Dr. don Drago Šimundža

RELIGIOZNE I DRUŠTVENE VREDNOTE U PORUKAMA O. ANTIĆA

SAŽETAK

Temeljne vrijednosti o. Ante Antića bile su religiozne naravi: Bog i Božja Riječ, vjera i vjerski život, potpuno predanje milosti, molitva i sakramentalna praksa, čestitost i svetost u jedinstvu s Bogom. Njegov je aksiološki sustav izrazito karizmatsko-svetački.

O. Antić oblikuje svoju spiritualnu školu, blagu hagio-pedagogiju, u kojoj dominiraju stožerne i bogoslovne kreposti. Pobožnost, ljubav i predanje bitno određuju njegov smjer i metodu, koju karakteriziraju franjevačka blagost i duhovni dinamizam. U njegovu osnovnom pozivu, razumljivo je da su mu religiozne kre­posti primarne, a društvene, zemaljske vrijednosti sekundarne.

Međutim, u svjetlu njegove evanđeoske poruke i kršćanskog prihvaćanja čovjeka u cjelini, s dušom i tijelom, jasno je, što se najbolje vidi u njegovoj bogatoj prepisci, korespondenciji, da kršćanski prihvaća, potvrđuje i preporučuje naravna dobra i hu­mane vrijednosti kao darove Božje i ljudsku stvarnost. Istina, prav­da i ljubav, osobne dužnosti i prava, odgovornost i radna discipli­na, moralne i materijalne vrijednosti, sloboda, mir i ljudsko dosto­janstvo, rodoljublje i čovjekoljublje - neosporne su vrijednosti za koje se o. Antić spontano zauzima.

Uporno teži za cjelovitom osobom, za zdravom dušom u zdra­vu tijelu, sa svim ljudskim i kršćanskim vrlinama. Takav Antićev put i nauk izravna je poruka našoj duhovnoj obnovi.

1. Temeljno uporište i glavni cilj Antićeve aksiologije

Sluga Božji o. Ante Antić, nema sumnje, bio je čovjek Božji, svećenik izvanredne karizme: crkvene, redovničke, svetačke. Živio je, mislio i djelovao u svom duhovnom, duboko religioznom ozračju. Sav je bio uronjen u vjeru i nadnarav. Potpuno se posvetio spiritualnom pozivu i u tom smislu, ako se tako može kazati, gradio svoj sustav vrednovanja ili, bolje: istinski je prihvatio i živio evanđeosku poruku, crpući iz nje temeljna nadahnuća za svoj život i rad, posebno za duhovno vodstvo, te riječju i primjerom svjedočio duhovni poziv i smisao čovjeka. Bog mu je bio, kao ono sv. Pavlu, "sve u svemu", onostranost, jedini cilj.

Jasno je samo po sebi da su mu u takvom određenju temeljne vrijednosti bile religiozne: Bog i Božja Riječ, vjera i vjerski život, savjesno vršenje Božje volje i potpuno predanje milosti, molitva i sakramentalna praksa, odricanje i žrtva, čestitost i svetost u jedin­stvu s Bogom. U tom ozračju razmišlja i živi; u tom duhu odgaja, vodi i poučava.

Promatramo li ga, dakle, u tom opredjeljenju, kroz prizmu nje­govih osnovnih načela i temeljnih vrednota, vidjet ćemo da mu je aksiološki sustav ne samo, kako rekosmo, religiozan, nego izrazito karizmatičko-svetački, transcendentalan, duhovan. Bitno je određen asketsko-mističkim pozivom na svetost i praktičnim ostvarenjem potpunog predanja Bogu.

To mu je toliko svojstveno, imanentno duhu i misli, da se na mahove čini kao da nije od ovoga svijeta, kao da zaboravlja na konkretnu stvarnost, životne potrebe i zemaljske vrijednosti.

U ovom ćemo prilogu pokušati odgovoriti je li to tako ili, točni­je, u kojem je smislu i u kojoj mjeri tako.

Respektirajući ili, bolje, prihvaćajući takav dojam jer se, zbog svetačkog lika i duhovne usmjerenosti o. Antića, sam od sebe nameće, istodobno zapažamo - i to je, držim, vrlo važno - da se u njegovim porukama i radu često spominju i ističu naravne vrline i društvene vrijednosti, da mu je odgoj usmjeren prema cjelovitoj osobi i kršćanskom angažmanu.[1] Proučimo li usporedno Antićeva načela i praksu, savjete i metodu - usudio bih se reći: Antićevu du­hovnu školu - vidjet ćemo kako se u njoj, na temelju spomenute aksiologije, religiozne i humane poruke prožimlju i međusobno uvjetuju. Činjenica je, što smo već dali naslutiti, da mu je religiozno opredjeljenje bilo smisao života, ali je, baš u tom religioznom duhu, iskreno prihvaćao i u svojim porukama zagovarao društvene vrijed­nosti i obveze kao i ljudske naravne potrebe.[2]

