Dr. fra Jure Šimunović

OTAC ANTIĆ

ODGOJITELJ PASTORALNIH DJELATNIKA

SAŽETAK

Antićev odgoj, njegova duhovnost upućeni su prema pastoralu i iz pastorala dobivaju svoju svježinu, konkretnost i životnost. Zato je znao i reći: "Pastoralna je služba najuzvišenija u Crkvi. Sve druge službe, sve škole, sve knjige neka teže k pastoralnoj službi." Svećenik, redovnik da bi se spremio za pastoralno djelovanje, treba biti čovjek znanja, ljubavi i molitve.

Znanje - Treba svećenik znati teološke predmete, jer se on u svijetu nalazi kao pastir koji prije svega iznosi, tumači, živi Božju nauku, Božji govor; treba poznavati vrijeme u kojem se nalazi da bi ljudi mogli slušati i razumjeti Božji govor, treba posebno poznavati ljude kojima Božju riječ naviješta.

Ljubav - Antić tvrdi: "Koliko će biti ljubavi, toliko će biti uspjeha!" Mi uspjeh, pa i samu ljubav, želimo kvantificirati i prema tome procjenjivati, a to je protivno ljubavi. Zato je o. Antić pisao ovo: "Dobro je da sve nastojite oko vjeronaučne obuke. Ne gledajte na uspjeh. Samo radite s ljubavlju!"

Molitva - O. Antić je dobro znao da su znanje i ljubav ograničeni, a mogu biti i krivo usmjereni. Pravo znanje i istinska ljubav, kao i neograničenost, nalaze se u Bogu. Po molitvi se pos­taje dionikom Božjeg sveznanja, njegove ljubavi i njegove sve­prisutnosti. "Čovjek se po molitvi - o. Antić ističe - približava i samom sebi, sebe bolje i primjerenije shvaća i prihvaća."

Zaključak -Zao. Antu, da odgoj postane stvarnost, potrebna su tri bitna čimbenika: individualni odgoj, primjer odgojitelja i zajednice i osobno iskustvo odgajanika. To su za Antića najbolji čimbenici kako u odgoju pastoralnih radnika tako poslije i u nji­hovu djelovanju na terenu.

"Pastoralna je služba najuzvišenija u sv. Crkvi. Sve druge službe, sve škole, sve knjige teže (ili služe) k pastoralnoj službi." [1]

Uvodne napomene

U ovom predavanju posebnu ćemo pozornost posvetiti jednom spisu koji je o. Antić ostavio u rukopisu a radi o odgoju. Taj spis, koliko nam je dosada poznato, najduži je i najsistematskiji koji je otac Antić ostavio o odgoju. Također iz samog sadržaja i konkret­nih naputaka možemo zaključiti da su to njegovi pogledi na odgoj­nu stvarnost. Spis nosi naslov: Uzgoj u našim klerikatima obzirom na mjesto i druge okolnosti.

Tijekom predavanja vidjet ćemo svu konkretnost i osobitost ko­jom otac Antić pristupa odgoju u kojem uvijek prevladava pasto­ralno usmjerenje. Spis ima sve naznake iskusnog odgojitelja, uro­njenog u odgoj, i to u odgoj u konkretnoj stvarnosti i s određenim ljudima. Stvarnost treba nadilaziti, ali toj stvarnosti treba ostati vjeran. Ideal i stvarnost idu zajedno kod velikih ljudi. Upravo to je bio i razlog da smo ovo predavanje naslovili: Otac Antić odgojitelj pastoralnih djelatnika.

I. POČETNI ODGOJ

Početak odgoja i prvi odgojitelji jesu upravo mjesto i okolnosti u kojima se nalazi odgajanik i odgojitelj. Od te stvarnosti treba započeti odgoj i te činjenice treba biti svjestan svaki odgojitelj. Ocu Antiću to je toliko jasno da cjelokupni odgoj povezuje upravo s tim temeljnim odrednicama ljudskog življenja.

1. Prva saznanja

Svaki odgoj ako želi biti potpun i dosljedan, posebno kada se radi o onima koji su izabrali određeno zvanje koje će označiti i činiti prepoznatljivim njihov cjelokupni život, mora imati jasan cilj, a tek onda moguće je davati prosudbe o onima koje priprema za ostvarenje tog cilja. Potrebno je da se cilj, ma koliko bio uzvišen, i odgajanik uklope u određeni prostor i vrijeme i tako se povežu s određenim životnim djelovanjem.

Odgajanik, budući pastoralni djelatnik, prema ocu Antiću, mora biti svjestan da je "Crkva Božanska ustanova". Cilj je Crkve "prosljeđivati otkupljenje" koje je Krist ostvario. Redovnik - svećenik, kojeg odgaja otac Antić, jest član te Crkve, nosilac tog otkupljenja. Kao svećenik-redovnik pripada i određenom Redu i pripada Crkvi a tom Redu i Crkvi pripada određena zajednica, Provincija kao konkretno mjesto njegova prebivanja i djelovanja. Upravo u svojem budućem djelovanju, kao nositelj otkupljenja, odgajanik bi trebao imati na umu da radi u Crkvi, Redu, Provinciji i da radi u njihovo ime i u zajedništvu s njima. Provincija je posebno u službi i služenju Crkvi, jer njezini članovi "vrše pastoralnu misiju u našem narodu."[2] Ta su predznanja potrebna za budućeg pastoral­nog djelatnika, jer određuju i njegovu pripadnost što je veoma važno za samog odgajanika, budućeg pastoralnog djelatnika.

