FRA ANTE - PROROK HRVATSKE SLOBODE

Don Živko Kustić

SAŽETAK

Izlaganje polazi od svjedočenja poznatog intelektualca da je fra Ante Antić godine 1960. navijestio kako dolaze još teža vreme­na, ali da će nakon 35 godina biti bolje. U prepričavanjima je dobilo oblik proroštva o skoroj potpunoj hrvatskoj slobodi. Isti svjedok, naime, svjedoči kako je fra Ante držao da hrvatskom na­rodu treba snažna ličnost koja bi ga povezala, ali da to ne može biti netko poput Alojzija Stepinca, nego više netko poput Stjepana Radića. Antić je izričito izvan svake stranačke politike, ali zauzet za sudbinu domovine - naroda. U nekim pismima osobito učiteljicama, Antićevo je domoljublje sasvim očito.

Važno je da on u domovinsku ljubav sažimlje domoljublje i čovjekoljublje, da mu je narod zajednica osoba. Služenje narodu on živi u sklopu Provincije koja po njegovu dubokom uvjerenju ima osobito povijesno poslanje u tome narodu. Smatra da redovniku za služenje narodu ne trebaju druge političke, čak ni kulturne orga­nizacije. Značajni je podatak o njegovu ponašanju u doba izbora 1935. kad je mudro sačuvao poslušnost prema poglavaru drugači­jega političkog usmjerenja, a mladima omogućio da po savjesti posvjedoče svoje hrvatstvo. U doba stvaranja nove Jugoslavije, 29. lipnja 1945. Antić je pisao svom provincijalu tumačeći da je riječ o Gospodnjoj čaši koja se puni i koju treba ispiti, o sudu Božjemu kojemu se treba pokloniti s pouzdanjem u njegovo milosrđe.

A zla vremena, o kojima o. Antić često govori, treba iskoristiti za temeljitu duhovnu obnovu. Iz svega izbija, ako ne baš proricanje, a ono svakako prorokovanje, jasno vjerničko svjedočenje praktič­noga i plodnog služenja narodu.

Ovako naslovljena tema duguje svoje podrijetlo tome što se posljednjih godina pročulo da je fra Ante Antić u svoje doba pro­ročki navijestio kraj diktature, odnosno oslobođenje naše domo­vine. Tako poželjna vijest, čak kad bi bilo riječ o pukoj glasini, brzo se širi i rado se čuje. Pokušali smo istražiti o čemu je zapravo riječ. S više strana dolaze teško provjerljivi odjeci o navodnim Antićevim riječima stanovitim ljudima iz kojih bi se moglo zaključiti da je on doista govorio kako bi sredinom devedesetih godina ovog stoljeća naša zemlja - što znači hrvatska domovina - imala biti slobodna. No i u ovom se slučaju potvrdila oznaka i mnogih drugih svjedočan­stava o Anti Antiću da ih je, naime, dosta teško strogo znanstveno provjeriti i utvrditi. Ne treba to smatrati pravim nedostatkom, nego je riječ o redovitom življenju koje ne živi zato da bi bilo u knjigama opisano nego zato da bi Bogu i ljudima služilo. Fra Ante Antić nije tijekom svoga života tražio svjedoke pred kojima će tako govoriti da oni zabilježe, da znanstveno dokumentiraju njegove nadnaravne darove. I ljudi s kojima je saobraćao bili su željni njegove riječi i njegove dobrote, a redovito nisu mislili da bi jednoga dana trebali pouzdano i stručno svjedočiti za njegovu kanonizaciju. Stoga će se u svjedočanstvima o njegovim krepostima često zabilježiti okli­jevanje, gotovo nesigurno prisjećanje. No upravo to daje tim svje­dočanstvima osobiti biljeg uvjerljivosti. Dragocjeni je to podatak da Antićevi prijatelji ni pred službenim komisijama koje trebaju utvr­diti njegovu svetost ne staju u pozu, ne pokušavaju ništa dokazivati, nego se čestito prisjećaju, pazeći da ne ustvrde ništa previše.