Doista, u njegovoj ga službi i pouci izravno zanimaju duhovna dobra, u prvom redu briga o odgoju njegovih odgajanika, klerika, o duhovnom rastu subraće, penitenata i sudopisnika: predanje u volju Božju, mistika ljubavi i askeza, napredak u molitvi i svladavanju, rast u vjeri i milosti, svetački život i uspjeh, u jednu riječ, osobno posvećenje i sjedinjenje s Bogom. Stoga, bilo da piše klericima, svećenicima, redovnicima, redovnicama ili svjetovnim vjernicima, uvijek je u duhovnom ozračju i nauku, u svom duboko religioznom pozivu, pri čemu dominiraju duhovni savjeti i upozorenja: kako živjeti u jedinstvu s Bogom i tako ostvariti konačni cilj.[3]

Ali, ne smijemo zaboraviti ni drugu stranu medalje. Otac Antić prihvaća čovjeka u cjelini, u kršćanskom svjetlu, sa svim njegovim životnim stvarnostima i socijalnim potrebama. [4] U tom je smislu redovnički discipliniran i svećenički angažiran. Brine se za svoje klerike i štićenike i nastoji im pomoći ne samo duhovno, nego istodobno i materijalno, zdravstveno i odgojno. Ljudske su vrijed­nosti i društvena dobra sastavni dio njegova odgoja. [5] Spontano se uključuju u njegovu magistarsku službu. Posebno bih ovdje spomenuo rad, radne navike, red i disciplinu, ljudsko dostojanstvo i odgovornost, slobodu, pravičnost i ljubav, snošljivost i međusobno poštovanje, razbor u vladanju i odlučivanju, rodoljublje i čovjekoljublje, iskrenost i požrtvovnost. Sve su to vrijednosti koje, po službi i dužnosti, u duhu svoga poziva i metode, izgrađuje u svojih odgajanika i subraće putem pouke, meditacije, savjeta, upo­zorenja i kritike. Gradeći u njima izrazito duhovne vrednote, smisao za božansko i vječno, on nužno teži za cjelovitom osobom, zdra­vom dušom u zdravu tijelu, sa svim ljudskim i kršćanskim vrlina­ma.[6]

To je samo po sebi jasno i razumljivo. Makar je, zbog same naravi stvari, manje naglašeno; spontano se uključuje u metodu njegova rada. Naime, Antićev odgoj za produhovljeno predanje u volju Božju - možemo slobodno reći za svetost - najautentičniji je Kristov put, koji ne ruši nego izgrađuje narav. U njemu se stoga neprestano susreću i između sebe prožimaju religiozne i humane vrijednosti. Nemoguće ih je razdvajati i dijeliti. Stožerne su mu kreposti trajno uporište, prirodan uvjet za duhovnu metanoju i po­trebnu ustrajnost.[7]

 

2. Duhovna škola oca Ante Antića[8]

Kao profesionalni odgojitelj, magistar mladih redovnika i du­hovni vođa mnogih posvećenih osoba i duboko religioznih penitenata, ljudi različite dobi i zvanja, o. Antić stvara svoju spiritualnu školu, blagu hagiopedagogiju tihih a čvrstih načela u kojima domi­niraju bogoslovne i stožerne kreposti, s jasnim ciljem visoke du­hovne izgradnje i svetačkog prihvaćanja volje Božje. Postupak mu je podređen konačnom cilju: čišćenjem i prosvjetljenjem ide do posljednjeg stupnja, do sjedinjenja s Bogom.[9]

Osnovna su mu uporišta u franjevačkoj duhovnoj teologiji, serafskoj ljubavi sv. Franje i duhovnom nauku sv. Bonaventure.[10] Koliko ga pri tome nadahnjuju kristocentrični motivi i sadržaji,[11] toliko ga odlikuju prirodnost i jednostavnost.[12] Pobožnost, ljubav i predanje bitno određuju njegov smjer i metodu. Ne zanemaruje racionalnu postavu, ali bitno gradi na osobnom prihvaćanju i poštivanju volje Božje, u suradnji s milosti. [13] Obrazlaganja su mu zato svedena na minimum. Važan mu je voljni pristanak i ustraj­nost. [14]

Bog je u Antićevoj poruci životni smisao i konačni cilj. U tome ne dopušta kolebanja. Sve je u Božjoj ruci, stoga je njegova sveta volja opći zakon.[15] Ta primarna dedukcija kreacionističke slike svi­jeta i evanđeoske poruke, koja je doista temelj svega, sasvim spon­tano u praksi ustupa mjesto induktivnim postupcima i konkretnim mjerama. Sve se odvija u duhu osobnih mogućnosti i prilika, egz­istencijalistički spiritualno. [16]

U Antićevoj metodi nema forsiranja ni lažnih zaleta, ali ni štet­nog kvijetizma. Voljna snaga i djelatna suradnja trajni su mu os­lonci i poticaji, tako da bismo mogli zaključiti da je dinamizam, zapravo blagi dinamizam, osnovni zakon Antićeve metode. [17]

Otac Antić je u tome svetački uporan, ali i franjevački razborit, blag. Pun je Franjine blagosti.[18] Put prema Bogu u njegovu je shva­ćanju životni odnos u kojemu čovjek izgrađuje i potvrđuje svoju religioznost, sa svim ljudskim i božanskim vrednotama. [19]

