Progonstvo s dvora

 

 

Elizabeta nije ostala u žalosti samo za mužem, nego je uskoro doživjela i nasilni preokret u svom životu. Kao što je rekla Isentrude, svjedokinja u njezinom procesu kanonizacije: “Nakon smrti muža, vazali njezina muža protjerali su Elizabetu i izbacili svu njezinu imovina koju je naslijedila od muža”.

Razlog tome nikada nije potpuno objašnjen, ali je proganjanje bilo vjerojatno zbog Elizabetina priješnjega javnog izbjeganja hrane koju su skupljali seljaci (robori) njezina muža; optužili su je za krađu i izopačenost. Uistinu, njezina djela su naširoko bila kritizirana na dvoru i među plemstvom. Za vrijeme njezina života muž joj je dopustio korstiti dio zemlje da sebi može priskrbiti hranu za siromašne. A nakon njegove smrti, neki od službenika dvora spriječili su Elizabetu od korištenja ostavštine u svrhu relijacije. Pretpostavlja se da je svemu tome bio uključen i Henrik, koji je u tom trenutku preuzeo vlast u ime Elizabete i njezinog petogodišnjeg sina.

Povjesinačari se ne slažu u potpunosti s obzirom na to je li Elizabeta bila fizički protjerana s dvora. Neki nami tumače da je ona bila moralno prisiljena napustiti dvor jer bez te ostavštine ona bi radila protiv svoje savjesti jedući zabranjenu hranu. Međutim, prvo objašnjenje je puno bliže stvarnoj činjenici.

Nakon što je napustila dvor, prvu je noć provela u spremištu za svinje. Vjerojatno iz straha prema službenicima dvora jer nitko ne bi ponudio njoj i djeci utočište. Ipak, uspjela je pronaći neko siromašno sklonište.

Elizabeta je trpjela oskudicu, izrugivanje i progonstvo od onih koji su bili njezina staleža, ali sebi nije dopuštala osjećaje ogorčenosti. Upounala je nesigurnost i strah za budućnost, ali je imala povjerenja u Boga.

Siromašna žena, prema kojoj je jednom bila darežljiva, gurnula ju je u blato, ali je ona se jednostavno zasmijala i oprala svoju odjeću. To je bilo u vrijeme kad je imala viđenje Krista koji joj se očitovao i pozvao ju je da ga slijedi. Ona je odgovorila: “Gospodine, ti želiš biti sa mnom a ježim biti s tobom i nikada se ne želim odijeliti od tebe.”

 

Duhovna misao

Elizabeta je slijedila primjer Isusa uzvraćajući dobrim na zlo: Nego, velim vama koji slušate: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. (Lk 6, 27-28).

Elizabetino iskustvo patnje bilo je što jju je približilo KRistu i sudjelovanju u njegovoj patnji. Osobno iskustvo siromaštva vodilo ju je većem razumijevanju siromaštva kao potpune osvisnosti o Bogu i drugima.

Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! (Mt 5, 10)

 

Nošenje sa stalnim promjenama u našim životima

U dodatak na duboke promjene koje je doživila u životu prihvativiši siprugovu smrt, Elizabeta je prošla kroz mnoge teškoće, uključujući oduzimanje zemlje koje je dobila mirazom i primanja svoga supruga, izbačenje iz dvorca, i progon i porugu od njenih neprijatelja, vazala njenog supruga. Također se morala nositi sa oštrinom svog ispovjednika Conrada Marburskog. Ali je uvijek ostala mirna i radosna u Bogu.

Rekla je jednoj od svojih služavki kako da se nosi sa takvim nevoljama:

„Moramo nositi takve stvari rado, jer je i s nama kao i sa travom koja raste u rijeci: kada rijeka raste trava je potučena, pada dolje i izravnava se, a voda prelazi preko nje i ne čini joj zlo. Kad poplava prestane, trava stoji uspravno u svojoj snazi, sreći i užitku. Mi bismo trebali činiti isto kada je potreba: saviti se i poniziti, i nakon toga ustati sretno i voljno“.

Mi doživljavamo mnoge slične stvari, kao kad izgubimo posao, prolazimo financijske teškoće,kada nas ne razumiju na poslu, ili nas drugi tračaju i napadaju naš ugled. Trebamo se sjetiti da je Sv. Franjo molio pjevajući: „Moj Bog, moje sve“, zato jer je uvijek više brinuo o tome što Bog misli o njemu, a ne što drugi misle. Znao je da „savršena sreća“ ne leži u tome da radimo stvari kako mi želimo, nego u patnji i podnošenju patnje strpljivo. Moramo uvijek biti spremni podnjeti teškoće ugledavšo se na Kristov križ, podnošenje udaraca sa Isusom, i udaraca koje je on podnio za vrijeme svoje muke, kako je Elizabeta radila.

 

Duhovna misao

Prihvaćam li nevolje i teškoće, materijalne i duhovne, kao Božju volju? Smatram li takve stvari sljeđenjem Krista i ugledanjem na njegov križ, i shvaćam li da mogu doživjeti „savršenu sreću“ na taj način? Vidim li da taj put, na kojem se činim slab, čini jaču osobu od mene, ne lomi me nego me čini slobodnim?

 

Iz Svetog pisma

Isus reče: Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne. A govoraše svima: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. (Lk 9, 22-24)

 

Iz dokumenata FSR-a

“Neka slijede siromašnoga i raspetoga Krista, priznavajući ga također i u poteškoćama i u progonstvima.” (Pravilo, II, 10)

 

 

Najave

Župni list "Majka"

list 166

Pastoralne aktivnosti

pastoralnaktivn zupe2

Akcija Caritasa "5 za 1"

caritas

Dovršetak izgradnje crkve

 

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 33 

Broj posjetitelja

DanasDanas456
Ovaj mjesecOvaj mjesec13866
SveukupnoSveukupno1843674
, Powered by Joomla! and designed by SiteGround web hosting