Dr. Ante Sekulić

ANTIĆEVA BAŠTINA

U TEMELJIMA SUVREMENE OSOBNE DUHOVNE OBNOVE

SAŽETAK

Naše je stoljeće kao posljednje u drugom kršćanskom tisućljeću proživio i ispunio sluga Božji fra Ante Antić jednostavnim prihvaćanjem svagdašnjice, života koji je bio nemiran ratovima, društvenim i gospodarskim preinakama, neslućenim uljudbenim dostignućima i nezabilježenim okrutnostima krvavih obračuna.

Kao antiteza brojnom bezboštvu, dehumanizaciji i poniženju bujala je težnja za povratkom k Bogu, za sveukupnom duhovnom obnovom. Bez velikih riječi, ali upornim postojanim radom oko izgradnje vlastite osobnosti kao jedinoga jamstva obnove zajednice, društva. Među uzorima koji su pomagali i pomogli brojnima u traženju Boga i sebe bio je ugodnik Božji fra Ante Antić koji je "nastojao (...) urediti bliži i dalji životni ambijent: u obitelji, na radnom mjestu, u društvu (...), podržavao je (ljude, A.S.) u naporu da svladaju strah, nepouzdanje u sebe, sklonost neradu...".[1]

U trećem je dijelu ovog rada riječ o razlozima koji fra Antu čine poticajnim uzorom u današnjoj duhovnoj obnovi pojedinca, jer je ostao vrlo naravan i ugodan u razgovoru; milost ga nije osakati­la u ljudskim osjećajima, nego ga je tjerala na rad i molitvu za Boga i bližnjega. Njegova je osobnost u Hrvatskoj, zagrebačkoj sredini poticajno zračila smirenost, spokoj, nadu, utjehu, sigurnost i radost - značajke i odlike svih koje žele stabilnost i predanost u Bogu, jedinom mjerilu svih vrednota.

1. Pristup

1.1. U lipnju 1993. dopušteno je i uputno razmišljati o svemu što se zbilo i zbivalo tijekom posljednjega stoljeća drugog kršćanskog tisućljeća, poglavito radi toga što je u njemu živio i djelovao Ante Antić, naš čovjek, hrvatski franjevac [ugodnik Božji. Prividno jednostavan njegov životni put od Prvić Šepurine (16. travnja 1893.) do Zagreba (4. ožujka 1965.) prepleten je boravcima u Sinju, Visovcu, Pirovcu, Imotskom, Makarskoj obilježen je zauzetošću oko izgradnje svoje osobnosti i duhovnosti, spreman "dati savjet, pružiti pomoć, voditi i odgajati (...) sav uronjen u Krista i uvijek s Kris­tom". [2]

1.2. Međutim, osobna i redovnička jednostavnost Antićeva bila je sastavnica svagdašnjice nimalo mirne i jednostavne: svi događaji i razgovori o svijetu, Europi i Hrvatskoj u posljednjih sto godina bili su dramatični, prečesto pogibeljni. Motritelj se ne može oteti dojmu da na pozornici svijeta, poglavito zapadnoga svijeta, gleda dramu u kojoj razapinju Europu, rastaču njezin duh i duhovnost, razbijaju i lome njezinu uljudbu. I duboko, silno duboko ponizuju njezino kršćanstvo, humanizam i dostojanstvo.

Ne treba posebice isticati brojne nemire i sukobe na eu­ropskom tlu u posljednjem stoljeću, ali godine 1914.-1918. dogodio se prvi krvavi obračun s kraćim primirjem kao pripravom za drugi teži, tragično-bolni rat između 1939. i 1945. I kad se činilo da je krvavih katarzi sve očišćeno i vojničke krize riješene, zaključene strgnut je veo sa svih nereda: iz tjeskobna mira planula je mržnja pretočena u krv naših sunarodnjaka (poglavito od ljeta 1991. do naših dana). I nitko, baš nitko ne može kazati što će ovdje na našem i europskom tlu sutra biti živo ili mrtvo, nitko još ne zna koje će ideje, dogovori, razgovori, poslanice i odgovori biti upisani na po­pisu gubitaka ili preskupih dobitaka. Naime, svima je postalo jasno da je bez sumnje trebalo mnogo pameti i umijeća da bi se u ovom stoljeću, poglavito kod nas, poubijalo i osakatilo toliko ljudi, potratilo toliko dobara, uništilo toliko gradova, razbilo mnoštvo spomenika. No, misle neki pisci da se nikada "nije toliko molilo, ni tako gorljivo (...). Zazivani su svi spasitelji, svi utemeljitelji, svi zaštitnici, svi mučenici, svi heroji, oci domovine, svete junakinje i narodni pjesnici..."[3]

