Bitni momenti u obraćenju sv. Franje

Prema Legendi trojice drugova

Marinko Pejić

Kao čovjek mira i dijaloga, ljubitelj prirode, pje­snik i svetac, sv. Franjo već osam stoljeća ne prestaje oduševljavati i zanimati ljude različite provenijen­cije, vjerskog ili nekog drugog svjetonazora. To je svakako fenomen koji izaziva čuđenje i divljenje, i ovo je vjerojatno jedinstven slučaj među svecima ili duhovnim ljudima općenito. Ipak nas to ne bi smje­lo navesti da svedemo Franju na takvu jednu sliku, koja potječe iz perioda romantizma i koja se sviđa mnoštvu, ali koja ne uzima ozbiljno Franju i njegovu poruku za formiranje vlastitog duhovnog života.

Ovih godina slavimo 800 godina od Franjina obraće­nja (1206.), stoga je ovo dobra prilika da razmotrimo još jednom događaje vezane uz njegovo obraćenje, njegov život i njegovo duhovno iskustvo, da uvidi-mo da Franjo nije bio prvenstveno samo pacifist ili preteča modernih ekologa, nego prije svega čovjek koji se radikalno odlučio za Krista i za čovjeka. Čo­vjek koji je dopustio Duhu Svetom da iz temelja pro­mijeni njegov život, da ga ispuni smislom i ljepotom koja plijeni i danas, privlači ljudi različitih svjetona­zora, nadahnjuje mnoge da i danas po njegovu pri­mjeru pođu stopama Isusa Krista, da se radikalno za njega odluče i dadnu smisao svome životu.

Franjino opredjeljenje za Krista, tiče se, naravno, u prvom redu njega samoga, ali budući da je on osni­vač jednog duhovnog pokreta i jedne duhovne ško­le, njegovo obraćenje se tiče i nas koji ga nazivamo forma minorum, uzorom Manje braće, i svega onoga mnoštva što Franju simpatizira iz jednog ili drugog razloga. Stoga naše podsjećanje na Franjino obra­ćenje ima za cilj obnoviti i osvježiti u nama odluku za Isusa, kao cilj našega života. Prisjećajući se svoje mladosti i obraćenja, Franjo u svojoj Oporuci, pisanoj nekoliko mjeseci prije smrti, kaže: dok sam bio u gri­jesima... Smatrao se dakle grešnikom. Oduvijek me zanimalo na što je to Franjo mislio, je li se stvarno radilo o grešnom životu, ili su njegovi životopisci pretjerivali da istaknu njegovu kasniju svetost.

Franjina mladost

O Franjinoj mladosti govore dva životopisa: najsta­riji, Čelanova, Vita prima (1228.-1229.) i Legenda tro­jice drugova, koju je zapisao anonimni životopisac između 1244.-1246. Poznato je da Toma Celanski nije poznavao Franju osobno, tako i događaji koji opisuju njegovu mladost i obraćenje nisu tako živi i neposredni, dok su u Legendu trojice drugova ušla sva ona svjedočanstva koja su Franjini suvremenici i sugrađani, Asižani, dostavili generalu Reda. Tu su, dakle, sadržana svjedočanstva iz prve ruke, od ljudi koji su Franju dobro poznavali u vrijeme dok je još bio sin Petra Bernardonea; zato ćemo ovdje slijediti onu verziju događaja što je donosi ovaj izvor, iako je kronološki znatno mlađi.

Legenda trojice drugova opisuje mladog Franju kao bogatog ekscentričnog mladića, koji je u svemu želio biti na prvom mjestu među vršnjacima. Odijevao se u skupocjena odijela, ali često je na ta odijela prišivao komade potpuno drugačije, siromašne tkanine. Imao je previsoko mišljenje o sebi, htio je biti primi­jećen, i bilo mu je dosta stalo da ugodi svojim prija­teljima, da mu se dive i zavide. Često i lako je trošio i častio društvo, stoga nije ni čudo da je bio omiljen. I u tom periodu je bio velikodušan prema siromasi­ma, ne toliko što bi ga dirnula njihova patnja, nego stoga što nije priličilo bogatom mladom čovjeku koji je priželjkivao plemićku titulu biti grub prema siro­masima.

