Isus Krist - središte Franjine duhovnosti

Ratko Radišić

Autor priloga je svećenik, franjevac Reda male braće, dok­tor kanonskog prava, vicepostulator kauze sluge Božjeg fra Alekse Benigara i branitelj veza na Međubiskupijskom ženidbenom sudu u Zagrebu.

Već osamsto godina, prvenstveno unutar Katoličke Crkve, postoji franjevačka duhovnost kao osobit put življenja kršćanskog poziva. Mnogi su je prihvatili kao oblik vlastite duhovne izgradnje te se uključili u franjevački pokret u nekoj od njegovih zajednica. Ona i danas predstavlja izazov mnogim kršćanima koji kroz nju dublje upoznaju ljubav Božju te nalaze snagu da joj se potpuno predaju. Govoriti o franjevačkoj duhovnosti doista nije lako. Naime, ove go­dine slavimo osamsto godina od osnutka franjevač­kog reda. Premda franjevačka duhovnost ima svoje izvorište u duhovnom iskustvu svetoga Franje, ona se razvijala tijekom svih ovih osam stoljeća te je po­nešto mijenjala svoje naglaske u određenim povije­snim razdobljima ili u pojedinim zajednicama. Da bismo dobili sveobuhvatni pogled na nju, potrebno je pogledati njen početni izraz koji nam je ostavio utemeljitelj Reda, sv. Franjo. Njegova je duhovnost u bitnom označena promatranjem Isusa Krista i nje­gove ljubavi prema nama. Samo ako to dobro shva­timo te usvojimo srcem, moći ćemo primiti onaj dar koji je Bog posredstvom Franje ostavio svijetu.

Krist - put do spoznaje Oca

Za Franju, bez Isusa Krista Bog je čovjeku nedohvat­ljiv, nedokučiv. Isus Krist je objavitelj Boga. On je sam opisao svoj odnos s nebeskim Ocem kada je re­kao: »Nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti« (Mt 11, 27). Franjo je dugo razmatrao o tim Isusovim riječi­ma. Ništa mu nije bilo draže nego se u miru posvetiti razmišljanju o njemu i tako dopustiti da ga On za­hvati u dubini njegova bića, da ga preobrazi.

Franjo Krista promatra kao riječ Boga Oca, konač­nu objavu Očeve volje: »Svevišnji je Otac s neba po svetom Gabrijelu arhanđelu javio da će tako sveta i tako slavna Riječ Očeva doći u utrobu svete i slavne djevice Marije.«1 Sve što nam je Bog htio reći, odno­sno objaviti, učinio je posredstvom svoga Ljubljeno­ga Sina. Sin je govorio samo one riječi koje je čuo od svoga Oca. Onaj koji posluša Isusove riječi, zapravo je poslušao riječi nebeskoga Oca. U dvojbama svoga života Franjo je nasumice otvarao Evanđelistar jer je bio čvrsto uvjeren da će mu Krist na taj način poka­zati što će Bogu biti najdraže da učini.2

Krist - onaj koji poziva k sebi

Isus je za njega ponajprije onaj koji ga blago pozi­va, koji mu upućuje svoj poziv te mu daruje svoju snagu. Franjo je svjestan da je inicijativa uvijek na Božjoj strani. U svojim spisima Franjo nije puno go­vorio o sebi, nije se htio hvaliti niti isticati. Ali kada bi progovorio o sebi, uvijek bi skrenuo pažnju na to da ga je Isus uputio što da čini, da ga je upravo on pozvao na život u vjeri i ljubavi. U jednom od Franjinih viđenja, koje se dogodilo još u mladosti, osobito dolazi do izražaja Kristov poziv, na koji se on spremno odaziva. Još prije nego se obratio Bogu, Franjo je u snu ugledao jednu veliku dvoranu punu oružja koje bijaše obilježeno znakom Kristova križa. Naime, u ono su se vrijeme ljudi posebno divili juna­cima ratnicima i vitezovima koji su bili stekli slavu u ratovima. Što su više neprijatelja ubili i nakupili više njihova oružja, to su im se ljudi više divili. U tome snu Franjo je čuo glas Gospodina koji mu je obećao da će to pripasti njemu i njegovim vojnicima. To je shvatio kao nebeski poziv da se pridruži vojsci jed­noga viteza koja je pošla u borbu.

