OTAC ANTIĆ MOLITELJ - UČITELJ MOLITVE

Dr. fra Nikola Vukoja 

Umjesto sažetka

Što je u svakidašnjem životu, radu i duhovnom djelovanju kod vod­stva duša značila molitva (op. ur.) pokazat će ovo predavanje sva­kom pažljivom čitatelju zbornika. Za slugu Božjega o. Antića mnogi svjedoci svjedoče da je on bio ne samo čovjek stalne i neprestane molitve, nego i sam je sav bio sama molitva.

Naslov rada može na prvi pogled obećavati daleko više nego što će sam rad uspjeti pružiti, pa stoga želim već na samom početku istaknuti prostor u kojemu sam se pozabavio tom temom.

Valja imati na umu da je veoma smiono upustiti se u analizu i pronicanje dubine molitvenog života i iskustva molitve neke osobe, jer to u konačnici znači dotaknuti ono najdublje iskustvo osobe u njezinu suživotu s Bogom i s ljudima. I nigdje tako živo, zbiljski i tako očito ne naslućujemo i ne otkrivamo misterij neke osobe kao onda kad s otvorenošću i sa svetom radoznalošću stanemo pred molitveno iskustvo te osobe. Zato o tom iskustvu treba govoriti sa strahom i drhtajem jer to je upravo najsvetiji prostor i dubina mis­terija svakoga čovjeka. Pred misterijem je pak temeljni stav šutnja koja vapije za nastanjenošću. I što god čovjek dublje prodire i uranja u taj misterij, odnosno što se poučljivije i željnije otvara misteriju, to više doživljava kako je to ipak zbilja koju možemo samo naslutiti, nikako do kraja izreći i opisati. No, ta zbilja u isto vrijeme povlači za sobom i dotiče misterij u nama.

Smatram da to s punim pravom možemo i trebamo reći i kad je riječ o molitvenom iskustvu sluge Božjega o. Ante Antića. Što mu se čovjek više približava, to više otkriva njegovu dubinu i neiscrpi­vost, doživljava kako ga to njegovo molitveno iskustvo sve više zahvaća i povlači za sobom.

Drugo što bih na početku želio istaknuti jest to da sam se u ovom istraživanju ograničio samo na Antićeva pisma koja je Vicepostulatura tako lijepo prikupila i složila. Pregledao sam i Antićeve životo­pise, ali sam pažnju posvetio njegovim pismima. Gotovo da nema pisma u kojemu se Antić ne dotiče molitve, u kojemu kao nešto najdragocjenije drugima ne obećava svoju molitvu ili se i sam povjerava molitvi drugih. Kad i ne spominje molitvu izričito, ipak su sva pisma nastala u ozračju molitve i odražavaju čovjeka koji je sav prožet duhom molitve. Tako možemo reći da su sva njegova pisma nastala u ozračju molitve jer to jest i Antićev životni prostor. Molitva je tako duboko prožimala cijelo njegovo biće pa bismo i za njega mogli reći ono što Čelanski kaže za sv. Franju: "Nije se samo činilo kao da svim svojim bićem moli, nego kao da se sav pretvorio u molitvu."1

Rad ćemo podijeliti u nekoliko dijelova u kojima ćemo nastojati naznačiti temeljne oznake Antića molitelja i učitelja molitve kako ga susrećemo i doživljavamo u njegovim pismima.

1. Duh molitve dar je Božji

Proučavanje Antićevih pisama sa stajališta molitve veoma zorno pokazuje da o. Antiću nije bilo prije svega do toga da druge nauči nekim molitvenim formulacijama i metodama, nego da drugima pomogne da steknu duh molitve. Kad netko nauči neke molitve ili svlada neke metode molitve, to još ne znači da je naučio i moliti, jer istinski duh molitve ne da se posve pretočiti ni u jednu formulu ili metodu molitve. Nije teško naučiti neke molitve ili metode molitve, ali je veoma teško otkriti pravu molitvu i dati se povesti za njezinim dubokim dinamizmom do pravog izvora i uvira molitve, a to je Duh Božji koji čovjeka ispunja duhom molitve.

Očito je iz Antićevih pisama da on u sebi i u drugima uvijek promatra djelovanje Duha Božjega, pa je duh molitve za njega prije svega dar Božji, dar kojim Bog pojedince dariva. To uvjerenje Antić osobito iskazuje time što stalno moli, a i druge potiče na to da taj dar treba izmoliti. Osobito često potiče da se snažno moli za tri teologalne kreposti jer one su životno ozračje prave molitve.2

Što za njega znači biti prožet molitvenim duhom, možemo spoznati iz njegova priznanja koje postaje i savjet: "Najviše prosim od Boga da mi udijeli milost svoje svete prisutnosti. Da svaki koji dođe k meni, ne nađe mene nego Isusa. Kad otiđu od mene, neka budu puni Isusa i Duha Svetoga.“3 Antić često potiče kako se valja i truditi, proučavati, koristiti se molitvenim iskustvima drugih, ali nikada ne zaboraviti da je to ponajprije dar Božji pa za njega treba redovito moliti i zahvaljivati na njemu.4

Kao osobito ozračje i motivaciju u kojima raste duh molitve Antić često spominje zbilju da bez Boga i bez njegova Duha u duhovnom životu ne možemo ništa postići, a osobito ne možemo napredovati u spoznaji Boga i u vršenju njegove svete volje. Iako on to ima duboko i živo na umu, ipak se on ne zaustavlja na toj negativnoj strani te velike zbilje naše ljudske krhkosti i nemoći, nego mu je daleko važnije priznavati i isticati da u Bogu i s Bogom sve možemo.

On ovako opisuje čovjeka molitve, čovjeka u kojemu je živ duh molitve: "Duša bi htjela sve dati Gospodinu i sebe žrtvovati za njegovu ljubav, sve što nije za Boga, ne veseli je niti smiruje. Duša ima samo jednu veliku želju: ljubiti Isusa, izgubiti se u Njemu, sjediniti se s Njim i biti mu slična po križu, trpljenju i pokori. Duša je najmirnija i najzadovoljnija kada u poniznosti i preziru sebe kleči i moli pred tabernakulom. Htjela bi tamo dugo biti, ali je zove dužnost vani. Nosite Isusa u svom srcu i svagdje ga imajte i klanjajte mu se." 5

Iako on preporučuje i određene molitvene formulacije, vrlo čes­to dariva i kratke molitvene uzdahe, on u svojim pismima ipak najviše radi oko toga da u svojim penitentima probudi želju za istinskim duhom molitve koji prožima cijelo biće i na neki način cijelog čovjeka čini molitvom. Imamo više prekrasnih opisa duha molitve od kojih ovdje donosimno ovaj: "U zadnje vrijeme primili ste osobitu milost i glad, žeđ duhovnu za Gospodinom. Duša kao da više ne može živjeti bez Gospodina. Htjela bi mu dokazati svoju posebnu ljubav na mnoge i do sada sasvim nove načine ali ne zna ni kako ni kada ni gdje. Na svakom koraku, na svakonm poslu, kod svake redovničke vježbe kao da novi valovi zapljuskuju dušu i ona sve više osjeća dublju, jaču žeđ za Gospodinom. Čini joj se da sve što je do sada Gospodinu žrtvovala, dala, prinijela, da je sve, ama sve ništa prema onomu što bi htjela i željela prinijeti, žrtvovati, proslaviti Ga. I do sada je ona više puta rekla Isusu: Bože moj, ljubim Te! Gospodin moj i Bog moj! Sve je Tvoje moje, i Tvoja sam. Gospodine, sada i uvijeke. Sada to drugačije zvuči zvoni. Sada je ljubav nova, nešto tako drugo, kao da je samo jedna varnica iskočila iz Božanskog Srca Isusova i zapalila vašu dušu i srce. Sada se vi osjećate jedno s Božanskim Srcem..." 6