Kako će se sve to ostvariti ovisi o odgoju [3] u kojem sudjeluju: odgajanik, odgojitelj, ambijent (mjesto i oklonosti) i, što je veoma važno naglasiti, a posebno ističe otac Antić, Bog. Od tih predzna­nja i s tim sudionicima u odgoju trebao bi započeti odgoj redovnika-svećenika, budućeg pastoralnog djelatnika, jer je odgoj u službi spasenja koje se ostvaruje u Crkvi.

2. Novicijat i klerikat

Redovnički život u pravom smislu riječi započinje s novicija­tom. Tu se postavljaju temelji za redovnički život. "Novicijat je, kako kaže o. Atnić, isključivo vrijeme duhovne redovničke obuke."[4] Poslije novicijata dolazi klerikat u kojem započinje "intelektualna obuka." Ali uz intelektualnu izobrazbu treba nastaviti i duhovnu koja je započela u novicijatu. Oba odgoja imaju isti cilj jer su oba potrebna za ostvarenje cilja pastoralnog djelatnika. To je o. Antić posebno naglašavao kao neumorni tragač kako za duhovnim tako i intelektualnim vrijednostima. One koji su mu se obraćali kao du­hovnom vođi, on upozorava da ne zaborave duhovnu i intelektualnu hranu. Zato odgoj u klerikatu treba upravo tako i postaviti da se postigne "sustavna i potpuna formacija klerika.“[5] U jednom dru­gom spisu koji je naslovljen Neke opaske za O(ca) Magistra, piše u 3. načelu: "Pravilno odgajati đake - odgojiti ih duhovno, moralno, intelektualno, fizički, socijalno."[6] Duhovni i intelektualni odgoj potrebno je dovesti do one punine koju traži Crkva, Red i posebni položaj Provincije.[7] Odgoj ima uvijek u vidu, kako napomenusmo, mjesto i ljude unutar kojeg i na kojem i kojima će služiti budući pastoralni djelatnik. A to je "javno pastoralno djelovanje u našem narodu."[8] Sve to određuje duhovnu i intelektualnu formaciju odgajanika.

II. UVJETI ODGOJA OD ODGOJITELJA

Mjesto i okolnosti, kao prvi i neposredni i uvijek djelatni odgo­jitelji, stvarnosti su koje svaki istinski odgojitelj mora uzeti u obzir. Njegovo je da s tim "odgojiteljima" surađuje i da ih u svojim odgojnim planovima uvijek uzima ozbiljno, da ih ne zaboravi. No postoje i neki uvjeti koje bi odgojitelj trebao imati da bi mogao istinski surađivati sa svojim odgajanikom na obostranu korist. Otac Antić ističe tri uvjeta koje mora imati odgojitelj: znanje, ljubav i molitva.

1. Poznavanje odgajanika

Odgajanik je osoba koja ima svoj život, svoju prošlost, sadašnjost i svoje namisli za budućnost. Sve to utječe na njegovo ponašanje, na prihvaćanje onoga što mu se nudi, na njegovu suradn­ju u odgoju. Da bi mogao u pravo vrijeme i plodonosno surađivati s odgajanikom, odgojitelj mora sve te čimbenike što potpunije poznavati. U odgoju, a to je znao otac Antić, traži poznavanje pojedinca.[9] "O(tac) Magister mora dobro i realno poznavati svoje klerike. "[10] Posebno će to naglasiti radi pastoralnog usmjerenja svo­jih odgajanika. Svaki od njih živjet će u posebnim uvjetima; svaki od njih, potaknut tim uvjetima, trebat će donositi procjene, sudove, zaključke. Da bi odgovorio na te različite izazove o. Antić zagovara individualni odgoj. On piše: "Moramo klerike individualno upući­vati, uzgajati i pripravljati za naš javni život."[11] Jednom će učeniku napisati: "S primljenim milostima i rasvjetljenjima i savjetima, Ti imaš biti tako samostojan, jak, postojan, duh(ovno) ustaljen i učvršćen, da se već sam znadeš snaći, orijentirati i napredovati."[12] Pomalo zadivljuje ta vidovitost kod o. Antića, kada znamo da on nije bio nikad u pastoralu, veoma je malo imao izravno iskustvo neposrednog svakodnevnog života s vjernicima po župama. Njegov odgoj za redovnika i svećenika, i život koji je cijeli proveo u samostanu, odgovarali su više zatvorenoj i, nazovimo je tako, vertikalnoj duhovnosti. Kao izvednica iz te duhovnosti, trebao bi biti i njegov odgoj. No, to nije bilo tako. Otac Antić odgaja i za horizontalno djelovanje i za horizontalnu duhovnost, njegov odgoj i duhovnost su utjelovljeni. Kršćanstvo je vjera utjelovljenja. Njegov Bog je i transcendentalan i imanentan. Na kršćaninu se trebaju zapažati upravo te božanske stvarnosti. On je u "svijetu ali ne od svijeta." On je kod Boga ali je bliz i čovjeku. On je s ljudima ali ne zaboravlja Boga. Ono što je važno istaknuti, a što neki odgojitelji nemaju pred očima, jest budućnost, mjesto i uvjeti u kojima će odgajanik sutra živjeti. Zato treba odgajati tako da sam odgajanik, u novim okolnostima bude sposoban suočavati se s izazovima. A to će moći upravo preko odgoja u kojem odgajanik sudjeluje, to jest postaje aktivan. Zato je poznavanje cjelokupne stvarnosti, posebno stvarnosti odgajanika, veoma važno kako za odgojitelja tako i za samog odgajanika, što naglašava o. Antić kad piše: "Poznavanje sebe prvi je korak u duhovnom napretku i životu." [13]