Na putu prema tome vitezu Franjo je usnuo i jedan drugi san. U njemu je ponovno čuo glas koji ga je upitao: »Franjo, tko ti može učiniti više: gospodar ili sluga, bogataš ili siromah?« Franjo je odgovorio da mu više može dati gospodar, odnosno bogataš. A Gospodin je odmah dodao: »Zašto, dakle, zbog sluge ostavljaš gospodara, a zbog siromašna čovjeka bogatog Boga?« Franjo je tada upitao: »Gospodine, što hoćeš da učinim?« A Gospodin je odgovorio: »Vrati se u svoj zavičaj, jer viđenje što si ga vidio ima duhovan smisao. Na tebi se ima ispuniti božanska odredba, a ne ljudska.« To je bio jedan od najvažni­jih događaja na putu Franjina obraćenja.3 Već tada je Franjo spoznao Gospodina Isusa Krista kao onoga koji ga poziva, koji ga odvraća od njegovih osobnih planova za stjecanjem ispraznih radosti i usmjerava ga na pravi put.

Krist - onaj koji vodi svojom providnošću

Na mnogim primjerima možemo vidjeti kako je Krist na otajstveni način vodio Franju. Jednom je Franjo govorio braći o milosti koju je primio da ljubi svoje bližnje, posebno one koji su u velikoj nevolji ili potrebi. Među najvećim nevoljnicima onoga vre­mena bili su gubavci. Guba je bila strašna bolest. Ti­jelo se malo - pomalo raspadalo i to je bilo užasno i za vidjeti. Gubavci su morali napustiti naselja i otići živjeti sami zbog straha da ne bi drugima prenijeli zarazu. Bili su nevoljni ne samo zbog te strašne bo­lesti, nego i zato što su bili prepušteni samima sebi, otjerani od onih s kojima su dotada živjeli, od svojih bližnjih. Kad Franjo govori o ljubavi Božjoj koju je osjetio u svome srcu, spominje svoja djela milosrđa prema gubavcima, ali napominje da ga je Krist do­veo u prigodu da čini takva djela te mu je promijenio srce: »Dok bijah u grijesima, bilo mi je odveć odurno gledati gubavce; i sam Gospodin me dovede među njih i bijah milosrdan prema njima.«4 Dakle, zasluga je Kristova, Franjo se samo prepustio njegovu vod­stvu. Ima još puno događaja u kojima možemo vi­djeti kako Franjo prepoznaje da ga je Krist vodio i usmjeravao na putu izgrađivanja ljubavi, a koji su zapisani u njegovim životopisima ili njegovim spi­sima.

Krist - savjetnik

Kada govori o Kristu, Franjo ga opisuje i kao svo­ga savjetnika. Često nije znao što i kako je dobro da učini i zato je uvijek je tražio savjet od Krista. I ovdje valja navesti nekoliko primjera. Još u vrijeme svo­ga obraćenja, u crkvi Svete Marije Anđeoske pored Asiza čuo je Isusove riječi iz Evanđelja: »Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase; ni putne tor­be, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa« (Mt 10, 9-10). Franjo je evanđelje nastojao doslovno opsluživati. Nije razmišljao što bi mogle značiti pojedine Isuso­ve riječi, nego ih je odmah, i to doslovno, poslušao. Nakon što je čuo navedene Isusove riječi, hodio je po svijetu kao potpuni siromah, prepustio je brigu za sebe isključivo Bogu i njegovoj providnosti. Nije se dao uznemiravati svojim siromaštvom nego je sma­trao najvažnijim da ima Boga u svome srcu. Njega je smatrao svojim jedinim bogatstvom zbog kojega je odlučio sve drugo napustiti i žrtvovati. To nam pokazuje kako je Franjo uzimao Krista za svoga sa­vjetnika.