Taj se duh molitve, prema Antiću, osobito razvija i njeguje sakramentalnim životom koji natapa i sjedinjuje s Gospodinom i s molitvom koja pripravlja čovjeka za primanje sve većih milosti Duha Svetoga, te dnevno nošenje križa koje osposobljava i pretvara u savršenu zaručnicu Kristovu i njegovu pravu evanđeosku učenicu.7

Kad govori o duhu molitve i o molitvi, Antić govori kao o prostoru u kojemu molitelj upoznaje Boga, ali upoznaje i samoga sebe jer tek u istinskoj spoznaji Boga molitelj može i samoga sebe stvarno upoznati i prihvatiti. Upoznati Boga za Antića znači prije svega upoznati njegovu milosrdnu ljubav.8 U tom smislu on veoma rado preporučuje da se, u franjevačkom duhu, promatraju "do­bročinstva Božja u svom životu. To su časovi ljubavi".9

Cilj molitve i cjelokupnoga duhovnog života, ono što označa­vamo i duhom molitve i pobožnosti, za Antića je puno i životno sjedinjenje s dragim Bogom,10 a to se najsigurnije i najbolje postiže savršenim sjedinjenjem s "Božanskm Srcem vršeći sve svoje dužnosti onako kako je Isus vršio volju oca svoga dok je boravio na zemlji".11 Tako se duh molitve stalno pretvara i prelijeva u životno pitanje: Kako bi se Isus vladao na mom mjestu u ovoj prigodi?12

Takav duh molitve i istinska molitva osobito se hrani i njeguje duhovnim čitanjem svetog Evanđelja, pa ćemo često naći savjet i poticaj u njegovim pismima: "Svaki ga dan čitajte koliko vam je moguće!" 13

Jedna od oznaka, ali to je ujedno i ozračje i preduvjet duha molitve i molitvenog života, jest i evanđeoska jednostavnost, upra­vo djetinje pouzdanje i oslonjenost na Boga. "U molitvi budite jed­nostavni kao dijete koje stoji pred svojim Ocem, koga ljubi, sluša i nasljeduje." 14 Na drugom mjestu Antić pruža prekrasnu sliku te jednostavnosti i djetinjeg pouzdanja. "Budi maleno njegovo dijete koje ništa ne zanosi što je oko njega, ne uznose ga ljudski pogledi, hvala i ljudsko mišljenje. Ono ne misli na se, na svoje prvenstvo, odlike, niti se bavi promjenama oko sebe, ono ne zna za drugo nego za Oca..." 15 Drugom zgodom opet potiče: "Duboko zahvalite ljubavi i milosrđu Presvetog Trojstva na svakom času vašega života i predajte mu se potpuno, velikodušno, spremno da više ne živite vi nego da on po Kristu Isusu, Gospodinu i Spasitelju našemu u vama živi. U toj ljubavi, od te ljubavi i po toj ljubavi živite, mislite, govorite, radite, trpite, žrtvujte se s Isusom za sv. Crkvu, sv. Druž­bu, za duše. Izgubite se u ljubavi Presvetog Srca Isusova i sv. Rana klanjanjem, poniznošću, ljubavlju i zaboravom sebe i svoga života, živeći u Isusu s Isusom i za Isusa. Preko dana često obnovite čin predanja, poklonstva Presvetom Trojstvu, čin vjere, podlaganje njegovoj sv. volji, ljubavi... Često obavite čin sjedinjenja s Presve­tim Trojstvom, hvale, slave, predanja..." 16

Kroz molitvu i po duhu molitve čovjek može dozoriti do čudesne ostvarenosti osobe posve predane Bogu, kako je Antić opisuje u jednom svom pismu: "Vi na križu Gospodnjem... Isus hoće Vaše boli, trpljenje, poniženje i Vašu nemoć... Hvala mu! Pustimo se velikodušno, slobodno, s ljubavlju u Njegove svete ruke... Otac je... Ljubav je i kad se njegova ruka oteščava nad nama. Nema svetosti bez križa, bez prolića krvi. Vi je duhovno prolijevate svaki dan. Ona se slijeva s dragocjenom krvi Spasitelja - postaje zajedno s Kristovom krvi sveta žrtva, čista žrtva, neokaljana žrtva. U Vama neka bude samo jedna misao: Bog. Samo jedna želja: ljubav. Samo jedan pogled i čežnja: jedinstvo s dragim Bogom."17 A to će biti moguće samo u molitvenom ozračju, pa Antić potiče: "Sveta molitva neka bude vaša duhovna atmosfera. "18

Duh molitve snažno poštuje zbilju procesa rasta u svakom čovjeku. Pritom Antić zna da čovjek u molitvi smije izgovarati riječi i obećanja i veća od ostvarenoga, jer to onda postaje težnja i izazov, želja i nastojanje molitelja da se nikada ne zaustavi u svom napredovanju. Stoga on i u časovima klonulosti ili nezadovoljstva s duhovnim napretkom preporučuje i potiče na ovakvu molitvu: "Gospodine, ljubim te, darivam ti se ovakva kakva sam, žrtva sam tvoja. Ostanite u ljubavi, u darivanju sebe Gospodinu i potpunom predanju da ste s njim žrtva i da se puštate od njega voditi kao njegova žrtva. Sve vaše pobožnosti neka vas ovome vode." I nas­tavlja: "Ako vam Gospodin uz ovo otkrije i uzvišeniju nutarnju molitvu, onda je to znak da vas posebno voli, ljubi i daje svojoj Crkvi koju morate proslaviti i pomagati." 19

Dinamika duha molitve, inicijativu Kristovu u stvaranju toga Duha nalazimo čudesno opisanu u ovom tekstu: "Dijete moje, Isus vas izvanredno ljubi i hoće vas svu za se. Sebi, u Sebi, da živite njegovim Božanskim životom. Ona stalna praznina što vas svagdje prati odjek je njegove milosti i zov na sjedinjenje. Ono neza­dovoljstvo duhovno što se prelijeva po vama, to je znak da vam Isus ne daje nigdje otpočinuti, smiriti se, nego u njemu. Zove vas na sjedinjenje. Oni tajni porivi na veliku ljubav što nastupe ali i brzo iščeznu ostavljajući svoj glad, svoj miris, svoju čežnju u dubinama vaše duše, vašega srca znak su Isusove prisutnosti, koji vas zove na sjedinjenje. Onaj susret sa Isusom u svakoj osobi, u svakom pohodu Presvetom Sakramentu, u svakoj molitvi, tako dubok, tako intiman ali ga ne možete zadržati, obuhvatiti, jer on izmiče i kao da se udaljuje a ipak vas drži u sebi. On je s vama, on vas privlači i dok idete, dok se udaljujete od oltara, kapelice, on je s vama, ne pušta vas, vi ste u tom otajstvu nazočnosti, ljubavi, sjedinjenja uvlačeni, sva u tom misteriju a opet kao sapeti, a ništa ne možete kako biste vi htjeli, želili, mislili. Sve se odvija kako On hoće. Dijete moje, predajte mu se i svaki čas vašega života neka bude svet. U njemu, a s Njime i za Nj. Velika je i prevelika milost posjedovati, osjećati taj neizrecivi božanski život u sebi i osjećati se da vas on nosi, hrani i uzdiže. Uvijek neka odjekuje u vašem srcu ponizni Magnificat, Te Deum laudamus! " 20