Možda se nekome činilo da su dva velika svjetska (ipak uglav­nom europska) rata po svome nutarnjem sadržaju oružani sukobi unutar jednolične pomalo umorne civilizacije. Ali događaji posljednjih godina svjedoci su proboja neviđene i nezabilježene mržnje i okrutnosti na tlu Europe, poniženja osobe, naroda. U duševnom, gospodarskom neredu, u nesigurnosti i tjeskobi ovoga stoljeća na izmaku oživjele su, raširile su se brojne misli i pokreti: dogme su proglašene, istaknuti su raznovrsni ideali, filozofemi, na nebrojene se načine željelo protumačiti svijet ("marksizam", nacio­nalsocijalizam i sl.); tražilo se u raspravama i s pomoću izuma riješiti probleme bodljikavih žica, kako nadmudriti podmornice i spriječiti let zrakoplova; svijet je želio zaklone, putokaze, utjehu u čitavom registru uspomena, pradjedovskim iskustvima. Tjeskobno i bolno lebdjelo se između zbilje i more.

1.3. I tako u ovom vremenu proturječnosti, protivnosti, sukoba i ratova, u našem stoljeću neslućenih dometa tehničkog napretka i potresne bestijalnosti ljudskoga poniženja, zaustavljamo se pred našim suvremenikom koji je svoj život i životno poslanstvo proživio s nama, u brzopletom i tjeskobnom ozračju - pred Čovjekom iz dalmatinske Hrvatske, pred franjevačkim redovnikom i ugodnikom Božjim. Fra Ante Antić, o kojemu se raspravlja u prigodi stote obljetnice rođenja, usmjerio je svoj život k službi Bogu i bližnjemu s brižljivim nastojanjem "da duša sama upozna što Bog od nje traži, da pronađe što sve u njoj priječi da ostvari Božji poziv".[4]

Prvi korak k istinskoj i čistoj duhovnoj obnovi je spoznaja o vlastitoj nemoći, pogreškama, propustima na životnom putu s jas­nim ciljem, s nepomućenom svrhom da ostvarimo ideju koju je imao Gospodin kad nas je stvarao.

Promatram li, dakle, sveukupnost zbivanja u kojemu je Ante Antić proživio i osmislio svoj životni tijek, nalazim baštinu koju treba koristiti i oploditi u osobnoj obnovi na kojoj počiva i opća -naša zajednička, narodna obnova. Antićeva je baština - njegova duhovnost o kojoj Bonaventura Duda piše: "A što je zapravo bila 'antićevska duhovnost'?

  1. Potpuna poniznost, koja prelazi u savršenu jednostavnost.
  2. Čistoća od svakog, pa i najmanjeg grijeha - nikada ne uvri­jediti Boga ni najmanjim svjesnim grijehom.
  3. Ljubav prema Bogu i braći ljudima, dobrota na svakom koraku." [5]

Htio bih uz spomenuto razmišljanje pripomenuti da je za mora­liste ljudski život složeni sustav kreposti i mana, a ljubav je među njima jedna od kreposti. Ali za mistike nema spomenutoga složenog sustava - sve je ljubav; propusti i mane su pak znaci, simptomi ljubavi koja je oboljela, jer ne želi biti punina onoga što jest, što mora biti. Ljubav je, naime, zapovijed. Ljubav prema Jedi­nome, služba svima u zajedništvu. U duhovnoj obnovi pak kreposti i nisu drugo što nego manifestacija, izraz i potvrda zdrave, žive i učinkovite ljubavi. Iz ljubavi izvire darivanje i služba drugima, zajednici i zajedništvu. No, nije svaka ljubav slobodno i predano darivanje same sebe. Svaka, naime, ljubav običnih ljudi, koji nisu sveci ni mistici, puna je suprotnosti, konflikata i gorčine te kao da ima okus grijeha. Ali i to je ljubav u kojoj - premda konfliktnoj i proturječnoj - može se naći put do istinske ljubavi i prihvaćajući je kao nesavršenu ljubav koja tako prerasta u savršenost.

Ugodnik pak Božji Ante Antić u zbiljskom životu, u svagdašnjici vjeruje u ljubav i upućuje druge, svoje suvremenike: "Dan za danom uvijek nova iznenađenja, veći križevi, muke i duhovna trpljenja. Vjerujte u ljubav i dobrotu Božju prema Vama, pa makar se Vaše boli i trpljenje povećali, umnožili. Naš je Bog svemoguć i milosrdan i preljubazan (...). Bog je sve naše." [6] Svetopisamska bilješka i potvrda da je Bog ljubav u Antićevim je duhovnim uputama vrlo konkretnizirana: u svagdašnjici Bog je sve naše. Od njega, Jedinoga i Jedinstvenog, treba početi svaki život, osobni i duhovni život.