Upravo to: duboka religioznost i kršćansko prihvaćanje dnevnih vjerskih i profesionalnih obveza - osobnih, obiteljskih, društvenih, radnih - u Antićevoj školi postaju temeljnim osloncem duhovnog rasta i napretka. Pri tome se, kao što smo spomenuli, naravne i religiozne vrijednosti između sebe povezuju te jedne druge podupi­ru. Zdravlje, naprimjer, i nutarnji mir služe angažmanu, molitvi i milosti, a milost ustrajnosti, strpljenju i praktičnoj ljubavi, karita-su.[20]

Naravno, sve što radi i zašto se zalaže, o. Antić povezuje s kršćanskim pozivom i Božjom voljom; sve promatra "pod vidom vječnosti". U tom svjetlu uči i potiče, izlaže i obrazlaže, piše i prosvjetljuje, kara, opominje i naređuje. Na izvornoj je crti auten­tičnog kršćanskog života, svetopisamskog savršenstva.

U tom duhu iz svakog njegova načela i poticaja, pisma i riječi izbija njegovo temeljno opredjeljenje i konačni cilj. Na tome, kako smo vidjeli počiva sav njegov sustav vrednovanja: kriteriji i odred­nice duhovnog predanja, misli i prakse - tihe hagiopedagogije Antićeva duhovnog vodstva.[21]

U savršenstvu za kojim Antić ide sve je skladno ujedinjeno i usmjereno istom cilju. Važno je samo odgovoriti Božjem pozivu i ustrajati na njegovu putu, strpljivo i dosljedno; kroz kušnje i žrtve, kad to treba.[22] Dakako, onaj tko se potpuno predaje Bogu, tko želi s njim i u njemu živjeti, nema razloga raspravljati o tome što mora: ljubav je mjerilo njegovih odluka i života, prakse.[23]

Naravno, nema u Antića o tome posebnih rasprava. U njegovu je obzorju sve to samo po sebi jasno. Bog mu je, odnosno zajedništvo i život s Bogom, smisao i cilj. Sve drugo je sporedno ili, točnije, sve je drugo samo sredstvo da se to što bolje ostvari, da kraljevstvo Božje zavlada u ljudskom srcu, u javnom i privatnom životu, u Crkvi i društvu. Obuzima ga zato trajna briga kako napredovati na putu posvećenja, odnosno kako nadići sve ljudske slabosti i rasti u nesebičnom darivanju sve do posljednjeg stupnja apsolutnog pre­danja.

Njegov je rječnik, zato, duboko religiozan, u službi je temeljne poruke, duhovnog ili, bolje, svetačkog odgoja. Sav je u totalnom predanju. Tekst i kontekst su mu, način savjetovanja i postupak izlaganja, u istom tonu, nadahnuti temeljnim opredjeljenjem poradi osobnog posvećenja i neprestanog rasta na putu unionis perfectae (savršenog sjedinjenja s Bogom).

Antić, zato, razumno pretpostavlja i spontano zahtijeva "potpu­no odcjepljenje od sebe i svih stvorova." [24] Ne nipošto u smislu podcjenjivanja ili rušenja naravnih vrednota, nego kao osobno uzdizanje na viši stupanj savršenosti i životne povezanosti s Bogom. Stoga, poput sv. Pavla često napominje svojim gojencima te pismeno poručuje sudopisnicima: "Mir, pouzdanje i predanje svetoj volji Božjoj neka uvijek kraljuje u vašim srcima." [25]

3. Kako je otac Antić praktično gledao na zemaljske vrijednosti?

Je li ih u svom duhovnom odgoju zanemarivao ili precjenjivao, ili je do njih razborito držao te ih ljudski i kršćanski razumno prihvaćao i preporučivao?

Pokušamo li odgovoriti na ta pitanja u svjetlu iznesenih stajališta i načela, lako ćemo razumjeti da su ocu Antiću - u njegovu izrazito duhovnom pozivu i asketsko-mističnom odgoju izabranih duša - zemaljske brige i društvene vrijednosti drugotne, sekundarne, da je u svojim duhovnim nagovorima i savjetima, sasvim opravdano, o njima malo govorio i rijetko ih spominjao. Zbog toga ćemo se odmah složiti da su one u njegovu životu i radu bile i ostale u sjeni osnovnih religioznih poruka; što je, rekao bih, sasvim razumljivo i u njegovu pozivu normalno.

Nije nam, dakle, cilj u duhovnoj pedagogiji o. Antića isticati zemaljske vrijednosti, nego - koliko je moguće - kritički osvijetliti njihovo značenje i ulogu u njegovu svjetlu gledanja i školi odga­janja, vezano u stanovitom smislu i za našu današnju obnovu.

Razboritost je, osjetio je to o. Antić, važan čimbenik osobnoga i društvenog razvoja i rasta. Gdje nema razboritosti, nema jedinstva i cjeline; nema savršenosti. Budući da je čovjek složeno biće, po­trebna mu je iskonska ravnoteža. Religiozna svijest o tome vodi računa; svetost uključuje humanost, humanost kršćansku pleme­nitost. U tom je smislu o. Antić - iako je područje njegovih nagovo­ra bilo izrazito duhovne naravi - praktično, i u nagovorima i u pismima, u skladu s konkretnim potrebama i prilikama, upućivao na važnost zemaljskih dobara i društvenih vrednota, u osobnom i zajedničkom životu.