Cilj i plod takvoga duha molitve za Antića je i snažan doživljaj "kako vas prati prisutnost Božja, kako se razlijeva u vašoj duši neki sveti ugodni mir, prouzrokuje i svetu radost da je Isus vaš a vi njegovi". 21 Stoga često potiče: "Uvijek držite na pameti da niste svoji već Božji! Hoću da on bude vaš centar i da se uvijek u njemu osjećate, nađete, pa makar ako vas bije silna oluja. On vas ljubi. On nad vama bdije. On vas vodi i ostanite svim srcem, mišlju, svom dušom, svom snagom u Njemu! Molim vas, stalno hodajte, živite u nazočnosti Božjoj!"22

2. Trojstvena dimenzija molitve

Možda je najdragocjenije u Antićevoj molitvi i u njegovu nauku o molitvi upravo trojstvena dimenzija njegove molitve koju nalazi­mo tako često u njegovim pismima. Iz toga smijemo zaključiti daje on i u svom vjerničkom životu osobito snažno živio upravo tu dimenziju. To je uostalom i cilj svekolikog kršćanskog života i nastojanja, postati i biti dionici zajedništva Božjega u Presvetom Trojstvu. Zato on piše: "Svaki dan i svaki čas Vašega života neka bude predanje Veličanstvu Božjemu iz ljubavi i spremnom voljom i velikodušnim srcem živjeti u Presvetom Trojstvu, s Presvetim Troj­stvom, za Presveto Trojstvo.23 To nam je darovano, oko toga je stalno zabavljeno Presveto Trojstvo, ali traži se i naš napor i naša velikodušnost srca. Stoga on potiče: "Budimo evanđeoski trgovci koji sve prodaju da kupe skriveno blago u polju, da kupe dragocjeni biser. To je blago kršćanska savršenost, sjedinjenje s dragim Bogom, zajednica s Ocem, Sinom i Duhom Svetim... Da vas u tu najsvetiju zajednicu uvede Duh Sveti zato vas najprije čisti, uređuje i pripravlja... Mi se ne uzdamo u naš rad, našu krepost. Sva je naša snaga Isus. Mi se u Nj uzdamo, na Nj se oslanjamo i s Njime, po Njemu, u Njemu dolazimo u Duhu Svetomu Ocu nebeskomu. Mi znamo da smo po sebi ništa, grijeh, osuđeni i zavrijedili samo pakao, ali smo po Isusu zadobili oproštenje i preneseni smo iz tame u svjetlo i u zajednicu Božju..." 24

To ulaženje u nutarnji život Presvetog Trojstva je milost i djelo cijeloga Presvetog Trojstva, a osobito je to djelo Duha Svetoga o čemu Antić na više mjesta piše: "Neka nas Duh Sveti uvede u veliku tajnu Presvetog Trojstva. Neka se život Božanske Zajednice u nama pokaže, očituje i naš život neka bude vječna slava i hvala Njegova! Neka nas Duh Sveti uvede u nutarnji život i udijeli nam svoje svete darove."25

No, oko toga su zabavljene sve tri božanske osobe. Otac nam daje Sina, a Isus nas ispunja svojom ljubavlju i dariva nam Oca i Duha Svetoga.26 To svoje uvjerenje Antić izriče i ovim riječima: "Na svemu zahvaljujem Presvetom Trojstvu i molim Ga da u Vama dovrši djelo..." 27 Zbog toga često potiče i na zahvaljivanje Presve­tom Trojstvu za tu čudesnu milost i piše: "Duboko zahvalite ljubavi i milosrđu Presvetog Trojstva na svakom času vašega života i predajte mu se potpuno, velikodušno, spremno da više ne živite vi nego da on u vama po Kristu Isusu, Gospodinu i Spasitelju našemu u vama živi..." 28

U tom smislu Antić, i prije Sabora, potiče vjernike da redovito obnavljaju krsni zavjet29 a s posebnom pažnjom i radošću slavi svetkovinu Duhova. Tako piše: "Kad će Ljubav Božja tebe prekro­jiti i učiniti vjernim učenikom, djetetom, slikom Utjelovljene Ljuba­vi? Duh Sveti je onaj božanski Majstor koji to u tebi proizvodi. U njegovoj školi, pod njegovim vodstvom, duša se napunja i čisti, uređuje i dolazi do ove punine. Ovo su dani kad imaš s cijelom Crkvom Majkom moliti njegove svete darove i u sabranosti pri­praviti dušu na Njegov pohod...!"30 Na blagdan Duhova osobito preporučuje divljenje pred tim božanskim darom i punu otvorenost Duhu Svetomu. "Slavimo veliko nedokučivo otajstvo, silazak treće božanske Osobe na svetu Crkvu. Kolika tajna, koliko ljubavi, milosrđa i dobrote, miline krije u sebi to otajstvo. Mi smo ti sretnici na koje se je spustio Duh Sveti. Poklonimo se, zahvalimo Presvetom Trojstvu na tom neizrecivom daru. U Gospodinu vas molim, budite vjerni Duhu Svetomu. Nemojte ga nikada žalostiti. Neka on u vama nađe svoju milinu i nasladu. Kako? Budite jednostavni pred njim i tražite samo njega, njegovu volju, njegovu svetu ljubav. Uvijek radite što je njemu ugodno, slijedite njegova nadahnuća..." 31

3. Sakramentalni život i euharistička pobožnost

U rastu i razvijanju duha molitve i duhovnog života općenito za Antića su veoma važni sakramenti i sakramentalni život, jer "sakramentalni život liječi naš grešni život, produhovljuje ga i supernaturalizira ga ".32

U pismima Antić osobito učestalo potiče i preporučuje euharističku pobožnost, kako je on naziva. Iz formulacija njegovih pisama smijemo zaključiti daje to bio ijedan od najčešćih savjeta, poticaja i preporuka koje je činio i u živim susretima s pojedincima kad im je objašnjavao što misli pod euharističkom pobožnošću. Naime, ako to tako često spominje, onda je to očito da su oni kojima se obraća dobro znali što on pod tim misli.