 

2.  Pristup s ljubavlju

Kada poznajemo ambijenat i odgajanika, onda tom treba pristu­piti s ljubavlju. Ljubav je vrlina, kako piše o. Antić, "jaka i blaga kako i gdje ustreba." [14] Tako o. Antić u odgoj unosi drugu važnu sastojnicu: osjećaj. Možemo sve učiniti pravilno, ali ako nismo učinili i s osjećajem, onda čin ili djelovanje ostaje bezlično. Osjećaj koji se izražava u ljubavi, spaja, nadahnjuje da djelujemo kako je zgodno i kada je potrebno. [15] Tamo gdje ima ljubavi, postoji i mo­tiv za rad. Samo toliko ćemo biti u bilo kojem poslu koliko smo u ljubavi prema tom poslu.[16] On tvrdi: "Koliko će biti ljubavi, toliko će biti uspjeha. "[17] Možda nam se ta tvrdnja čini sumnjivom kada gledamo naše uspjehe u odgoju? Mi redovito gledamo uspjehe ili neuspjehe brojčano, ali ako netko nešto radi s ljubavlju, bez obzira na brojčani uspjeh, na mjerljivost, on je već uspio. Ljubav daje smisao i tamo gdje ne uspijevamo kako smo mi to zamislili. O. Antić piše jednom vjeroučitelju: "Dobro je, da sve nastojite oko vjeronaučne obuke. Ne gledajte na uspjeh. Samo radite s ljubavlju." [18]

 

3.  Molitva u odgoju

Treći čimbenik, koji odgojitelj treba koristiti u odgoju, jest molitva. Naše znanje, pa i naša ljubav, ograničeni su jer nisu dovoljni da dospijemo do dubina ljudskog bića. Posebno su manj­kavi kada se radi o odgoju onih koji će biti nositelji i navjestitelji i nastavljači Božjeg, Kristova djela u svijetu kao pastoralni djelatni­ci. Što bi odgajanici za oltar trebali znati na samom početku odgoja. Otac Antić naglasio je na samom početku odgoja da je odgojitelj više odgojitelj u izvanjskom ponašanju, a onaj pravi i nutarnji od­gojitelj jest sam Bog. Zato će napisati: "Bitno i nutarnje je uzga­janje svećenika-redovnika posao Božji."[19] On zna da je čovjek misterij, a misterij se upoznaje po molitvi. Bog je misterij i saopća­va se po molitvi. Odgojitelj redovnika-svećenika po molitvi i kroz molitvu upoznaje i približuje se i jednom i drugom misteriju. O. Antić kaže: "Nije moguće providjeti što treba mladim kandidatima oltara bez duha svete molitve."[20] Ono što je još važno istaknuti kod molitve, kako kaže o. Antić, jest činjenica da po molitvi odgojitelj upoznaje odgajanika, ali i "sebe, svoje mane, nedostatke s obzirom na uzgoj."[21] Jasno se nameće da odgojitelj mora biti čovjek molitve da bi što bolje upoznao Boga, sebe i odgajanika.[22] Molitelj stvara u sebi preduvjete za djelovanje milosti, a milost olakšava djelovanje odgoja. Tako molitva, milost i odgoj djeluju jedinstveno na prom­jenu odgajanika i odgojitelja.[23]

 

 

III. UVJETI ZA ODGOJ OD ODGAJANIKA

Odgajanik nije pasivni primalac. Naprotiv, treba biti aktivan u odgoju stvarajući u sebi preduvjete da ono što prima u odgoju može u njemu ostati i donijeti plodove. Svi čimbenici koje smo dosada spomenuli i koje ćemo još spominjati traže prikladno "tlo". Poseb­no se to traži u odgoju za svećeničko-redovnički stalež. Prema ocu Antiću to su: vjera, vjernost, postojanost, ljubav, žrtva.

1.  Vjera

Nadahnjujući se na Kristu i njegovu neprestanom traženju vjere od svojih učenika, otac Antić vjeru stavlja na prvo mjesto.[24] Vjera je važna kako za prihvaćanje svećeničko-redovničkog zvanja tako i još više za ustrajanje u tom zvanju. Zato otac Antić i kaže da je vjera temelj svega. Posebno se traži vjera u Krista i u njegovu "Božansku misiju."[25] Budući svećenici-redovnici bit će Kristovi apostoli, misionari, nastavit će Kristovo djelo u svijetu.[26] Posebno se traži vjera u pastoralnoj službi. "U našoj Crkvi, Redu, piše on, osobito pastoralnoj službi, sve se oslanja na vjeru." [27] Tamo gdje će nedostajati prisutnost zajedničkog života, gdje će čovjek biti sam, gdje plodovi rada nisu uvijek tako prepoznatljivi da bi bili oslonac daljem putovanju, vjera ima presudnu ulogu. Zato biti od­gojen u vjeri, znači biti pripremljen za pastoralno služenje. Klerike treba učiti "da sve gledaju u svjetlu vjere."[28] Otac Antić povezuje vjeru s milošću i plodovima, pa kaže: "Koga vodi to svjetlo, on je sposoban za sve i podesan da u njemu milost najdublje djeluje i svoje plodove proizvede." [29] 