Moralisti ponekad pišu i govore, kao da bi morale prevladati, opstojati samo pravednost, poštenje, istinitost i ljubav; ne bi, prema takvim mišljenjima trebale biti nikakve zloće, nikakve sebičnosti i nepravde; sebičnost bi morala biti zabranjena, a ljubav zapovjeđena, naređena. Možda nije pretjerano upozoriti da ljubiti naš život kakav je u zbiljnosti znači prihvaćati ga kakav jest te na putu k Izvorištu, konačnom smirenju u ljubavi. Zato je fra Ante Antić "poticao na vjernost milosti, na velikodušnost, herojstvo, kako je umio samo on: umilno i odlučno".[7] Pozivao je na mir koji izvire iz punine ljubavi prema Bogu, iz predanosti Najboljemu: "Živimo u teškim danima. Ne znamo što može biti - osvanuti sutra, ali to uistinu stalno znamo, da smo u rukama Božjim i da nam se bez Njegova svetog htijenja ništa ne može dogoditi (...). Sve (treba, A.S.) podnašati iz ljubavi prema Bogu." [8]

Ugodnik Božji, živi sudionik svega što se zbivalo u Crkvi (u redovništvu, bogoslužju, među svjetovnjacima), u domovini (rato­vi, stvaranje i rušenje država, parlamentarnih zločina, bojovnog bezboštva, gospodarskih izrabljivanja i sl.) dobri otac Antić je izgradio sebe u cjelovitu, potpunu osobnost iskreno predanu službi vječnoj Ljubavi i čovjeku, subratu, bližnjemu.

2.1. Razmišlja li se o duhovnoj obnovi pojedinaca i skupina u ovom zlom vremenu, o obnovi svijeta ne smije se zaboraviti da je Bog jedina naša čežnja, jedini pravi počinak, zavičaj svih ljudi. Bog je skriven (i otkriven) u srži stvorova, njega tajanstveno ižaruju sva bića; sve nas doziva - njegov glas osluškujemo i čujemo u dubini vlastitoga bića. Ante Antić piše u "Pravilu svoga života": "Divan je i nedokučiv u svim svojim postupcima(...). On mi daje spoznati i osjetiti kakav moram biti, otkriva mi što od mene traži. Često ćutim veliku težnju i silnu potrebu da mu u svemu ugodim..." [9]

Bogotraženje je imperativ naše osobne obnove. I to po sebi nije nikakva novost.

U očima svih ljudi živi neutaživa, silna čežnja: u zjenicama svih rasa, u pogledima djece i staraca, u bićima majki i zaljubljenih žena, u očima redarstvenika i činovnika, u gorljivosti bogoslova i žaru svećenika, u žrtvi liječnika i bolničkog osoblja, u pothvatima pus­tolova i mržnji ubojica, revolucionara i nasilnika, u smirenosti svetaca - u svima titra ista iskra neutažive težnje, ista pritajena vatra, isti duboki ponor, beskrajna žeđa za srećom i radošću, za posjedovanjem. To je žeđa Samarijanke na zdencu - jednostavno: ljubav prema Bogu.

Spoznao je sve spomenuto Sluga Božji, o kojemu govorimo, i zabilježio je svoju žeđu za Bogom pretočenu u životno pravilo: "Još sam vrlo daleko od onoga kakav imam biti i traži me moj dobri Isus. On u mojoj duši neprestano govori, zove, potiče da budem drugi, da On u meni živi (...). Trgaju me od Isusa i udaljuju od Njegove ljubavi. Više ne može biti tako. Isus me mora imati svega, i to On sam." [10]

Dopušteno je jamačno ovakvom "antićevskom" shvaćanju pri­dodati: svako je srce probodeno plamenom strelicom čežnje, svaku dušu prožima žeđa za izvor-vodom i žudi poput košute (Ps 42,4). Zbog te ljubavne čežnje i žeđe osvajaju se planine i istražuju mor­ske dubine, s njom se vlada i spletkari, gradi i ruši, piše i pjeva, plače i voli - jer svi: zaljubljenik, istražitelj, trgovac, novinar, um­jetnik, pastoralac i kontemplativni redovnik - svi traže isto: Boga, samo Boga.

"Bože moj, Tebi samo pripadam. Tebe samo hoću. Ti si moj i sve moje. Dostoj se pokazati mi tvoju sv. volju da je uvijek, svagdje savršeno slijedim." [11] Tako piše relativno još mladi redovnik fra Ante Antić, tridesetih godina našega stoljeća.

