Majčinstvo

 

 

Elizabeta i njezin muž imali su troje djece: Herman (umro u 18. godini), Sofia i Gertruda (rođena nakon očeve smrti).

Elizabeta je znala i vjerovala da su „djeca dar od Boga, plod utrobe njegova je nagrada“ (Ps 127,3). Elizabeta je doživjela mnogo patnje i tjeskobe s obzirom na svoju djecu:

  • kad nije znala gdje ih smjestiti;
  • kad nije imala hrane za njih;
  • kad je bila prisiljena odreći se djece - da mogu imati nešto za jesti.
  • najmlađu kćer morala je dati u samostan, koja je kasnije postala opatica u samostanu Altenberg;
  • odreknuće od djece prikazala je kao žrtvu Bogu.

Za Elizabetu je bilo važno da je njezinoj djeci Bog na prvom mjestu. Jednom je rekla kako bi joj bilo draže da njezin sin Herman postane franjevac nego car. Čak i njezin ponos na djecu ili što bi oni mogli postati nije bilo tako važno kao što je bilo važno stanje njihovih duša.

 

Duhovna misao

Riječ Božja: „Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce.” (Pnz 6, 5-7).

 

RODITELJSTVO

Kao majka, Elizabeta nam je mnogima najbliža. Veliki broj ideja o odgoju djeteta su bile drukčije u njeno vrijeme, ali ona nam daje vrijedan primjer akako se uvjeriti da Bog mora doći prvi u životu našeg djeteta.

Znamo malo o tome kako je Elizabeta učila svoju djecu o Bogu i moralnim vrijednostima, ali u njihovim životima su bili vidljivi plodovi koje su donjele njene instrukcije. Možemo biti sigurni kako je največi utjecaj na njih ostavilo njeno učenje temeljeno na primjerima. Njena djeca su mogla vidjeti svoju majku koja izdvaja mnogo vremena na pomoć siromašnima i kako daje od svojih usta da bi dala drugima za vrijeme gladi. Kasnije je bila protjerana skupa sa svojom djecom zato što nije htjela jesti hranu zatrovanu prijevarom i krađom od siromašnih. Ta spremnost njihove majke da se odrekne svega kako bi slušala Boga, se jako dojmila njene starije djece, Hermana i Sofije.

Elizabeta je bila pažljiva oko pitanja poziva njene djece. Ona i njen muž nisu negirali mogućnost predavanja jednog djeteta vjerskom životu. Osjećali su da bi njihov sin Herman bio izvrstan vladar, čak i car. Pa ipak, Elizabeta je jednom rekla kako bi prije voljela da njen sin bude fratar, nego car. Herman je već odavno vladao Turingijom kada je umro u 18. Godini.

Prije nego je njen suprug otišao u Križarske ratove, gdje je na posljetku i umro, odlučili su dati njihovo još nerođeno dijete u samostan u Altenburgu. Dijete je bilo kći Gertruda. Kada je odrasla, Gertruda je potvrdila odluku svojih roditelja. Postala je jako religiozna i naposljetku postaje nadstojnicom samostana u Altenburgu. Osnovala je bolnicu u samostanu, kad joj je umrla majka, i tamo se brinula za bolesne. Elizabetina kći Sofija je također slijedila put svoje majke i nije zaboravila lekcije koje je naučila; ona i njen suprug, Henri, vojvoda od Brabanta, osnivaju bolnicu za siromašne.

Djeca su darovi od Boga, darovi koji su nam dani na samo neko vrijeme. Ovo nas vodi jednom od dijelova Elizabetinog života koji je nama najteži. Nakon što je bila protjerana i osuđena na siromaštvo. Elizabeta nije znala gdje da skrbi za svoju djecu. Morala ih je dati na brigu kako bi odrasli u sigurnosti. Kad je uščla u religiozni život i bolničku skrb, brigu o njenoj djeci je podizala njena obitelj. Elizabeta je morala napraviti žrtvu pred Bogom iz straha za svojom djecom. Od tad, prepušta ih u Njegove ruke.

Ono što je Elizabeta učinila čini se ekstremnim. Ali bilo tko ima djecu ima periode u kojima se boji za njih, posebno kada postoje situacije koje me možemo riješiti. Često se bojimo za njihovu budućnost. Voliti svoju djecu dok odrastaju također znači pustiti ih da budu slobodni voditi svoj život i ići svojim putem. Moramo shvatiti kako su stvari u osnovi u Božjim rukama, kao što je Elizabeta shvatila. Isus nas podsjeća u Evanđelju (Mk 10:29-30): moramo uvijek prvenstveno misliti na navještanju, čak i ako se tiče naše obitelji, čak i kad to znači donjeti teške odluke.

 

Duhovna misao

Učim li svoju djecu samo riječima ili i primjerom? Govorim li im o različitim pozivima u životu? Puštam li svoju djecu kad je potrebno? Vežem li ih radi navike ili radi straha, onemogučavajući im mogućnost da se sami razvijaju?

 

Iz Svetog pisma

“Upućuj dijete prema njegovu putu, pa kad i ostari, neće odstupiti od njega.” (Izr 22,6)

“Reče Isus: “Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja - i u budućem vijeku život vječni.” (Mk 10, 29-30)

 

Iz Pravila FSR-a (2, 17)

“Jednostavnim i otvorenim kršćanskim odgojem neka misle na poziv svakoga člana, neka radosni sa svojom djecom idu svojim ljudskim i duhovnim putem.”

 

Najave

Župni list "Majka"

list 166

Pastoralne aktivnosti

pastoralnaktivn zupe2

Akcija Caritasa "5 za 1"

caritas

Dovršetak izgradnje crkve

 

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 68 

Broj posjetitelja

DanasDanas472
Ovaj mjesecOvaj mjesec13882
SveukupnoSveukupno1843690
, Powered by Joomla! and designed by SiteGround web hosting