Joseph Ratzinger

PRED GODINU USTANOVE FRANJEVAČKOGA REDA

VOL I MAGARAC S FRANJOM IZ ASIZA PRED BETLEHEMSKIM DJETEŠCEM 

Koji ljudi u današnje vrijeme još ne poznaju otajstvo Božića i koliki ga kršćani zaboravljaju? Uz 800.  obljetnicu sv. Franje treba se svatko ispitati za koga je Sin Božji, Isus Krist, rođen? 

Propovijed kardinala Josipa Ratzingera (NA POLNOĆKU, 25. XII. 1977.),  današnjega pape Benedikta XVI. 

 

Prvi kršćanski blagdan nije Božić, nego Uskrs. Uskrsnuće Gospodinovo bilo je tek osvit jednoga novog života i početak Crkve. Zbog toga već Ignacije Antiohijski, koji je umro najkasnije g. 117, naziva kršćanima »one koji ne obdržavaju sabat (subotu), nego žive prema danu Gospodinovu«. Biti kršćanin znači živjeti uskrsno, od uskrsnuća koje se slavi u tjednom slavljenju Uskrsa u nedjelju.Da se Isus rodio 25. prosinca, prvi je sa sigurnošću utvrdio Hipolit Rimski u svom „Komentaru proroka Danijela“ koji je zapisao oko g. 204. Bazelski istraživač Bo Reicke drži pouzdanim da se na temelju raznih indicija dade dokazati da je 25. prosinca kao dan Isusova rođenja pretpostavljao već i sv. Luka u svom Evanđelju. Toga se dana, naime, slavila posveta Hrama koju je g. 184. prije Krista uveo Juda Makabejac. Isusov bi rođendan imao označivati da se ujedno s njim - koji je usred zimske noći zasjao kao Božja svjetlost - stvarno zbila posveta Hrama: Božji dolazak na svijet.Kako bilo da bilo, jasan oblik poprimio je Božić u kršćanstvu tek u 4. stoljeću kad je on potisnuo rimsko slavljenje nepobjedivog boga Sunca i poučio ljude da se Kristovo rođenje ima shvatiti kao pobjedu pravoga svjetla.Da je u ovom stapanju poganskog slavlja u veliku kršćansku svetkovinu bila preuzeta i već stara židovsko-kršćanska predaja, proizlazi jasno iz navedenih Bo Reickeovih podataka. Posebna ljudska toplina, kojom je toliko obavijen Božić da on srcem kršćanstva nadmašuje Uskrs, potječe iz srednjega vijeka; i Franjo Asiški je bio onaj koji ju je svojom dubokom ljubavlju prema Čovjeku-Isusu, Bogu među nama, pobudio. Toma Čelanski, njegov prvi životopisac, pripovijeda u njegovu Drugom životopisu sljedeće: „Rođenje Djeteta Isusa slavio je neizrecivom radošću više negoli druge svetkovine. Nazivao je Božić svetkovinom nad svetkovinama jer je Bog, postavši malenim djetetom, bio priljubljen uz ljudske grudi. Likove onih djetinjih udova je nježnom mišlju ljubio, a profinjeno suosjećanje s Djetetom prouzrokovalo je u njegovu srcu da je poput nejake dječice tepao slatke riječi. Njegovo mu je Ime u ustima bilo slatko poput meda.“