Zla vremena nisu isprika za odgodu obnove. Osobne, duhovne obnove. Pojava, suživota fra Ante Antića s nama, u ovom stoljeću je poziv na nutarnju obnovu, na život uronjen u Boga, na nepresta­nu molitvu koja nije propisana i određena u vremenskim razmaci­ma, ne glasi se na poziv zvona nego živi u nama i zrači iz naših djela, dnevnih poslova i razgovora. Kao nešto što trajno lebdi i titra u nama i oko nas, što nas i druge čini mirnim i sigurnim. Duhovna je pak obnova rađanje u bolovima i posao, sve dok se Krist ne oblikuje u nama (Gal 4,19).

2.2. Već je spomenuto da Antićevu duhovnu baštinu shvaćamo kao poziv na duhovnost, te da se i u kriznim razdobljima našega stoljeća moramo vratiti prepoznatljivosti sebe u Ishodištu, u ve­likom Početku i Svršetku. Bog je, naime, u najdubljoj nutrini sva­koga stvorenja, pa i u nama. Da bismo ga našli, ne treba trčati naokolo, pače niti izlaziti iz samoga sebe. Dostatno je - naći samoga sebe, sići u svoj vlastiti ja i pronaći svoj pravi identitet - Boga. Davno je rečeno: "Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična" (Post 1, 26). Ta se sličnost ostvaruje u svakom čovjeku, sličnost po ljubavi. Jer Bog je ljubav i svatko je kao osoba slika uzajamne ljubavi koja se priopćuje drugome. Reklo bi se drugim riječima: po ljubavi smo u sličnosti i zajedništvu s Bogom i ljudima.

Tražeći Boga nalazimo sebe, pripadamo Njemu i ljudima, suživotnicima, bližnjima. Pače, pripadamo Vječnosti, njezin smo dio, u nju smo inkorporirani - ugrađeni bez ostatka. Iz Vječnosti nas ne može ništa otrgnuti, ni život niti smrt, jer su spomenute kategori­je njezine sastavnice. U hodu prema Vječnosti treba obnavljati, prepoznavati sebe, svoj identitet, Boga u sebi otkriti, drugima po sebi Boga darivati. Nenametljivo, jednostavno; srdačno. U skladu s milostima koje smo primili i koje na jednom započetom putu moramo oploditi, obogatiti, ostvariti.

No, fra Ante Antić je znao, i bio je uvjeren, da bi svatko, "mogao mnogo više učiniti u životu kad bi potpuno iskoristio sve svoje naravne sposobnosti i vjerno surađivao s milosnim darovi­ma".[12] Ipak razborito preporučuje (i odlučuje):

"Ništa ne poduzimati iznad svojih sila. - Običajno i nesmućena oka gledati u svemu volju Božju. - Odmah s početka prikazati Bogu svoj rad (...), često se sjećati njega čestim strjelovitim molitva­ma. "[13]

Ništa ne treba u obnovi poduzimati iznad svojih sila, ali treba moliti, razgovarati sa Začetnikom svega, povjeriti sebe Sličnome, stupati čudesno teškom stazom prema Vječnosti u kojoj su život i smrt izjednačene.

2.3. Molitva je neposredna s Bogom i bez nje nema ni osobne niti skupne obnove. Ali molitva nije zlorabljena imenica u duhovnom životu od koje zaziru brojni naši suvremenici željni, doduše, pravde i pravednosti, iskrenosti, slobode i nadasve ljubavi.

No, molitva je za čovjeka nešto sasvim naravno kao što su disanje, govor, kucaj srca, pogled topline. Za čovjeka koji teži Sličnome, molitva je jednostavna potreba bez koje nema napretka, posebice u naponu sa Savršenim - "Bogu koji je čisti duh i pralik svakoga duhovnog bića".[14] Svojom smo voljom sposobni pretvoriti sve što činimo u molitvu: pogled, uzdah, smiješak, pokret; pisanje pisma, slikanje, šetnju, studij. Sve. I Bog je priznao službenici svojoj Angeli de Foligno da mu je drago sve što čini: kad jede, pije ili spava. A franjevačkim je redovnicima poznato iz Cvjetića svetog Franje kako je klanjanje brata Masea činilo ponavljanje "u u u u", a poklon Bogu brata Bernarda bile su šetnje brdima.