Svakodnevno je čitao i razmatrao Evanđelje, tako da je i spontano počeo nasljedovati ono što je u njemu bio pročitao, Isusove riječi i njegova djela. To je knji­ga u kojoj je nalazio sve savjete koji su mu trebali. Čitajući Evanđelje, sve dublje se sjedinjivao s Isusom koji mu je iz njega govorio. Stoga je i Pravilo svoje zajednice započeo snažnom konstatacijom i potica-jem: »Pravilo i život Manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista žive­ći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći.«5

Krist - poticaj na nasljedovanje

Jedna od osnovnih odrednica Franjina života je »na­sljedovanje Krista«. Ono je odgovor na Kristovu ri­ječ koju je čuo u Evanđelju i prihvatio je svim srcem. Nasljedovanje Krista je vidljivo u svim dimenzijama njegova života. Ponajprije, Isusovo iskustvo blizine Očeve duboko je bilo zasađeno u Franjino srce. U od­nosu koji je Krist imao prema svome Ocu Franjo vidi ispunjenje svoga života. O tome nam snažno progo­vara događaj na trgu u Asizu, pred Franjinim ocem i asiškim biskupom. Ocu nije bio po volji Franjin novi život zbog kojega su ga mnogi smatrali čudakom. Strogo se usprotivio njegovu razmetanju novcem kojega je dijelio siromasima i za potrebe crkava koje je nalazio u lošem materijalnom stanju.

Kada je otac uvidio da ne može Franju odvratiti od njegovih nakana, odveo ga je pred biskupa kako bi se Franjo pred njim odrekao svega što posjeduje i sve mu vratio. Franjo je to dragovoljno učinio, pred biskupom se skinuo posve gol. Pun žara je progovo­rio svome ocu: »Do sada sam te zvao svojim ocem na zemlji; a sada mogu bezbrižno reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, kod koga sam pohranio sve svoje blago i u koga sam stavio sve pouzdanje svoje nade.«6 Pri­mjer Kristova odnosa prema Ocu naveo ga je da ga u tome nasljeduje. Ništa mu drugo u životu nije bilo potrebno osim spoznaje blizine Očeve po prianjanju uz Krista, kao što je i poučio svoju braću: »Uza nj, predraga braćo, posvema prianjajte, i nemojte po­radi imena Gospodina našega Isusa Krista dovijeka ništa drugo imati pod nebom.«7

Nasljedovanje Krista odgovor je Franjine duše na dar Presvete Euharistije. U njoj se sam Sin Božji ponizuje i predaje nama te postaje uzorom našega dje­lovanja. Ona stoga predstavlja Božji dar nama, ali i naše uzdarje Bogu. Franjo kliče promatrajući to veli­ko otajstvo naše vjere, nastojeći se suobličiti onome što slavi i na taj način nasljedovati Krista: »O uzvi­šene li poniznosti! O ponizne li uzvišenosti, gdje se Gospodar svega, Bog i Sin Božji tako snizuje da se za naše spasenje sakriva pod neznatno obličje kruha! Pogledajte, braćo, Božju poniznost i pred njim srca izlijevajte. Ponizite se i vi, da vas on uzvisi. Ništa, dakle, svoga ne pridržite za sebe, da vas primi cijele onaj koji se vama cio predaje.«8

Franjino nasljedovanje Krista postaje njegovom žar­kom težnjom da mu se potpuno suobliči. Doista mu se postupno suobličio u ljubavi, poniznosti i pre-danju Bogu. Vrhunac toga suobličenja je primanje na svome tijelu presvetih rana, znakova muke Sina Božjega. One su bile put do potpunog sjedinjenja s Kristom, ali i Božje ovjerovljenje da je Franjin trud i neumorno nastojanje nagrađeno milošću Duha Sve­toga koja nas sjedinjuje Kristu i njemu suobličuje.

