Temeljne vrednote franjevačkog identiteta

Ante ČOVO

Autor priloga je svećenik, franjevac provincije Presvetog Otkupitelja - Split, profesor duhovnog bogoslovlja na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu.

Usmjerenost na budućnost posvećenog života u Europi, bilo starih bilo novih utemeljenja, u sredi­štu je razmišljanja. Upravo ondje gdje su rođeni sko­ro svi aktualni redovi, družbe apostolskog života i ustanove posvećenog života, muške i ženske, pro­blemi i poteškoće su najteži i najhitniji, bilo da je riječ o otkrivanju aktualizacije karizme utemeljenja, bilo poslanja, svjedočenja u Crkvi i svijetu. Normalno je i, štoviše, nužno da se franjevci i franjevke, gledajući u budućnost, pitaju o vlastitom identitetu, ne zato da mu se ne bi izgubio smisao, nego zato da osnaže karizmatsku svijest u svojem istinskom postojanju.

U perspektivi identiteta, pridjev "franjevački" ističe zajedništvo vrednota, izvjesni pogled na ljudsku i kršćansku stvarnost, ali isto tako i praksu, tj. vred­note koje žive pojedini muškarci i žene. Radi se o cjelokupnosti vrednota, veoma kompleksnoj. Bu­dući da je franjevaštvo samo pokret, neka varijanta unutar kršćanske datosti, baštini povijest od osam stoljeća sa svojim evolucijama, svojim postignućima i svojim gubicima. Kao, uostalom, cjelokupno kr­šćanstvo danas, suočava se sa sumnjama, kritičkim ispitivanjima i povijesnim istraživanjima. Budući da kršćanska duhovnost ne može nikada staviti u sre­dište neku ljudsku figuru osim one »jedine svete«, Bogočovjeka, Isusa Krista, objavitelja Oca, ta datost u našem traženju identiteta dodiruje nešto veoma važno: Franju treba promatrati ne kao središte ili fi­guru na koju se pozivamo, nego kao prst koji poka­zuje središte različito od sebe samoga, poput Ivana Krstitelja.

Život koji oživljava evanđelje

U Franjinim Pravilima, a još više u ostalim njegovim spisima, nudi nam se neiscrpni prostor evanđelja. Upravo u taj prostor žele nas uvući njegove poruke, nagovori, nukanja i propisi. Za Franju evanđelje nije samo radikalni propis koji se odnosi na siromaštvo, niti, još manje, na trijadu savjeta ili zavjeta. Evan­đelje je za njega nepresušno pokazivanje dara kojeg je Bog učinio čovjeku pozivajući ga, s univerzumom kojega je dio, na podjeljivanje »njegove božanske ra­dosti postojanja«. U prologu nepotvrđenoga Pravi­la nalazimo divan izričaj: »Ovo je evanđeoski život Isusa Krista«.1 Prvo značenje tog izričaja zasigurno se odnosi na življenje evanđelja Isusa Krista. Ali po­stoje i dva druga moguća i upotpunjujuća značenja: živeći evanđelje u nasljedovanju Krista, postaje se mjestom u kojem mogu nastaviti živjeti evanđelje i sam Isus Krist. Za Franju se utjelovljenje nastavlja u životu onoga tko uzme evanđelje kao vlastito pravi­lo i živi ga jednostavno i integralno.

Evanđelje, život i Krist, za franjevce su i franjevke tri stvarnosti intimno međusobno povezane. Evanđelje je način življenja koje se sastoji u poslušnosti Kristu koji govori u evanđelju življenom u Crkvi uvijek i svima. Gdje se živi evanđelje, tu živi evanđelje i živi Isus Krist. Stoga je za franjevce i franjevke evanđelje ponajprije poznavanje božanske dragocjenosti kr­šćanskoga života u kojem se nastavlja utjelovljenje Riječi po djelovanju Duha Svetoga.

