Dr. mons. Frane Franić

PROMICATELJ BRATSKE LJUBAVI

IZMEĐU BISKUPIJSKOG I REDOVNIČKOG KLERA

U SVJETLU II. VATIKANSKOG SABORA

SAŽETAK

Moji izvori za predavanje su moje ispovijedi i duhovni razgo­vori s ocem Antićem.

1) O. Antić o potrebi konkretne ljubavi i pastoralne suradnje između vanjskih svećenika i svećenika redovnika. Koliko to ovisi i o biskupu ordinariju? Koliko to ovisi i o provincijalu? Koliko to ovisi o svećeniku na terenu, posebno na župama ili na drugim područji­ma pastoralnog i uopće duhovnih djelatnosti? Prednost redovništva i prednosti biskupijskog klera na tim raznim područji­ma rada, posebno na planu interdijecezanskom i na području opće Crkve.

2)  II. vatikanski sabor u odnosu biskupa ordinarija i biskupi­jskog i redovničkog klera: sakramentalne i ljudske prijateljske veze u konkretnom radu. Biskupska i redovnička kurija s njihovim struk­turama: Mjesečna rekolekcija, međusobno ispomaganje, Biskupska konferencija i Konferencija viših redovničkih poglavara, znastveni rad, novinarstvo i časopisi itd.

3)  Usporedba između prve i druge točke.

 

Uvod

1. Moje iskustvo Boga koga sam sreo u Antiću

Zamoljen od oca vicepostulatora fra Vladimira Tadića da sudje­lujem na ovom skupu jednim predavanjem i završnom koncelebracijom, rado sam se odazvao. O. Antić me je smatrao "svojim biskupom", s nekog stajališta, i to mi je više puta naglašavao. On je naime dugo godina boravio i radio kao odgojitelj franjevačkih bo­goslova u Makarskoj, ali u vrijeme kad ja nisam bio splitski biskup. Njegova provincija Presvetog Otkupitelja, kojoj je on pripadao svim srcem i svom dušom, imala je i ima svoje upravno i kulturno središte u Splitu, Sinju i Makarskoj, imala je i ima najveći broj župa opet u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. Njemu je dakle bilo na srcu da splitsko-makarski Nadbiskup bude u dobrim odnosima s njegovim provincijalom i da isto tako njegova braća franjevci budu u dobrim odnosima i da žive u bratskoj slozi i ljubavi na tlu Splitsko-makarske nadbiskupije i da međusobno surađuju kao prava braća.

Ne znam koliko je on o tome govorio svojim provincijalima i svojoj braći franjevcima. Ne znam koliko je on o tom govorio bis­kupskim svećenicima i ne znam je li on uopće imao kontakata s biskupijskim svećenicima splitsko-makarske nadbiskupije. Možda bi o tome trebalo povesti neko istraživanje, barem pregledom nje­govih pisama i drugih bilježaka, za koje istraživanje ja jednostavno nisam nikada imao vremena.

Mogu reći da za Antića nisam nikada ni čuo dok sam bio u Malom i Velikom splitskom sjemeništu od 1923. do 1937. godine. A ni poslije kao svećenik i profesor u oba sjemeništa, posebno u bogoslovsicom sjemeništu, nisam čuo govoriti o Antiću. U ono naime vrijeme franjevačka dva sjemeništa, u Sinju i Makarskoj, i dva sjemeništa biskupijskih svećenika, u Splitu, nisu imala bilo kakvih izravnih veza. Mi smo u Splitu rasli pod utjecajem svoga duhovnika, koga smo svi jednodušno smatrali svecem, pok. Grge Bučića.

Ja sam se prvi put sreo s Antićem za vrijeme moje velike bolesti, u Zagrebu, 1960. godine. Prvi dojam je bio izvanredan. Nastavio sam ga posjećivati kada sam dolazio u Zagreb za vrijeme bis­kupskih konferencija i u drugim prigodama mojih dolazaka ili prelazaka kroz Zagreb.

Ovo moje predavanje dakle temelji se isključivo na mojem iskustvu Boga koga sam sreo u Antiću.

 

2.  Moj znanstveni pristup zadanoj mi temi

Ovo predavanje dakle spada u iskustvenu teologiju. Ali i racio­nalna teologija će reći o tom predmetu svoju skromnu riječ, i to tako da se posluži teologijom II. vatikanskog sabora.

A budući da nam II. vatikanski sabor preporučuje da u svojim razmišljanjima o Bogu i o svemu drugome što spada na Boga uz­memo u obzir i ZNAKOVE VREMENA koje smo dužni otkrivati u suvremenom svijetu, pokušao sam malo razjasniti Antićevu du­hovnu ličnost, koliko se odnosi na predmet koji sam sebi postavio kao zadatak svoga iskustvenog i racionalnog teološkog razmatranja, to sam naslovio svoje skromno razlaganje kako stoji gore.

Prema tome, ja sam ovdje i sada, u prvom redu, svjedok koji crpe svoje zaključke iz vlastitog iskustva, a onda to iskustvo pokušava na znanstveni način osvijetliti razumom, Objavom Bož­jom i crkvenim naukom.

 

3.  Najprije svjedoci pa onda znanstvenici

Mislim da mi evangelizatori moramo uvijek tako postupati, ako hoćemo biti autentični Kristovi učenici: najprije svjedoci, a onda znanstvenici.