Siromaštvo Krista i njegove Majke kao uzor

Jedna od najvažnijih dimenzija Franjina života je siromaštvo: bio je siromah duhom i siromah u ma­terijalnim dobrima. Njegovo siromaštvo nije imalo smisla u sebi samome, nego je bilo put do stjecanja najvećega i najvrednijega bogatstva, prema Isusovim riječima: »Ne zgrčite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaju i gdje ga kradljivci potkapaju i kradu. Zgrčite sebi blago na nebu« (Mt 6, 19-20). Franjino siromaštvo ima uzor u Kristovu siromaš­tvu. Isus nikada nije savjetovao nešto što sam nije činio, tj. pokazivao svojim djelima. Isus, koji je Bog, napustio je svoju nebesku slavu i božansku čast da bi bio nama jednak u svemu, osim u grijehu. Potpuno je oplijenio sebe, ušao u jednu relativno siromašnu obitelj koja je ubrzo morala sve napustiti i praktički bez ičega bježati u Egipat.

I Marija je bila siromašna, i to ne samo u novcu, nego i siromašna duhom. Za žene, osobito toga vremena, najveće bogatstvo i najveća čast bilo je majčinstvo. No ona se toga svjesno odrekla, odrekla se najvećeg bogatstva koje je na zemlji mogla imati. Zato je upi­tala anđela: »Kako će to biti kad ja muža ne pozna­jem?« (Lk 1,34). Ostati bez djece značilo je poniženje i sramotu. Marija se odrekla djece da bi stekla nebe­sko bogatstvo, samoga Boga. Što koristi sve drugo ako Boga nemaš? Marija je, snagom Duha Svetoga, pod svojim srcem začela Sina Božjega, drugu božan­sku osobu. I sv. Franjo se po Marijinu primjeru odre­kao svega da bi stekao Boga te da bi ga mogao da­rovati svijetu. Naime, čega god se odreknemo radi Boga, Bog nam to uzvrati još mnogostruko više, i to ne samo nama, nego po nama i našim bližnjima. Jer mi ne živimo samo za sebe, da bi nam bilo dobro, nego živimo i za naše bližnje, da bi njima bilo dobro, da bi se po nama širila slava Božja.

Sam Franjo na više mjesta govori o siromaštvu. Objašnjava braći kako ga on shvaća i živi, te potiče i njih da ga u tome nasljeduju: »Neka sva braća nasto­je slijediti poniznost i siromaštvo Gospodina našega Isusa Krista i neka imaju na pameti kako ne smije­mo ništa drugo imati od svega na zemlji osim, kako veli apostol: 'Imamo li hranu i odjeću, zadovoljimo se time'... I kad bude potrebno neka idu u prošnju. I neka se ne srame, nego neka radije imaju na pame­ti da je Gospodin naš Isus Krist, Sin Svemogućega Boga živoga, učinio svoj obraz ko kremen i nije se postidio. Bio je siromah i tuđinac i živio je od milo­stinje on sam i blažena Djevica i njegovi učenici.«9 Ipak, siromaštvo nije samo put nasljedovanja Krista i njegove Majke, nego i sredstvo stjecanja milosti i kreposti te put do Kraljevstva: »To je ona uzvišenost najvećega siromaštva, koja je vas, moju predragu braću, učinila baštinicima i kraljevima nebeskoga kraljevstva; učinila vas je siromašnima u stvarima, a u krepostima uzvisila.«10