Kako je to jedan od vrlo važnih vidika Antićeve duhovnosti, napose molitvenog života i duha molitve, navest ćemo nekoliko tekstova iz njegovih pisama u kojima on na jednostavan i dubok način izriče što pod tim misli. Tako o. Nikola Gabrić svjedoči: "Da me potakne na što veću ljubav prema sv. Hostiji, tumačio bi mi svojim posebnim načinom i izrazima veliku ljubav Isusovu prema meni. 'Ugledaj se u sv. Hostiju, jer je u njoj punina svake kreposti i savršenosti. Ako ti je krepost zemaljskoga Isusova života daleko, kreposti Isusa u sv. Hostiji tako su blizu. Jasne su, lako ih vidiš, pipaš. Tu je najdublja poniznost, najveća ljubav, savršena dobrota i milosrđe: neizmjerna veličina i moć. Isus u sv. Hostiji neprestano moli, hvali, slavi, časti Oca nebeskoga. Provodi život skroman i ponižen. Ljubi tišinu i muk. Cio život boravi u neprestanoj samoza­taji sebe, svoje slave, veličine. Kao da zaboravlja na se, a nas se uvijek sjeća, daje nam svoje milosti, pomaže nas, oprašta nam. Eto vidiš, u sv. Hostiji nalaziš primjer svake kreposti i ako imaš sreću da ga gledaš, milost da ga pohađaš, da se s njim hraniš, imaš dužnost da nasljeduješ i nježno ljubiš.'"33

Euharistija za Antića nije predmet štovanja, nego ishodište i uvir sveukupnoga života. "Presveta Euharistija neka bude središte vašega života. Ljubiti Isusa u Presvetom Sakramentu, nasljedovatiga, živjeti njegovim životom, hodati u njegovoj nazočnosti, biti žrtva za Njega u tabernakulu - eto to je vaš život!" 34 Stoga ne čudi što Antić tako ustrajno i žarko potiče na razvijanje te euharistične pobožnosti, odnosno duhovnosti. Tako piše: "Budite ponizni, male­ni, skriveni kao Isus u hostiji, da budete mala hostija koja u sebi nosi Isusa i da ga nasljedujete u dubokoj poniznosti i žarkoj ljubavi i u poništenju sama sebe." 35

Istinska euharistijska duhovnost i euharistička pobožnost, tako tipične za franjevačku duhovnost, sigurno su ozračje i prostor u kojemu će se moći razvijati i euharistijski duh služenja. "Životom nasljedovanja Presvete Euharistije koja služi svakome i uvijek. I vi ste službenica njegova koja služi da biste bili slični Isusu u Oltar­skom Sakramentu koji je svima sve. " 36 Zbog toga je za njega Isus u Euharistiji najbolje mjesto gdje će čovjek moći kušati svu dubinu Božje ljubavi i gdje će i sam moći postati osoba žarke ljubavi. "Ulaziti svaki dan u život Presvete Euharistije, svako jutro kušati kod njegova stola , u posjetima preko dana dubinu, visinu, širinu Njegove ljubavi u tabernakulu, eto pravog napretka vašeg du­hovnog života, vaše životne misije u svetom Redu..."37 Najbolja motivacija takve duhovnosti i takve euharističke pobožnosti jest duboka vjera u djelotvornu prisutnost Isusa u Presvetom Sakra­mentu i želja da se s njim u svemu suobliči. "Vaša je središnja, glavna misao: Presveta Euharistija. Isus iz tabernakula me gleda, prati, svagdje me slijedi. Ja radim, vršim svoju dužnost, svoj posao za Nj, s Njime i po Njemu." 38

Ta se duhovnost, prema Antiću, najbolje njeguje i hrani pričešćivanjem, pa nikakvo čudo da on redovito potiče na pobožno pričešćivanje. To mu je toliko važno da druge ohrabruje i potiče da se pričešćuju i onda kad se osjećaju nekako izgubljenima, nedostoj­nima i uznemirenima. Tako na jednom mjestu piše: "Na svetu pričest morate ići pa neka vam sve to po glavi smeta, igra, strah i bojazan i svakojake sumnje." 39

4. Molitva i povezanost s Crkvom

Govoriti o Antiću molitelju i učitelju molitve ne može se ako se nema na umu njegova puna suživljenost s Crkvom i njegov osjećaj za Crkvu. Iz njegovih je pisama bjelodano da on nema pred očima neku idealnu, apstraktnu Crkvu, nego stvarnu Crkvu koja se trudi da se sve više otvori istini u koju je Duh Sveti uvodi sve dublje i dublje. Stoga ne čudi da se on iskreno radovao II. vatikanskom saboru od kojega je toliko toga očekivao za Crkvu.

Za Antića istinski moliti znači srcem i dušom pratiti sva događanja u Crkvi. Tako svojoj braći u Rimu piše: "Vi ste svi u duhu i zanosu Koncila!"40 Iako živi u maloj Hrvatskoj, on se živo i odgovorno zanima za cijelu Crkvu i želi biti dionikom svega što se u Crkvi događa. Nije to samo pobožna želja, nego stvarno nastoja­nje. Da to mogne konkretno činiti, od svoje braće u Rimu traži da mu pošalju bilten "Informationes catholiques Internationales".41

S druge strane, on duboko živi i svoju ucijepljenost u Crkvu i u sve bogatstvo Crkve. Crkvu ne gleda samo kao instituciju koja od njega nešto očekuje, nego kao zajednicu vjernika od čije vjere i dobrih djela i on živi. Tako na jednom mjestu piše: "Kroz ovo sveto korizmeno vrijeme za Vas ću posebno moliti i bit ćete uključeni u sve žrtve, u pokore i krize svete Crkve. " 42

Tu svoju crkvenost on osobito živi tako što je silno pažljiv na liturgijska vremena i za svako liturgijsko vrijeme on ima specifične molitve i poticaje na rast duha molitve. Tako je za njega korizma redovito blagoslovljeno vrijeme za dublje proživljavanje muke Isu­sove i boli njegove Majke;43 došašće je vrijeme dubljeg suživljavanja s otajstvom utjelovljenja i s otajstvom Božje poniznosti.44 Iz njegovih pisama se veoma lako može vidjeti da on intenzivno živi liturgijskim ritmom Crkve, i to redovito i drugima preporučuje.

To kod njega ipak nije samo neki pobožni osjećaj, nego puno zalaganje da u tom stalno napreduje. On se zanima kako se neke liturgijske molitve mole i na drugim mjestima, jer želi spoznati sve ono što mu može pomoći u njegovu stavu crkvenosti. Tako svojoj braći u Rim piše i moli za obavijest: "Molim te, da li tamo kod recitiranja božanskog oficija na Invitatoriju i na Responsoria brevia kod kora stanu na crveni asterisk, učine li koju pauzu, kada i mi recitiramo te dijelove, ili ne staju nimalo pa izgovore kao jedan slog... "45

Očito je da on revno prati i teološku i duhovnu literaturu kako bi se što bolje formirao u crkvenom i liturgijskom duhu. Izvori nje­gove molitve su Biblija, liturgija, veliki sveci molitelji, drevne molitve Crkve, sve crkvene pobožnosti, iskustva onih s kojima se druži. I druge kroz svoja pisma na to potiče i osobito ih potiče da poučavaju jedni druge u svetoj liturgiji.46 Zanimljivo je da on i prije Vatikanskog sabora preporučuje nekima da svaki dan čitaju misne tekstove za taj dan i da se sjedinjuju sa svim misama po cijelom svijetu.47

5. Molitva otvara oči za drugoga i čini odgovornim za druge

Temeljni cilj molitve, za Antića, jest sjedinjenje i zajedništvo s Bogom i sa svima svetima, ali jednako tako i zajedništvo vjere,ljubavi i nade sa svim vjernicima, sa svim ljudima i sa svim stvorenjima. U tom svjetlu valja promatrati Antićevu molitvu za druge i njegovo stalno preporučivanje u molitvu.