Ovdje ćemo se na sve to ukratko osvrnuti, s dva osnovna gledišta, uzimajući u obzir Antićeva duhovna stajališta i, posebno, njegovu korespondenciju.

Jasno, na temelju općih kršćanskih shvaćanja, o. Antić gleda na svijet i čovjeka kao na djelo Božje, holistički, cjelovito. U tom smislu njegova duhovna pedagogija u svom primarnom, religioz­nom zalaganju i te kako vodi računa o cjelini ljudskog bića, tijelu i duši, o osobnom razvoju i društvenom odnosu, naravnim dobrima i društvenim vrijednostima. On ih, sasvim spontano, cijeni i prihvaća kao darove Božje u kojima čovjek mora sudjelovati, poštivati ih i ostvarivati. U tom se svjetlu, s gledišta vječnosti, njima služi i izravno ih, u duhu moralne teologije, uključuje u svoj odgojni hagiopedagoški sustav.

Sam se razborito brine za nutarnji i vanjski odgoj i skladne odnose svojih klerika, za njihovo učenje, zdravlje i ponašanje, za društvene vrline i radne navike, međusobnu solidarnost i životnu odgovornost, dnevnu disciplinu i školski uspjeh, za istinoljubivost i privlačnost, zajedničko zalaganje i suradnju, za rodoljublje i čovjekoljublje, materijalna dobra i egzistencijalnu sigurnost.[26]

Dakako, sve to proizlazi iz njegova temeljnog opredjeljenja, evanđeoskog nauka i kršćanske etike, koja naravne vrijednosti - kao što su zdravlje, odmor, hrana itd. - smatra osnovom života, a hu­mane vrline i društvene obveze zahtjevom moralnoga reda koji je Gospodin stavio u ljudski um i srce. U tom duhu živi i odgaja, prihvaćajući normalno sve ljudske vrijednosti i učvršćujući u svo­jim gojencima svijest o ljudskom dostojanstvu, individualnim pravima i osobnim dužnostima, o respektiranju zemaljskih dobara i društvenih norma, u skladu s kršćanskim načelima i konačnim smislom čovjeka.[27]

Osim rada s klericima i redovite magistarske brige i pouke, o. Antić je razvio vrlo opsežnu duhovnu djelatnost sa svojim penitentima i osobama čija je religiozna svijest težila za višim savršenstvom. U tom smislu je, uz izravne razgovore i kontakte, razvio i značajnu korespondenciju koja je, kako smo dali naslutiti, duboko religiozna. Pisana je s jasnom namjerom odgoja u osobnom predanju Bogu.

No, upravo u službi toga, o. Antić na više mjesta izričito ističe i preporučuje humane vrijednosti i vrline. Tako, naprimjer duhovni odgoj i savjestan rad, moralni i intelektualni napredak,[28] savjesno obavljanje dužnosti,[29] rast cjelovite osobe,[30] skladne obiteljske odnose,[31] osobnu hrabrost i domovinsku ljubav,[32] prijateljstvo i povjerenje, odgovornost i savjesnost u životu,[33] suradnju, uslužnost i solidarnost, [34] lijepo ponašanje [35] i međusobno razumijevanje, [36] socijalnu skrb i društvenu pravdu, [37] ljubav i plemenitost prema bližnjemu, [38] mir i slogu, red i slobodu, strpljivost i snagu volje, opraštanje, samoprijegor i žrtvu u skladu s voljom Božjom.[39]

Nisu to, sigurno, sve vrijednosti za koje se u svom životu i u svojim porukama zalagao o. Antić, ali su i ove, ovako nasumce poredane, dovoljan dokaz kako se i koliko se u svom duhovnom obzorju istinski zanimao za ljudsku zbilju i razborito prihvaćao humane vrijednosti u duhu svoga kršćanskog nazora i redovničkoga odgojiteljskog poziva.

Ako bismo se još potanje osvrnuli na ovaj oblik Antićeva an­gažmana, mogli bismo, primjerice, spomenuti da se očinski zauzi­ma za zdravlje svojih klerika [40] i duhovnu stabilnost subraće i drugih sudopisnika. [41] Vrlo često im preporučuje odmor i izričito upozorava: "Čuvajte živce i nejmojte se opterećivati prekomjernim poslom." [42] Osobito se brine za mlade osobe, za njihov studij, stan, namještenje, [43] za neumornu slogu i ljubav. [44] Visoko vrednuje "mir, slobodu, prisutnost duha, dobro raspoloženje";[45] naglašava duhovnu čvrstoću i razboritost. [46] Razumno ističe važnost intelek­tualnih sposobnosti, ulogu škole i važnost izobrazbe; [47] naručuje dobre knjige,[48] sam prevodi i organizira zajedničko prevođenje te se odgovorno brine oko čistoće hrvatskog jezika i stila.[49]