Nama je, poput Franje, potrebna ista pobožnost pre­ma euharistiji i prema Božjoj riječi, jer u obje je živ i prisutan Isus Krist. To je upravo ono što je Drugi va­tikanski sabor svečano potvrdio u Sacrosantum conci­lium (br. 7) i u Dei verbum (br. 21). K. Esser opravda­no je govorio o »šokirajućoj anticipaciji naučavanja sabora« sa strane svetoga Franje. Susret s Božjom ri­ječi dopušta franjevki i franjevcu da susretnu Boga, a susret s Bogom im dopušta da susretnu svih i sve. Susret s Bogom i s drugima događa se na terenu ži­vota, svakodnevnice. Samo u egzistencijalnom od­govoru (Antvvort) biblijska Riječ (Wort) može biti potpuno shvaćena u svojoj istini. To smo pozvani živjeti u ovom vremenu, nazivali ga mi modernim ili postmodernim. Naša je kršćanska vjera, sučeljena s tehnološkim i informatiziranim svijetom, izložena svim pitanjima i svim izazovima glede Boga, njegova ulaska u povijest u Isusu Kristu, njegove Jedincatosti, smisla koji trebamo dati životu i smrti čovjeka.

Središnjost iskustva vjere

Uzimajući, možda i nesvjesno, prve riječi Isusova propovijedanja: »Obratite se i vjerujte Evanđelju!« (Mk 1,11), Franjo, u svečanoj poruci upućenoj svim ljudima, zahtijeva »da svi ustrajemo u pravoj vjeri i u obraćenju« (Nepotvrđeno pravilo, XXIII, 7). Ta prava vjera odnosi se na Radosnu vijest. Koja je to dobra, blaga vijest ako ne zadivljujuće objavljivanje Boga koji je ljubav, Uzvišeni, transcendentni i isto­vremeno ponizni i Maleni, koji otvara pristup pu­nini svojega života i svoje sreće čovjeku stvorenu na njegovu sliku i priliku? Kršćanin, nije netko tko »čini«, nego netko tko - budući da je vidio, kušao - »zna« da ga je dostigla dobra vijest; zna da Bog postoji; zna da ima lice Oca, jer ga je kao takvoga objavio Isus Krist, Sin Božji; zna da je Bog stvorio sve što postoji; zna da Bog ljubi sve ljude kao svoje sino­ve i kćeri; zna da spasenje nije moguće zaraditi vla­stitim djelima, nego mu dolazi darovano unaprijed. To je ono što ponajprije razlikuje kršćanina od onoga tko nije kršćanin. Kršćansko-franjevački život će biti, ne uvjet, nego posljedica primljenog dara spasenja: evanđeoski život kao posljedica prihvaćanja dobre evanđeoske vijesti.

Franjevačko iskustvo vjere, u svojem življenju i pri­povijedanju lica i nakana otajstvenoga Boga koji se učinio bližim čovjeku u svojem siromaštvu slabo­sti, treba se hraniti i dandanas Franjinim iskustvom izraženim u Nepotvrđenom pravilu, gdje Franjo to svoje divno iskustvo proglašava u nekoj vrsti ispo­vijesti vjere formulirane u doksološkom i liričnom jeziku: »I ljubimo svi iz svega srca, iz sve duše, iz svega uma i iz sve snage i svom jakošću i razumom, i svim silama, svim naporom, svim osjećajima, svom nutrinom, svim željama i svom voljom, ljubimo Gos­podina Boga koji nam je dao i koji nam daje cijelo tijelo, cijelu dušu i cio život, koji nas je stvorio, ot­kupio i koji će nas samom svojom milošću spasiti, koji je nama ubogim i bijednima, pokvarenima i odvratnima, nezahvalnima i zlima učinio i čini sva dobra... od kojega, po kojemu i u kojemu jest svako oproštenje i svaka milost, sva slava svih pokornika i pravednika, svih blaženika koji se na nebu skupa vesele« (XXIII, 8-9). Ta mu ispovijest dopušta vidjeti Boga u njegovu trinitarnom zajedništvu i njegovim intervencijama u svijetu, a isto tako i neusporedivo dostojanstvo čovjeka, krhkoga i bijednoga stvore­nja.