Konstatiramo da seje Kristova vjera proširila i da se i danas širi u prvom redu svjedočanstvom vjere, a zatim, u drugom planu, znanjem. Ako to dvoje ide u skladu, onda Crkva stoji dobro. Ako se pretjera u iskustveno-mističnoj teologiji na račun racionalne teo­logije ili obratno, kako se baš događa danas, onda Crkvi prijete opasnosti od pretjeranog racionalizma ili pak od lažnog misticizma. A taj raskorak baš treba izbjegavati.

 

 

I. DIO

MOJA SVJEDOČANSTVA O ANTIĆU – TRI NJEGOVA SAVJETA

Odmah kod prvog susreta Antić mi je dao temeljni savjet, koji mi je poslije opetovao, i u ispovijedima koje sam kod svakog sus­reta s njim obavljao, i u duhovnim i prijateljskim razgovorima, izvan ispovijedi.

Savjet je glasio: Vi treba da nastojite postati čovjek Božji. To se je odnosilo na moju vlastitu, osobnu izgradnju; vjersko-moralnu i profesionalnu. U tom izrazu je bio sav Antić. On je bio "čovjek Božji".

Drugi savjeti mogu se usredočiti u njegovoj direktivi, koju mije često davao: Vi treba da budete pravedan čovjek i biskup.

Treći niz savjeta se je odnosio na ljubav: Vi treba da budete čovjek ljubavi; da ljubite očinskom i prijateljskom ljubavlju svakog čovjeka, osobito svoje svećenike, jednako redovničke i biskupijske.

Eto, o tim trima Antićevim savjetima bih trebao nešto reći u ovom prvom dijelu svoga predavanja.

 

1. Čovjek Božji

Da se postane čovjek Božji, prema Antiću, potrebna je dnevna molitva, i to za jednog svećenika, i posebno za jednog biskupa, produžna dnevna molitva najprije liturgijska: sveta misa, božanski časoslov i primanje i dijeljenje svetih sakramenata, a onda privatna molitva: razmatranje i kontemplacija Božje riječi iz Svetoga pisma i apostolske i crkvene predaje. Bez te privatne molitve nije moguće dobro vršiti liturgijske molitve niti je onda moguće postati čovjek Božji, tako je govorio Ante Antić, sluga Božji.

Antić je davao i vremensku normu za svakodnevnu molitvu: za svećenike tri sata dnevne molitve, a za biskupe i više, recimo četiri sata dnevno.

"Ali, Oče Ante, znadete li Vi koliko posla imaju biskupi sa svojom administracijom", pitao sam. "Da, znadem, ali ono treba činiti, a ovo drugo ne izostaviti", odgovarao je.

Zaključio sam odmah da su blaženi oni biskupi koji imaju dobre suradnike na posvetnom, učiteljskom i upravnom području svoga djelovanja i oni koji uz to nemaju biskupije brojnije od 500.000 vjernika i stanovnika. A to je bio baš slučaj sa Splitsko-makarskom nadbiskupijom.

Spominjem da je u to vrijeme sv. misa trajala pola sata, časoslov jedan sat. Ako se tome vremenu pridoda vrijeme u kojem je trebalo izmoliti jedan dio ili sva tri dijela svetog ružarija, vrijeme raz­matranja i kontemplacije, vrijeme ispita savjesti, pohoda Svetootajstvu itd, lako seje ispunjalo normu od tri ili četiri sata.

A poslije Sabora, koji je skratio sv. misu i časoslov, postalo je jasno da Sabor nije htio skraćivati molitvu kao takvu, nego molitvu službeno naređenu, da ostavi više mjesta slobodno preuzetoj molit­vi, posebno kontemplaciji Božje Riječi.

 

2. Pravedan čovjek

Biti čovjek Božji značilo je u praksi vršiti Božje zapovjedi, čuvati se grijeha, dakle biti pravedan čovjek, pravedan svećenik i nadasve pravedan biskup. Jer "neće oni koji mi govore Gospodine, Gospodine, ući u kraljevstvo Božje, nego oni koji vrše Volju Oca mojega koji je na nebesima", tumačio je Antić.

Antić se nije plašio da meni o toj pravednosti konkretno govori. Jedan biskup mora biti pravedan prema svakom svome svećeniku, mora izbjegavati posebno simpatije, mora izbjegavati stvaranje sebi tobože podložnih svećenika i onih koji mu govore istinu, ali na prijateljski način, ne kritizerski. To je zaista teško razlikovati.

Tako se mora svećenik odnositi prema svojim župljanima, pro­fesor i odgojitelj prema svojim đacima i svojim pitomcima. Jer "mi nismo gospodari Božjega naroda, tumačio je Antić, nego sluge Kristove i sluge Božjega naroda". Tu smo u kušnji da budemo pravedni ili nepravedni, osobito kod dijeljenja službi ili na primjer župa, ili pohvala ili opomena. Vežu nas u tom stroga pravila iusticiae distributivae.

Posebno smo na tom području u kušnji mi biskupi kada se radi o biskupijskim i redovničkim svećenicima. Padamo u kušnju da iska­zujemo veću simpatiju tobože "svojim" biskupijskim svećenicima, nego redovničkim pa se ti osjećaju prikraćenima u svojim pravima.