Premda se čini da su brojni naši suvremenici zbunjeni tumače­njem sadržaja pojma molitve. A zbiljnost naša, baš ovoga stoljeća i naših dana je nenametljiva i prepoznatljiva istina da smo Bogom okruženi sa svih strana, da smo neprestance u njegovu ozračju. I za Antu Antića Bog je bio sve, sve je u Bogu rješavao. [15]

Doduše, Bog nam je vrlo, vrlo blizu i mi smo mu toliko blizu da ga prečesto ne prepoznajemo: čini nam se dalek. Možda je to zato što bismo željeli čuti tvarni, jasni govor Božji koji bismo mogli čuti osjetilno - ušima. No, molitva je prepoznavanje Boga u sebi, nazočnost njegova u nama. Po molitvi potvrđujemo vlastiti identitet u sredsredištu svoga bića, jer ondje, u našim dubinama je netko Drugi. Kad molimo, tražimo sebe, bacamo se u naručaj Drugoga (ontološki svaki je od nas pojedinac - dvojina).

Sluga Božji fra Ante Antić je prema svjedočenju bio "vidljivo u Bogu uronjeni čovjek, koji je hodao među nama kao živa i nepres­tana molitva (...). I u zadnjim svojim danima poznavao je samo jednu žalost: žalost što nije više ljubio svoga Boga; samo jednu želju: da bi Krist što potpunije živio u njemu i po njemu se pro­slavio". [16] 

Za osobnu obnovu, duhovnu obnovu, potrebna je molitva - pov­jerenje i predanje Sličnome.

2.4. Poznata je misao da nas je Bog stvorio za ljubav. - On koji je sama ljubav. I najteža ljudska patnja i najžešća, najdublja bol imaju svoj izvor u ljubavi. Već rekoh: Bog - Ljubav prebiva u našoj najdubljoj nutrini, a znano je također daje naša duša raskošna odaja od koje samo Ljubav ima ključ. "Bez ljubavi nema duši života", govori Katarina Sienska. Ante Antić je svojim životom posvjedočio da bez ljubavi nema molitve, molitvenog povjerenja u Gospodina, nema poticaja da budemo jedno sa Sličnim. No, tko Boga ljubi, želi biti s njim, nasamo, nesmetan od drugih, jer ljubav znači osjećati kao dvoje, dvojstveno, samo dvoje u predanju: Ljubav i zaljubljenik u težnji za jedinstvom. To međusobno predanje, taj susret potpune Ljubavi i one koja takvom želi biti je čudesna veličajnost užitka o kojemu pjeva Ivan od Križa [17] i piše Terezija iz Avile. [18] Koliko je sluga Božji Ante Antić u svome životu bio mistik, zaljubljenik u trajnom predanju Ljubljenom, nije protumačeno. (Može li se takva "intimnost" uopće protumačiti?) Ali svjesno i pouzdano učvršćuje sebe i upućuje druge: "Vi budite uvijek jaki u vjeri, čvrsti u pouz­danju i postojani u ljubavi. Krist je Vaš život. Sve je za Vas spored­no prema Isusu i Njegovoj svetoj ljubavi." [19]

Ljubav je nazočnost. Prisutnost. Boga u nama. I nas u Njemu (jer ljubav je kad netko drugi prebiva u nama). Bog u svemu što jesam, što mi je darovano. Sve što susrećem. U čemu živim.

Iz Antićeve ljubavi zračilo je čvrsto uvjerenje (pouzdanje) da je voljen. Potpuno. Bez ostatka. To je značilo biti Drugi, navlastit ali u službi Drugoga i drugima. Rekao je učeni isusovac nad otvorenim grobom fra Antinim: "Gledajući ga pred sobom tako skromna i jednostavna, vi ste spontano ponavljali riječi svetoga Pavla: Appa-ruit benignitas et humilitas Salvatoris nostri - Ukaza nam se dobrota i čovjekoljubivost Spasitelja našega Boga - učeći nas da se odre­knemo bezbožnosti i želja ovoga svijeta i da živimo umjereno, pravedno i pobožno u ovom svijetu (...)." [20]

Drugi je pak suredovnik Ante Antića temperamentnije izrekao svoju prosudbu o zaljubljeniku u Drugoga i službi drugima riječi­ma: "Uvijek je bio sabran kao da je u vidljivoj prisutnosti Božjoj (...) . On je bio utjelovljena duhovna koncentracija, duhovno najsabraniji čovjek (...). On se manifestirao današnjem modernom čovjeku kao učenik Propetoga na kojem je zasjala 'blagost i čovjekoljublje' (...). On je za mnogobrojne duhovne osobe bio providonosno sredstvo u vlasti Duha Svetoga (...)." [21]