Iz takva je raspoloženja proizašlo zatim ono poznato slavljenje božićne noći u Grecciju. Možda je na to bio potaknut posjetom Svetoj Zemlji i jaslicama u Santa Maria Maggiore u Rimu, ali ono što ga je na to odlučujuće pokrenulo bila je čežnja za blizinom, za stvarnošću, želja da sasvim unazočnjeno doživi Betlehem, da neposredno iskusi radost rođenja Djeteta Isusa i priopći je svim svojim prijateljima. Način na koji Toma Čelanski pripovijeda u Prvom životopisu o ovoj noći s jaslicama još uvijek dira ljude i odlučno je pridonio da su se jaslice kao najljepši narodni božićni običaj proširile.Jedna značajna okolnost ove noći čini mi se osobito vrijednom spomena. Mjesto za jaslice u Grecciju stavio je Asiškom Siromašku na raspolaganje jedan plemić koji se zvao Ivan. Toma Čelanski o njemu veli da je - premda je bio plemenitog podrijetla i visokog položaja - prezreo plemenitost krvi i »jedino nastojao steći plemenitost duha«. Zato ga je sv. Franjo ljubio. Toma Čelanski kaže da je ovaj Ivan imao one noći milost jednoga čudesnog viđenja. Vidio je, naime, kako u jaslama nepomično leži malo dijete i Božjeg Sveca koji djetetu pristupa kao da ga hoće iz sna probuditi. Pisac je tome pridometnuo: »To viđenje nije bilo neumjesno, jer je Dijete Isus bilo zaboravljeno u srcima mnogih, u kojima je djelovanjem milosti po njegovu sluzi Franji bilo probuđeno i duboko utisnuto u vjerno pamćenje.«U ovoj je slici veoma točno opisana nova dimenzija kojom je Franjo svojom - srcem i osjećajima prodahnutom - vjerom obdario kršćansko slavljenje Božića: otkrivenje Božje objave koja je upravo u Djetetu Isusu sadržana. Upravo tako je Bog stvarno postao Emanuel, Bog s nama, od kojeg nas ne rastavlja nijedna ograda veličine i udaljenosti. Kao dijete postao nam je tako blizak da mu bez ikakva ustručavanja možemo govoriti »ti«, da možemo neposrednošću prilaza djetinjskom srcu biti stalno s njim u najprisnijem odnosu. U Djetetu Isusu najpotpunije se očitovala nepridržanost Božje ljubavi. Bog nam dolazi bez oružja, jer nas ne želi izvana osvojiti, nego iznutra obnoviti, iznutra obratiti. Ako išta može svladati čovjeka, njegovu samovlasnost, njegovo nasilje, njegovu pohlepu, tada je to nejakost djeteta. Bog ju je uzeo da nas na taj način pobijedi i k nama dođe.Ne smijemo zaboraviti da je naslov Isusova dostojanstva Sin - Sin Božji. Božansko dostojanstvo je označeno riječju koja pokazuje Isusa u trajnom stanju Djeteta. Njegovo djetinjstvo stoji u jedinstvenom odnosu s njegovim božanstvom koje je božanstvo Sina. Njegovo je djetinjstvo tako putokazom na koji način i mi moramo doći k Bogu, pobožanstvenjenju. U tom smislu moramo shvatiti i njegovu riječ: „Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo Božje!“ Tko nije shvatio božićne tajne, taj nije shvatio ni ono najhitnije u kršćanstvu. Tko je nije prihvatio, taj ne može ući u Kraljevstvo Božje. Na ovo je Franjo htio upozoriti kršćane svoga vremena, kao i svakoga budućeg vremena.* * *U spilji u Grecciju stajali su, po Franjinu naputku, one svete noći vol i magarac. Franjo, naime, plemenitom Ivanu bijaše rekao:„Želio bih obnoviti uspomenu na ono Dijete koje je rođeno u Betlehemu i na njegove djetinje potrebe i neprilike, tj. kako je bilo smješteno u jaslice i položeno na slamu u nazočnosti vola i magarca, da bi se to moglo tjelesnim očima gledati.