Redovito u svakom pismu on obećava da će se moliti i žrtvovati za druge, pa se gotovo može reći da on izjednačava molitvu i žrtvovanje za druge.48 Kad je riječ o molitvi za druge, Antić ne moli samo za one koji su u nevolji, kušnjama i mukama, koji su na neki način silno potrebni molitve, nego on moli i za one koje smatra dostojnim svake cijene. Tako svom duhovnom vođi piše: "Svaki dan od Vašega pohoda predano molim za vas i s vama... "49

Kad moli ili kad obećava moliti za druge, on redovito ne moli za olakšanje, za neku pomoć u životu, nego prije svega moli da oni mogu ispuniti volju Božju.50

Antić duboko vjeruje u snagu molitve, a i sam se je toliko puta imao prilike uvjeriti u tu snagu molitve za druge. Stoga nije čudno da i samog sebe u svakom pismu preporučuje u molitve drugih jer samo onaj tko je doživio snagu molitve, može se tako žarko i ustrajno preporučivati u molitve drugih.

Molitveni duh u Antića rađa dubokim doživljajem svijesti zajedništva svetih, zajedništva putujuće, trpeće i proslavljene Crkve. Pritom se on uvijek osjeća posve udruženim s Kristom i sa svetima, pa često svoja pisma završava ovako: "S Njime (Kristom) te blagoslivlje... "51 Gotovo smijemo reći da je za njega molitva jedan od najsigurnijih načina istinske brige i ljubavi za druge. To vrijedi za sve, a osobito za one na kojima opažamo nešto što ne bi smjelo biti takvo. Prije nego druge opominje ili potiče, Antić za njih moli.52

U tom smislu u duhu molitve Antić i sve svoje želje prema drugima uvijek prati i podupire molitvom. On ne prilazi drugom samo sa svojim sposobnostima i mogućnostima, s onim što jest ili što on sam može učiniti, nego drugima nastoji prilaziti u ime Božje, s Bogom u sebi. I za ono što ne zna ili ne može, on ne odustaje, jer ima Boga i svoju molitvu. Stoga su svi njegovi susreti obogaćujući za druge i zasigurno je upravo u tome i velika tajna njegove molitve. Za njega s pravom možemo reći da je živio želju sv. Franje da privlačimo druge koliko možemo Božjoj ljubavi.53

Tu svoju odgovornost koju kroz molitvu ostvaruje ovako opisu­je: "Ja ću svaki dan prositi u svetoj misi i za vas ću nastojati nadoknađivati. To smatram svojom dužnosti, jer vas nosim u svojoj duši i za vas pred Gospodinom odgovaram i sve vaše dugove ja plaćam Gospodinu. Možda vam se to čini nekako čudnim... Mirni budite, to je tajna milosti i Božje ljubavi i Duha Svetoga..." 54

No, i kad moli za druge, kad ih savjetuje ili im pomaže rasti u duhovnom životu, on se nikada ne umišlja da ima pravo na drugo­ga. On je u sebi snažno doživio djelovanje Duha Svetoga pa zato može prepoznati i iskreno cijeniti djelovanje toga istoga Duha u drugima. Stoga i kad moli za druge, onda je to zato "da žive onim životom koga vam je Duh Sveti odredio..." 55

U svojim pismima, a vjerujemo da je on to činio i u svojim svakodnevnim susretima s ljudima, Antić vrlo rado povezuje molitvom sve koje susreće. Veoma često moli i potiče druge da mole jedni za druge i na njegovu nakanu. On dobro zna da svi ljudi ne mogu uvijek vidjeti i otkriti sve potrebe drugih, pa zato svoj dar otkrivanja potreba drugih oslanja na molitve tolikih molitelja koje poziva da mole na njegovu nakanu. Valja reći kako je to veoma važan vidik istinske molitve koja tako na neki način postaje zajed­ničkom, postaje načinom ljubavi i brige za druge i osobito postaje načinom povezivanja molitelja i onoga za koga se moli.

6. Zapreke molitve

Baš zato što je molitva i duh molitve tako uzvišena zbilja vjerničkoga života i što je to snaga koja čovjeka Božjom pomoći preobražava u novo stvorenje, Antić se ne boji govoriti o zapreka­ma i smetnjama u molitvenom životu. On ih uočava, o njima govori bez straha i tjeskobe, ali ujedno daje i veoma konkretne načine i upute kako nadvladavati te zapreke. On je duboko uvjeren da je duh molitve dar Božji, ali je to i plod ljudskoga mara i zato na tome valja neprestano raditi i usavršavati ga.

Prvi neprijatelj molitve je rastresenost i o njoj Antić veoma često govori u svojim pismima. On je veoma otvoren i s finim osjećajem za realnost. "Rastresenost više-manje sve nas prati. Tu je jedini lijek čuvati se suvišnih misli, posala, zadržavanja. Mirno duhovno slobodni obavljati svoj posao, dužnost. Koliko god se puta izgubi­mo, rastresemo, mirno se vratimo pred Gospodina na molitvu..." 56 On se ne plaši tjeskobno rastresenosti jer ona je sastavni dio iskust­va krhkog i slabog čovjeka i kao takva može poslužiti čovjekovu duhovnom sazrijevanju. I taj njegov stav očito nam pokazuje da on uvijek ima pred očima konkretnog čovjeka koga promatra očima Božjim, tj. s puno razumijevanja i punonadne srpljivosti. Stoga i savjetuje: "Moramo se uteći strpljivosti i podnašati našu slabost, nestalnost, rasijanost i dosadnu rastresenost." 57

Rastresenost je često i đavolska zamka kojom čovjeka želi obes­hrabriti i u njemu ugušiti ljubav prema molitvi. Stoga Antić češće potiče i ohrabruje da se u rastresenosti prizna prava zapreka molitve, ali nikada takva da ona postane izlikom da se prestane moliti. "U svetoj molitvi ne smetajte se radi rastresenosti, jer nisu svojevoljne niti duša pristaje na njih. Ustrajte u sv. molitvi i ne zaustavljajte se na tim upadicama, dosadnim smetnjama jer trpimo i slabost živaca i umornost i iscrpljenost i slabe naše prilike, čega nismo gospodari..."58

Druga zapreka molitve je prezaposlenost. Vjeran evanđeoskoj i franjevačkoj duhovnosti, Antić u prezaposlenosti gleda veoma ve­liku zapreku duhu molitve i istinskom molitvenom životu. Stoga on veoma često upozorava kako je važna samodisciplina i uređivanje vremena i života da bismo i za duhovni život i za molitvu uvijek imali dovoljno vremena. Prezaposlenost i zabrinutost guše u čovjeku duh molitve i unose silan nemir koji onemogućuje mirni, ugodni i plodni duhovni počinak u Bogu.59

Antić zapreku duhu molitve vidi i u tugaljivosti i plačljivosti. Baš zato što je duboko uvjeren da prava molitva nije bavljenje samim sobom, nego poniranje u Božju ljubav i milosrđe, sve dublje doživljavanje kako nas Bog ljubi, Antić ne prihvaća razloge za tugu i nezadovoljstvo. U jednom svom pismu piše: "Zašto ste žalosni? I sada je Isus vaš Bog, vaša ljubav, vaše blago, vaš život - vaše sve. Ne pazite na razne smetnje koje Gospodin pušta na vas. Znam, sve vas to muči, dira, uznemiruje i dosađuje vam, ali morate trpjeti i junački naprijed. Tu vam najviše pomaže vjera... Ne uznemirujte se niti radi toga ako ne možete odmah provesti odluke koje ste napravili. Zna dragi Bog što nam najviše treba pak nas vježba u nepouzdanju u se, u poniznosti i potrebi da ga molimo. Budite uvjereni o neizmjernoj ljubavi Božjoj prema vama i nikada ne smi­jete pasti u malodušnost, nepouzdanje, duh potištenosti..." 60