Iskustvo vjere, koje se često naziva dvosmislenim terminom »kontemplativna dimenzija«, sastoji se u neprestanom otkrivanju te dvostruke stvarnosti, Boga i čovjeka, nerazdvojne povezanosti između njih, i to je put koji čovjek treba prihvatiti da bi se obratio (Opor, 1-4). Riječ je o traženju i otkrivanju, jer te stvarnosti nisu objekt neposrednog, empirij­skog iskustva, nego otajstvene dimenzije koje sve nose, svemu daju smisao, svemu se nadaju, prem­da uvijek ostaju ovijene u skrovitost. To otkrivanje treba činiti, piše sveto Franjo, »svuda i na svakom mjestu... iz dana u dan, neprestano« (Nepotvrđeno pravilo, XXIII,11), tj. u punini svakodnevnice, pola­zeći od onoga što je sačinjava, od najponiznijih gesta do najuzvišenijih aktivnosti.

Imati »srce okrenuto Gospodinu«, znači željeti Duh Gospodnji, dati mu prostora za njegovo sveto djelo­vanje (Potvrđeno pravilo, X,8), moliti ga čistim sr­cem, biti ponizan i strpljiv u kontradikcijama života, ljubiti one koji nas ne ljube (Potvrđeno pravilo, X) i to je neodreciva zadaća koja nam se nalaže ako že­limo biti vjerni svojem identitetu u teškom stoljeću. Naš je prioritet vjerovati Blagoj vijesti i tako postati kršćanski vjernici, što se ne ostvaruje jednom zauvi­jek, nego je uvijek započinjanje iznova, kako veli sv. Franjo.

Sveopće bratstvo

Inzistiranje na ljudskim odnosima, na njihovom bratskom, štoviše, i majčinskom karakteru, upotreba riječi »brat« i »bratstvo« kojima se označava grupa koja se okuplja oko Franje, pokazatelji su važnosti koju je Franjo prepoznao u toj dimenziji ljudskog ži­vota. Zasigurno je bratstvo jedna od sastavnica koja označava njegovo iskustvo i njegov projekt, jednako kao i siromaštvo, ako ne i više. Nećemo pretjerati ako ustvrdimo da je »sakrament brata« u središtu franjevačkog iskustva. Bratstvo je nadasve puno iskustvo začuđenosti datošću da je, za mene, svaki čovjek - štoviše, i sve ono što postoji - brat, bližnji, istovremeno sličan i različit, koji, kao i ja, ima isto počelo i istoga, jedinoga Oca. Ako ga promatram iz te perspektive, onda ga trebam ljubiti, prihvatiti ga onakvim kakav je, služiti mu, nikada gospodariti nad njim (Nepotvrđeno pravilo, V, 9-14).

Čovjek, primarna vrednota, neovisno o svojoj život­noj situaciji i ponašanju, jest taj kojega treba služiti prije institucije ili strukture, jer su temeljne potrebe života identične u svakom čovjeku i tamo gdje nisu zadovoljene znači da se nije odgovorilo na potrebe samoga života (usp. Nepotvrđeno pravilo, IV,3-4; VL2; VII,14; X,l; Potvrđeno pravilo, VI,9; Pismo mi­nistru, 17; Opomene, XVIII,1; Pismo vjernicima, II, 27-28). Franjevačka je obitelj već od svojih početaka pomno živjela vrjednotu bratstva u svim smjerovi­ma, jer se osjetila ljubljenom i prihvaćenom po neza­služenoj Božjoj milosti. Uvučena u sadašnji sukoblje­ni svijet, ona treba sebi uprisutniti potrebu življenja i svjedočenja evanđeoskog pomirenja. Ne treba se zaokupljati izradom nekih posebnih strategija mira, nego širiti duh pomirenja i mira.