Na toj istoj crti zagovara društvene vrijednosti: humano pot­pomaganje, solidarnost,[50] ljubav, praštanje i pravdu: "Budite apos­tol pravde, ljubavi, praštanja i vjere." [51] Vrlo često govori o dužnosti i odgovornosti na poslu,[52] preporučujući da se s ljubavlju radi te posao odgovorno vrši. [53] Izravno prekorava "površnost i li­jenost", [54] a upućuje na "točnost" i "vjernost u malim stvarima." [55] Izrijekom piše da treba: "Savjesno, pošteno, karakterno, inteligent­no ispuniti svoju dužnost", [56] i to, "svaku dužnost, svaki posao", prije svega "iz ljubavi prema Bogu." [57] U tom smislu preporučuje ljubav i žrtvu,[58] a odbacuje sebičnost, nemar i polovičnost.[59] "Pođi kao Krist svijetom čineći dobro!" - piše jednom pravniku. [60] U tom duhu naglašava temeljne ljudske vrline: "U svemu razborit, prave­dan, trijezan, umjeren, jak, odlučan, velikodušan, plemenit."[61] Obzirno pazi na međuljudske odnose, na moguće uvrede i izbjega­vanje nepromišljenih riječi: Vi ćete biti jako, jako oprezan, razborit u jeziku, u govoru, u nastupu."[62]

Naravno, sve su te poruke i isticanja društvenih vrednota u skladu s Antićevim religioznim stajalištem. Sve poduzima u "ime Božje", u duhu svog zvanja i duhovnog poziva. "Mi smo" - piše u jednom pismu - "djeca vječnosti. Pozvani smo na vječni život. Moramo ga osvojiti dobrim, svetim djelima, životom"; [63] moramo "što bolje ispuniti svoju dužnost." [64]

U tom smislu, kako smo već spomenuli, izravno povezuje reli­giozne i društvene obveze. One se u njegovim očima uzajamno prožimlju i ujedinjuju. Obavljajući savjesno svoje ljudske dužnosti, kršćanin u njegovoj viziji, kao ono u Pavlovim poslanicama, vrši svoj apostolat; ostvaruje svoju vjeru. Stoga savjetuje ili, točnije, naređuje: "Svagdje činite dobro i nosite Krista svakome i svagdje. Vaš život, Vaš primjer, Vaša čestitost, Vaš moral, Vaš postupak sa strankama, s ljudima, Vaša ispravnost u svakom pogledu, Vaš na­zor na svijet, na život na obitelj, na društvo - eto Vašeg apostolata. " [65]

Vjersku svijest uporno prenosi u praksu; stoga opominje: "uvi­jek djeluj pozitivno, jer verba movent, exempla trahunt" (riječi potiču, a primjeri privlače).[66] "Nek u tebi svaki vidi snagu, ljepotu evanđelja, nauk i život Isusov." [67] U drugim pismima nalazimo slične preporuke. Tako praktično savjetuje jednoj redovnici koja je, očito, radila s djecom: "Vaše redovničko vladanje neka odgaja, izgrađuje svako dijete." [68]

S posebnom se pažnjom zalaže za sklad u obiteljskom životu, u slozi i ljubavi: "Ljubite svoga supruga vrhunaravnom ljubavlju... Ljubite svoju djecu ljubavlju samoga Boga... Ljubite svoje roditelje, jer to hoće, zapovijeda Gospodin Bog." [69]

Bog je, naravno, temelj i nadahnuće svih Antićevih poruka. U tom svjetlu gleda na sve ljudske vrijednosti i odluke. Evo kako u jednom pismu, u duhu svojih načela, izriče tu temeljnu misao: "Svaku dužnost, svaki posao obavljati iz ljubavi prema Bogu mirno, jednostavno, slobodno, uredno, savršeno kao zadnji čin u životu, kao da ću iza toga odmah na sud pred dragoga Boga." [70]

U tom se smislu, očito, u Antićevoj hagiopedagogiji neprestano povezuju i međusobno prožimlju religiozne i humane vrijednosti. Štoviše, naravna i društvena dobra u njegovoj opciji poprimaju religiozni smisao, te tako postaju ne samo jamstvom i zalogom duhovnog rasta, nego i dužnošću kršćanskog poziva i odgoja.

4. U kakvom su odnosu Antićeve poruke i društvena duhovna obnova?

Može li nam o. Antić sa svojim poukama biti smjer i putokaz? Koliko se njegova duhovna pedagogija uključuje u našu obnovu, u religioznom i općem građanskom smislu?

Vrstan poznavatelj naravi i milosti, pravi psiholog i duhovni majstor, znalac mistike i karizmatik, o. Antić se nije bavio društvenim nego izrazito duhovnim područjem. Čitajući stoga nje­gove poruke, nećemo naći razrađen sustav o materijalnim dobrima i zemaljskim vrijednostima, o preobrazbi poretka i političkom ponašanju, ali ćemo, sigurno, ako ga pažljivije pratimo, vidjeti ko­liko pazi na međuljudske odnose i obiteljsko zajedništvo, na odgo­vornosti i radnu stegu, smisao žrtve i solidarnosti, odnosno na osob­ne dužnosti i prava, naravne vrline i društvena dobra, građanske dužnosti i rodoljubnu etiku.

Shvatimo li, dakle, našu duhovnu obnovu izrazito religiozno kao moralnu obvezu, u osobnom i zajedničkom smislu, ili, šire, kao novu izgradnju građanske svijesti i opću društvenu preobrazbu, o. Antić nam je, očito, izvrstan uzor i primjer. Njegova je škola odličan putokaz kako u osobnoj metanoji i istinskoj suradnji s Bogom, s njegovom svetom voljom, odgovorno rasti u vjeri i ljuba­vi, te u tom duhu praktično djelovati poradi osobne i zajedničke sreće, etičkog ponašanja u društvu i istinskoga mira u istini i pravdi.