I u nestrpljivosti Antić vidi veliku zapreku molitve. Iz svoga molitvenog iskustva on je veoma dobro naučio da je molitva često čekanje, ne toliko Boga koliko čekanje nas samih i drugih da narastemo do punine mjere Kristove. Stoga on duhovnu nestrplji­vost sa sobom i sa drugima smatra velikom zaprekom duhu molitve i molitvenom životu. Tako na jednom mjestu piše: "Duhovna nes­trpljivost, jer biste htjeli brzo sve postići, sve dostignuti, i brzo se dignuti do prave i potpune svetosti. Kako biste željeli oko sebe sve brzo ostvariti, tako biste htjeli i željeli i kod drugih, gdje vi samo zamišljate ili vama pripada..." 61

Spomenut ćemo još neke zapreke o kojima Antić govori u svo­jim pismima i na koje upozorava one koji teže za svetošću. Velika je zapreka i grijeh. I u situacijama grijeha Antić preporučuje upravo molitveni stav kao najsigurniji način da se oslobodimo grešnosti. "Kad opazite da ste u nečemu pogriješili, najprije se ponizite, zatim podignite i sve bacite u Presveto Srce Isusovo i Bezgrešno Srce Marijino i više ne smijete na to misliti, već naprijed vršite svoj posao i dužnosti..."62

Zanimljivo je da u zapreke molitve Antić ubraja i stanje bolesti, pa tako piše: "U sadašnjem stanju vi nećete moći puno moliti. Služite se kratkim, čestim uzdasima. Poljubite križ svete Krunice i sjedinite se s Isusom, Marijom i sv. Josipom, sa svetom Crkvom... "63

U svojoj finoj obazrivosti i realnom promatranju svega Antić priznaje i prihvaća da zapreke molitvi mogu biti i mučne situacije u kojima netko živi, ali to su i izazovi na još žarču molitvu. "Sada­šnja teška vremena nameću nam još jaču obvezu da žarče molimo. Rat i sve nevolje koje s njim i poslije njega dolaze, uvijek su kušnje Božje. Da providnost skrati naše kušnje, da iz ovoga zla izvede dobro, zato treba puno, mnogo moliti. Da nas Bog sačuva od većih zala i gorih muka, molimo i postojano molimo, i sve većom vjerom molimo!" 64

7. Nadvladavanje zapreka

Da bi se te zapreke molitve nadvladale, Antić ističe kako je važno češće se sjetiti da je molitva dar Božji i da zato treba redovito moliti za taj dar i jednako tako zahvaljivati Bogu na tom daru.65

U stvaranju ozračja molitve i u nadvladavanju zapreka veoma je važno njegovati unutarnju i izvanjsku samoću i sabranost, ali je ipak najsigurniji način da se nadvladavaju sve zapreke i da se postigne duh molitve u tome da se "slijedi kraljevski put svetog Križa, odricanja i pokore".66

U vremenima kušnje i suhoće duše veoma je važno da molitva bude i sjećanje i posvješćivanje da je Isus stalno bio tu, da je rasvjetljivao i pomagao. Iz toga izlazi duboko uvjerenje da će on uvijek i biti prisutan. Stoga Antić češće na ovaj način ohrabruje druge: "Nemojte klonuti nikada. Bog je s vama, u vama i veseli budite kraj svih poteškoća i borba. Slijedite svoj duhovni put i ne plašite se nikakvih smetnja. Gledajte dragog Boga kao svoga do­broga Oca koji vas ljubi, brine se za vas, veseli vas i čuva. Ljubav Božja neka bude duša vaše duše i svih vaših nutarnjih i vanjskih pokreta." 67

Zanimljivo je kako Antić redovito naglašava potrebu molitve na nakanu da nikada ne klonemo, da ustrajemo u molitvi i da se ne damo opteretiti prošlošću i krhkošću. On nikada ne zastrašuje, nego redovito ohrabruje i uzdiže pogled na ljubav Božju i na njihovo milosrđe. U tom raspoloženju moći će se osjetiti "kako vas prati prisutnost Božja, kako se razlijeva u vašoj duši neki sveti ugodni mir, prouzrokuje i svetu radost da je Isus vaš a vi njegova".68 Čak i u tim časovima izgubljenosti ili nezadovoljstva sa samim sobom i sa molitvenim životom, Antić preporučuje da se u molitvi izgovara­ju riječi i obećanja koja su veća od naše zbilje, jer to onda postaje težnja i želja molitelja. Tako on potiče da se u tim situacijama izgubljenosti ovako moli: "Gospodine, ljubim Te, darivam Ti se ovakva kakva sam, žrtva sam Tvoja. "69 Ili na drugom mjestu: "Bože moj, Tvoja sam, u tvojim sam rukama, ne želim Te uvrijediti, samo ovo tražim, samo ono hoću što je tvoja sveta volja..."70

Možemo reći da je najbolji način da se ponovno ugrijemo za molitvu, da stalno rastemo u molitvenom duhu upravo sama molit­va. Antić tu nije perfekcionist nego, naprotiv, ima fini osjećaj zna krhkost i lomnost i djelomičnost nas ljudi. On u uvođenju u molitvu ne čeka da netko sazre do pravog molitvenog duha, nego potiče da se moli onako kako netko umije, jer to je najsigurniji put da ćemo se ugrijati za ono što je Božje. "Kad opazite da ste hladniji, slabiji, odmah na svetu molitvu, posebno na razmatranje i dotle ustrajte, dok se opet ne povrati prvotnost i srce opet bude predano Bogu." 71

Spominjemo ovdje i veoma zanimljiv Antićev stav u poukama o molitvi, a to je da on veoma cijeni i maštu u molitvi i ne gleda u njoj prije svega neku opasnost od zla i grijeha. Tako piše: "Naša mašta lijepa je nutarnja moć koja nas pomaže da se sjetimo darova, prisutnosti Božje, milosti Gospodnje, predlaže nam krepost da je ljubimo, grijeh da ga mrzimo. Služi razumu da može bolje, lakše, slikovito izraziti svoje ideje. Da nam mašta zaista ovako posluži, treba je mrtviti od onoga što je neuredno i zlo oko nje... "72

8. Samodisciplina i askeza u molitvi

Iako je posve uvjeren da je molitva Božji dar koga valja izmoliti, Antić često naglašava kako je važno u sebi sve uređivati tako da bismo taj dar željeli i mogli posve prihvatiti. Stoga gotovo u sva­kom pismu u kojem govori o molitvi on ističe kako je važno imati vremena za sebe, vremena za molitvu, jer duhu molitve mora sve vremenito služiti.73 Samo takvom brižnom rasporedbom vremena može se postići to da molitva postane "duhovnom atmosferom".74

To za njega nisu samo neke pobožne vježbe, nego je temeljni stav i određenje onoga koji želi ozbiljno živjeti u Bogu i s Bogom. "Najprvo duhovni život, duhovni napredak. Tražite najprije kraljevstvo nebesko i sve će vam se drugo nadodati. Jedno je potre­bito, dati prednost duši, duhovnom životu, molitvi, sv. razmatranju, sabranosti, to je najprvo. Dok ovo ne shvatite, ne može se govoriti o duhovnom napretku. "75