"Nemojte nikada smatrati redovnički kler bespravnim, jer oni imaju ljudska i kanonska prava vrlo jasno izražena u prirodno-moralnom zakonu i u kanonskom pravu. Često izbijaju sukobi između dva klera kada biskupi na ta prava zaborave ili ih nisu nikada ni bili svjesni. A čovjek Božji mora biti pravedan, jer bez pravednosti nema svetosti" učio je Antić.

Nisam čuo kako je govorio Antić provincijalima i svojoj braći franjevcima, ali je meni izričito govorio i o dužnosti provincijala i franjevaca i svih ostalih redovnika da slušaju biskupe u okvirima kanonskog prava, a to znači na svim područjima biskupijskog apostolata, uvažujući, dakako, sa strane biskupa karizme pojedinih redova.

Koliko bi se moglo izbjeći suvišnih sukoba, kada bi se imalo više duha pravednosti sa strane biskupa i sa strane redovničkih poglavara! Ipak, na temelju vlastitog iskustva, mogu reći da su takvi, neću reći sukobi, ali različita mišljenja povremeno neizbježni zbog naše ljudske ograničenosti. Ali takva različita mišljenja treba mirnim i strpljivim dijalogom rješavati i nastojati da ne prijeđu u "slučajeve" koji se sklerotiziraju, a mogu se i gangrenizirati, pa od toga ima štetu Crkva Božja.

To se naprimjer može dogoditi na području milostinje od prve nedjelje koja se kod nas sakuplja u prve nedjelje za potrebe biskupi­je, ali kada se održavaju mjesečne duhovne obnove, tako zvane rekolekcije, na koje su dužni doći i redovnici pastoralni radnici, koji su u isto vrijeme obvezni doći i na svoje redovničke rekolekcije, ili kada se isključuju iz tih rekolekcija umirovljeni svećenici tako da se smatra da se s tim svećenicima ne može ni Boga moliti ni rasprav­ljati o dobru biskupije. Biskupi su za takve odluke odgovorni pred Bogom.

Antić mi je napomenuo i to, a ja čuo da sam ja mnogo raspoloženiji i razgovorljiviji kada dođem u kuće biskupijskih svećeni­ka, nego kada dođem u kuće redovničkih svećenika. Tu sam se pokušao opravdati činjenicom da sam biskupijskim svećenicima bio profesor kroz godine njihova visokog školovanja, pače im bio i poglavar, koji je zajedno s njima jeo i igrao nogomet, još i kao mladi biskup, pa imam s njima više uspomena i lakši mi je s njima razgovor.

Ipak sam morao priznati stvarnost poteškoće pa sam nastojao ispraviti se, koliko mi je bilo moguće. Pokušao sam bio čak nago­voriti provincijalnu upravu, da bismo u Splitu otvorili zajedničku bogosloviju, baš radi većeg zbližavanja i poglavara i članova pro­vincije i biskupije. Ali u tom nisam uspio, jer je tradicija bila prijeka o vlastitoj autonomnosti i na tom kulturnom planu.

Nastojao sam, cijelog biskupijskog života, pokrenuti jedan mjesečnik ili tjednik zajedno s našom Provincijom, ali mi to nije uspjelo, ni s Provincijom ni bez nje.

Čak mi je dolazilo na um da predložim da se župe ne dijele na redovničke i biskupijske, nego da sve župe, na pravedan način, budu jednako otvorene, kao i sve službe u biskupiji, redovnicima i svjetovnim svećenicima. Bio sam imenovao splitskim dekanom jednog franjevca s Dobroga. Tražio sam od oca provincijala jednog njegovog svećenika da ću ga imenovati pastoralnim vikarom, da preko njega budemo u dnevnoj vezi s obzirom na upravu zajedničke nam nadbiskupije. Ali ti naumi nisu bili ostvareni, jer nismo bili zreli za tako nešto, a ne znam je li Kanonsko pravo to i omogu­ćavalo.

Da ne bih sama sebe previše hvalio, dužan sam iznijeti i neke "pogreške" koje sam učinio, u svojim mladim biskupskim godina­ma, iz svoje prevelike revnosti.

Oduzeo sam jednu župu u neretvanskom dekanatu: Borovce i Nova Sela, i od jedne župe, na insistiranje tih dvaju sela, koja su sačinjavala jednu župu, učinio dvije samostalne župe zato što naša Provincija nije htjela to učiniti, iako sam njoj to bio ponudio.

Danas su ta dva sela skoro posve iseljena, jedva da u obje župe ima 100 stanovnika.

To je bio prvi sukob s Provincijom, koji je, vjerujem, bio došao do ušiju oca Antića i vjerojatno prouzrokovao njegove očinske opomene o potrebi pravednosti prema redovnicima.

Osnivanje župe, na desnoj obali Neretve, sv. Nikole i u zapad­nom dijelu Makarske ne bih nazvao "pogreškom", nego malo oštrijim postupkom. Čisto kanonski gledano, u skladu sa zakonom: obje te nove župe sam povjerio svjetovnom svećenstvu. Franjevci su tada bili na mene ljuti. Sreća da je tada bio provincijal blagi o. Jerko Lovrić, pa smo našli načina da uspostavimo ljubav.

 

3. Čovjek ljubavi

Upute Antićeve o potrebi očinske ljubavi biskupa prema re­dovnicima i međusobne bratske ljubavi između redovničkog i bis­kupijskog klera bile su duša svih njegovih uputa.