2.  Vjernost

Vjernost je osobita i veoma cijenjena vrlina u životu svakog čovjeka. Biti vjeran zadanoj riječi, primljenim obvezama. Koliko je netko vjeran, izražava se u vršenju obveza koje je primio. Bez svakodnevne vjernosti život se lako pretvara u suprotnost prih­vaćenim obećanjima, posebno kad se radi o svećeničkom ili re­dovničkom životu. Taj život ima svoje posebnosti u odnosu na druge načine života i tu posebnost treba sačuvati upravo u dinamici svakodnevne vjernosti. Otac Antić povezuje vjernost s vršenjem dužnosti. Dužnost je osnovica, ono vidljivo što je dostupno svima i vidljivo svakom promatranju. Otac Antić stoga veli za dužnosti da su "škola" i samo su početak puta prema svećeničkom i re­dovničkom savršenstvu.[30] Ali otac Antić ne ostaje samo na dužnos­tima. Jednom će svećeniku napisati: "Ti nisi propustio svoje dužnosti, a ni svoje vježbe, ali nisi ono što bi morao biti. "[31] Materi­jalno vršenje treba biti pokretano nutarnjim stavom, ljubavlju.[32]

 

3.  Postojanost

Postojanost je potrebna da bi čovjek osjetio plodove svog truda. Često se u životu događa, posebno kod mladih, da upravo radi nepostojanosti, neustrajnosti izostaju plodovi. Mlad čovjek želi brzo i odmah vidjeti plodove svog rada, no to nije moguće kada se radi o velikim životnim opredjeljenjima, velikim životnim izazovi­ma kao što bi trebao biti redovničko-svećenički život. To je razlog da otac Antić svojim odgajanicima preporučuje postojanost u onom što su obećali Bogu.[33]

 

4.  Ljubav

Sve ono što smo dosada iznijeli, mora biti prožeto ljubavlju. Ljubav mora sve oplemeniti, sve oživjeti, učiniti sve prihvatljivim. Kada s ljubavlju ispunja svoje dužnosti, tada u klerika raste i Božja ljubav.[34] Dakle, o. Antić ne traži samo puko izvršavanje dužnosti, kako smo prethodno napomenuli, već želi da sve ono što se čini proizlazi iz savjesti i svijesti obećanja danih Bogu po zavjetima, ređenju.

5.  Žrtva

Otac Antić je realist, zna što je život. Sve dosad spomenuto ne ide samo od sebe. Ljudska ograničenost kao takva, čovjek ranjen grijehom, sve to traži žrtvu od svakog pojedinca, da bi uspio u svojim nakanama, u ostvarenju cilja koji si je postavio. On na­pominje da je žrtvom svijet spašen i tako je svaki čovjek pozvan da u toj žrtvi sudjeluje. Bez žrtve, samozataje, samoprijegora, nije moguće ostvariti svećeničko i redovničko zvanje.[35] Mladi ljudi veoma teško shvaćaju potrebu žrtve. To je nesrazmjer između iskustva i fizičko-osjećajnog razvoja u kojem se mladi nalaze. To je shvatio i prihvatio otac Antić. Tako će napisati jednom svećeniku u svezi s ministrantima, a može se primijeniti i na druge odgajanike u odrasloj dobi: "Njihovu životnost i druge dječje mane trpite, oplemenjujte i gledajte u svjetlu Providnosti." [36] Riječ Providnost ovdje možemo protumačiti s riječju razvoj jer je Providnost kao dinamič­ka Božanska stvarnost koja ravna razvojem, poviješću, ljudima. U dinamiku Providnosti kršćanin se treba djelatno uključiti.

IV. KAKO ODGAJATI?

Da bi mladi shvatili potrebu žrtve i svega onoga što traži svećenički i redovnički život, o. Antić daje nekoliko veoma važnih naputaka koji uvijek imaju vrijednost ako se dosljedno sprovode jer uključuju kako odgojitelja tako i odgajanika. Prema ocu Antiću, tri su glavna činitelja odgoja: dobar primjer, individualni odgoj i osob­no iskustvo.[37] 

1.  Dobar primjer

Na prvom se mjestu traži dosljedno vršenje od samog odgojitelja svega onoga što on postavlja pred odgajanike.[38] Tako odgoj ne biva samo teorija nego iznad svega praksa, život u kojem se pokazuje što bi trebalo raditi i kako bi trebalo živjeti. Pisao je jednom gvardijanu, nadahnjujući se na sv. Pavlu, 1Tim 4,12-16: "Pred­njači svima: budi primjer u riječi, u vladanju, u ljubavi, u vjeri, u čistoći..."[39] Odgajanik tada odgoj doživljava kao nešto korisno i upotrebljivo u svakodnevici.

2.  Individualni odgoj

Pojedinac je osoba za sebe i ima svoje osobnosti koje treba poštivati. Otac Antić ne odgaja kolektivno. On odgaja pojedinca za zajednicu i zajednicu za pojedinca. Tako se istodobno odgaja poje­dinac i zajednica, što je veoma važno u svakom odgoju i na svim razinama. To zahtijeva onda poznavanje pojedinca i zajednice u kojoj se živi i u kojoj će se živjeti i djelovati u budućnosti, na čemu je posebno insistirao o. Antić. Ako je svaki pojedinac neponovljiv kako u svojoj pojavnosti tako i u svojoj prijemljivosti svega onoga što mu izvana dolazi, onda sve ono što mu želimo prenijeti treba mu prenijeti i predati na njemu najprikladniji način.[40]

Drugi razlog individualnog odgoja jest budući život njegovih odgajanika kao pastoralnih djelatnika. Otac Antić je svjestan da će pastoralni djelatnici najčešće biti sami u životu i radu, pa piše:

"Zadatak je svakog odgojilišta uopće da svoje gojence izgradi naj­prije kao časne ljude, a zatim da im dade potrebnu formaciju u smjeru njhova kasnijeg zvanja u društvu. Dosljedno uzevši u obzir našu Provinciju kao redovničku zajednicu i kao javni faktor velike važnosti u narodu, gdje njeni članovi stvarno, gotovo samostalno, upravljaju sobom i povjerenom im službom, našim odgajalištima u sjemeništu, Visovcu, Sinju i Makarskoj naročito, nameće se uz opću redovničku i nova zadaća pri odgoju novih svojih članova. "[41] Otac Antić ima pravi odnos prema odgoju, odgajaniku i stvarnosti u kojoj će odgajanik djelovati. Pomoći odgajaniku da u sebi izgradi čovjeka, potom ga osposobiti za njegovu buduću životnu zadaću po kojoj će biti prepoznatljiv u zajednici. Sve to treba biti povezano s vremenom i prostorom u kojem će živjeti usklađujući to s redov­ničkim pozivom za koji su se njegovi odgajanici opredijelili, zna­jući da je njihov rad s narodom. Odgajanik mora imati razvijenu jaku osobnost. Jedino kao jaka osoba moći će se othrvati utjecaju ambijenta u koji će doći i koji će često trebati ne samo vjernički usklađivati nego ponekad i mijenjati da bi odgovorio zahtjevima Evanđelja.[42] 

3.  Osobno iskustvo

Čovjek nešto može znati teoretski, može to i prihvaćati, ali ono pravo znanje i prihvaćanje uključuje osobno iskustvo . Otac Antić kaže da odgajanicima treba dati "praktičnu prigodu gdje bi sami iskusili ljepotu, potrebu i snagu"[43] onoga što im se predočuje kao važno za život, jer je upravo to ono što mladi toliko traže.

4.  Bog odgojitelj

Uz već spomenuti vanjski rad, vanjsko odgajanje, otac Antić smatra bitnim, kako on kaže, "nutarnje" odgajanje svećenika i re­dovnika. A to je, kaže on, "posao Božji".[44] Zato je na prvom mjestu odgoj klerika za život s Bogom, "jedinstvo s Božanskim Učiteljem".[45] Jednom župniku piše: "Ugledaj se u svog Učitelja - u svoj uzor i Njega slijedi vjeran svojoj dužnosti. Ovom vjernošću zasvjedočit ćeš da ljubiš Boga, da ostvaruješ svoj ideal, da častiš u sebi svoje redovništvo i svećeništvo." [46] Sve ono što mi činimo, "sijemo", treba da "Presveta Euharistija oplodi, ojača i dovede do punine savršenstva."[47] To se posebno očituje u žrtvi na oltaru. Ži­vot svećenika bit će život označen oltarom... "S oltara, piše on, po­laze u narod, k bolesniku, u ispovjedaonicu, na propovjedaonicu i u školu ili društvo. "[48] Zato će posebno naglašavati u odgoju klerika "ljubav k Presvetoj Euharistiji i Žrtvi oltara".[49]

Da bi se to postiglo, potrebne su svakodnevne vježbe, govori, primjeri. Ali da to ne bude samo vanjsko djelovanje nego i nutarnje uvjerenje. I na kraju, o. Antić preporučuje pobožnost prema Bl. Dj. Mariji, "u čijoj su ruci sve milosti".[50]

 

5. Poteškoće koje se pojavljuju

Otac Antić je svjestan razvoja u kojem se nalaze njegovi odgajanici i poteškoća prilagodbi meditativno-molitvenim zahtjevima. Za mladića je u tim godinama veoma teško biti sabran, i usredotoči­ti se na nešto što je za to vrijeme izvan njegova iskustva. Mladići su u tim godinama pod jakim utjecajem osjećaja koje nekako mogu materijalizirati: vidjeti, osjetiti, dotaknuti. Da bi pronašao put, i da bi mladići lakše prihvatili molitvu i razmatranje, o. Antić predlaže: "1. Treba voditi brigu kako pojedinci razmišljaju, koje poteškoće tu nalaze s obzirom na svoju ćud i druge uzroke; 2. Za bolji uspjeh u meditaciji treba dobro držati muk u klerikatu; i 3. Praktično davati dobar primjer našim životom, osobito javnim štovanjem cijele re­dovničke obitelji na propisane satove sv. razmatranja." [51]

Značajno je kako o. Antić povezuje razmatranje i molitvu s osobinama pojedinca. Razmatranje i molitvu treba prilagoditi tim osobinama. Potom dolaze vanjske okolnosti koje se izražavaju kroz tišinu. Treći važni čimbenik jest osobni primjer, kao i primjer cijele zajednice u kojoj se nalaze odgajanici.[52]

Tako otac Antić polazi od poznavanja svakog pojedinca, potom od stvaranja prostora u kojem bi pojedinac mogao rasti i, na kraju, pojedinačni i zajednički primjer kako i na koji se to način radi u praksi. Sve to o. Antić naziva "vanjskim radom".[53]

 

 

V. ODGOJ ZA PASTORAL

Otac Antić znao je polje rada svojih odgajanika. Poznavao je i prilike u kojima će raditi. Premda nikada nije bio u pastoralu u užem smislu, ipak iz stalnog kontakta, bilo pismenog bilo usmenog sa svojim bivšim odgajanicima, veoma dobro poznaje njihov život i rad i prilike u kojima djeluju.