Promatramo li duhovnu obnovu, koja nam je toliko potrebna, kroz prizmu osobne, obiteljske i zajedničke preobrazbe, u smislu društvenih i političkih promjena u ovom času, na svim područjima, ponovno nam je o. Antić, sa svojom porukom i životom poticaj i primjer. U etičkom i moralnom nadahnuću. Zalažući se za vječnost i nebo, on se zapravo zalaže za čovjeka, svakog čovjeka u istini i pravdi. Želi mu sreću i zadovoljstvo. Uči ga kako će, uz milost Božju ostvariti i uživati duhovna i materijalna dobra.[71]

U sustavu o. Antića zemaljske vrijednosti imaju religiozno značenje, a religioznima namjenjuje ulogu potpore osobnoj meta­noji i obiteljskoj preobrazbi u svakodnevnom životu, u nacionalnoj renesansi i društvenoj svijesti, u savjesnom poduzetništvu i moral­nom ponašanju, u odgovornom radu, istini, pravdi, solidarnosti i ljubavi.

Iako se, kako znamo, o. Antić nije bavio društveno-političkim pitanjima, bio je svjestan situacije u kojima smo se nalazili. Živio je, u komunizmu i - sasvim razumljivo - proricao njegovu propast; živio je u potlačenoj Hrvatskoj i proricao njezinu slobodu, oslobođenje i samostalnost.[72]  Ništa od toga ne bih ovaj čas pripi­sivao čudesnom nadahnuću, nego pravičnom društvenom osjećaju i kršćanskom shvaćanju: da istina i pravda moraju pobijediti, da slo­boda treba zavladati, da njegov narod i domovina imaju pravo, štono riječ, na svoje mjesto pod suncem. Znao je i često govorio da se uspjeh postiže žrtvom, blagostanje savjesnošću i radom, sreća samoprijegorom i moralnim životom. Molio je za mir, naviještao istinu, zalagao se za pravdu.

Ne može se tvrditi da ga je politika zanimala, ali je više nego očito da su mu plemenito domoljublje i rodoljublje bili na srcu, da je bio otvoren slobodi i demokraciji, snošljivom društvenom poret­ku i normalnome građanskom životu.[73]

Naravno, najviše se brinuo, i to je bio njegov poziv, za etnička načela i moralnu praksu. To je zapravo, forte njegove poruke u ovom času zajedničke duhovne obnove: osobno obraćenje i istinsko prihvaćanje svojih građanskih dužnosti.

Antić se, što je sasvim razumljivo, i sam zalagao za moralni preporod i nacionalnu obnovu. U jednom pismu upućenom fra Stanku Petrovu, uglednom svećeniku i kulturnom djelatniku, izri­jekom spominje "obnovu našega naroda". Hvaleći fra Stankov du­hovni rad i kulturni angažman, potiče ga na to i preporučuje mu: "Neka sve bude za duhovnu korist i obnovu našega naroda."[74]

Zanimljivo je također da, na svoj tih i spiritualan način, vrlo pozitivno govori o vojnoj službi te u tom smislu i o plemenitoj dužnosti prema domovini, o njezinoj obrani. Naime, potičući jed­noga svog klerika da dostojanstveno podnese teret vojne službe, da se njome okoristi, jer ga tjelesno i duševno jača, spontano ga hrabri i opominje: Vježbaš se "da se osnažiš, da fizički ojačaš, da znaš baratati svakim oružjem i braniti svoju dragu domovinu." [75]

Takva su stajališta i poruke o. Ante Antića. Bio je otvoren svim ljudima i svim vrednotama. Bog mu je bio vrhovni smisao, iz ljubavi prema njemu prihvaćao je sve ljudske, naravne i društvene vrijednosti, sub specie aeternitatis.

Svjesni smo, dakako, da ga je prije svega zanimala duhovna stvarnost, jedinstvo s Bogom. No, ipak, vidjeli smo i, evo, time ćemo i zaključiti: u svom je temeljnom određenju, u svjetlu Kristo­va evanđelja, prihvaćao i poštivao sve ljudske kreposti i vrline, u naravnom i nadnaravnom smislu, osobnom, obiteljskom i zajed­ničkom, društvenom.

U tom su duhu religiozne i etičke vrijednosti, koje je živio i poučavao, trajno kršćansko nadahnauće i duhovno uporište ne samo vjerskoj metanoji, rastu u pobožnosti, nego zajedno s njom i po­moću nje cjelovitoj osobnoj izgradnji, građanskoj svijesti i, kako sam reče, narodnoj obnovi: koliko u osobnom, toliko i u obitelj­skom, odnosno u zajedničkom, narodnom i društvenom životu, na moralnom i humanom području, u svijesti i praksi, u poduzetništvu i demokratskom razvoju, privatno i javno - u skladu s kršćanskim svjetonazorom i univerzalnim etičkim načelima.