Biskupija i Provincija su se našle u kriznom stanju, što je jako zabrinulo oca Antu Antića. On mi je u ispovijedima i u privatnim razgovorima isticao potrebu evanđeoske ljubavi, koje se ja nisam odricao, nego sam suviše isticao svoja prava i svoju vlast. Morao sam i ja, po nauku i primjeru o. Antića, staviti ljubav na prvo mje­sto i prigodimice se odreći nekih svojih prava da se sačuva ljubav između dva klera, a tako bi trebao činiti i provincijal, govorio je Antić. U tome je vještina upravljanja jednom biskupijom i jednom provincijom. U tome je zalog uspješnog upravljanja, jer se pravda ne može ostvarivati u praksi osim u okvirima ljubavi, jer je ljubav duša svih kreposti pa i pravednosti. To je nauk i život oca Ante Antića i možda glavni princip njegove duhovne baštine. To sam znao i prije Antića, ali su me njegove riječi u tom utvrdile.

Naravno, ako dođe do spora, koji se ne može riješiti, onda se moraju primijeniti crkveni zakoni i bez obzira na auktoritet biskupa ili snagu provincije u rimskoj kuriji, donosi se ljudska presuda ko­joj se obje strane moraju pokoriti.

Ali mi smo naš sukob riješili ne pravnički, nego u ljubavi, popuštajući jedni drugima i tako stvorili idealne odnose između Provincije i Nadbiskupije koji traju još i danas. Bilo bi šteta kad bi se ti odnosi prijateljske i bratske ljubavi pomutili, ne samo s pro­vincijom naših franjevaca, nego uopće između redovnika i biskupij­skih svećenika, između redovničkih poglavara i nadbiskupa u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. Treba sve učiniti da ti odnosi ljubavi uvijek sve više napreduju, a ne da nazadaju, možda zbog novih ili kojih drugih materijalnih interesa ili zbog prestiža u društvu.

Kada je o. Jerko Lovrić završio svoj provincijalni mandat, nasli­jedio gaje o. Petar Čapkun, a otac eksprovincijal Lovrić postao je gvardijan u Sinju. Novi sinjski gvardijan, poučen iskustvom, sagra­dio je nove velike crkve u pojedinim većim dijelovima sinjske župe (Brnaze, Glavice, Čitluk, Lučane, Karakašica) bez dozvole zakoni­tog nadbiskupa. Ja sam šutio i čak dolazio vidjeti te nove crkve, koje su mogle biti i župne crkve, koje bi biskup bio mogao osnovati u tim dijelovima sinjske velike i raštrkane župe te se poradovao, svaki put s ocem Lovrićem, na uspješno dovršenoj crkvi. Te su crkve, kao filijale, osiguravale cjelovitost čitavog teritorija te velike župe pod upravom otaca franjevaca. Nadbiskup je dakle ustuknuo pred tim gotovim činom i rado rekao "Amen": "dummodo Christus praedicitur" i da se uspostavi ljubav.

U Metkoviću sam dozvolio gradnju nove župne crkve, ili filijalne na Kladi, a ta je lokacija zadirala u teritorij naših župa. Sve u korist očinske i bratske ljubavi i načela: "Dummodo Christus praedicetur".

Samo je Makarska, kao druga biskupijska rezidencija, ostala isključivo pod upravom biskupijskog klera, skupa s marijanskim svetištem Vepric.

Napokon je trebalo rješavati pitanje osnivanja novih župa u Splitu. Našao sam u Splitu 6 župa, od kojih 3 redovničke (Pojišan, Dobri i Sukoišan) i tri biskupijske (katedralna, Veli Varoš i Lučac-Manuš).

Ja sam osnovao 12 novih župa, od kojih sam povjerio na trajnu upravu redovnicima 6 i biskupijskom kleru 6. Time sam htio poka­zati da jednako ljubim oba klera. To sam učinio pod utjecajem Antića i pod utjecajem II. vatikanskog sabora kojega je anticipirao Antić svojom savršenom ljubavlju Krista i svetog Franje Asiškoga.

Napominjem da sam i u Trogiru osnovao dvije nove župe, od kojih sam jednu povjerio biskupijskom svećenstvu i jednu re­dovnicima (franjevcima na Poljudu).

Napominjem također da sam isusovcima i salezijancima da­rovao teren i kući za stanovanje u podijeljenim im župama, a daje naš nadbiskupski ordinarijat svim novim biskupijskim župama osi­gurao novac za župnu kuću i kapelu u prizemlju i da je taj novac nadbiskup nosio sobom preko granice na svoj rizik, i predavao ga imenovanim župnicima koji su gradili te kuće na izmišljenim titu­lama, mimo postojećeg civilnog zakona, jer se legalno nije moglo učiniti ništa. Dakle, nije istina da je nadbiskup Franić dao novim župnicima samo misijski križ i rekao im: "za sve ostalo brinite se sami". Danas se o tome ne zna ništa, ili se pak neće da zna.

Biti čovjek Božji dakle za Antića je značilo biti čovjek Božje ljubavi i čovjek Božje pravde.

