Gospodine, što hoćeš da činim?

s. Kata Karadža

Autor priloga je Školska sestra franjevka Krista Kralja Bosanko-hrvatske provincije (sa sjedištem u Sarajevu), zamjeni­ca provincijske predstojnice i provincijska tajnica.

Ove se godine širom svijeta slavi 800. obljetnica na­stanka franjevačke obitelji. Godine 1209. Franjo je od pape Inocenta III. dobio odobrenje za svoj »projekt života« ili onoga što će se kasnije zvati »Prvim pravi­lom«. O tome Franjo u svojoj Oporuci kaže: »I pošto mi Gospodin dade braće, nitko mi ne pokazivaše što bih morao činiti, nego mi sam Svevišnji objavi, da mo­ram živjeti po načinu svetoga Evanđelja. I ja sam to dao jednostavno napisati s malo riječi, i gospodin mi papa potvrdi.« (Oporuka, 14-15) To će biti osnova Pravilu iz 1221. i onom dvije godine kasnije 1223., kojega je po­tvrdio papa Honorije III. Ovi su tekstovi, osam stolje­ća kasnije, važan izvor za proučavanje djela sv. Franje, njegova načina života, kao i polazište za razumijevanje sveukupne franjevačke obitelji.

Cjelokupnu ovogodišnju proslavu, sve franjevačke zajednice, i muške i ženske, Treći svjetovni franjevač­ki red i mladi (FRAMA), žele doživjeti kao prigodu za duhovnu obnovu, otkrivajući neiscrpnu milost poče­taka pokreta. Kako je to pred koju godinu, govoreći o važnosti slavlja u životu kršćana, istaknuo papa Ivan Pavao II., i mi bismo željeli da ovo slavlje bude milosna prigoda da se sjetimo sa zahvalnošću prošlosti, živimo sa zanosnom sadašnjost i otvorimo se s povjerenjem budućnosti (usp., Nuovo Millenio ineunte, 1).

Obraćenje - plod milosti Božje

Promatranje velikog djela koje je započeo sv. Franjo, vraća nas u prve godine trinaestog stoljeća, i to na do­gađaj koji nije moguće shvatiti bez posebnog milosnog Božjeg poticaja. To je trenutak obraćenja. Sam Franjo o tome kaže: »Gospodin dade meni, bratu Franji, da ova­ko započnem činiti pokoru: naime, dok bijah u grijesi­ma, činjaše mi se veoma gorkim gledati gubavce i sam me Gospodin dovede među njih i bio sam s njima mi­losrdan. I odlazeći od njih, ono što mi se činjaše gorkim pretvori mi se u slast duše i tijela. I zatim malo počekah i izađoh iz svijeta.« (Oporuka, 1-4)

Za Franju, obraćenje znači na novi način shvaćati i Boga i čovjeka, zapravo otkriti jedan novi smisao i ispunje­nje vlastitog života. Franjo želi svjedočiti iskustvo Boga koji je ljubav i želi tu ljubav utjelovljivati u konkretne životne situacije. Ono što će biti posebna Franjina ka­rakteristika, jest osjetljivost za osobe koje su u potre­bi. On ne zatvara oči pred društvenom bijedom, pred neimaštinom kojoj su bili izloženi mnogi ljudi njegova vremena. Upravo će promatranje i boravak među oni­ma koji su bili zapostavljeni za Franju označiti jedan novi početak. Naime, među gubavcima su se Franjine oči otvorile i on je shvatio što znači biti ljudsko biće, spoznao je što znači gledati Božje lice. Ova duboka, osobna spoznaja Boga za njega je bila čista milost. Cjelokupnu egzistenciju, i sve stvoreno, Franjo od tog trenutka doživljava duboko prožeto Kristovom nazoč­nošću. On je shvatio da Bog, utjelovljujući se u osobi Isusa Krista, tako duboko dijeli naše ljudsko stanje da čak raspadnuto i zapušteno tijelo gubavca služi kao tabernakul Božje nazočnosti. Ovo je shvaćanje zauvijek promijenilo Franjin pogled na život, jer je tu duboko spoznao da smo baš svi, bez iznimke, stvorenja jednog Boga, da nam je svima ponuđena ista milost spasenja. Svi smo braća i sestre jedni drugima.1