Franjo je, dakle, u svemu sličio današnjim bogatim mladićima, koji se pomalo dosađuju, dok troše no­vac svojih roditelja i dok su u potrazi za uvijek no­vom vrstom zabave. U čemu se sastojao taj Franjin grešni život? Jedan poznati franciskanolog kaže, jednostavno u tome jer je živio kao da Bog nikada nije postojao. Nije Franjo bio ateist, ili nešto slično, bio je odgojen katolički, redovito je pohađao Crkvu, ali to nije stvarno utjecalo na njegov život, njegov sustav vrijednosti, njegove planove i želje. Vjerojatno svi poznajemo na desetine takvih mladića koji manje ili više dolaze u naše crkve.

I takav bezbrižan i površan mladić, kakav je bio Fra­njo, susreće se prije ili kasnije u životu s tajnom pat­nje i boli, smrti i stradanja. Kao ključni događaj Fra­njina obraćenja obično se uzima susret s gubavcem. O tome govori i sam Franjo u svojoj Oporuci, ali to je samo jedan od događaja u nizu. Možda ponekad i sami volimo predstavljati Franjino obraćenje kao neki čudesni događaj, koji je odjednom promijenio Franju od rastrošnog mladića u sveca. Možda nas to pomalo ispričava i oslobađa od napora obraćenja na koje smo i mi pozvani. Ako kažemo da je Franjino obraćenje u potpunosti plod Božjeg čudesnog za­hvata u njegov život, i da to običnom smrtniku i nije moguće, onda se unaprijed ograđujemo od poziva na obraćenje.

Obraćenje sv. Franje

U Franjinu obraćenju vidimo, naravno, milost Božju, ali se ono nije dogodilo u jednom trenutku. Legenda trojice drugova govori o čak šest različitih momenata ili događaja u kojima je Franjo postupno prepozna­vao volju Božju i prihvaćao je, ne bez velike zbunjenosti, straha i unutarnje patnje. Prvi znaci velike promjene u Franjinu životu primjećuju se dok je bio na vojnom pohodu u Spoletu, gdje ima viđenje veli­čanstvenog dvorca punog raznog oružja, i Franjo to interpretira kao dobar predznak svoje buduće svjet­ske slave:

Dok je, naime, one noći spavao, ukazao mu se netko tko ga je pozvao njegovim imenom i odveo u neku divnu palaču jedne dražesne zaručnice. Palača je bila puna vojničkog oružja, tj. svijetlih okruglih štitova i ostalih vojnih po­trepština koje su visjele na zidu, a sve je to bilo za potre­be vojske. Dok se Franjo tomu silno radovao, šuteći se u čudu pitao što se to s njim zbiva. Zapitao je čije je to oruž­je koje blista tolikim sjajem i čija je ta tako divna palača. I odgovoreno mu je da sve to pripada njemu i njegovim vojnicima.

Kad se probudio, ustao je ujutro radosna srca. Razmišljao je o tome na svjetovni način, jer još nije spoznao Duha Gospodnjega, da se u tome mora sjajno uzdići. Mislio je daje to pretkazivanje izvanredne sreće, pa je odlučio otpu­tovati u Apuliju da bi postao vitezom spomenutoga kneza. Toliko je bio radosniji nego obično, da je mnogima koji su mu se čudili i ispitivali ga čemu se toliko raduje, od­govarao: »Sigurno znam da ću postati velikim knezom.« (3Comp 4: FF 1398)

Ubrzo slijedi drugo viđenje, koje traži od njega da se vrati u Asiz, gdje će mu biti rečeno što treba činiti.

Kad se prepustio snu, drijemajući je čuo nekoga tko ga je zapitao kamo je nakanio krenuti. A kad mu je Franjo otkrio cijeli svoj naum, onaj je dodao: »Tko ti može učiniti više, gospodar ili sluga?« Kad mu je Franjo odgovorio: »Gospodar«, onaj je ponovno zapitao: »Zašto, dakle, po­radi sluge napuštaš gospodara, a poradi podložnika napu­štaš kneza?« Franjo će na to: »Što hoćeš da činim, Gospo­dine?« (usp. Dj 1,1) - »Vrati se«, reče,« u svoj zavičaj i bit će ti rečeno što ti je činiti. Drugačije, naime, treba da shvatiš snoviđenje koje si vidio.« (3 Comp 5, 6: FF 1399, 1401)