 

II. DIO

NAUK II. VATIKANSKOG SABORA

O ODNOSU REDOVNIČKOG I BISKUPIJSKOG KLERA

Napominjem da II. vatikanski sabor ubraja u biskupijski kler i redovnike koji rade u apostolatu. To su skoro svi redovnici, osim profesora i uprave, kojoj je Sabor zagarantirao egzempciju od bis­kupa. Ta je egzempcija bila došla u pitanje, u Saboru i u Doktrinalnoj komisiji. O tom pitanju čuli su se glasovi od nekih uglednih otaca u objema forumima.

Ja sam stao odlučno na stranu onih otaca koji su branili egzempciju redovnika, osobito govorom u sabornici, održanim 25. listopada 1963. U toj raspravi kritičari egzempcije ostali su manji­na.[1]

Ipak je Sabor pošao smjerom dijaloga između redovničkog i biskupijskog klera, nastojeći ih što više izjednačiti. Stoga sabor nije htio nazvati redovništvo "staležem savršenstva", jer su svi staleži pozvani na savršenstvo, svaki stalež na svoj način.[2] Sabor čak uči da su svi krštenici pozvani na vršenje "mnogih evanđeoskih savje­ta".[3]

Sabor na navedenom mjestu (LG, 42) uči da su svi krštenici dužni vršiti evanđeoski savjet čistoće, djevičanske ili bračne, "zbog kraljevstva nebeskog" i evanđeoski zavjet savršenog siromaštva, ali ističe prednost onih koji se odriču svakog osobnog posjedovanja zemaljskih dobara na putu prema sjedinjenju s Bogom.

Ovdje moram primijetiti da sam i ja želio što više izjednačiti redovnike i vanjske svećenike. U početku sam predlagao da bi Sabor dodao u obredu ređenja đakona obećanje da će nastojati redenik oko evanđeoskog savjeta siromaštva, kao što je redenik, u tadašnjem obredu podđakonata obećavao slijediti evanđeoski savjet djevičanstva, a u prezbiteratu je davano obećanje poslušnosti vlas­titom biskupu.

To bi obećanje vrijedilo i za biskupe i bila bi po tom mom pri­jedlogu, sva tri obećanja službeno od Sabora izjednačena zavjetima čistoće, siromaštva i poslušnosti.

Međutim, taj moj prijedlog nije usvojen iako je, u više mahova, u raznim kontekstima, s pažnjom saslušavan u Teološkoj Pripravnoj i Doktrinalnoj saborskoj komisiji.

To uvažavanje došlo je do izražaja u formulaciji: "Zavjetima ILI DRUGIM SVETIM VEZAMA koje su po svojoj naravi SLIČNE ZAVJETIMA (podcrtano od mene) kojima se vjernik obvezuje na vršenje rečenih triju evanđeoskih savjeta, on se potpuno dariva Bogu, koga veoma ljubi tako da se novim i posebnim naslovom određuje za Božju službu i Njegovu čast."[4]

Time je otvoren put i malim pobožnim udrugama da zajednički mogu, uz dozvolu mjesnog biskupa, vršiti evanđeoske savjete. Ne treba da se biskup boji odobravati takve male pobožne udruge, jer one mogu pod njegovim vodstvom mnogo pomagati Crkvi u širenju kraljevstva Božjega. Ničiju pomoć ne smije odbiti. Duha se ne smije gušiti, nego treba razlikovati duhove, sve što je dobro po­državati, što ne valja oprezno odstranjivati.

Biskupi će teško odgovarati Bogu, ako tako ne postupaju, nego se dadu nagovoriti na obratan postupak.

Sabor dalje razvija svoj nauk o prezbiterima, u koje, narvno, uključuje i redovnike. Na tom planu je od osobite važnosti Dekret "O radu i životu prezbitera".[5]

Pogledajmo malo što se tu govori u svezi s našom temom, da bismo bolje upoznali kako je Antićev nauk i praksa zapravo Sabor prije Sabora.

Takvi ljudi, kao što je Antić (bilo ih je u Crkvi više), koji su se izdizali iznad granice svoje Provincije, svoga Reda i svojih biskupi­ja, pripremili su Sabor, stvorivši novo duhovno ozračje, koje je omogućilo sve saborske dekrete, posebno onaj važan Dekret PO, koji zbližuje biskupijske i redovničke svećenike.

Sabor čvrsto naglašuje da ni Crkvena kao ni bilo koja druga vlast ne daje nosiocu vlasti svetost života. Vlast u Crkvi se dobiva u sakramentima koji utiskuju KARAKTER u dušu. Taj karakter ne daje milost posvetnu ni druge milosti, nego ih iziskuje, ali se hoće ta vlast, dana sakramentom, dostojno i korisno, za njenog nosioca, vršiti.[6]

Prema tome PO čvrsto naglašava prednost ljubavi pred vlašću. Vlast se ne može dostojno ni korisno vršiti, osim u okvirima ljuba­vi.

Te tvrdnje svi nosioci vlasti, posebno oni u Crkvi, morali bi se uvijek sjećati i nikada taj nauk Sabora i Antića ne bi smjeli zabo­raviti.