Svoju će braću nazvati manjom braćom. Franjin se evanđeoski program može ovako sažeti: manji uvi­jek i svima, da mogu biti braća uvijek i svima (Opo­mene, XIX,2). Zato je Franjin izbor bratstvo, sveop­će i bezuvjetno. Bratstvo je važnije od malenosti, a malenost je u službi bratstva. Franjo želi živjeti kao manji, uvijek i svima, da bi mogao živjeti kao brat uvijek i svima. To objavljuje ne samo određenu hi­jerarhiju vrednota, nego i poimanje bratstva koje, želeći uključiti sve i imajući potrebu da se konkretno izrazi u podjeli života sa svima, nužno stavlja braću na razinu zadnjih.

Franjevačka antropologija proizlazi iz biblijske te­ologije i ovdje dva termina gube svoju apstraktnu i teoretsku sastavnicu, a preuzimaju onu potpuno iskustvenu. Kao što se Franjina teologija ne izriče u raspravama nego u molitvama, tako se njegova an­tropologija izriče u ponašanju i savjetima manjega bratstva iz odnosa božanskih osoba, gdje nijedna nije nikada nadređena drugoj; Franjo uči živjeti bratstvo-malenost, što isključuje bilo koji oblik gospo­darenja nad drugim. Od Božje poniznosti (Pohvale Bogu, 4) Franjo uči siromaštvo-malenost. Od Boga koji je postao čovjekom u Isusu, sagnutom u pranju nogu svojih učenika i raspetom iz ljubavi prema svi­ma, Franjo uči bratstvo kao uzajamno služenje-poslušnost (Nepotvrđeno pravilo, V,14).

Ime koje je dobila naša prvotna zajednica, »Manja braća«, postaje programatsko ime. Manjih, poni­znih, služitelja, nitko se ne boji i svima mogu postati prijatelji. Različita su područja i sektori u kojima su franjevci pozvani da navješćuju vrednotu bratstva preko obveze nutarnjega i vanjskoga, socijalnog i političkog pomirenja, s ciljem da stvore miroljublji-viji svijet, »civilizaciju mira«. Izvjesno je da naša društvena težina nije takva da možemo u znatnijoj mjeri utjecati na sudbinu svijeta koji ima potrebu mira. Ipak, kao malene i nekorisne sluge, trebamo se osjećati poslanima da sijemo sjeme bratstva, pomire­nja i mira, s nadom i ustrajnošću da će to Bog dovesti do punog savršenstva. Ako nas i ne prepoznaju kao kontemplativne i ako nam predbacuju nevjernost početnom siromaštvu, svi se ipak slažu u prepo­znavanju bratskog karaktera našeg odnosa i naših prihvaćanja drugih. Zato riječ "franjevac", na prvom mjestu, za sve znači: ljubazan, manji, prihvaćajući, bratski, jednostavan, dobrohotan, dobrostiv.

Siromaštvo

Dovoljno je čuti tu riječ da se odmah prisjetimo ma­terijalnog siromaštva s naših početaka, koje se sma­tralo našom posebnošću te se često našu karizmu poistovjećivalo sa siromaštvom, u odnosu na što imamo lošu savjest. Ali nije materijalno siromaštvo to o čemu na želim govoriti. Korijen i temelj siro­maštva za Franju su u cjelokupnosti antropološkog, teološkog i evanđeoskog pogleda na ljudsko biće. Prema naučavanju u Opomenama (3;5;8;11;14 i 17) i mnogim drugim pasusima iz njegovih spisa (Nepo­tvrđeno pravilo, XVII, 5-19), zaista je siromašan onaj koji priznaje da sve ono što je u čovjeku dobra, ili što je učinio dobro, dolazi od Boga i ne pripada njemu samome. Za sve dobro koje je u čovjeku, i ono koje je napravio, treba zahvaliti Dobrome Ocu i vratiti ga njemu u pokretu djelovanja milosti. »Ništa, dakle, svoga ne pridržite za sebe, da vas primi cijele onaj koji se vama cio predaje« (Pismo Redu 29).