Krist - uzor ljubavi prema Ocu i grešnim ljudima

Kada razmišlja o Kristu, Franjo razmatra o svemu što je on za nas učinio iz ljubavi, a posebno o njego­voj muci i smrti. On Isusovu muku i križ promatra kao izraz ljubavi Sina Božjega prema svome nebe­skome Ocu, ali i prema nama, grešnim ljudima. Ako je volja Očeva da on pije čašu koja mu je namijenje­na, da umre smrću na križu, on to ne može odbiti svome Ocu kojega toliko voli. Kaže: »Ako je mogu­će, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti« (Mt 26, 39). Isto tako, ako nas može svojom mukom i smrću otkupiti, ne može od toga pobjeći, ne može odbiti to trpljenje kojim dono­si toliko dobra nama koje neizmjerno ljubi.

Jedini dostojan odgovor nas, grešnih ljudi, na tu Isu­sovu ljubav koja se očitovala na križu, jest ta ista lju­bav koju prihvaćamo čitavim srcem i koju dokazu­jemo dragovoljnim prihvaćanjem vlastitih križeva. Upravo to sv. Franjo izražava u jednoj molitvi kada kaže: »Molim te, Gospodine, da umrem iz ljubavi prema tvojoj ljubavi kao što si se ti udostojao umri­jeti iz ljubavi prema mojoj ljubavi.«11 Dakle, Krist je umro iz ljubavi prema nama pa i mi trebamo umri­jeti iz ljubavi prema njemu.

Razmatranje otajstava Isusova zemaljskog života

Sveti Franjo naročito je cijenio one pobožnosti u ko­jima se razmatraju otajstva Isusova zemaljskog živo­ta. On je na osobit način shvatio da je Krist Riječ koja je tijelom postala, i kao tijelo se može vidjeti. Zato je htio blagdan Božića najsvečanije slaviti. Htio je od cara ishoditi zakon koji bi obvezivao gradsku gos­podu da pošalju ljude koji će sipati pšenicu i drugo zrnje po putovima izvan gradova da bi na tako ve­liku svetkovinu ševe i druge ptice imale dosta jela. Isto tako, iz poštovanja prema Sinu Božjem koga je Marija položila u jasle između vola i magarca, svaki brat vol i brat magarac morao bi imati obilno sije­na u svojim jaslama. A osobito bi se bogataši trebali pobrinuti za siromahe, jer na tako veliki dan veliko­dušnost je obveza kako prema ljudima, tako i pre­ma životinjama. Jednom je Božić pao u petak. Jedan je brat bio rekao da se zato ne bi trebalo jesti meso. Franjo mu je ovako odgovorio: »Griješiš, brate, jer petkom nazivaš dan kad nam je rođeno Dijete. Hoću da toga dana i zidovi jedu meso, pa kad to ne mogu, neka se njime samo namazu.«12 Ti nam događaji po­kazuju koliku je pobožnost Franjo osjećao prema Isusu u otajstvima njegova zemaljskog života, po­čevši od njegova utjelovljenja i rođenja.

Osobito je razmatrao o otajstvu Isusove muke i smrti. Isus je uzeo ljudsko tijelo da bi na taj način pokazao da je s nama, da je za nas, da bi pomoću toga tijela mogao trpjeti i dati svoj život za nas. Naglašava da je Riječ Očeva primila istinito tijelo naše ljudskosti i krhkosti13 te da, kao što se apostolima pokazao u pravome tijelu, nama se sada prikazuje u svetom kruhu.14 Franjo je napravio prve žive jaslice u selu Greccio da bi svi ljudi mogli vidjeti svojim tjelesnim očima Kristovu poniznost, skromnost i ljubav. Ce­sto je promatrao Krista raspetog na križu i pri tome razmatrao o ljubavi koja ga je nagnala da podnese takvu smrt. Ovako je molio: »O, Gospodine moj, molim te da mi udijeliš dvije milosti prije nego što umrem. Prva je da za svoga života osjetim u svojoj duši i na svome tijelu, koliko je to moguće, onu bol što si je ti, slatki Gospodine, podnio u vrijeme svoje pregorke muke. Druga je, da osjetim u svom srcu, koliko je to moguće, onu neizmjernu ljubav kojom si ti, Sine Božji, gorio da dragovoljno podneseš toliku muku za nas grešnike.«15