1.  Odgovornost pred narodom

Otac Antić tako govori o "misiji u našem narodu, o pastoralnom djelovanju u našem narodu; naš položaj u narodu traži posebnu odgovornost; o velikoj zadaći Majke Provincije u narodu". [54] Svećenik je uzet iz naroda i narodu se vraća. No, vraća se s jednom posebnom zadaćom, a to je duhovno vodstvo naroda.[55] Narod treba poznavati, poznavati treba vrijeme i prostor i prema tom usmjeriti način djelovanja. Jednom župniku 1958. godine o. Antić piše: "Moramo biti na visini vremena i govoriti današnjim jezikom, ar­gumentima našim ljudima - današnjice. Moramo obući naš duh, više istine u današnji način govora, izraza, da nas ljudi razumiju, shvate. Sve dobre tekovine vremena moramo iskoristiti za naš visoki cilj: dovesti sve Kristu.“[56] Premda samostanac, o. Antić ne odgaja za samostan nego za pastoralnu službu. Narod je pred njim, i na­rodu se treba posvetiti. Njegova je duhovnost aktivna i egzistenci­jalna. Svoja nadahnuća dobiva od naroda i upućuje ih narodu. Zato će jednom upozoriti provincijala: "Naime, uz opći redovnički ideal, treba vazda imati na pameti i izgradnju svih drugih svojstava koja se traže od sređena čovjeka u društvu, a opet vezana naročitim odnosima redovničke zajednice. Treba imati uz ličnu dobrotu i umnu izobrazbu još i sređenost, smisao za napredak, za zajednicu, svjesnu odgovornost i osjećaj krivnje u slučajevima kada se ometa providnošću dodijeljena svrha jedne zajednice; u našem slučaju vjekovne misije naše Provincije. "[57] Otac Antić ne gubi iz vida niti jedan bitni čimbenik koji treba imati pastoralni djelatnik: sređen čovjek, dobrota, umna izobrazba, smisao za napredak, odgovornost, osjećaj krivnje. Kako se radi o redovniku, on mora imati uvijek pred sobom i redovnički ideal i zajednicu kojoj pripada. Otac Antić je također uviđao prikladnost upravo franjevačkog načina života i pastoralnog djelovanja na prostorima Franjevačke provincije Pre­svetog Otkupitelja. On piše: "Oni (klerici) kao sinovi Serafskog Patrijarha najsposobniji su za njegovo (to jest naroda) duhovno vodstvo."[58]

2.  Pastoralna služba

Otac Antić je veoma zahtjevan i prema pastoralnom djelatniku i prema Provinciji, osobito prema onom što Uprava čini da pripremi pastoralne djelatnike za njihovu službu služenja. Veoma je kritičan prema zajednici s obzirom na pastoral, jer je za njega pastoralna služba "najuzvišenija u sv. Crkvi"[59] i prema njoj treba sve biti usmjereno. On se tuži da to nije slučaj, pa piše: "Ovo je jedna slaba strana u našem odgoju osobito kada promislimo na pastoralnu misiju naše Majke Provincije." [60] Posebno ističe potrebu profesora pastoralnog bogoslovlja.[61] Naglašava važnost upravo tog predmeta u sklopu budućeg djelovanja svojih odgajanika. Zatim nadodaje govorništvo. Svećenik često govori i njegov govor treba biti jasan i razumljiv. Ističe također kao veoma važno za pastoralnog djelatnika poznavanje crkvene umjetnosti. [62] Posebno će istaknuti potrebu svetosti pastoralnog radnika. Tako piše: "Danas najviše Gospodin traži od nas svetost i da budemo apostoli svetosti i duša. Duše su zrele za ovu misiju, samo im moramo postaviti pravi put i nauk i još više primjerom." [63] Vidi se da o. Antić vjeruje u čovjeka. Čovjek je za njega pozitivan. On odgovara na dobro, lijepo, plemenito. S tim ga treba izazvati i to mu pokazati. To je jedna od misija pastoralnog djelatnika.

3.  Ljubav prema Crkvi

Ono što je važno u odgoju budućih svećenika i redovnika jest ljubav prema crkvenom životu. Otac Antić kaže da jednostavno treba "zaljubiti se u Crkveni život". [64] To treba biti njihov život i unutar tog crkvenog života odvija se i njihovo djelovanje i njihovo življenje. U pastoralnom djelovanju treba i vjernike poučiti da se i oni "oduševe, zaljube u svetu našu mater Crkvu".[65] Otac Antić je svjestan važnosti laika u Crkvi za život Crkve.

O. Antić gleda Crkvu nadstranački. I oni koji u njoj na poseban način vrše poslanje učitelja Božje riječi trebaju biti vanstranački ljudi. Zato svećenik ne može biti stranački čovjek. O. Antić piše kako je potrebno "sve to više okretati njihovu pozornost od političkog života i svraćati njihov (klerički) pogled i dušu k vječnim istinama, njihovu pažnju velikoj zadaći Majke Provincije u na­rodu".[66] No, to ne znači da život svećenika i redovnika ne bude povezan s narodom i njegovim životnim potrebama. Naprotiv, Cr­kva i svećenik imaju posebnu ulogu u svijetu koja se ne suprotstav­lja politici, nego je nadilazi.[67]