U vjernosti Ljubavi i ustrajnosti molitvi bio je Ante Antić dosljedan do smrti. A "cijeli njegov život od djetinjstva pa do smrti je zapravo izabiranje boljeg, ljepšeg, svetijeg (...). Nije se zadovo­ljavao osrednjošću (...) uvijek uvjeren da za Boga nije ništa dovolj­no dobro, dovoljno utrošeno, dovoljno napravljeno".[22] U svojoj sil­noj čežnji za Sličnim nije ni mogao drukčije živjeti, raditi; voljeti i moliti. Ispunjen Drugim služio je drugima: "nastojao je (...) urediti bliži i dalji životni ambijent: u obitelji, na radnom mjestu, u društvu (...), podržavao je (ljude, A.S.) u naporu da svladaju strah, nepouzdanje u sebe, sklonost neradu..."[23] - rekli bismo: zaljubljenik u kome prebiva Ljubav želi se "isprazniti" od svoje punine, napuniti druge. Nesebično i predano.

3.1. Živimo kraj drugoga kršćanskoga tisućljeća i - kako je spomenuto - kraj dvadesetoga stoljeća. Naš svijet, Europu i Hr­vatsku salijeću sablasti. Sčepali su nas prastari nagoni, snovi te su nas gurnuli u krvavo ludilo. Snovi? Zbilja? No svi znamo dobro i predobro da je ovaj rat (zasada na našem tlu) nepoznanica, da se događaji, kad jednom krenu, ne mogu više obuzdati, a mogu pre­gaziti one koji se tome najmanje nadaju (samouvjereno umuju i zavaravaju sebe?). Rat kojemu smo svjedoci (duboko nesretni) nije plod zdravoga uma i umovanja. I zlo je nabujalo. Posvuda. Oko nas. U nama. Ne samo u Hrvatskoj, već u svijetu općenito. U Europi.

Možemo li okruženi sa svime što nazivamo zlom i zloćom biti spašeni. Nije li nam ovaj rat oduzeo, ubio, uništio posljednju nadu. Netko je rekao da je "Europu osudila kob, koju nosi u sebi samoj; njezina je krv pokvarena, te boluje od sramotne bolesti, koja joj brani zamisliti bolju budućnost. Krize te bolesti bivaju sve žešće, pa ako Europa nije propala, zapada pomalo u staračku nemoć i bi­jedu". [24]

Međutim, neki je mislilac rekao da je čovjek biće podobno da sebe zamisli drugačijim nego što jest. Valjda je zato gotovo jedno­glasno istaknuta potreba obnove - duhovne obnove. Osobne. Obiteljske. Narodne.

Rekoše: bez obnove nema budućnosti. Niti nas: Hrvatske, Eu­rope. No spontani krik (jamačno: vapaj) za preporodom duha, temeljitom obnovom čovjeka (i čovječanstva) nedavno je na hr­vatskoj dalekovidnici (HTV) ostao bez odjeka. Voditeljica je upita­la jednoga sudionika rasprave o duhovnoj obnovi, osobnoj i narod­noj, postoji li sustav (program?), izvedbeni sustav osjetljiva i smišljena, dalekosežna posla. Sudionik (crkvena osoba) je priznao: Nema takva šta. Bilo je to otužno, bolno čuti. Ne samo s razlogom što je to izrekao homo clericus (catholicus) nego zato što nitko nije ni pokušao slušateljima ublažiti dojam.

Sluga Božji o kojemu danas u srcu njegove redodržave, ovdje u Splitu, raspravljamo znao je predobro da je duhovna obnova golem posao a duhovno je vodstvo jedna od najtežih i najodgovornijih dužnosti. Svakoga od nas: pojedinca, obitelji, narodnih pred­voditelja. Posebice - svećenika.

Ante Antić može biti uzor vlastite duhovne obnove u našem zlu vremenu, jer je želio biti Drugi: sličan Sličnomu, zaljubljenik uro­njen u Ljubav, pobožanstven u Bogu; izgrađivao je sebe za Vječnost te da svi vide u njemu Krista, jer je sve "činio s nepatvorenom Kristovom ljubavi, sav uronjen u Krista i uvijek s Kristom".[25] 

Promatra li se baština Antićeva sačuvana u arhivskoj građi, među spisima u Vicepostulaturi, ne može se ustvrditi da je napisao kakvu znanstvenu mudroslovnu ili bogoslovnu raspravu, nije napisao ili izrekao propovijed koja je potresla mnoštvo. Ali ostavio je sebe, svoju duhovnost rasutu u pismima, u sitnim poslovima oko vodstva (utjehe, savjeta, uputa) duša kojima je nesebično, predano služio - "trajno (bio) na raspolaganju dušama".[26]