Na brdu La Verni je upravo oko blagdana Sv. Križa, u rujnu 1224. godine, dobio veliki Božji dar: Bog je ispunio njegovo srce onom ljubavlju kojom je gorjelo srce Kristovo dok je visio na križu, a primio je na svome tijelu i rane kojima je Krist otkupio nas greš­nike. Mnoge Franjine slike i kipovi prikazuju ga s Kristovim ranama na rukama, nogama i boku. Toli­ko ga je ljubio da se s njime i poistovjetio. S njime se poistovjetio ne samo na duhovni, nego i fizički na­čin. Njegovi su ga suvremenici zato nazivali drugim Kristom - alter Christus.

Svi Isusovi čini i riječi koji su zapisani u Evanđelju duboko su bili utisnuti u Franjino srce i pamćenje. Stalno je o njima razmatrao, tako da mu nije bilo po­trebno imati pred sobom knjigu Svetoga pisma. Re­kao je jednome bratu: »Dobro je čitati svjedočanstva Pisma, dobro je u njima tražiti Gospodina Boga; ja sam sebi iz Pisma toliko toga usvojio da mi je to po­sve dosta za razmatranje i razmišljanje. Ne treba mi mnogo toga, sinko, dosta mi je da znam Isusa Krista, siromašna i propeta.«16

Neprestano zahvaljivanje Kristu

Franjo Bogu uvijek pristupa u stavu zahvalnosti. Svjestan je da ni jednu milost nije zaslužio. Zaslužio je samo kaznu za svoja djela, a primio je takvu veli­činu Božjega dara, takvo obilje nebeske milosti, da nikada ne može prikladno i dostojno zahvaliti Ne­beskom dobročinitelju. Svjestan da su njegove riječi slabe i posve nedostatne, poziva i sve ljude da hvale Boga, ali ne samo ljude nego i sva stvorenja: i sunce, i mjesec, i zvijezde, i vjetar, i vatru, itd. Bog zaslu­žuje neusporedivo veće pohvale nego što mu sva stvorenja zajedno mogu pružiti. Posebno vidi potre­bu zahvaljivanja Bogu za sve ono što je učinio po Svome Sinu a našemu Gospodinu Isusu Kristu: za milost njegova utjelovljenja u krilu Djevice Marije, za njegovo rođenje u Betlehemskoj štali, za propovi­jedanje, za služenje koje se osobito očitovalo u pra­nju nogu učenicima, za muku kojom nas je spasio i otkupio.

Sve to u Franji izaziva duboko divljenje koje se onda pretvara u pjesmu pohvalnicu i zahvalnicu. Njego­va Pjesma stvorova na poseban način odražava stav njegove duše koja je posve zaokupljena zahvaljivanjem dobrome Bogu: »Svevišnji, svemožni, Gospo­dine dobri, tvoja je hvala i slava i čast i blagoslov svaki. Tebi to jedinom pripada, Svevišnji, dok čovjek nijedan dostojan nije ni da ti spomene ime. Hvaljen budi, Gospodine moj, sa svim stvorenjima svojim, napose s bratom gospodinom Suncem. Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno: slika je, Svevišnji, tvoga bo­žanskoga sjaja.«17