Dekret naglašava apsolutnu potrebu JEDINSTVA I SKLADA U RADU SVIH PREZBITERA. To je jedinstvo sakramentalno, ali se mora ostvarivati i u praksi, kao bitan preduvjet uspješnog apostolata. Jer Krist nije povjerio svoju Crkvu pojedincima, nego ZAJED­NICI CRKVE.[7]

Krist nije htio da njegovo otajstveno tijelo ima ogromnu glavu, koja će apsorbirati sve poslove u sebi, a ostali dijelovi Tijela Kristo­va da budu kržljavi. To vrijedi za opću Crkvu, to vrijedi za svaku biskupiju i svaku provinciju, kao i za svaku crkvenu ustanovu. Velike glave, obično onda vođene, ne pristaju Otajstvenom Tijelu Kristovu, nego razvijeno Tijelo na razvijenoj glavi: sve se mora usavršavati u aktivnosti, nitko neka ne ostane pasivan, govore nam Sabor i Antić. Zato Dekret dalje razvija nauku o evanđeoskom siromaštvu biskupijskih svećenika i biskupa.[8]

Ta evanđeoska krepost izvire iz sakramenta svetog reda, koji uobličuje svećenike, i još više, upravo u punoj mjeri, biskupe sa siromašnim Bogočovjekom Isusom Kristom, koji, premda je bio bogat, učinio je sama sebe siromašnim da nas spasi. Stoga nije moguće zamisliti pravog Kristova svećenika ili biskupa koji se obogaćuje vršeći povjerenu mu crkvenu službu. Zato prezbiteri "naravno još u većoj mjeri biskupi" - neka svoje srce nikako ne vezuju uz bogatstvo, neka se brižno čuvaju svake vrsti trgovanja.

Pozvani su štoviše da prigrle svojevoljno siromaštvo kojim će se vidljivo upriličiti Kristu.

No i neka zajednička upotreba stvari - poput one zajednice do­bara koja se ističe u ranoj Crkvi - odlično utire put pastoralnoj ljubavi. U takvu obliku života mogu prezbiteri hvalevrijedno oživotvoriti duh siromaštva što ga Krist preporučuje. Stoga neka se prezbiteri, kao i biskupi, klone svega onoga što bi moglo odbiti siromahe.

Isti Dekret preporučuje razne pobožnosti, prvotno liturgijske, zatim privatne: usmene, kao Marijin ružarij, i mislene: razmatranje i kontemplaciju. Zatim se preporučuje studij teoloških i pastoralnih znanosti i vještina, itd.[9]

Dakle Sabor nije htio skratiti molitveni život svećenika, kao što su neki shvatili, kada su na pola skraćeni sv. misa i Božanski časoslov. Nažalost su neki naši službeni Vjesnici donašali službena razjašnjenja po kojima bi oni svećenici, koji ujutro ispovijedaju tri sata, ili daju isto toliko vjeronauka, bili oslobođeni Službe čitanja i Pohvala te Srednjeg časa, a koji isto toliko vremena pastoralno rade poslije podne bili bi oslobođeni čitavog Časoslova.

Osim toga, bilo je tumačenja da i nije grijeh izostaviti Časoslov, pa ni nedjeljnu misu, osim ako se izostave iz prezira, jer da se molitva ne može vršiti pod zapovijed.

To se je od mnogih praktično shvatilo da, po Saboru, molitva nije toliko važna kao pastoralni rad. A to je vodilo u katastrofu samu Crkvu...

Međutim to nije autentični smisao naučavanja Sabora, a još je manje u duhu o. Antića. Sabor naime treba shvatiti onako kako ga tumače pape. A pape Pavao VI. i Ivan Pavao II. dali su svoja tumačenja u prilog molitve bez koje nema sjedinjenja s Bogom ni savršena života. [10]A što se tiče Antića, njegov se je život pretvorio u trajnu molitvu.

Dakle sveti Sabor hoće da od redovnika stvori što aktivnije apostole, a od biskupijskih svećenika posvećene kontemplativce koji će vršiti tri evanđeoska savjeta: čistoću[11] poslušnost i dobro­voljno siromaštvo. Dapače i zajedničko posjedovanje zemaljskih dobara među biskupijskim svećnicima. Sabor je izrazio mišljenje i savjet o takvom obliku siromaštva biskupijskih svećenika kao prikladan put prema savršenosti koju Krist traži od svih svojih svećenika, redovničkih i biskupijskih. Time se evidentno promiče zbližavanje redovničkog i biskupijskog klera. To zbližavanje pro­miče međusobno poštovanje i ljubav.

Ne smijemo naime zaboraviti da je kod biskupijskog klera vladalo vjekovno tradicionalno mišljenje da su oni u Crkvi gospoda kojima su rezervirane sve časti i sve vlasti, a redovnici da su obični proleteri koji nemaju nikakvih prava, jer da su ih se sami odrekli.

S druge strane, kod redovnika je vladalo isto tako čvrsto uvje­renje da vanjski svećenici nisu baš pravi svećenici, njima jednaki, nego da su svjetovnjaci koji se bave pastoralnim radom.

Od to dvoje trebalo je učiniti jedno. To je de facto radio Antić i prije i poslije Sabora tražeći svetost od biskupa, vjerujem i od svih vanjskih svećenika koji su mu dolazili. Svakako svjedočim daje to od mene tražio; a od redovnika je tražio revan apostolat, kako smo već vidjeli.

 

ZAKLJUČNE MISLI

1. Smatrao sam da je glavna zapreka posvećenju vanjskih svećenika napast traženja "boljih", to jest bogatijih župa i unosnijih, te ujedno "časnijih položaja u biskupiji."

