Pokornički i molitveni život

 

 

Dok je muž bio živ, Elizabeta se zavjetovala sačuvati čistoću ako bi ona njega nadživjela. Nakon njegove smrti, težila je k savršenom jedinstvu s Bogom.

Na Veliki Petak, 24. ožujka 1228. godine Elizabeta je položila svoje ruke na oltar kapele Manje braće u Eisenach-u, odričući se “raskoši svijeta, svoje vlastitie volje i svega što naš Gospodin savjetuje da se odrečemo u evanđelju”. Nekoliko mjeseci nakon toga, obukla se u jednostavno i siromašno odijelo i zavjetovala se kao pokornica u Marburgu. I taj su put bili prisutni neka Manja braća. S Elizabetom su se zavjetovale i dvije služavke ili drugarice; one su osnovale malu zajednicu molitve i pokorničkog života.

Papa, koji je kanonizirao Elizabetu, Grgur IX., napisao je: “Obukla je u franjevački habit, u kojem nije propustila, osim zadnjeg dana, da slavi otajstvo muke Gospodnje.”

Sada je Elizabeta bila u mogućnosti ispuniti želje da živi u siromaštvu. Svim srcem je ljubila siromaštvo da je rekla bratu Gerardu da bi voljela živjeti potpuno ovisna o milostinji, kao i gubavci.

Elizabeta se posvetila aktivnom životu služenja i tješenja, ali je također bila posvećena i životu molitve. Njezin ispovjednik, Konrardu Marburškom, rekao je: “Usprkos djelima ljubavi, kažem pred Bogom da nisam vidio ženu koja više provodi vremena u kontemplaciji. Jer, Elizabetu su vidjeli i drugi redovnici i redovnice kako se vraća s tajnih mjesta molitve, s licem koje čudesno sjaji, kao da sunčeva zraka dolazi s njezinih očiju”.

 

Duhovna misao

Smisao pokorničkog života jest neprestano obraćanje Bogu. Po tome, mi se odričemo starog života u sebičnosti i umiremo sebi kako bismo živjeli novim životom s Bogom. Elizabeta je ozbiljno shvatila takav pokornički način života te je nastojala potpuno umrijeti sebi da bi živjela za Boga.

Radije je to činila živeći u svijetu nego da je otišla u samostan. Međutim, život u svijetu ne bi smio umrtviti život molitve. Zapravo, neprestana molitva je potrebna da bismo održali odnos s Bogom u trenucima kad nam svijet odvlači pažnju. Elizabeta nam svjedoči da su molitva i kontemplacija moguće i onda kad živimo zauzetim životom.

 

Sveto pismo

A govoraše svima: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. (Lk 9,23).

 

Pokornički i molitveni život. Pokora.

Kako svjetovnjaci mogu biti kontemplativni?

Kada je Elizabeta bila pokajana i predana, te kad je osnovala bolnicu u Marburgu, živjela je konstantan život u pokori i preobraćenju koji je otprije započela. Ali ovaj novi život je zahtjevao i dublju obvezu i veću žrtvu. U njenom životu brige za bolesne, izljevala je na druge plodove svoje žrtve i milosti koje je dobila.

Ove godine u lekciji 3, proučavali smo prirodu pokore i preobraćenja, a u lekciji 5 njenu aplikaciju u našoj formaciji kao svjetovnih franjevaca. Ovdje, kako gledamo Elizabetinu potpunu pokornost u životu, prikladno je raspravljati o plodovima pokore u našim životima služenja drugima, i u našem životu molitve.

Život pokore zahtjeva od nas da se ispraznimo od egoizma i grijeha, i da dopustimo biti ispunjeni Bogom. Također, zahtjeva predanje drugima. Naše pravilo (II, 14) nas podsjeća da, zato što stremimo biti što sličniji Isusu, koji nije bio samo Bog nego i savršeno ljudsko biće, mi moramo oponašati Njega u ljudskim radnjama služenja drugima, pa i najmanjima. Mi trebamo tražiti to služenje, kao što je i Isus oprao noge svojim učenicima (Ivan 13, 12-15). To je Elizabeta činila cijelog svog života, i to bi mi isto trebali raditi. Mi želimo postati više kao Isus i poboljšati se, ne samo zbog nas, nego i zbog drugih. Jer mi smo svjetovnjaci, mi služimo za našu braću i sestre u aktivnom životu u svijetu.

U svom bolničkom radu, kao i u bračnom životu, Elizabetin aktivan život sadrži konteplativnu molitvu. Naše Pravilo (II,8) nas izričito traži da „radimo molitvu i kontemplaciju u svemu što činimo i jesmo“. To znači da kontemplativna molitva mora biti velik dio našeg molitvenog života.

Ali što je kontemplativna molitva? Mi koji slijedimo aktivan život znamo često čuti da je sve što činimo i radimo, ako je ponuđeno Bogu, molitva. Mi također imamo Misu i naše dnevne obrede, liturgijske molitve Crkve. Obije su različite od kontemplacije, podizanja naših misli i srca Bogu. To je tip molitve kojeg često smatramo teškim. Kako možemo, okrenuti brizi za obitelj i posao, dekoncentirani televizijom, internetom i dnevnim razgovorima, naći dovoljno vremena da podignemo dušu k Bogu?