To je na njega ostavilo veoma dubok trag tako da ubrzo nakon ovog iskustva, kako je sam o sebi zapisao, »malo počekah i izađoh iz svijeta.« (Oporuka, 4.) Američki će franjevac Cusato reći da je u susretu s gubavcem Franjo otkrio evanđeosku istinu koja će postati temelj njegove duhovnosti i pokreta koji će nastati oko njega. Ta istina je novo shvaćanje univerzalnog bratstva svega stvore­nog, pod okriljem istoga Boga.2

Franjo uviđa da susret s gubavcem nije tek pojedinač­ni, izdvojeni slučaj, već da u njegovu gradu ima puno gubavaca«, onih koji su prepušteni sami sebi. Franjo spoznaje da je kultura koja se živi u njegovu gradu zapravo kultura nemilosrđa. Društveni sustav i pri­sutne vrijednosti nisu bile prodahnute evanđeoskim navještajem oslobođenja, štoviše, u mnogočemu su se suprotstavljale duhu evanđelja. To je bio svijet koji je bio više privržen novcu negoli zajedništvu, svijet u kojem su mnogo važniju i utjecajniju riječ imali boga­ti gospodari od brojnih siromaha. Sve to ga potiče, a to će i provesti na radikalan način, da se distancira od takvoga svijeta. Franjo započinje novi život, nastojeći živjeti novu kulturu - kulturu milosrđa. Na takav ga život usmjerava spoznaja da u samom Kristu vidi gu­bavce. Zato ga otkriće evanđelja siromašnih nagoni da uđe među prosjake i da sam postane prosjak.

Franjo i Klara - zajednički poziv i poslanje

Franjino obraćenje i njegov životni put plod je susreta s Bogom i stalnog Božjeg djelovanja u njegovu životu. Ono što će na osobit način odlikovati karizmu sv. Fra­nje i njegovih sljedbenika jest snažna dimenzija brat­stva. Franju, njegov lik i njegovo djelo, sve ono što je taj jednostavni čovjek iz Asiza pokrenuo, nije moguće shvatiti bez otvorenosti i dijeljenja s drugima. Duh za­jedništva na kojem je toliko inzistirao nalazimo već od samih početaka njegova djela. Ovom prigodom željela bih podsjetiti na, možda nedovoljno poznatu, poveza­nost sv. Franje i sv. Klare, o čemu je za pohoda njihovu gradu 1982. govorio Ivan Pavao II. Jednostavnim rije­čima Papa je progovorio o veličini i značenju njihova zajedništva: »Zaista je teško ova dva imena - Franju i Klaru - odvojiti jedno od drugoga. To su dva fenome­na. To su dvije legende. Kad slavite obljetnicu svete Klare, morate to svečano činiti. Teško je njihova imena odvojiti jedno od drugoga.

Postoji među njima nešto duboko, što se može shvatiti samo uz pomoć kriterija franjevačke, kršćanske, evan­đeoske duhovnosti, nikako uz pomoć ljudskih kriterija. Dvostruko ime Franjo - Klara jedna je stvarnost koja se može shvatiti samo kroz kršćanske, duhovno nebeske kriterije, a to je istodobno realnost ove zemlje, ovoga grada, ove Crkve. Ali u ovoj živoj tradiciji Crkve, sve­ukupnog kršćanstva i čovječanstva, ne ostaje samo ova legenda. Ostaje način na koji je Franjo gledao svoju se­stru, način na koji je on ušao u zajedništvo s Kristom ...«I na koncu, Ivan Pavao II. zaključuje: »U naše je vri­jeme potrebno nanovo otkriti veličinu svete Klare jer je to obogaćenje za život Crkve; potrebno je ponovno ot­krivanje Klarine karizme i poziva. Potrebno je ponov­no otkrivanje božanske legende Franje i Klare.« (Klara, Nova žena 5)

Duboku povezanost Franje i Klare, koju ističe Ivan Pa­vao II., moguće je razumjeti u kontekstu franjevačke duhovnosti. Zato se i čini shodnim da u ovom tekstu osvijetlimo barem neke momente te povezanosti, jer će to utjecati na oblikovanje duhovnosti franjevačkog reda. A likovi sv. Franje i sv. Klare, kako je već spome­nuto, »obogaćenje su za život Crkve«. Klarino ime veže se uz same početke franjevačkog pokreta. Promatrajući životne putove Franje i Klare, posebno pod vidom uza­jamnog obogaćenja, veoma lako može se uočiti veliki značaj prisutnosti žene već u samim počecima franje­vačkog pokreta.