Ono što ostaje čovjeku, što je na nekakav način nje­govo vlasništvo, jest praznina, manjkavost i zlo. Prihvatiti tu dvostruku i paradoksalnu stvarnost, povjeriti se, u miru i u radosti, samomu Božjem milosrđu koje nas jedino može spasiti, za Franju predstavlja siromaštvo. Zvuči veoma dobro kada se o tome govori ili piše, ali kao radikalno duhov­no iskustvo, veoma je teško za življenje. Upravo tu se kuša spasenje ili opravdanje posredstvom vjere. Dakle, riječ je o siromaštvu koje je nadasve blagost, poniznost, jednostavnost. A to su zapravo kreposti koje se u čistom stanju nalaze u »djeci«, s kojima se trebamo izjednačiti ako želimo ući u kraljevstvo Božje (Mt 18,3-4; Mk 10,14-16). Siromaštvo koje nije materijalna bijeda, nego svjesnost da nismo dovoljni sami sebi i da se ne možemo samo izgraditi. To je siromaštvo koje je potpuno pouzdanje u Boga, osla­njanje samo na njega.

Kada je Isus tvrdio da na ovome svijetu nema gdje glavu nasloniti (Mt 8,20), upravo je želio naglasiti da On nije imao niti je želio drugu potporu, oslonac, osim Oca. Između Njega i Oca postoji velika ljubav i zato se mijenja njegov odnos prema materijalnom svijetu: dobra, osobe, razine bića, mada ostaju bitne i nužne, gube na važnosti, dok druge postaju boga­te značenjem. Ono što obilježava Isusovo življeno i propovijedano siromaštvo jest pouzdanje u Boga. Si­romaštvo postaje način života koji obuhvaća cijeloga čovjeka i njegov stav. Ono se ne odnosi samo na po­sjedovanje stvari, nego i na svaku stvarnost koja daje osjećaj sigurnosti. Posjedovanje nečega vanjskoga ili nutarnjega priječi da nam se Bog daruje, da u nas izlije svoje bogatstvo. Polazeći samo od toga isku­stva koje dodiruje sami temelj postojanja, može se i treba se suočiti s problemom nutarnjeg siromaštva, osobnog i zajedničkog, za što trebamo izmisliti zna­kovite oblike za naše vrijeme, inače nećemo uspjeti.

Problem oslobađanja čovjeka od svih oblika robo­vanja, ovisnosti i potlačenosti koja ga muče, poni-žavaju i ubijaju, ljudski je problem oduvijek. Danas to možda sačinjava problem savjesti čovječanstva, na poseban način u Trećem svijetu, ali također i u zapadnom svijetu, iako u različitom obliku. Vredno­te koje bismo trebali živjeti su otvorenost drugome, nenasilje, kvaliteta života koja vodi rastu čovjeka na planu postojanja, a ne životu u preobilju i njegova­nju mentaliteta potrošnje. I u ostvarenju tih ciljeva franjevci i franjevke se moraju osjetiti odgovornima i trebaju staviti na raspolaganje djelatne snage i svo­ja promišljanja, u posvemašnjoj poniznosti i s istin­skim duhom malenosti.

Poslanje životom

Ako uspijemo živjeti, kao pojedinci i kao bratstvo, život duboke vjere koja daje smisao našem ljudskom postojanju, vjere koja nije za danas predviđena kao sigurna, ako živimo u zajednici čine slavlja i opro-štenja, različiti ali ne odvojeni od svijeta i otvoreni svima, ako se formiramo u radikalnom siromaštvu postojanja, pokazat ćemo se svima kao braća i po­služitelji - »manji«, i tako ispuniti ono bitno našega poslanja u Crkvi i u svijetu (usp. Potvrđeno pravilo, II; III; IV; V; VI, IX i XII). Biti apostol, znači svjedočiti evanđelje, kročiti stazama života ne noseći ništa sa sobom osim Duha Gospodnjega. Naš se poziv ne sa­stoji u tome da se uključimo u institucionalne struk­ture (iako mi to u ovim krajevima zbog povijesnih datosti doista živimo), bile one crkvene ili civilne, da im služimo. Naš poziv ima ulogu proročkoga tipa, ulogu buđenja, poziva, što uključuje slobodu i po­kretljivost.