Kristovo mu je bogoljublje i čovjekoljublje bilo smjer i putokaz. U tom duhu je dobro znao da su nebeske i zemaljske vrijednosti najuže povezane. U tom je smislu - odgajajući za nebo - odgajao za zemlju, a - radeći za zemlju - radio za nebo. Iz ljubavi prema Bogu.

Bilješke:

[1] Pravilno odgajati znači odgajati integralno", navodi dr. fra Šimun Šipić načelo o. Antića. "To znači da magister mora voditi računa o duhovnom, moralnom, intelektualn­om, fizičkom, psihičkom i socijalnom odgoju klerika" (Suvremena služba vječnosti. Život i rad o. fra Ante Antića, Zagreb, 1978,58). Usp. još Dr. JURE ŠIMUNOVIĆ, Otac Antić odgojitelj redovničko-svećeničkih pripravnika, u Zborniku: Karizme, lik i djelo sluge Božjega o. Ante Antića. Zbornik radova prvog simpozija, Zagreb, 1991. (unapri­jed Zbornik). 100-106.

[2] Usp. LUKA DEPOLO, Otac Ante Antić u službi karitasa, u Zborniku, 139-141. Sve je to očito i u Antićevoj korespondenciji, Pismima (odsada AP), passim.

[3] To je dominantna Antćeva misao, koju zapažaju svi fra Antini životopisci. Sam naslov "Suvremenu služba vječnosti" na to jasno asocira, usp. passim. Naravno, Antićeva je metoda duhovnog vodstva potpuno tome podređena u svim pismima i porukama (usp. Cilj i načela odgoja u Suvremenoj službi vječnosti, 56-68).

[4] Usp. naprimjer Ž. KUSTIĆ, Tješitelj čudotvorni,   Zagreb, 1989, 47-48. i o. ANTE KATALINIĆ, Treptaji srca među tvornicama, Split, 1967, 87-95, kao i AP, passim.

[5] Usp. o. NIKOLA GABRIĆ, Moj Magister, Zagreb, 1984, 37-46. AP, passim; dr. fra STJEPAN VUČEMILO, Pismena ostavština oca Antića, u Zborniku, usp. 50. i 58.

[6] Antićevo je načelo u odgoju bilo postići neposredne ciljeve, odgojiti najprije ljude. Naravno, ne zbog pukog humanizma nego u funkciji nadnaravnog poziva (Suvremena služba vječnosti, 60).

[7] Nav. dj., 62; N. GABRIĆ, nav. dj. 39-41.

[8] Otac Antić nije bio teoretičar, teolog ili filozof; bio je odgojitelj, praktičar. Gradio je na kršćanskim osnovama, evanđelju i duhovnoj tradiciji, teologiji svoga vremena i fran­jevačkoj karizmi. No, bez sumnje, imao je svoj način rada, svoj sustav vrednovanja i pouke, kriterije i postupke. U tom smislu smijemo govoriti o Antićevoj duhovnoj školi koju je primjenjivao u svom duhovnom vodstvu s klericima, gotovo četrdeset godina, zatim sa svećenicima, časnim sestrama i vjernicima različite dobi i zvanja. Štoviše, držim da je došlo vrijeme da se, poslije dvaju simpozija, više životopisa i mnogih radova o ocu Antiću, obradi studijski, cjelovito, njegova škola, njegov način odgoja. Iako se nije posebno bavio teoretskim postavkama, ima dovoljno gradiva koje to omogućuje. Sve ovo što govorimo u funkciji je takve studije koja bi uzela u obzir dosadašnje radove, fra Antinu ostavštinu, zapise, skice, meditacije i pisma, zatim razna svjedočanstva i druge materijale. Takvim bismo djelom učinili veliku stvar za fra Antinu bržu beatifikaciju, a istodobno bi to bio značajan prilog našemu duhovnom bogoslovlju. Preporučujem, stoga, mladim teolozima, poglavito doktorandima du­hovnog bogoslovlja, da se prihvate te tako vrijedne i važne zadaće, da nam dadu cjelovitu sintezu fra Antina jedinstvenog rada, odnosno, kako ja to vidim, njegove škole duhovnog odgoja.

[9] Dr. RUDOLF BRAJČIĆ, Da li je o. fra Ante Antić bio mistik?, u Zborniku, 86-90; N. IVANOV, Glasnik Vječne Ljubavi. Zagreb, 1975, 113.

[10] Usp. Antićeve zabilješke o sv. Franji i sv. Bonaventuri, koje se čuvaju u Vicepostulaturi (Vučemilo, nav. dj., 56). Usp. također Cvjetiće sv. Franje i Itenerarium mentis ad Deum sv. Bonaventure.

[11] O. LADISLAV MARKOVIĆ, Zaljubljenik sakramenta pomirenja, Zagreb, 1980, 69-81.

[12] Usp. Uzor franjevačke jednostavnosti, Zagreb, 1980, 11; AP I/27,1. i passim.

[13] Jasno je to iz svih fra Antinih pisama i poruka; usp. također J. ŠIMUNOVIĆ, O. Antić odgojitelj redovničko-svećeničkih pripravnika, u Zborniku, 108-110; Suvremena služba vječnosti, 60.