Smatrao sam i govorio da vanjski svećenici ne čine pravu crkvenu zajednicu baš zato što svaki ima svoju kasu. Stoga sam morao i nešto poduzeti na pravnoj osnovi da se tome doskoči. Bio sam osnovao "Nadbiskupsko ekonomsko vijeće" (NEV) koje će prikupljati kod svećenika i naroda dobrovoljne doprinose za opće potrebe biskupije, i koje će nastojati oko što većeg ekonomskog izjednačenja biskupijskog klera stvaranjem zajedničkog fonda u koji bi išli svi prihodi svih svećenika i onda se dijelio na jednake dijelove svima biskupijskim svećenicima.

To sam radio ne naređujući, nego promičući, na dobrovoljnoj osnovi, ideje Sabora.[12] Međutim, na tom području naišao sam na zid, koji je bio i još je ostao, čini mi se, otporniji od Berlinskog zida.

Mome nasljedniku želim bolje uspjehe na tom i na svim ostalim područjima brige oko materijalnog i duhovnog unapređenja bis­kupijskog klera. Vidi se da je lako bilo Saboru donositi zakone i UPUTE, ali to provoditi u djelo daleko je teže.

2.  Primjećujem da Antić nije bio neki veliki teolog pa ćemo uzalud tražiti neki racionalni sustav u njegovoj duhovnoj baštini. On je jednostavno živio Evanđelje i govorio svakome ono što mu je Duh Sveti nadahnjivao u raznim prigodama. Ali pomno istraživa­nje, čemu bi trebao da pomogne i ovaj simpozij, moglo bi učiniti da Antićeve ideje poveže u jednu skladnu, pa i racionalnu cjelinu. Jer on je bio čovjek skladne nutrine i povezanih misli i osjećaja, inte­gralna ličnost koju je trebalo doživjeti i koja ga je odmah nadah­njivala na djelovanje u smislu ljubavi prema Bogu i prema čovjeku, pogotovo prema braći svećenicima, jednako redovnicima i vanj­skim svećenicima.

3.  A da i ne spominjem pravedno i ljubazno djelovanje biskupa i svećenika, oba klera, prema Redovnicama, koji tek danas pomalo doživljuju ostvarivanje ljudskih i kanonskih prava u Crkvi Božjoj. One su obično još smatrane najjeftinijom radnom snagom. Njima je najteži kruh baš kao pastoralnim suradnicama i župnim pomoćnicama "nagrađivanim" od Crkve. Poznato mi je da se je Antić zauzi­mao za njihov kulturni, moralni i materijalni napredak.

4. Ovdje nisam citirao Dekrete Sabora u kojima se govori o odnosu biskupa prema redovničkim svećenicima i njihovoj pastoralnoj službi u biskupijama.[13]

Biskupi ne bi smjeli zaboravljati u praksi načela prvog, a pro­vincijali načela drugog spomenutog Dekreta. Jer i redovnici mogu pasti pod upliv dvaju idola: novca i osobnog i kolektivnog ugleda (prestiža).

5.  Najbolje je početi od samoga sebe i priznati da smo svi više ili manje krivi i da moramo saći sa svojih "prijestolja" koje smo sebi podigli u Crkvi Božjoj i ponovno postati svi "siromasi Gosodnji", kako proroci nazivaju one koje Gospodin Bog Jahve privilegira u svom kraljevstvu. To su ti "Anavom Jahve" kojima je Krist obećao svoje Nebesko kraljevstvo.

6.  Otac Ante Antić nije nikada bio ni provincijal, ni političar kao veliki provincijali i političari, naravno kršćanski, o. Petar Grabić ili o. Ante Cikojević; nije bio velik teolog kao o. Karlo Balić; nije bio nikad ni gvardijan ni profesor kao toliki drugi znameniti naši fra­njevci; nije čak upao u oči ni neprijateljima Crkve kao barem poten­cijalni protivnik pa ga nisu ni oni dirali, smatrajući ga beznačajnim, a ubili su dvadesetak članova ove naše provincije Presvetog Ot­kupitelja na pravdi Boga pa su zaslužili mučeničku krunu, kao jedan o. Vodanović, o. Rajić i drugi. On skoro nije bio ništa. Bio je mali čovjek, skromni fratar siromašak iz Prvić Šepurine, duhovnik bogoslova u Makarskoj, nezapažen, a njegovu veličinu je prvi ot­krio Zagreb. Svaka čast našem Zagrebu! U njemu su se afirmirali mnogi dalmatinski Hrvati, od naših knezova i kraljeva do Berislavića, Kažotića, Boškovića, Meštrovića, Bulića, Antića i drugih naših velikana.

7.  Ako taj franjevac bude podignut na čast oltara, to će biti čast našim franjevcima i našem hrvatskom narodu koji će tim pokazati da znade cijeniti onu pravu veličinu čovjeka, obično skrivenu, to jest moralnu veličinu, koja se živi u ljubavi prema Bogu i u ljubavi prema čovjeku; u ljubavi koja služi, a ne gospodari, u ljubavi koja je sama sebi motiv i ujedno je sama sebi nagrada. To je veličina malenih, običnih ljudi, koje Krist toliko voli.

