Carballo, Što god vam rekne, učinite, Brat Franjo, Rim-Zagreb, 2007, br. 42.

13 J. R. Carballo, Što god vam..., br. 47.

14 J. R. Carballo, S jasnoćom i odvažnošću. U vremenima preutemeljidbe, Izvješće generalnog ministra fra Jose' Rodri'geza Carballa, OFM, Brat Franjo, Asiz-Zagreb, 2006, br. 22.

15 Usp. A. Boni, Fraternità', u: Dizionario francescano, Edizioni Messaggero, Padova, 1983, str. 615.

16 Prvi životopis Tome Celnskog, br. 38.

17 Generalno tajništvo OFM za formaciju i studije, Svi ste vi braća, Brat Franjo, Rim-Zagreb, 2003, str. 21.

18 GGKK, čl. 52.

19 Isto.

20 Usp. H. Schalueck, Ispuniti zemlju..., br. 117.

21 G. Bini, Franjevački red..., str. 8.

22 Takva su internacionalna franjevačka bratstva prisutna u svim dijelovima svijeta: Sveta zemlja, Rusija, Kazahstan, Vijetnam, Kina, Sudan, Maroko, Turska (Istanbul), Afrika, Sjeverna i Južna Amerika...- Pogledaj u: fra Vincenzo Broccane, Franjevci bez granica. Misije Manje braće u svijetu, Editions du Signe, Rim, 2008.

23 J. R. Carballo, Što god vam..., br. 49.

24 Usp. Generalna Kurija OFM, Na putu. Prema izvanrednom generalnom kapitulu. 'Poziv Reda danas'., Brat Franjo, Rim-Zagreb, 2005, br. 17.

25 Gospodin nam govori na putu. Dokument Izvanrednog generalnog kapitula, Brat Franjo, Zagreb, 2006, br. 28.

26 Potvrđeno Pravilo; usp. GGKK čl. 72. & 1.

27 G. Bini, Poziv Reda..., str. 35.

28 Isto, str. 36.

29 GGKK, čl. 97. &1.

30 Ivan Pavao II, Ulaskom..., br. 50.

31 Ivan Pavao II., Ulaskom..., br. 50.

32 Potvrđeno Pravilo, III, 10-11.

33 Upućujem ovdje na izvrsno djelo: G. Jeusset, Sveti Franjo i sultan, Svjetlo riječi, Sarajevo-Zagreb, 2008.

34 Gospodin nam govori..., br. 36.

35 G. Bini, Vocavit nos Deus ut eaumus per munudum. Relatio Ministri generalis, Generalna kurija OFM, Rim, 2003, br. 155.

36 Dokument Generalnog kapitula OFM, Gospodin ti dao mir, Generalna kurija OFM, Rim, 2003, br.33.

37 G. Bini, Vocavit nos Deus..., br. 90.

38 H. Schalueck, Ispuniti..., br. 158.

39 G. Bini, Red danas..., str. 41.

40 GGKK, čl. 87. & 2.

41 Usp. GGKK, čl. 89. & 1.

42 Usp. G. Bini, Vocavit..., br. 155.

43 H. Schalueck, Ispuniti..., br. 124.

44 H. Schalueck, Ispuniti..., br. 125.

45 GGKK, čl. 66. & 1.

 

Najave

Župni list "Majka"

list 151

Pastoralne aktivnosti

Plakat MBL 2015

Akcija Caritasa "5 za 1"

caritas

Dovršetak izgradnje crkve

 

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 31 

Broj posjetitelja

DanasDanas568
Ovaj mjesecOvaj mjesec15953
SveukupnoSveukupno1210869
, Powered by Joomla! and designed by SiteGround web hosting