U razvijanju duha molitve Antić redovito naglašava i potrebu pokore i askeze jer su to sredstva istinske samodiscipline. No, on pritom ne traži i ne preporučuje nikakve čudne vježbe mrtvenja i trapljenja, nego redovito potiče da se velikodušno, strpljivo i aktiv­no prihvaća sve ono što život donosi.76 Tako u jednom pismu piše: "Tražite i trudite se da nasljedujete Božanskog zaručnika ovim putem kojim vidite da on stupa. To je put Križa, trpljenja, poniznos­ti, žrtve. Isus je žrtva za svoga nebeskoga Oca i za nas. Koliko više smo s njime združeni u boli i patnji, koliko više s njime sudjelujemo u muci, to smo mu sličniji i bit ćemo mu slični i u slavi. Ne klonite duhom ako vas vodi svojim putem. Mi vjerujemo ljubavi Kristovoj koju ima prema nama i zato se mi ne plašimo, ne kole­bamo, ne sustajemo pri nijednim poteškoćama. Zato i razmatramo, zato i molimo da ga nasljedujemo što savršenije... "77

Takvim stavom duše za koji su potrebni samodisciplina, askeza i pokora čovjek će dospjeti do unutarnjeg raspoloženja po kojemu se neće dati voditi od nekih trenutačnih raspoloženja, nego će u svemu i uvijek tražiti volju Božju.78

Premda Antić tako snažno naglašava samodisciplinu i potrebu da se uvijek nađe prikladno i dostatno vrijeme za molitvu i razmatranje, pa makar to bio i asketski čin, on ipak zna da je nekada dostatan i jedan pogled, jedan uzdah da taj duh molitve posve prožme čovjeka. "Znam, nemate ni časa za se. To vas ostavi tešku i nezadovoljnu. Nemojte se smetati. Jedan vaš uzdah njemu draži je i miliji nego sve molitve i ne znam što bismo željeli njemu prikazati. Ovako se snađite. Dok ste sva zauzeta i okupirana brigama, poslima, strankama, vi se kratkim pogledom naučite okrenuti Gospo­dinu. Jedan uzdah, jedan pogled na križ, na svetu sliku, jedan dodir nošenja križa, medaljice na krunici - sve je to uzdizanje vašega srca i pameti Bogu... Navečer prikažite sav trud i rad mjesto molitve i drugih vježbi..." 79 To ipak ne smije biti redovita praksa, ali kad se netko nađe i u takvoj situaciji prezaposlenosti, važno je sve to natopiti kratkim i intenzivnim molitvenim trenucima.

Zaključak

U Antićevim pismima susrećemo čovjeka koji moli i kao istinski molitelj on i drugima pomaže da postanu i budu molitelji. Zato u svim njegovim pismima nalazimo molitve, kratke zazive i strelovite molitvice, ali i nauk o molitvi. Osobito u njima susrećemo svjedoka molitve. Svako pismo redovito počinje molitvenim zazivom, a jed­nako tako njegova pisma i završavaju.

Stil njegova pisanja je takav da veoma lako prelazi iz davanja informacija i pouke o molitvi u samu molitvu tako da je svako njegovo pismo isprepleteno molitvom i riječima Svetog pisma. Za neka bismo gotovo mogli reći da su zajednička molitva njega i onoga komu piše. Sve pouke, upozorenja i savjeti zapravo izlaze iz istinske molitve i takve su da privode molitvi.

Iako je ton kojim su pisma pisana sav ozvučen iskrenom poniznošću, ipak začuđuje i velik stupanj samouvjerenosti i svijesti da Bog kroz njega djeluje. Zato ne treba čuditi što on svojim riječi­ma često daje i obvezujući karakter.

U njegovim pismima lako se nazrijeva i mistički pogled na kršćanski život i zapravo iz njega proistječu njegove pouke, infor­macije i molitve. I po pismima Antić se pokazuje i očituje kao čovjek koji neprestano živi u Bogu i s Bogom, ali u Bogu je i životno i stvarno povezan sa svojim bližnjima i sa svim događanjima oko sebe. Stoga nije nikakvo čudo da on tako proživ­ljeno i duboko, a opet tako jednostavno umije govoriti o Bogu, ali s još većom radošću i upravo strastvenom ljubavlju on govori Bogu i druge uvodi u to umijeće ljubavi.

Bilješke

[1] Čelanski T., Životopis sv. Franje II, 95 (2 Čel 95), Zagreb, 1977. U jednom svom pismu Antić ovako piše: "Moliti znači sav svoj život pretvoriti u molitvu, da vaš život bude kao miomirisni tamjan koji razveseljuje Srce Bolje" - AP, II/21.

2 Usp. AP, I/27. Zanimljiva i znakovita je njegova preporuka da se moli za krepost ljubavi. Za njega to nije neka idealizirana, apstraktna ljubav, nego ljubav kojom Krist ljubi. Zato često i treba moliti: "Gospodine, nauči me ljubiti Oca nebeskoga kako ga ti ljubiš, nauči me ljubiti blžtnjega kako ga ti ljubiš!" AP, II/16.

3 AP, I/29. Baš takav duh molitve u Antiću rađa silnom sviješću odgovornosti prema svemu što govori i čini drugima, jer on to uvijek želi činiti u ime Isusovo i s Isusom. On i drugima preporučuje da Isusa nose „u ljudska srca i sa svima pokazuju primjerom i životom kako je dobar Isus, kako milosrdan i ljubezan i blag“, AP II,16. To ga jednako tako ispunja i sviješću da je Isus doista s njima pa zato i može reći: „Neka ovo shvati kao poruku Isusovu i odgovor njegove ljubavi...“ AP, II,11.

4 Usp. AP, II/l. No, uz molitvu za taj dar, uz otvorenost Duhu Božjemu, Antić preporuču­je i ljudski mar, ali i to s punom sviješću da Duh svoje darove dijeli posve slobodno. "Koliko vam samo dužnost i zdravlje dopušta bavite se svetom molitvom, i usmenom i mislenom i čuvstvenom i unutarnjom kako i koliko udijeli Duh Sveti..." AP, II/19.

5 AP, II/l.

6 AP, II/11.

7 Usp. AP, II/11. Na jednom mjestu piše: Tu je i križ svagdanji koji nas osposobljava da nas muka Kristova posveti, s Kristom sjedini i da ne živimo više mi nego Krist u nama ", AP, 11/14.

8 Usp. AP, II/24, gdje piše: "Neka vas privuče k sebi i neka vas nikada ne pusti od sebe. Ja želim da vam Isus otkrije svu svoju ljubav, dobrotu i veličanstvo... Želite za puninom Duha Svetoga, neka se i u vas izlije i svu vas uvede u vječni život Presvetog Trojstva. Tu vas čeka, teli vječni Otac, dragi Spasitelj i dobri Učitelj svake istine, Utješitelj... On hoće da se vidimo u njegovu svjetlu, da prvo znamo sebe procijeniti, odcijepiti se od svega i sve Njemu dati, u svemu ga proslaviti. Upoznati najveću ljubav Božju, dušu diže, zanosi, oplemenjuje i usavršuje, čisti i Bogu približuje."