U zagrebačkoj sredini, načeta zdravlja, skromne odjeće i izgleda privlačio je pozornost izgradnjom, oblikovanjem, preobrazbom svojom u službi Ljubavi koja je bila neprestana molitva. "Redovnik koji tako i toliko radi oko vlastite duhovne izgradnje mogao je odgovarati zadaći i službi koju mu je franjevačka Provincija pov­jerila. Spajao je ozbiljnost oca i ljubeznost majke..."[27]

Može li (i treba li) biti uzorom? Odgovor je u slijedećim misli­ma: "Želio je i htio savjetima, postupcima i ponašanjem odgojiti... (svoju subraću i mladež, A.S.) kao Čestite ljude (...) prema njiho­vom budućem pozivu, položaju i službi u društvu i Crkvi..." [28]

Čovjek čija je služba, zadaća, karizma bila "voditi duše k Bogu"[29] - treba biti uzor u ostvarenju Ljubavi u nama. U našoj domovini. U Crkvi. Jer ljudi, njegovi suvremenici prepoznali su Slugu Božjega kao "pobožanstvenjenu dobrotu s neobičnim Božjim darovima".[30]

Mora Antić biti uzorom pojedinoj osobi koja teži za svojim dostojanstvom, za Drugim i Sličnim, jer: "Dobrota je ujedno i čvr­stoća i popuštanje; to je ljubav uzdignuta do djelovanja, kad se sve gleda u Božjem svjetlu. Nikada nije nikoga odbio, nikada rekao da nešto ne može za nj učiniti. Njegova dobrota nije uništavala, nego uzdizala. Svakoga je osvajala njegova jednostavnost i isto držanje prema svima (...). Jedino mu je bilo važno - koliko tko želi služiti Bogu."[31]

3.2. Antićev životni, osobni primjer upućuje osobu željnu du­hovne, istinske obnove da se oslobodi zauzetosti oko nepotrebnih, suvišnih misli i nemira i da se treba uzdići do vlastitoga prvotnog i po svemu navlastitog bivstva za koji je stvorena. Pogled naš mora biti usmjeren prema Stvoritelju. Njemu i ostvarenju njegova lika, njegove prisutnostii u sebi mora se svatko posvetiti svim svojim moćima, svom snagom svojom. No, to se postiže postupnim neprekidnim odgojem (radom oko osobne izgradnje). Bog, doduše, potiče na to, ali traži da čovjek surađuje, surađuje vlastitom zauzetošću, pače gorljivošću. Čovjek načinjen da Bogu bude sličan, mora biti odgojen za to da upozna Boga - i da jedino u Sličnome uživa. Vjera (milost vjere) poučava čovjeka o Božjim navlastitostima i o svemu što je Bog (Ljubav) učinio za ljude i što mu razumno stvorenje duguje.

Dopuštam pripomenuti da je milost ako do nas stiže poruka vjere objavljena istina. Milost nam također daruje snagu da prihva­timo poruku vjere - slobodnom je odlukom prihvaćamo ili odbi­jamo - i tako postajemo - vjernici. Bez milosti nije moguća ni mo­litva, ni ljubav, ni meditacija. No sve je zapravo u našoj odluci i slobodi, sve se događa našim htijenjem, uz uključenost i suradnju (pomoć) naših vlastitih snaga. I o nama, baš o nama ovisi hoćemo li se dati i predati molitvi, ljubavi-molitvi, hoćemo li dugo, pa i trajno ostati u stečenoj kontemplaciji[32] kod Boga i boravka u njegovoj nazočnosti, u predanoj ljubavi. Takva kontemplacija, ta mirna pre­danost Bogu u ljubavi je oblik vjere, nije fides quae creditur (vjere kojom vjerujemo), niti je credere Deum, nije ni credere Deo nego credere in Deum - vjerovati u Boga, ući u njega puni vjere, punim predanjem i ljubavi.

To je zahtjevnost obnove. Duhovne obnove pojedinca, osobne duhovne obnove koja jamči obnovu drugih, naših bližnjih - suvre­menika naših u zlu vremenu lomova, obračuna, nakaradne zbrke vrednota. Općih i pojedinačnih.

Vjera, Ljubav. Ljubav. Ljubav-molitva; molitva-ljubav moraju biti ugrađeni u našu osobnu duhovnu obnovu. Bez ostatka. Prema uzoru temperamentnoga dalmatinskog fratra koji je pretakao plodove vlastite duhovnosti svima koji su željeli naći mir u zagrebačkoj vrevi i nemirima.