Ovo drugo viđenje potaknulo je u njemu razmišlja­nje kojim se nikada do tada nije bavio. Po prvi puta je počeo razmišljati o svom životu, o vrijednostima, o smislu. Više mu nije bilo dovoljno praviti planove o slavi o uspjehu o plemićkom staležu. Već tada se kod Franje dogodilo nešto što bitno mijenja pravac njegova života. Odlučuje napustiti vojsku i vratiti se u Asiz, da tamo vidi što mu je činiti. Mislim da nije toliko važno da li se radilo zaista o nadnarav­nom viđenju ili je to jednostavno način na koji se želi izreći smisao onoga što se dogodilo. Franjo možda po prvi puta susreće ljudsku patnju u prvom licu, uviđa svu besmislenost ratovanja za ispraznu slavu i to ga dovodi do razmišljanja o njegovu površnom životu. Franjo više nije isti, još se nije prelomilo u njemu, ali nešto se ipak bitno promijenilo. Već ovdje, u Spoletu, Franjo se odlučio za Krista. Nije znao što to još konkretno znači u njegovu životu, ali temeljna je odluka donesena.

Ubrzo ta promjena, koja se dogodila unutra, poči­nje biti vidljiva i vani. Franjo nije više onaj rastrošni bezbrižni mladić otprije. On i dalje sudjeluje u za­bavama društva, još uvijek ih velikodušno plaća, ali je očito da on u njima više ne uživa. Kao i obično, izabrali su ga za »kralja fešte«; ranije je uživao u toj časti, ali sada nosi simbol svoje »kraljevske vlasti« ulicama Asiza bez oduševljenja. Pisac Legende kaže da ga tada Gospodin »posjetio« po treći put, i on, umjesto da luduje s prijateljima po ulicama, osjeća neku neobjašnjivu sjetu koja mu ne dopušta govo­riti ni micati se. Franjina preobrazba postaje, dakle, vidljiva svima. Počinje njegova dugotrajna borba sa samim sobom. Postaje iznimno osjetljiv na ljudsku patnju, solidaran sa siromasima, koje obilno dariva u odsustvu oca.

Život u skladu s evanđeljem

Ni ta velikodušnost mu nije dovoljna, ne može za­dovoljiti njegovu potragu za smislom. On sve više osjeća potrebu da svoj život u potpunosti uskladi s evanđeljem, s posebnom notom: solidarnost sa si­romašnima. Želi biti stranac i putnik u ovome svijetu. U ovoj fazi on odlazi u druga mjesta, gdje ga ne poznaju, mijenja svoju odjeću s kakvim prosjakom i s drugim prosjacima traži milostinju od prolazni­ka. Htio je osjetiti, barem nakratko, što znači biti s druge strane, trpjeti poniženje i tjeskobu tražeći pomoć od drugih. Jednom prilikom je tako stigao i do Rima, gdje je pred rimskim bazilikama prosio milostinju.

Franjo je još na pola puta svoga potpunog obraćenja. On počinje upoznavati siromahe, njihov život, čak nakratko dijeli i njihovu sudbinu, ali se opet vraća kući i svome uobičajenom životu. Njegova unutar­nja patnja još traje. Tada počinje moliti Gospodina da mu pokaže koji je njegov put. U toj svojoj muci Franjo se ne savjetuje ni s jednim čovjekom, ne po­vjerava se nikome, sam je sa svojom patnjom i s Bo­gom. Nedugo nakon toga Bog mu se javlja po četvrti put, i traži od njega da radikalno promijeni svoj na­čin vrednovanja, sve ono što je prije smatrao vrijed­nim i za čime je težio (ugled, bogatstvo, plemićka čast ...) sada treba ostaviti i tek tada će razumjeti za čime treba težiti. Prilika se ubrzo pružila, na svom lutanju po poljima oko Asiza Franjo slučajno susreće gubavca. Ono čega se uvijek užasavao i izbjegavao, sada čini, silazi s konja i ljubi gubavca u ruku i daru­je mu novac, čak se pušta poljubiti od njega u znak zahvale.