Kristova prisutnost u svakome stvorenju

Sv. Franjo je i danas, osamsto godina poslije, tako prihvaćen od mnogih i zbog toga što je u svemu vi­dio ono dobro, u svakome stvorenju je vidio Božji trag. Njegov pogled je bio poseban jer je u svemu pronalazio dobro. To nam posebno može posvjedo­čiti jedan događaj u mjestu Gubbio. U blizini toga grada, jedan je vuk činio mnoga zla ljudima, na­padao je i stoku i ljude te su svi živjeli u velikome strahu, nisu se usuđivali izlaziti iz grada niti iz svo­jih kuća. Tada su pozvali sv. Franju koji je, na opće zaprepaštenje svih, pošao bez straha u susret tome vuku. I, prema toj legendi, vuk se potpuno ponizio pred sv. Franjom i obećao mu da više nikada neće činiti zla ljudima.18 Franjo je u tome vuku vidio ne­što što nitko drugi nije. Svi su u njemu vidjeli straš­no stvorenje, ubojicu, opasnost za svoj život. Samo je Franjo u njemu vidio prijatelja, Božje stvorenje, i pristupio mu kao bratu. I doista, vuk se nakon toga susreta promijenio i više nikada nije napadao ljude. Ako ljudima pozitivno pristupimo, možda ćemo im pomoći da se promijene, da prihvate Božju i našu ponudu dobra. To je zadatak nas kao vjernika koji svoje nadahnuće nalazimo u Kristovim djelima.

Sto je to sv. Franji dalo takve profinjene oči da u sve­mu, čak i u krvoločnom vuku, prepoznaje dobro? On je svakodnevno privikavao svoje oči da gledaju dobro i da ga uočavaju. Svakodnevno ih je usmje­ravao prema Bogu koji je, kako sam kaže u jednoj pjesmi, jedino dobro, sve dobro, najviše dobro. A Božju sliku je iznad svega uočavao u Kristu. Želio je vidjeti Krista u svim crkvama te je molio: »Klanja­mo ti se, Gospodine Isuse Kriste, ovdje i po svim cr­kvama tvojim koje su po cijelome svijetu.«19 Proma­trao je Krista i u gubavcima te je, pomažući njima, iskazivao ljubav samom Kristu. Kad god bi negdje zapazio križ, zastao bi pred njim, promatrao bi Kri­sta i klanjao mu se. Jednostavno, toliko je navikavao oči svoje duše da promatraju Krista, da promatraju Boga koji je jedino i najviše dobro, da i onda kada bi skrenuo pogled drugdje, opet bi vidio Krista, opet bi vidio Božje tragove. Zato je mogao vidjeti Krista u svim stvorenjima, čak i u vuku. Ako i mi želimo imati takve oči poput sv. Franje, moramo svakod­nevno promatrati Krista (zato nam i služe križevi na zidovima, na raskršćima, oko vrata), moramo i mi privikavati svoje oči na to nadnaravno svjetlo.

Štovanje Majke Kristove

Franjo je osjećao neizmjernu zahvalnost i ljubav pre­ma Presvetoj Djevici Mariji upravo zbog njene uloge u utjelovljenju Sina Božjega, zbog toga što je Gos­podina slave učinila našim bratom. U njenu je čast pjevao pjesme, upućivao joj molitve, stavljao pod njenu zaštitu svoju zajednicu nazivajući je Odvjetnicom Reda.20 Želio je da ona, koja je po Duhu Svetom začela u svome tijelu Sina Božjega, pomogne svojim zagovorom njemu i njegovoj braći da se suobliče istom Sinu njezinu. To nam svjedoči i činjenica da se Franjo rado i dugo zadržavao u crkvama posve­ćenima Mariji. Sv. Bonaventura nam zapisuje: »Dok je sluga Božji boravio kod crkve djevičanske Bogo­rodice i kod nje, koja je začela Riječ punu milosti i istine, neprestanim uzdasima ustrajao, po zasluga­ma je Majke Milosrđa začeo i rodio duh evanđeoske istine.«21

Zaključak

Ne možemo reći da poznajemo sv. Franju ako ne znamo što je Isus za njega značio, kako je on o nje­mu razmišljao, kako mu se molio. Cijeli je Franjin život bio obilježen djelima i porukom Kristovom, a do njega je dolazio, prvenstveno, čitajući Evanđelje. Njegova je osobnost bila duboko označena živom prisutnošću Isusa Krista u svakome trenutku života, jer je osjećao njegovu blizinu u svome srcu te ga za­mjećivao u svim ljudima i u svim stvorenjima.