Možemo naći utjehu u činjenici koje su Isusove odlučujuće riječi dale u Evanđelju o životu u kontemplaciji, upućenima zaposlenoj kućanici. Isus je došao posjetiti Martu i Mariju. Marta, koja je bila vješta kućanica-to su aktivnosti koje radimo za Isusa, predstavljaju aktivni život služenja drugima u svijetu. Marija, s druge strane, izabire sjesti poredi Isusovih nogu, slušati njegovu riječ i biti konstantno u njegovoj prisutnosti. Ovo je kontemplacija.

Marta inzistira Isusu kako se Marija ne trudi, kako bi se trebala ustati i pomoći posluživati. Isus kaže Marti: „Ti si ona koja je uplašena i zabrinuta oko mnogo stvari“, ali dodaje kako je samo jedna stvar uistinu bitna-slušati njegove riječi (Luka, 10, 41-42). Kontrast između dvaju sestara je često korišten u crkvi kako bi razdjelio aktivni i kontemplativni život, kao dva poziva-jedan za laike i one religiozne koji provode vrijeme u služenju drugima, i drugi za religiozne upuštenima u živote kontemplativne molitve. Ali Isus također kaže Marti, koja živi aktivni život, da treba više mjesta u životu da ga sluša i razmišlja o Njemu.

Svi kršćani bi trebali kombinirati ove dvije sfere. Kao što Sv. Augustin kaže: „Nitko ne treba biti toliko kontemplativan da ne misli dobro o svojim susjedima, niti toliko aktivan da ne traži kontemplaciju u Bogu!“

Bog je prisutan u svakodnevnom životu i u svim fazama života. Možemo se najbolje pripremiti da ga nađemo i uživamo u Njegovoj prisutnosti pojednostavnjujući vanjske aspekte naših života i izbjagavajući površne, bespotrebne, sebične i tašte stvari. Moramo prosuđivati što je zapravo važno u našim životima i eliminirati ili smanjiti druge stvari.

U svom kratkom životu, Elizabeta je razdijelila važno od nevažnog. Mi osjećamo, čitajući njen život, da nikad nije tratila vrijeme, tako da bi imala dovoljno vremena za dobra dijela drugima, kao i za život u prisutnosti Boga.

Možemo podići naša srca Bogu u kontemplaciji za vrijeme naših dnevnih zadataka. Elizabeta je ušla u ovaj tip molitve dok je čekala hranu. Mnogi od nas imaju periode u radnom danu kada naše misli nisu zaokupljene. Često dok peglamo, radimo u vrtu, idemo na posao vlakom ili čekamo u auto dijecu da izađu iz škole, pronaći ćemo vrijeme da podignemo svoja srva Bogu, nego da budemo zaokupljeni Tvom, radiom, magazinima... To zahtjeva disciplinu i predanost. Također zahtjeva shvaćanje da kao predani kršćani, dugujemo to vrijeme našem Gospodinu.

Molimo se da možemo uvijek oponašati Sv. Elizabetu u obje strane njene pokore: molitvi i služenju.

 

Duhovna misao

Što smatram najvažnijom stvari u mom životu? Ima li Bog važnost koju bi trebao imati? Koje beskorisne ili bespotrebne stvari ispunjavaju moj život? Kako mogu eliminirati neke od njih u svom životu da imam više vremena za molitvu i služenje drugima? Dajem li se u služenje drugima u pravom duhu Krista? Postoje li momenti u mom danu koji su osobito pogodni za kontemplaciju Bogu?

 

Iz Svetog pisma

Dok su oni tako putovali, uđe on u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: “Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.” Odgovori joj Gospodin: “Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.” (Lk 10, 38-42)

Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: “Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja - Gospodin i Učitelj - vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.” (Iv 13, 12-15)

 

Iz pravila FSR-a

“Kao što je Isus bio pravi Očev klanjatelj, neka tako i oni nastoje da im molitva i razmatranje budu duša života i rada. Neka sudjeluju u sakramentalnome životu Crkve, osobito u Euharistiji; i neka se pridruže liturgijskoj molitvi u jednome od oblika koje je Crkva predložila, proživljavajući na taj način iznova otajstvo Kristova života.” (Pravilo, II, 8).

“Pozvani su zajedno sa svim ljudima dobre volje na izgrađivanje što bratskijega i evanđeoskijega svijeta da bi se ostvarilo Kraljevstvo Božje, svjesni da “svaki onaj koji ide za Kristom, savršenim čovjekom, i sam postaje više čovjek”. Neka stoga s punom odgovornošću obavljaju vlastite dužnosti u kršćanskome duhu služenja.” (Pravilo II, 14).

 

 

Najave

Župni list "Majka"

list 166

Pastoralne aktivnosti

pastoralnaktivn zupe2

Akcija Caritasa "5 za 1"

caritas

Dovršetak izgradnje crkve

 

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 39 

Broj posjetitelja

DanasDanas474
Ovaj mjesecOvaj mjesec13884
SveukupnoSveukupno1843692
, Powered by Joomla! and designed by SiteGround web hosting