8.  Dozvolite da zaključim citatom iz svoga govora koji sam održao na II. vatikanskom saboru, 25. listopada 1963: "Tridentinski sabor je biskupe temeljito obnovio, što se tiče čistoće, uklanjajući one koji nisu htjeli otpustiti žene. Prvi vatikanski sabor, definirajući najvišu vlast jurisdikcije Rimskog Prvosvećenika, uvelike je do­prinio obnovi biskupske poslušnosti. A ovaj Sabor, čini se, mora obnoviti Crkvu Božju, a u prvom redu biskupe u evanđeoskom siromaštvu, kao što svi oci priznaju pa nije ni potrebno da se opetu­ju oneuzvišene misli o "Crkvi siromašnih."

9.  Što je dakle radio taj franjevac? Kada je završio svoje bogoslovske studije u Makarskoj i služio svoju mladu misu u Prvić Sepurini, sigurno je nastalo pitanje: "Kamo ćemo s njime?"

Pa on ne zna propovijedati, znade samo moliti Boga - reklo seje sigurno na tom kapitulu. Dakle nije za župnika, nije za dalje studije, nije za upravu. Neka dakle pođe u Makarsku da bude "zamjenik duhovnika bogoslova". Tako je i bilo. "Tu će moći do mile volje moliti Boga", vjerojatno seje reklo.

Ali, slijedeće godine onoga je prvog duhovnika trebalo upotrije­biti za neku važniju službu pa je Antić imenovan za prvog du­hovnika bogoslova u Makarskoj. Međutim se je Antić pokazao revan u toj službi i vidjelo se je da ga đaci cijene. "Pa neka tu i ostane." I on je tu ostao više od 38 godina, a da nije nikada poželio da postane nešto više. Bio je zadovoljan tom službom, kao što bi bio zadovoljan bilo kojom drugom službom da mu je povjerena.

Zatim su ga, kako smo čuli, 1946. premjestili u Zagreb da tu bude ispovjednik u samostanu, a poslije i župi Gospe Lurdske. Tu je ostao 19 godina, do smrti 1965. Tu je došao do ugleda kod običnog svijeta i tako i kod svoje braće, koji mu eto sada iskazuju najveće poštovanje, više nego drugim slavnim franjevcima njegove Provincije.

Sretao sam, naime neke starije franjevce, kojima je bio Antić duhovnik u Makarskoj. Oni su o njemu govorili kao o "dobrom" čovjeku i franjevcu koji je stalno molio Boga i nije znao drugo što raditi. Po njima je bio malo i naivan. Nisam iz njihovih riječi mogao zaključiti da bi mogao jednom postati njihov kandidat za oltare.

10. Dakle, ako ništa drugo, Antić je vjerno i savjesno vršio zadaće koje mu je Crkva preko njegovih redovničkih starješina povjeravala. Bio je čestit i pošten čovjek, koji nije nikada bio karijerist, jer je imao svoj unutarnji život u kojemu je doživljavao Boga. To je ta iskustvena teologija, o kojoj je teško govoriti onima koji nisu nikada iskustveno upoznali Boga, pa makar bili i crkveni službenici.

Bez takve spoznaje Boga nemoguće je govoriti o ocu Antiću. Ali mi koji imamo samo ograničenu i malenu takvu iskustvenu spozna­ju Boga, ako je usporedimo s Antićevom, koji je samo od Boga živio i Božju prisutnost imao trajno u svojoj svijesti, možemo samo da nešto upoznamo nutrinu Antićevu, samo u mjeri u kojoj sami imamo takvu iskustvenu spoznaju Boga.

11. Ukratko, usporedio bih Antića sa svetim Leopoldom Bogda­nom Mandićem, koji također nije bio za ništa, pa su ga odredili da ispovijeda dobre ženice i dobre starije ljude u Padovi, ali su mu bili zabranili da ispovijeda kapucinske bogoslove. I on je bio često predmet šala svoje braće pa i crkvenih prelata zbog svoje prevelike jednostavnosti i, kako su govorili, naivnosti.

12.  Je li Antić dosegao tu razinu nutarnje savršenosti u mistič­nom doživljavanju Boga, to ima tek da se dokaže, a sve pod vod­stvom Crkve.

Činimo što možemo da se taj proces pozitivno dovrši svi mi koji smo uvjereni da je Antić zaslužio čast oltara, kao "najmanji brat Kristov."

 

[1] Lumen gentium (LG), 45.

[2] Usp. LG, pogl. V.

[3] LG, 42.

[4] LG, VI.44.

[5] Presbiterorum ordints - Dekret o službi i životu svećenika (PO).

[6] Usp. PO, 12.

[7] Usp. PO, 14.

[8] Usp. PO, 17.

[9] Usp. PO, 18.

[10] Usp. Marialis cultus Pavla VI. i Redemptor hominis Ivana Pavla II.

[11] Napominjem da je Pavao VI. zabranio raspravu u Saboru o fakultativnom celibatu, premda je tu raspravu tražio od pape dosta velik broj otaca Sabora.

[12] Usp. PO, 17 i 18.

[13] Usp. Christus Dominus CD – Dekret o pastirskoj službi biskupa, točke 33 do 35; Perfectae caritatis PC – Dekret o obnovi redovništva.

 

 

Najave

Župni list "Majka"

list 151

Pastoralne aktivnosti

Plakat MBL 2015

Akcija Caritasa "5 za 1"

caritas

Dovršetak izgradnje crkve

 

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 76 

Broj posjetitelja

DanasDanas247
Ovaj mjesecOvaj mjesec15632
SveukupnoSveukupno1210548
, Powered by Joomla! and designed by SiteGround web hosting