Sv. Bonaventura je ovako pokušao sažeti značenje Krista u Franjinom životu: »Isus Krist propeti je ne­prestano poput stručka smirne boravio na njegovu srcu. Po izvanrednom se žaru ljubavi želio u njega posvema preoblikovati.... Silan ga je osjećaj tako unosio u Krista, ali je i Ljubljeni isto tako uzvraćao njemu povjerljivom ljubavlju te se činilo kao da je sluga Božji pred sobom neprestano osjećao nazoč­nost samog Spasitelja.«22 Ako želimo upoznati sv. Franju i upoznati Krista po njegovu primjeru, mora­mo se potpuno usmjeriti Kristu kao što je to učinio i on. Središnje mjesto koje Franjo daje Kristu u svome ponašanju, u svakome svom djelu i misli, čini njego­vu duhovnost izrazito kristocentričnom.

__________

1 Pismo vjernicima II, u: Spisi sv. oca Franje i sv. majke Klare Asiža-na, Symposion, Split, 1991., str. 61.

2 Usp. SV. BONAVENTURA, Životopis sv. Franje, Zagreb, 1981., str. 120.

3 Usp. isto, str. 30.-31.

4 Oporuka, u: Spisi sv. oca Franje i sv. majke Klare Asižana, str. 149.

5 Pravilo potvrđeno bulom, u: Spisi sv. oca Franje i sv. majke Klare Asižana, str. 113.

6 Usp. SV. BONAVENTURA, Životopis sv. Franje, str. 36.

7 Pravilo potvrđeno bulom, u: Spisi sv. oca Franje i sv. majke Klare Asižana, str. 116.

8 Pismo čitavom Redu, u: Spisi sv. oca Franje i sv. majke Klare Asi­žana, str. 73.

9 Pravilo bez bule, u: Spisi sv. oca Franje i sv. majke Klare Asižana, str. 130.

10 Pravilo potvrđeno bulom, u: Spisi sv. oca Franje i sv. majke Klare Asižana, str. 116.

11 Ovaj prijevod se nalazi u: S. DURANTI, Molitve Franje Asiškoga, Brat Franjo, Zagreb, 2002, str. 81.

12 TOMA ČELANSKI, Životopis i čudesa sv. Franje Asiškog, Zagreb, 1977., str. 170.

13 Usp. Pismo vjernicima II, u: Spisi sv. oca Franje i sv. majke Klare Asižana, str. 61.

14 Opomene, u: Spisi sv. oca Franje i sv. majke Klare Asižana, str. 40.

15 Cvjetići svetog Franje, Zagreb, 1972., str. 171.

16 TOMA ČELANSKI, Životopis i čudesa sv. Franje Asiškog, str. 129.

17 Pjesma brata sunca, u: Spisi sv. oca Franje i sv. majke Klare Asižana, str. 49.

18 Usp. Cvjetići svetog Franje, str. 63.-66.

19 Opomene, u: Spisi sv. oca Franje i sv. majke Klare Asižana, str. 149.

20 Usp. TOMA ČELANSKI, Životopis i čudesa, str. 170.

21 SV. BONAVENTURA, Životopis sv. Franje, str. 40.

22 SV. BONAVENTURA, Životopis sv. Franje, str. 90.

 

Najave

Župni list "Majka"

list 151

Pastoralne aktivnosti

Plakat MBL 2015

Akcija Caritasa "5 za 1"

caritas

Dovršetak izgradnje crkve

 

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 37 

Broj posjetitelja

DanasDanas570
Ovaj mjesecOvaj mjesec15955
SveukupnoSveukupno1210871
, Powered by Joomla! and designed by SiteGround web hosting