Usp. AP, II/11. Upravo to Antiću pomaže da se nikad ne boji iskreno pogledati i sama sebe, spoznati se u svoj svojoj bijedi, jer i takav je Bogu posve dragocjen. To lijepo ističe u ovom tekstu: "Svagdje gledati Isusa zabavljena s mojim spasenjem, svega obuzeta samo brigom tom da me dovede k Ocu, da me s njim pomiri i obogati svojim zaslugama i pokaže mi jedini i pravi put u nebo, u vječnost. Koliko budem više mogla, sjedinit ću se i ja s Kristom, molit ću kao on, bavit ću se onim čim se on bavi. S Kristom sve primiti iz ruke Očeve i poći s njime na Kalvariju s Marijom. Češće kroz dan u poslu gledat ću ga u muci, na krilu u trpljenju, sjedinit ću se s Njime u mislima, u srcu, u volji, u molitvi i u radu. Svoje trpljenje, poslove, želje i molitve davat ću Mariji da ih sjedini s molitvama Isusovim, s njegovim trpljenjem i mukom na križu " - AP, II/24.

9 AP, I/43. Taj moment evanđeoske i franjevačke duhovnosti koji je tako dragocjen u izgrađivanju duha molitve Antić često preporučuje. Spominjemo nekoliko dragocjenih poticaja: "Predajte se sve većom ljubavlju, predanjem Božjem Veličanstvu i vjerujte njegovoj ljubavi prema Vama. Ako bi koji put htjela napast da Vam smeta, ili Vas zaskoči nezgodnim predodlbama, sumnjama od Božje ljubavi, prezrite sve te napadaje i mirno pogledajte križ, tabernakul, svoje redovničko odijelo, samostan i recite: Sve mi ovo govori o velikoj ljubavi Božjoj prema meni" - AP, II/24. Istoj osobi: "Imajte veliku, veliku i jednostavnu živu vjeru u ljubav Božju prema vašoj duši: Bože moj, vjerujem da me ljubiš! Ovo prosite često puta preko dana i noći, ako se probudite..." AP, II/24.

10 Tako piše: "Najviše nastojte oko sjedinjenja s Bogom... Cilj svega Vašega rada i nastojanja u duhovnom životu neka bude jedinstvo s dragim Bogom..." - AP, II/11.

11 AP, II/11.

12 U tom smislu Antić piše: "Vaš život neka bude život svete molitve,žlivot rada i život hostije. Križa, s propetim Božanskim Zaručnikom... Vaš život neka bude jedinstvo s dragim Bogom. Vas nema i na Vaše mjesto nastupa Isus. On je u svemu prvi, centar svega. Vi ga u svemu nosite, ižarujete, proslavljujete. U Gospodinu vas molim: Sveti budite i živite u svetoj prisutnosti Božjoj sjedinjeni s Isusom. Vaša tajna: Kako bi se Isus vladao na mom mjestu, u ovoj prigodi?" - AP, II/11

13 AP, II/11. Jednako tako Antić ponekad preporučuje da se i moli evanđeoskim poklici­ma: "Sa evanđeoskim slugom padnite ničice i recite Gospodinu iz svega srca: Ustrpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti! (Mt 18,26)" - AP, II/24.

14 AP, II/11.

15 AP, I/17.

16 AP, II/24.

17 AP, II/19.

18 AP, II/19.

19 AP, II,34.

20 AP, II,30.

21 AP, II,30.

22 AP, III,17.

23 AP, II/32.

24 AP, III/35.

25 AP, II/30. Lako je uočiti da on gotovo sva svoja pisma započinje pavlovskim zazivom Duha Svetoga i njegova svetog djelovanja, a redovito to djelovanje označava kao uvođenje u zajedništvo Presvetog Trojstva. Usp. AP, II/11: "Milost Duha Svetoga neka se svaki dan izlijeva u Vaše čisto i nevino srce, i neka vam dišu sjedinjuje s Presvetim Trojstvom."

26 Usp. AP, II/34: "Isus je blizu. On vas ljubi i On u Vama prebiva ispunjajući Vas svojom svetom prisutnošću. svojom ljubavlju, darujući Vam Oca i Duha Svetoga..."

27 AP, II/11.

28 AP, II/24.

29 Zanimljivo je da to on čini prije Sabora, što baš nije bilo uobičajeno. Usp. AP, III/35.

30 ap, II /21.

31 ap, II/24.

32 ap, II/14.

33 N. Gabrić, Moj Magister, Zagreb, 1984, str. 26.

34 AP, II/3.

35 AP, II/3.

36 AP, II/l.

37 AP, II/30.

38 AP, II/3.

39 AP, III/25.

40 AP, I/19.

41 Usp. AP, I/19.

42 AP, II/24.

43 Usp. AP, II/11; II/19.

44 Usp. AP, II/11: II/19; II/21; II/24.

45 AP, I/11.

46 Usp. AP, III/5. Valja spomenuti da preporučuje liturgijska razmatranja O. Bauera, Rasvijetli se... Usp. AP, II/11.

47 Usp. AP, III/25.

48 Usp. AP, I/18.

49 AP, I/29. Veoma je zanimljiva i ta formulacija "za vas i s vama". I tu osjećamo duboku zbilju kršćanske molitve, koja je i opet bila tako prisutna u sv. Franji Asiškome. Naime, i kad sam moli, on nikada ne moli sam, jer moli povezan s Kristom i snagom vjere i ljubavi povezan i sa svim onima koji su Kristovi.

50 Usp. AP, I/29.

51 AP, I/43.

52 Usp. AP, I/43.

53 Usp. ON 5.

54 AP, II/21. Za Antića istinski susresti nekoga i dopustiti mu da mu se povjeri znači uključiti ga u svoju molitvu, i to stalno. On svoju odgovornost za druge živi na poseban način kroz svoju molitvu. Zanimljivo je da on rado i o sebi daje informacije drugima kako bi im pomogao da za njega konkretno mole. Usp. AP, II/34.

55 AP, II/34.

56 AP, I/18.

57 AP, I/18.

58 AP, II/11.

59 Usp. AP, I/18; 1/43.

60 AP, II/24; Usp. AP, II/l.

61 AP, II/21.

62 AP, II,29.

63 AP, III/28.

64 AP, III/13.

65 Usp. AP, II/l;III/35.

66 AP, II/1: usp. AP, III/36.

67 AP, II/29.

68 AP, II/30. Treba spomenuti da Antić u svojim pismima često potiče da se razmišlja i da se posvješćuje zbilja ljubavi kojom nas Bog ljubi jer to je, za njega, najbolje ozračje prave molitve i to će biti prava motivacija molitve. Usp. AP, II/24.

69 AP, II/34.

70 AP, III/35.

71 AP, II/29.

72 AP, III/35.

73 Usp. AP, I/18; I/43.

74 AP, II/19.

75 AP, II,29.

76 Usp. AP, III/5.

77 AP, III/35.

78 Usp. AP, III,39.

79 AP, II/21.

 

Najave

Župni list "Majka"

list 151

Pastoralne aktivnosti

Plakat MBL 2015

Akcija Caritasa "5 za 1"

caritas

Dovršetak izgradnje crkve

 

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 78 

Broj posjetitelja

DanasDanas247
Ovaj mjesecOvaj mjesec15632
SveukupnoSveukupno1210548
, Powered by Joomla! and designed by SiteGround web hosting