[14] Usp. Antićeve bilješke Nekoliko naputaka i duhovnih savjeta pohotnoj duši, AS, ARV. Samodisciplina i ustrajnost vrlo su važne u Antićevoj školi (usp. GABRIĆ, nav. dj., 39-43; ŠIMUNOVIĆ, nav. dj., 103-106). U pismima to redovito napominje.

[15] "Nikad nemojte zaboraviti", piše o. Antić, "da nad vama, u nama ima jedan zakon, koji nam diktira - ovo je dobro, ovo je zlo. To je naravni Božji zakon, upisan u naše srce, dušu, savjest" (N. IVANOV, nav. dj., 112). 

[16] Usp. Suvremena služba vječnosti, 62; J. ŠIMUNOVIĆ, nav. dj., 101-105.

[17] Opće je duhovno načelo: Non progredi est regredi. O. Antić je u svojoj blagosti bio vrlo uporan i zahtjevan u duhovnom životu. Svako njegovo pismo nosi taj temeljni biljeg. On potiče, ali, kad treba opominje i kori.

[18] Usp. N. GABRIĆ, nav. dj., 47-50.

[19] Suvremena služba vječnosti, 60-62.

[20] J. ŠIMUNOVIĆ, nav. dj., 100-101.

[21] Osnovno mu je načelo "Težite za savršenom ljubavi Božjom i savršenom ljubavi (obav­ljati) sva djela, i sve podnositi iz savršene ljubavi prema Bogu " AP, II/17,9.

[22] U tom smislu često povezuje "Ljubav, poniznost i žrtvu" AP, passim; usp. naprimjer AP, II/24,9.

[23] Princip ljubavi je na prvom mjestu "Ljubav Boija neka vas sve ispunja i oduševljava", AP, II/19,78.

[24] AP, III/36,1.

[25] AP, III/35,81.

[26] N. GABRIĆ, nav. dj., 44.

[27] "U Gospodinu Vam zapovijedam, da svaki dan ispunite... svoje posle, svoje kućne dužnosti, svoje materinske obaveze prema djeci i suprugu u duhu vjere i ljubavi Božje ", AP, III/22,4.

[28] ANTIĆ, Pisma svećeniku III, Zagreb, 1985, 13. Pisma svećeniku IV, Zagreb, 1986, 26; fra V. VRČIĆ, Naš magister, Vrgorac, 1977, 161.

[29] AP, II/29,11; VRČIĆ, nav. dj., 34.

[30] Usp. J. ŠIMUNOVIĆ, nav. dj., 105.

[31] AP, III/17,2.

[32] AP, I/14,4.

[33] AP, II/17,1.

[34] AP, I/7,3; AP 1/7,4.

[35] ANTIĆ, Pisma svećeniku III,38.

[36] Suvremena služba vječnosti, 62.

[37] AP, I/18,5; I/18,6.

[38] O. ANTE KATALINIĆ, nav. dj., 87-95.

[39] AP, passim.

[40] ANTIĆ, Pisma svećeniku III,13.

[41] 8 AP, I/18,1.

[42] AP, I/7,1.

[43] AP, I/7,3; AP, 1/7,4.

[44] AP, III/17,2; AP, III/17,3.

[45] AP, I/18,2.

[46] ANTIĆ, Pisma svećeniku III, 79; AP, I/18,6.

[47] AP, I/27,2.

[48] Usp. Pisma svećeniku IV, Zagreb, 1986, passim, posebno str. 12, 13, 20, 21, 24-25, 28, 32; Pisma svećeniku III, 76.

[49] ANTIĆ, Pisma svećeniku III,25,35,45.

[50] N. FARANETIĆ, Svjetlo u tami, Zagreb, 1969, 27-28.

[51] AP, III/22,3.

[52] AP, II/17,1; AP, II/19,78.

53 AP, II/16,9.

54 AP, II/1,1

[55] AP, II/16,2.

[56] AP, II/16,9.

[57] AP, II/17,1.

[58] AP, II/21,5.

[59] AP, II/24,30.

[60] AP, III/22,4.

[61] AP, III/22,7.

[62] AP, III/22,2.

[63] AP, II/24,105.

[64] AP, II/29,11.

[65] AP, III/22,2.

[66] AP, I/14,4.

[67] Na istom mjestu.

[68] AP, II/32.1.

[69] AP, III/17,2.

[70] AP, II/17,1.

[71] "Sva Antićeva pisma", upozorava S. VUČEMILO, 'puna su ljubavi prema čovjeku i želje da ljude usreći, da im pomogne na bilo koji način, duhovno i materijalno, već prema potrebi" (usp. Zbornik, 50).

[72] Usp. mons. ŽIVKO KUSTIĆ, Fra Ante - prorok hrvatske slobode, ovdje.

[73] ŽIVKO KUSTIĆ, na istom mjestu.

[74] Pisma svećeniku III, 39.

[75]  AP, I/14,4.

 

Najave

Župni list "Majka"

list 151

Pastoralne aktivnosti

Plakat MBL 2015

Akcija Caritasa "5 za 1"

caritas

Dovršetak izgradnje crkve

 

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 76 

Broj posjetitelja

DanasDanas247
Ovaj mjesecOvaj mjesec15632
SveukupnoSveukupno1210548
, Powered by Joomla! and designed by SiteGround web hosting