U ime našeg originalnog poziva i da bismo bolje od­govorili na iščekivanja ljudi, trebamo osvijetliti svjedočanstvo našega bratskog života usredotočenoga na iskustvo vjere i na dobrohotnu ljubav koja sve prihvaća. Ta ljubav se najprije odnosi na svetu majku Crkvu koja je jamac naše vjernosti evanđelju, ali se treba proširiti na sve ljude i na čitav svijet. Jedan ta­kav bistar i jasan pogled, a istovremeno pun dobrote i optimizma, koji nadasve otkriva ono što je dobro, lije­po i istinito, može svugdje nositi mir, dobro, radost i franjevačku vedrinu. Prije bilo koje pastoralne ili koje druge aktivnosti, prije bilo kojeg tipa organizacije, to je ono što trebamo postići, napuniti se time za naviještanje i donošenje u svijet - najprije životom, a onda i riječima - blage vijesti mira i dobra.

Život vjere u Boga i čovjeka, zajedničko bratsko živ­ljenje, otvorenost svima, radikalno iskustvo siromaš­tva, postojanje koje se izražava u malenosti i u vid­ljivim oblicima, poslanje koje je pretakanje u praksu tih elemenata, predstavlja vrednote koje oblikuju određeni tip muškarca ili žene, te ih uobličuje u fra­njevački identitet.

Zaključne misli

Uzvisujući individualizam, kompetencije i omasov­ljenje, naše je društvo izoliralo osobe, smještajući ih u samoću i nekomunikaciju. Zato blizina, podjela i solidarnost sačinjavaju novi put evangelizacije koju treba ostvariti s poštivajućom, blagom, vedrom i bratskom prisutnošću među braćom i sestrama koji se ljube i služe, dijele tjeskobe, nade, radosti i patnje.

Franjino nepotvrđeno Pravilo (XVI), Gaudium et spes II. vatikanskog sabora i Evangeliii nuntiandi Pavla VI. (br. 69) podudaraju se u opisivanju evangelizacije kao svjedočenja, ljubazne i poštivajuće prisutnosti, služenja, podjele i solidarnosti s narodom u svim si­tuacijama svakodnevnog života.

Svjedočanstvo prethodi, pripravlja, prati i potvrđuje izričiti navještaj evanđelja, ukorjenjujući ga u osobni i društveni bratski život. Franjin prijedlog slobode, radosti, povjerenja u osobe, bratstvo s narodom i sa stvorenjima, svi mogu živjeti. Tajna se tog življenja sastoji u utemeljenju svega toga u sveopće očinstvo Boga i sveopće spasenje u Kristu. Trebamo razgova­rati sa osobama svih kultura i religija, izbjegavajući prepirke i osude, pokazujući se »blagi, miroljubivi i čedni, krotki i ponizni, i neka sa svakim uljudno go­vore kako dolikuje« (Potvrđeno pravilo, 111,12-13). Na takav način, franjevci i franjevke mogu podijeli­ti sa svima zajedničke ljudske, moralne, povijesne i društvene odgovornosti u svakom području života, da bi, u uzajamnom poštivanju, mogli graditi civili­zaciju ljubavi koju je Krist inaugurirao svojim utje­lovljenjem i ostavio u baštinu zajednici vjernika da je dovede do ispunjenja, u njegovo ime, zajedno sa svim pravednicima svijeta i sa svim ljudima dobre volje (LG 1; AGI).«

__________

1 Svi navodi iz Franjinih spisa uzeti su iz Spisa sv. oca Franje i sv. majke Klare, Asižana, Symposion, Split, 1991.

 

Najave

Župni list "Majka"

list 151

Pastoralne aktivnosti

Plakat MBL 2015

Akcija Caritasa "5 za 1"

caritas

Dovršetak izgradnje crkve

 

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 39 

Broj posjetitelja

DanasDanas570
Ovaj mjesecOvaj mjesec15955
SveukupnoSveukupno1210871
, Powered by Joomla! and designed by SiteGround web hosting