Legenda kaže kako je Franjo bio presretan što je izvojevao tu pobjedu nad sobom i kako je nastavio posjećivati gubavce:

Nakon nekoliko dana uzeo je mno­go novaca i otišao u sklonište gubavaca. Sve ih je zajedno sabrao i svakom je pojedinom udijelio milostinju i polju­bio ruku. Odlazeći odande, osjetio je kako se ono što mu prije bijaše odvratno, tj. vidjeti gubavce i dotaknuti ih, preobratilo u nasladu. Pogled na gubavce, kao što je rekao, toliko mu bijaše odvratan da nije htio, ne samo vidjeti ih, nego se nije htio ni približiti njihovim boravištima. Ako bi se kada slučajno desilo da je prolazio pokraj njihovih kuća ili bi ih samo vidio, svaki puta bi odvraćao svoje lice i ru­kama bi zatiskivao svoj nos. Potaknut milošću, milostinju bi im davao po kojem posredniku. No, snagom Božje milo­sti postao je gubavcima blizak i prijatelj te je, kao što sam svjedoči u svojoj Oporuci, među njima boravio i ponizno ih posluživao. (3 comp 11: FF1407)

Franjo je i ranije pomagao gubavce, ima nekoliko svjedočanstava u izvorima koji o tome govore, ali uvijek po posrednicima, jer je osjećao odvratnost i gađenje prema njima. Možda zato što su bili upra­vo suprotno od onoga što je on htio biti. Nakon ove pobjede Franjo se zaista osjetio ohrabren da ide do kraja, da se u potpunosti odluči za Krista. Još uvijek je u potrazi, povlači se u osamu, u puste spilje, da ondje moli za rasvjetljenje. Legenda kaže da je tako jednom prilikom imao i đavolsko uznemiravanje: u viđenju je ugledao jednu sakatu ženu iz Asiza, a đavao mu je zaprijetio da će i on tako proći ne odu­stane li od svoga nauma. Ubrzo, po peti puta, Bog mu objavljuje da će mu uskoro pokazati svoju volju. Legenda kaže da je Franjo već tada bio pun sreće da je to teško mogao sakriti, svi su to vidjeli i postavljali mu pitanja.

Nekoliko dana nakon toga Franjo doživljava, po šesti put, posebno intenzivno iskustvo susreta s Gospodinom u molitvi pred križem, u crkvici Sv. Damjana. Bilo je to vjerojatno najsnažnije mistič­no iskustvo što ga je Franjo do tada doživio. Sam Krist mu je govorio i pozvao ga da popravi njegovu kuću koja se ruši (crkvica je zaista bila u ruševnom stanju). Izlazeći iz crkve, Franjo je susreo svećenika koji se za tu crkvu brinuo i ostavio mu novaca da pred križem neprestano gori uljanica. Ovdje vidi­mo kako proces obraćenja, započet iskustvom ljud­ske patnje, svoje osobne i općeljudske - dovedene do vrhunca u sudbini gubavaca - sada Franju dovo­di do Krista raspetoga, tako je njegova potraga naš­la svoj odgovor u Kristu raspetom: Kristova patnja na neki način objašnjava, rasvjetljuje i opravdava svu ljudsku patnju. U Kristovu križu Franjo uspi­jeva pronaći jedini pravi odgovor na pitanje smisla ljudske patnje.

Život u skromnosti i siromaštvu

Poslije ovog iskustva Franjo izlazi u potpunosti u javnost sa svojim novim životom, koji ni ne može skriti. Uzima iz trgovine svoga oca skupocjene obo­jene tkanine i sve to proda u Folignu i novac ponudi svećeniku Sv. Damjana, no ovaj to odbije iz straha od kakve grube šale, poznavajući vjerojatno prijaš­nji način života nestašnog bogatog mladića. Kada je otac saznao za njegov čin, stao ga je tražiti, ali Fra­njo, predvidjevši očev bijes, sakri se na jedno samot­no mjesto koje je prethodno bio pripremio, i za koje je znao samo jedan član njegove kuće, koji mu je po­vremeno donosio hranu. U svome skrovištu ostaje mjesec dana, tijekom kojih se dodatno pročišćava i stječe konačnu hrabrost, a potom izlazi iz skrovišta i kreće u Asiz.

Otac ga prijavljuje vlastima, zahtijevajući da mu vra­ti novac. No, tadašnji nosioci vlasti izjavljuju da Fra­njo, budući je otpočeo služiti Bogu, više ne potpada pod svjetovnu vlast. Ovo je vrlo zanimljiv podatak jer dokazuje da je Franjo od samog početka bio pre­poznat kao netko tko se odlučio za Krista, bez obzira što su ga smatrali ludim i vrijeđali. Otac ga onda tuži biskupu i biskup šalje Franji glasnike i poziva ga da se pojavi pred njim. Poziva ga da vrati ocu novac koji mu je preostao i da se odsada uzda u providnost Božju.