4.  Molitva i meditacija

Dva su izvora, meditacija i molitva[68] na kojima će se klerici i budući pastoralni djelatnici napajati i crpsti uvijek novu snagu za svoje posebno djelovanje u narodu i s narodom. Kada i koliko netko nauči meditirati i moliti, toliko će biti otvoreniji djelovanju milosti. Zato o. Antić kaže jasno: "Bez meditacije, bez svete molitve nema ni kršćanskog ni redovničko-svećeničkog savršenstva." [69] Zanimlji­vo je da on i meditaciju i molitvu stavlja u kontekst kršćanskog života. To nije privilegij i potreba samo svećenika i redovnika, to je potreba svakog kršćanina. To je još jedno predočenje odgajanicima i budućim svećenicima i redovnicima da ne gledaju svoj život u izoliranosti i odvojeno od istinskog kršćanskog življenja. Važnost molitve posebno ističe pišući jednom svećeniku, pastoralnom dje­latniku: "Drži se u svemu reda i uza sve Tvoje posle, zanimanja i buke, molim Te, sebe ne smiješ nikako i nikada zapustiti. Zato svaki dan za se imaj vremena, da obaviš duhovno štivo i svoje razmatra­nje i svoje pobožnosti." [70] Možda bi to bilo najvažnije danas za pas­toralnog djelatnika. Imati vremena za sebe, prema o. Antiću, znači imati vremena za molitvu, za meditaciju, a molitva nas onda odvodi prema čovjeku, ona se utjelovljuje.

5.  Ljubav prema nauku

Drugi čimbenik jest ljubav prema nauku. Tu će pastoralni djelat­nik nalaziti "hranu pobude, poticaja za svagdanji rad".[71] To će za pastoralnog djelatnika biti "usavršavanje" u službi, kako piše o. Antić, što je veoma važno istaknuti jer, kada govorimo o duhovnim ljudima, mislimo uvijek da oni upućuju samo na pobožnost i molit­vu. "Bez ljubavi prema nauku, knjizi, on piše, neće se oni održati, niti u dužnostima niti će napredovati duhovno." [72] Toliko je za nje­ga važno znanje da ga usko povezuje i s duhovnim napretkom.

6.  Ljubav prema radu

Treći čimbenik u životu pastoralnog djelatnika jest ljubav prema radu. Raditi - to je dužnost od Stvoritelja usađena u ljudsku narav. Otac Antić kaže: "Život bez rada nema smisla ni značenja niti su vrijedni da žive oni, koji se ne bave bilo kakvim časnim i dobrim poslom. "[73] Koji su poznavali o. Antića, kažu da je uvijek bio zaposlen. To svjedoče i tisuće pisama koje je napisao, bilo da je tražio ili davao savjete. Prema o. Antiću, treba raditi onaj posao na koji nas poziva dužnost koju smo prihvatili koristeći sklonosti s kojima nas je Bog obdario.[74]

Zaključne misli

Veliki ljudi, među koje spada bez sumnje i o. Antić, nadilazili su vrijeme i prostor, sve ono što u tom vremenu i prostoru zaustavlja, što od većine čini prosjek i ne dozvoljava da se učini odlučni korak naprijed, kako u osobnom tako i u zajedničkom življenju. No istodobno nadilazeći i vrijeme i prostor ostaju životno vezani sa svojim vremenom, prostorom i potrebama ljudi svojeg vremena i prostora. Nadići vrijeme i prostor, i istodobno ostati mu vjeran odgovarajući na potrebe vremena, prostora i ljudi, oznaka je samo velikih, svetih ljudi.

Spisi oca Antića, koji se odnose na odgoj, govore nam upravo o takvom odgoju pastoralnih djelatnika. Za postignuće tog cilja otac Antić preporučuje troje: znanje, ljubav i molitvu od odgojitelja. Da bi odgoj postao stvarnost kod odgajanika, potrebni su, prema ocu Antiću, individualni odgoj, primjer odgojitelja i zajednice i osobno iskustvo odgajanika.[75]

 

Bilješke:

[1] AS, ARV, Uzgoj u našim klerikatima obzirom na mjesta i druge okolnosti, str. 8 ss. (Dalje: Uzgoj.. ) Spis ima 17 pisanih stranica, format 29,5x21. Rukopis je oca Antića. Kao usporedbu donosimo tekst OPTATAM TOTIUS, 4. "Stoga se moraju prema tom pastoralnom cilju zajednički usmjeriti svi programi duhovnog, intelektualnog i discilinskog odgoja. Svi starješine i profesori trebaju, slušajući vjerno biskupsku vlast, savjesno i skladno udružiti svoje napore prema tom cilju."
[2] Usp. Uzgoj..., str. 2.
[3] Usp. Uzgoj..., str. 2.
[4] Uzgoj..., str. 3.
[5] Usp. Uzgoj..., str. 3. ARV, Neke opaske za oca Magistra, str. 1. Spis ima 3 stranice pisane strojopisom. (Dalje: Neke opaske...) Kao usporedbu možemo navesti OT, 8. gdje se kaže: "Duhovni odgoj mora tijesno biti povezan sa znanstvenim i pastoralnim."
[6] Neke opaske..., str. 2.
[7] Usp. Uzgoj..., str. 3.
[8] Uzgoj..., str. 3.
[9] Usp. Uzgoj..., str. 3.
[10] Neke opaske... str. 2, On tu nabraja šest izvora iz kojih magistar može najbolje upoznati svoje klerike: Iz izvještaja koje su mu dostavili prijašnji odgojitelji; iz onog što pišu pojedini klerici; iz povjerljivih razgovora bivših kolega ili profesora sadašnjih đaka; iz svog osobnog zapažanja; iz duhovnih razgovora; iz svete molitve; iz štiva koje čita o psihologiji mladeži i o metodi odgoja.
[11] Uzgoj..., str. 12.
[12] ANTIĆ, Pisma svećeniku II, Zagreb 1985, str. 63
[13] ANTIĆ, Pisma svećeniku II, str. 13. Tu čitamo: "Poznavanje sebe prvi je korak u duhovnom napretku i životu."
[14] Uzgoj..., str. 7. U Neke opaske..., str. 1. piše veoma lijepo: "Magister ima u sebi sjedinitiautoritet oca i dobrotu, srce majke."
[15] Usp. Uzgoj..., str. 7.
[16] Usp. Uzgoj..., str. 7.
[17] Uzgoj.... str. 5.
[18] AP, I/2
[19] Uzgoj.... str. 11.
[20] Uzgoj.... str. 5.
[21] Usp. Uzgoj..., str. 5.
[22] Vidi Catechismo delta Chiesa Cattolica, Vatikan 1992, br. 2567; 2783. Usp.
[23] Uzgoj..., str. 10.
[24] AP, I/5. čitamo: "Vjera je najveća, najpotrebnija krepost za novake."
[25] Usp. Uzgoj..., str. 6.
[26] Vidi Uzgoj..., str. 2. i 6.
[27] Uzgoj..., str. 6.
[28] Uzgoj..., str. 6.
[29] Vidi Uzgoj..., str. 6.
[30] Usp. Uzgoj..., str. 7.
[31] AP, I/17
[32] Vidi Uzgoj..., str. 7.
[33] Usp. Uzgoj..., str. 7.
[34] Usp. Uzgoj..., str. 7.
[35] Vidi Uzgoj..., str. 7. i 8.
[36] AP, I/2,3.
[37] Usp. Uzgoj..., str. 8.
[38] Vidi Uzgoj..., str. 11.
[39] AP.
[40] Usp. Uzgoj..., str. 10.
[41] ARP, Broj 1731/38. (Pismo je upućeno 25. listopada 1938. provincijalu fra Petru Grabiću).
[42] Usp. Uzgoj..., str. 12.; OT, br. 7. također preporučuje "osobni odgoj pojedinaca".
[43] Uzgoj..., str. 8.
[44] Usp. Uzgoj..., str. 11; ANTIĆ, Pisma svećeniku II, str. 30. "Duh Sveti ima biti Tvoj učitelj i vođa." Kongregacija za ustanove posvećenog života i zajednice apostolskog života. Smjernice, KVRP, Zagreb 1990, br. 110: "Među djelatnicima formacije prvo mjesto zauzima Duh Sveti, budući da je formacija redovnika, po svom izvoru te po svojoj svrsi, u bitnome božansko djelo."
[45] Usp. Uzgoj..., str. 11.; ANTIĆ, Pisma svećeniku II, 19. Jednom svećeniku piše: "Kao svećenik Ti si dionik svećeništva Sina Božjega, nosiš u sebi Njegov Karakter. Vršiš Njegovu misiju na zemlji. Njega zamjenjuješ, zastupaš. Sva je Tvoja veličina u tome, da si vazda, uvijek s Njim, da u Tebi bude Njegov Sveti Duh po kome se svagda imaš ravnati."
[46] AP.
[47] Uzgoj..., str. 11.
[48] Uzgoj..., str. 11.
[49] Usp. Uzgoj..., str. 11.
[50] Usp. Uzgoj..., str. 12.
[51] Uzgoj..., str. 10.
[52] Usp. Uzgoj..., str. 11. i 12.; Usp. OT, 5.
[53] Uzgoj..., str. 10.
[54] Usp. Uzgoj..., str. 2, 8. i 12.
[55] Vidi Uzgoj..., str. 8. Vidi OT, 4. PO, 3. i RF, 45.
[56] AP, Usp. OT, 15.
[57] ARP, Broj 1731/38. (Pismo provincijalu o. Petru Grabiću); Usp. OT, 11.
[58] Uzgoj..., str. 8.
[59] Usp. Uzgoj..., str. 8. OT, 14. govori o "pastoralnom usmjerenju crkvenih studija".
[60] Uzgoj..., str. 9.
61 Usp. Uzgoj..., str. 9.
[62] Usp. Uzgoj..., str. 9. Radi usporedbe donosimo iz OT, 19: "Pastoralna briga koja treba prožimati čitav odgoj pitomca zahtijeva da se pomno pouče o onome što se na poseban način odnosi na svećeničku službu, poglavito na katehezu i propovjedništvo..."
63 AP.
[64] Uzgoj..., str. 9. U OT, 9. čitamo: "Neka se pitomci natope otajstvom Crkve."
[65] AP.
[66] Uzgoj..., str. 9.
[67] Usp. PO, 6.1.
[68] Usp. Uzgoj..., str. 8.
[69] Uzgoj..., str. 10.
[70] AP.
[71] Usp. Uzgoj..., str. 12.
72 Uzgoj..., str. 13.
[73] Uzgoj..., str. 13.

[74] Vidi Uzgoj..., str. 13.

 

Najave

Župni list "Majka"

list 151

Pastoralne aktivnosti

Plakat MBL 2015

Akcija Caritasa "5 za 1"

caritas

Dovršetak izgradnje crkve

 

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 76 

Broj posjetitelja

DanasDanas247
Ovaj mjesecOvaj mjesec15632
SveukupnoSveukupno1210548
, Powered by Joomla! and designed by SiteGround web hosting