3.3. U razmišljanjima o ugodniku Božjem slažu se prosuditelji da je u svome životu ostao do kraja naravan, ugodan u razgovoru, da ga milost s kojom je surađivao nije osakatila nego ga je poticala na rad, na molitvu Bogu i ljubav prema bližnjemu.

To krijepi, potiče. Fra Ante Antić nije, naime, učinio ništa iz­nimno. Jedino se trsio uporno, postojano surađivati s milosti - biti vjeran Sličnome, biti u Ljubavi; želio je dostojno ostvariti smisao koju je imao Bog kada je stvorio.

Bog-Ljubav. Bog - naš Drugi. Sličan. - U njemu je temelj osob­ne duhovne obnove, silno potrebite baš danas. U prilikama o kojima sam razmatrao na početku.

U prepletenosti buke, nemira, krvi, buna i uzbuna često je čovjek strahovito osamljen. Sve čežnje kao da padaju u prazno, dozivi ne nalaze odjeka.

Veliki Netko je moj Bog.

Znam kako i koliko me ljubi sa svim mojim slabostima, sa svim pogreškama, urođenim i stečenim. Ljubi me s mojim temperamen­tom, s mojom preosjefljivošću. Ljubi me onakvim kakav jesam.

Zato me svakolika ljepota moje domovine, sva prolivena krv, isplakane i neisplakane suze potiču na obnovu duha u Ljubavi i službi njoj. Predanje njoj, povjerenje - molitva Drugome pomoći će službu bližnjemu. A to je potrebno. Silno potrebno (rekoh već), jer su oči Ljubavi uronjene u moje oduvijek - gledaju me za svu Vječnost.

 

Bilješke:

[1] J. ŠIMUNOV, Suvremena služba vječnosti, 2 Zagreb, 1984., 76 (kratica SSV + str.).

[2] Nav. dj., 77 (u djelu N. Faranetić, Glasnik vječne ljubavi, Zagreb, 1975,3).

[3] Paul Valéry, La crìse de l'Esprit. Athenaeum; London, 1919 (travanj, svibanj).

[4] SSV, 75 (citat riječi Bonaventure DUDE).

[5] SSV, 77.

[6] AP, III/35. - Usp. DOA , 23(1993), 2(86), 11.

[7] SSV, 76.

[8] DOA, 23(1993), 2(86), 18.

[9] Mario Jurišić, Čovjek dobrote. Zagreb, 1993., 12 (pogl. Pravilo mome životu, AR).

[10] Isto djelo, 12-13.

[11]  Isto djelo, 13.

[12] SSV, 66.

[13] DOA, II(1972), BR. 2, STR. 6 (AS, odluke fra Antine iz duh. vježbi, 8. veljače 1928.).

[14]  Usp. Edith Stein, Djela, 1. Zagreb, 1983, 94 (i bilj. 118).

[15] SSV, 88.

[16] SSV, 150, 151 (iz govora o. Ivana KOZELJA, isusovca, na Mirogoju).

[17] Ivan od Križa, Duhovni spjev, Split, 1977. - Bruno de Jesu Maria, Vie d 'Amour de Saint Jean de la Croix. Paris, 1936. - Edith Stein, Endliches und Ewiges Sein. Löwen 1950.

[18] Djela sv. Terezije od Isusa, III. Zagreb, 1933. (prijevod Fran BINIČKI) - Terezija Avilska, Put k savršenstvu. Zagreb, 1982.

[19]  AP, III/32. DOA, 23(1993), 2(86), 7.

[20] SSV, 148. (riječi o. Ivana KOZELJA).

[21]  DOA, IV/1974, br. 1, str. 8 (riječi dr. fra Krste KRŽANIĆA).

[22] SSV, 137.

[23] DOA, IV/1974, br. 4-5, str. 11 - SSV, 76.

[24] Usp. Jules Romains, La grande misère de l 'Europe, Problèmes européens. Paris, 1930.

[25] SSV, 77.

[26] Ondje.

[27] SSV, 47.

[28] Ondje.

[29] SSV, 29.

[30] Marija Salezija Mavrak, Fenomen Dobrote, DOA II/1972, br. 1, str. 6-7.

[31] SSV, 99.

[32] Usp. E. Stein, nav. dj., 72-73.

 

Najave

Župni list "Majka"

list 151

Pastoralne aktivnosti

Plakat MBL 2015

Akcija Caritasa "5 za 1"

caritas

Dovršetak izgradnje crkve

 

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 77 

Broj posjetitelja

DanasDanas247
Ovaj mjesecOvaj mjesec15632
SveukupnoSveukupno1210548
, Powered by Joomla! and designed by SiteGround web hosting