Klara Asiška - žena franjevačke duhovnosti

I prije nego što se pridružila franjevačkom pokretu, Klara je živjela duh pokorništva, na način kojim su u ono vrijeme živjele osobe koje su se potpuno htjele po­svetiti Bogu. Ona neprimjetno prati Franjin život. Na­ročito je dubok trag u njezinu životu ostavilo Franjino opredjeljenje za radikalno življenje Evanđelja. Naime, korjenit preokret i svečevo obraćenja veoma se dojmilo Klare, pruživši joj poticaj za vlastiti životni izbor. Mo­žemo pretpostaviti da su neke epizode iz Franjina ži­vota posebno ostale utisnute u njezinu sjećanju. Vrlo je vjerojatno da je, kao dvanaestogodišnja djevojčica, pro­matrala prizor kada se Franjo pred asiškim biskupom, svima prisutnima i pred zemaljskim ocem, razbaštinio, odrekavši se svih svojih dobara. Taj se prizor zbio na trgu, malo podalje od njezine kuće. Godine 1212. Klara se pridružuje franjevačkom pokretu. Zato se i s pravom kaže da je Klara prva franjevka.

Iako možda ljudskom oku nezamjetljivo, Franju i Kla­ru duboko je povezivao - u mnogočemu sličan - proces obraćenja. Kako će kasnije pisati Bartoli, »u Klarinu životu obraćenje jest trenutak možda najjačega dosega njezina odnosa s Franjom. Bez Franje Klara ne bi izabra­la lom sa svojom obitelji; bez njega ne bi prodala svoju baštinu da se razdijeli siromasima: bez njega ne bi mogla zamisliti ni evanđeosku korjenitost u vjerskome životu svoje majke. Pa ipak je obraćenje jedan od trenutaka, u njezinu životu, kada se najviše ističe izuzetna veličina Klarine osobnosti. Sam Franjo nije dostatan da objasni borbu s tolikom odlučnošću. Odlučnošću koja je Klari omogućila, koliko da se odupre rodbini, toliko da bude primljena punim naslovom u bratstvo Manje braće«.3

Osim što su bili svjesni da imaju zajedničko poslanje, Franjo i Klara uzajamno su se duhovno podupirali i osjećali povezanima. U teškim trenucima sumnje kada je dvojio o tome da li da se povuče u osamu ili nastavi propovijedati, Franjo se obraća za savjet Klari. Franjo isto tako želi da Klarino duhovno iskustvo povlačenja u »pustinju«, u trenutke samoće, u granicama moguć­nosti žive i njegova braća. Potiče braću da se posvete redovitoj evangelizaciji na način da odaberu široki svi­jet za »samostan«. Ali kada se braća posvećuju molitvi, potiče ih da žive kao Klara, čiji je život ispunjen šut­njom, samoćom, u čijem je životu veoma važna liturgij­ska molitva, kao i čuvanje klauzure. Franjo kao da je već tada osjećao važnost cjelovitosti ljudske formacije isti­čući neke vrednote kojih će nedostatak na osobit način osjećati buduća civilizacija. Covo, govoreći o odlikama te povezanosti, kaže: »U međusobnom odnosu braće Franjo ostvaruje feminizaciju bratstva, jer je uvjeren da bratstvo, ako želi disati punim plućima, treba prihvati­ti ženske vrednote ljudskog življenja: mistiku umjesto tehnike, osjećajnost i suosjećajnost umjesto hladnog ra­zuma, sudioništvo umjesto gospodarenja i moći.«4