Legenda opisuje događaj ovako:

Čovjek je Božji, obra­dovan i ohrabren biskupovim riječima, ustao, otišao i donio novac rekavši: »Gospodine, neću mu radosna srca vratiti samo novac koji mu pripada, nego ću mu vratiti čak i odijelo.« Unišavši u biskupovu sobu, svukao je svoju odjeću i na nju stavio novac pred biskupom, pred svojim ocem i pred ostalim nazočnima. Iz biskupove je sobe izi­šao gol i rekao: »Čujte svi i razumijte. Do sada sam Petra Bernardona zvao svojim ocem, ali, jer sam odlučio služiti Bogu, vraćam mu novac zbog kojeg se uznemirio i svu odjeću što sam je imao od njegovih stvari, jer od sada že­lim kazati: 'Oče naš, koji jesi na nebesima', a ne, oče Petre Bernardone.« Tada je ustanovljeno da čovjek Božji ispod kićena odijela na tijelu ima pokornički pojas.

Većina biografa opisuje ovaj događaj i daje mu s pravom veliko značenje, jer je simboličan i nabijen dramatikom. Ovo je svakako ključna točka, s koje nema povratka. Franjo svjesno prekida s dosadaš­njim svijetom, napušta sigurnost obitelji i izabire stati na stranu rubnih u društvu, onih koji nisu mo­gli očekivati nikakvu zaštitu ni sigurnost. Nije ne­važno što se ovo događa javno, pred ljudima, a ne u skrovitosti kuće. Franjo se javno odlučuje krenuti za Kristom, i to potpuno gol, što u srednjem vijeku ima posebno jako značenje. Takva golotinja bila je znak posvemašnje pokore, ljudi koji su odlučili javno či­niti pokoru, ali i znak najradikalnijeg nasljedovanja Krista. Bila je poznata ona izreka koju je lansirao sv. Jeronim: nudus nudum Christum sequi, »gol gologa Krista slijedim«.

Za onoga koji je do maloprije bio trgovac i razmi­šljao u kategorijama dobiti i isplativosti, koji se za­bavljao i uživao u skupocjenoj odjeći, gol krenuti za Kristom, koji, kako kaže evanđelje, nema gdje glavu nasloniti, bila je zaista korjenita promjena. Istinsko obraćenje, u pravom značenju te riječi: metanoia pro­mjena pravca, potpuna promjena sustava vrijedno­sti. Ne treba zaboraviti da je Franjo već od početka bio svjestan da njegova slobodna odluka za Krista, koja nužno uključuje napuštanje svega onoga što je u njegovim očima imalo neku vrijednost, ima veliku vrijednost u Božjim očima i u očima ljudi.

Jedan događaj sa samog početka Franjina novog ži­vota to potvrđuje: Kad se jednoga zimskog jutra dao na molitvu, a bijaše zaogrnut bijednim ogrtačem, onuda je prolazio njegov tjelesni brat; taj je nekom sugrađaninu podrugljivo rekao: »Kaži Franji da ti bar za novčić proda svoga znoja.« Kad je to čuo čovjek Božji, obuzela ga je spasonosna radost te je gorljivim srcem odgovorio fran­cuskim jezikom: »Radije ću taj znoj skupo prodati svom Gospodinu.« Legenda trojice drugova donosi da je Fra­njo provodio takav život pune dvije godine, živeći s prosjacima, napuštenima i bolesnima, uz podsmjeh i nerazumijevanje sugrađana i uvrede i kletve svo­jih bivših ukućana. Ljudi koji su ga nekada slavili i veličali zbog njegova bogatstva sada ga ismijavaju i pljuju. »Tko se ne odreče samoga sebe, ne može biti moj učenik.«

 

Najave

Župni list "Majka"

list 151

Pastoralne aktivnosti

Plakat MBL 2015

Akcija Caritasa "5 za 1"

caritas

Dovršetak izgradnje crkve

 

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 32 

Broj posjetitelja

DanasDanas568
Ovaj mjesecOvaj mjesec15953
SveukupnoSveukupno1210869
, Powered by Joomla! and designed by SiteGround web hosting