“Otada spadaju vol i magarac u svako prikazivanje jaslica. Ali odakle to zapravo dolazi? U novozavjetnim izvještajima o Božiću nema ni spomena o tome. Međutim, zađemo li dublje u to pitanje, nailazimo na stvari koje su značajne za sve božićne pučke običaje, ali i za božićnu i uskrsnu pobožnost Crkve uopće - kako u liturgiji, tako i u pučkim običajima. Vol i magarac nisu jednostavno proizvodi pobožne mašte. Oni su, naprotiv, postali pratiocima božićnog događaja vjerom Crkve u jedinstvo Staroga i Novoga zavjeta. U proroka Izaije postoji rečenica: „Vol poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve - Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije“ (1,3). Crkveni oci vide u ovim riječima proročki govor koji nagoviješta novi Božji narod, Crkvu sastavljenu od Židova i pogana. Pred Bogom bijahu svi ljudi - Židovi i pogani - kao volovi i magarci, bez razuma, bez spoznaje. Ali im je Dijete u jaslicama otvorilo oči da su sada upoznali glas vlasnika, glas svoga Gospodara. U srednjovjekovnim skazanjima Božića uvijek je upadljivo istaknuto kako te dvije životinje imaju ljudski izgled, kako znalački i s poštovanjem stoje pred tajnom Djeteta i prigibaju pred njim koljena. To je sasvim logično, jer su obadvije životinje bile proročki znak u kojem se krije tajna Crkve - naša tajna, svi mi koji smo u odnosu prema Vječnome kao volovi i magarci, volovi i magarci kojima su se u svetoj božićnoj noći otvorile oči i koji su u jaslicama mogli upoznati svoga Gospodina!Ali, da li ga stvarno poznamo? Kad vola i magarca stavljamo u jaslice, morali bismo se prisjetiti čitave Izaijine rečenice koja nije samo Evanđelje - obećanje buduće spoznaje - nego i sud nad sadašnjim zasljepljenjem. Vol i magarac poznaju, „a Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije“. Tko su danas vol i magarac, tko su to »moj narod« koji »ne razumije«? Po čemu se poznaju vol i magarac, po čemu „moj narod“? Zašto je uopće tako da onaj tko nema razuma razumije, a tko ga ima da je slijep? Da bismo mogli na to dati odgovor, moramo se još jednom s crkvenim očima vratiti prvom Božiću. Tko nije upoznao? A tko je upoznao? I zašto je to bilo tako? - Onaj tko nije upoznao, bio je, maloprije, Herod. On nije shvatio ni onda kad su mu pripovijedali o Djetetu, nego je još više ostao zaslijepljen svojim vlastoljubljem i s njim povezanim progoniteljskim bijesom. Nije razumio ni »sav Jeruzalem s njime«. Nisu razumjeli ljudi obučeni u mekušaste haljine, uglađeni ljudi. Nisu razumjeli učenjaci, poznavaoci Pisma, učitelji Zakona. Oni su sigurno dobro poznavali dotično mjesto u Bibliji, ali ga nisu shvatili.Oni koji su ga upoznali, bili su, u usporedbi s ovim velikim ljudima, »vol i magarac«: pastiri, magi, Marija i Josip. Da li je i moglo biti drukčije? U štali gdje je on nema finih ljudi. Tu su, kao kod svoje kuće, upravo vol i magarac!Kako pak mi stojimo? Da li smo od štale tako daleko udaljeni jer smo odviše fini i pametni za to? Ne zaplićemo li se i mi također u učenim izlaganjima Biblije, u prevelikom dokazivanju netočnosti ili pravoga povijesnog mjesta, da smo za samo Dijete slijepi i u odnosu na njega ništa ne primjećujemo? Nismo li i mi možda odviše »u Jeruzalemu«, u palači, uronjeni u sebe, u svoje samoljublje, u svoj strah od progonstva da bismo mogli noću čuti glas anđela, poći tamo i pokloniti mu se?I nas gledaju ove Noći pogledi vola i magarca upitno: »Moj narod ne razumije«, razumiješ li ti glas svoga Gospodara?Dok postavljamo drage nam likove u jaslice, morali bismo moliti Boga da našem srcu udijeli onu jednostavnost koja u Djetetu otkriva Gospodina - kao što ga je otkrio nekoć Franjo u Grecciju. Tada ćemo i mi doživjeti što Toma Čelanski pripovijeda o sudionicima ponoćke u Grecciju - gotovo istim riječima kao i sv. Luka o pastirima prvoga Božića: Vratiše se svi kući puni radosti!Preveo fra JUSTIN VELNIĆ„Brat Franjo“, God. II., br. 4.

 

Najave

Župni list "Majka"

list 166

Pastoralne aktivnosti

pastoralnaktivn zupe2

Akcija Caritasa "5 za 1"

caritas

Dovršetak izgradnje crkve

 

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 66 

Broj posjetitelja

DanasDanas457
Ovaj mjesecOvaj mjesec13867
SveukupnoSveukupno1843675
, Powered by Joomla! and designed by SiteGround web hosting