Sama Klara, u šestom poglavlju Pravila, a isto tako i u Oporuci, piše da je Franjo odigrao važnu ulogu u njezi­nu redovničkom iskustvu. Kao što je u trenucima sum­nje Franji bila pomoć, tako se ona osjeća biljčicom sveto­ga Franje. Ona svjedoči da je Franjo bio njoj i sestrama potporanj, nakon Boga jedina utjeha i utvrda (Oporuka sv. Klare, 37-39). Ona priznaje da dok god je Franjo ži­vio, da je uvijek riječju i djelima brižljivo nastojao uzga­jati i pomagati da rastu klarise, njegove biljčice.

Franjevačka karizma danas

Veliki broj franjevaca i franjevki tijekom ovih osam stotina godina potvrda su da je sveti Franjo svojim ži­votom privlačio i oduševljavao mnoge koji su odlučili slijediti njegovu karizmu.6 On je i danas izazov mno­gim muškarcima i ženama. Sv. Franjo je osoba koja govori, koja poziva ljude u različitim staležima, diljem čitavoga svijeta. Zanimljivo je uočiti da je franjevaštvo rasprostranjeno po čitavom svijetu, da njegove sljedbe­nike susrećemo u gotovo svim kulturama i među svim narodima. Franjin, a time i franjevački poziv, jest zov na uvijek novu zauzetost, na novi život u pravoj vjeri i evanđeoskom obraćenju. Živjeti evanđelje, značilo je za Franju stalno i pozorno osluškivati Krista, a to ga je usmjeravalo na vjernost čovjeku. Ove naznake franje­vačkog duha i duhovnosti osnova su za premišljanje današnjeg življenja franjevačke karizme. Na pitanje o načinima življenja Franjine karizme danas, više negoli na »definirana« rješenja i razrađene programe, ovdje bih htjela ukazati na neke naglaske za koje smatram da bi trebale biti smjernice života današnjih franjevki.

Živjeti franjevačku karizmu kao sestra franjevka, znači u prvom redu biti neumorni tražitelj Boga. Promatra­mo li život sv. Franje, lako se može vidjeti da je i on bio neumorni Bogotražitelj i da ga je prepoznavao i nalazio u svemu stvorenom, što će na jedinstven način izraziti u Pjesmi stvorova. Zato će ushićeno govoriti o bratu Suncu, bratu Mjesecu i Zvijezdama, bratu Vjetru, se­stri Vodi, bratu Ognju, sestri Zemlji, sestri Smrti. Ove trajno nadahnjujuće riječi bile su inspiracija mnogima koji su tražili Boga ili tragove njegove nazočnosti. Fra­njo nas uči da je »svakidašnjica« mjesto gdje susrećemo Gospodina. On je u onom uobičajenom, redovitom, u onome što iz dana u dan tka naš život i naš svijet ot­krivao bitno. Zato u njegovu primjeru prepoznajemo uzor strpljivoga i neumornog traženja i življenja vjere u uobičajenosti i redovitosti našega života. Čini mi se upravo važnim istaknuti to svakidašnje, redovito pre­mišljanje i življenje franjevaštva jer se osjeća - i u re­dovničkom životu - lagodni zov prema »instant« rješe­njima i načinima djelovanja usmjerenim prema odmah vidljivim rezultatima.

Franjino usklađivanje molitve i djelovanja (akcije i kon­templacije) nezaobilazni je put života svake franjevke i danas. Zato je sastavni dio života svake franjevke molitva, svakidašnje traženje Gospodina u euharistiji, u Riječi Božjoj, jer se evanđelje može prihvatiti samo u ozračju molitve, u prostoru zajedništva i intimnosti čovjeka i Boga. Moliti neprestano, tajna je istinskog i plodnog vjerničkog i franjevačkog života u kojem se otkriva ljepota nasljedovanja Isusa Krista. Riječi koje je čuo s križa u crkvi svetog Damjana: »Franjo, idi, i po­pravi moju kuću koja se, kako vidiš, sva ruši!« (2 Celanski, 10), ostaju trajni nalog za čitavu franjevačku obitelj, koji je pozvana ispunjavati u svakome vremenu. Kao franjevci i franjevke, želimo obnavljati kuću Kristovu. Sveukupno življenje franjevačke karizme želimo doživ­ljavati kao jedan od načina življenja evanđelja i naslje­dovanja Krista. Stoga sestre franjevke obogaćuju sveu­kupni život Crkve i naše se poslanje treba promatrati unutar njena poslanja. Doživljavamo i danas aktualnim življenje karizme, senzibilnosti i ljubavi koja se proteže na one koji žive na rubu društva. Pozvane smo živjeti tu ljubav koja bi trebala biti princip našeg djelovanja.

Malenost je temeljna komponenta evanđeoskog siro­maštva i franjevačkog pokreta. Franjo je prihvatio stav sluge kao najprikladniji način nasljedovanja Krista. Sav je njegov život jedinstveni primjer malenosti, kako to pokazuju mnogi njegovi životopisa. Možda zvuči kon­tradiktorno, ali njegova je veličina u malenosti. Stoga i ne čudi da se naziv - Manja braća - usko veže uz ime sv. Franje i njegova ranog bratstva. Franjo - Manji brat - izabrao je za sebe i za svoje bratstvo ime koje će se raširiti i kasnije biti poznato po cijelom svijetu kao/fratres minores. Taj naziv nije za Franju samo pobožnog ili duhovnog karaktera, već ima dublje značenje.

Franjevačka jednostavnost i siromaštvo, blizina potreb­nima, svjedoči mogućnost jednog drugačijeg načina ži­vota, postajući tako i vidljivim izazovom. Osim toga, u vremenima koja žude za radošću i nadom, smatram da smo mi franjevke svjedoci radosti kojom je bio ispunjen i koju je širio sv. Franjo. Njegovo, življeno, siromaštvo, ne samo pod materijalnim vidom već upravo u otvore­nosti srca, ali i ispunjenost mirom kojim je jednostavno odisao, nije mogao ostati neprepoznat. Takva jedno­stavnost bila je ključ za pristup svakom čovjeku, ono što i danas otvara put prema drugome, jer ukazuje na autentičnost i želju susreta s drugim.

Ta nutarnja radost i jednostavnost za nas franjevke trebala bi se očitovati i u odnosu, gotovo suživotu, s prirodom. Stav zahvalnosti koji se temelji na prepozna­vanju svega onoga čime smo obdarene, potiče nas na izricanje zahvalnosti. U ovom trenutku sestre franjev­ke svoje poslanje i apostolat vrše u Crkvi i u svijetu u najrazličitijim vidovima i načinima djelovanja: u odgoj­no - obrazovnom radu u školama, u dječjim vrtićima i đačkim domovima, u katehizaciji, u vođenju liturgij­skog pjevanja, u sakristanskoj službi, u izradi crkvenog ruha, u radu u zdravstvenim ustanovama, u karitativ­nom djelovanju, u vođenju domaćinstava na župama ... Možda trenutno i nije najvažnije pitanje koju službu preuzeti i koji posao raditi, već spremnost za suočava­nje s novim izazovima i zapravo s onim, uvijek aktual­nim pitanjem: Gospodine, što hoćeš da učinim? Ja, osobno, konkretno, upravo danas?

Sveti Franjo Asiški,

Ti si tako približio Krista svome vremenu:

Pomozi mi približiti Krista mome vremenu,

ovom vremenu tako teškom i kritičnom.

Pomozi nam, sv. Franjo Asiški,

da približimo Krista Crkvi i svijetu današnjice.

Pomozi nam da sve rješavamo

po evanđeoskom ključu te da Krist i

za našeg suvremenoga čovjeka

postane »Put - Istina - Život«.

(Molitva Ivana Pavla II.)

 

Najave

Župni list "Majka"

list 151

Pastoralne aktivnosti

Plakat MBL 2015

Akcija Caritasa "5 za 1"

caritas

Dovršetak izgradnje crkve

 

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 22 

Broj posjetitelja

DanasDanas566
Ovaj mjesecOvaj mjesec15951
SveukupnoSveukupno1210867
, Powered by Joomla! and designed by SiteGround web hosting