U svjetlu tako naznačene kriteriologije bilježimo u vezi s našom temom naoko nesigurno svjedočenje jednoga od njegovih pokorni­ka, visokog intelektualca, sveučilišnog profesora. No treba reći da je dotični o tome govorio, što se može i svjedocima potvrditi, više godina prije početka demokratskih promjena u našoj zemlji. Taj čovjek svjedoči da je oko godine 1960. fra Ante Antić baš njemu govorio kako dolaze još teža vremena, ali da će za kojih 35 godina biti bolje. Taj ozbiljni katolički vjernik laik priznaje da je zatim tijekom dugih desetljeća razmišljao kako bi to lijepo trebalo biti negdje oko godine 1995. U nekim bilješkama svjedok kao da točno govori baš o toj godini, dok će drugi put i sam radije govoriti o tim godinama. Kad smo dotičnoga gospodina zamolili da nam to ponovno kaže, jednako je ponovio svoje svjedočenje, ali očito pazeći da previše ne ustvrdi, upravo prožet načelno metodičkom sumnjom koja je svojstvena znanstvenicima njegove struke.

Nema, očito, nikakve sumnje da je fra Ante Antić negdje oko godine 1960, najvjerojatnije baš te godine, odnekud stekao znanje da će naša zemlja - naš narod - u onom komunističkom ropstvu još dugo i teško trpjeti, a vrijeme te patnje da je nekako ograničeno na 35, ili oko 35 godina. Ovdje, namjerno, ne navodim ime svjedoka, ali riječ je o sasvim poznatom čovjeku i o podatku koji je vjero­dostojno zabilježen.

Osim njega, spominju se čak poimence i drugi ljudi koji pamte da je fra Ante Antić u ono doba običavao tako nekako govoriti.

Već taj podatak, i nakon najkritičnije provjere kroz sita me­todičke sumnje, stavlja nas pred činjenicu da je naš Sluga Božji unutrašnjim nekim prosvjetljenjem začudnom vremenskom određenošću predvidio ove naše dane. Tom podatku, naravno, ne treba pridavati dokaznu moć svetosti, ali ga ne treba ni zaobilaziti. Baš to što je on to znao i izgovarao bez proročke poze, što je to priopćavao nekolikim prijateljima kao dragocjenu utjehu, navodi nas na misao daje riječ o osebujno antićevskom znaku svetosti. On je, naime, bio nadasve jednostavan čovjek koji ništa nije činio zato da ga ljudi vide, da ga proslave, da ga pohvale i da mu se dive, nego sve samo zato da im olakša breme života. Stoga ne bismo pravo učinili kad bismo zbog očite suzdržanosti svjedoka i suzdržanosti samoga fra Ante Antića u tom pitanju zaključili da podatak treba mimoići kao nešto usputno i nevažno. Taj podatak dapače navodi na cjelovitije razmišljanje o fra Anti Antiću kao čovjeku svoga naroda, kao hrvatskom rodoljubu. No on je to zacijelo bio na onaj način na koji je bio čovjek i vjernik i franjevac i svećenik i služitelj Božjih darova. Taj je način bio nenametljiva i tako sadržajna jed­nostavnost.

Smijemo li odmah naslutiti zaključak da je takvo rodoljublje, takva odanost vlastitome narodu, prava Antićeva poruka i nama koji, nadamo se, doživljavamo barem početak ostvarenja njegova navještaja o slobodi sredinom devedesetih godina?

Prebirući Antićeve spise, njegova pisma i bilješke o njemu - koliko su nam bile dostupne - nigdje nismo naišli na izričito istican­je hrvatstva kao takvog. Kad je riječ o franjevcima u tom dijelu domovine, bilo bi vrlo pogrešno iz toga izvlačiti zaključke kao da takav čovjek ne bi bio dovoljno svjestan svoga hrvatstva. Pripad­nost narodu, sasvim određenoj domovinskoj baštini, u tim je ljudi­ma sadržaj koji se nosi i s kojim se živi bez potrebe da ga se stalno poimence ističe. No iz njega proizlazi vrlo svjestan zadatak da se tome svom konkretnom narodu zaista služi. U njegovim ćemo spisi­ma naći na nekoliko mjesta ipak sasvim određene izraze koji svje­doče njegovu ljubav prema domovini. Tako u pismu katoličkim učiteljicama u jesen 1938. Antić među ostalim piše: "Ali, imate osim uma i srce odgajati: usađivati u nj plemenite misli i osjećaje, ljubav prema Bogu i bližnjemu, ljubav prema domovini... imate od ove sitne djece stvoriti uzdanicu naroda i domovine. Ta sitna djeca bit će jednom ljudi na raznim položajima; oni će sačinjavati narod. Vama je dakle povjerena uzvišena zadaća da vječno pomlađujete stablo naroda svoga. Uzvišene li službe! " 1

Zanimljivo je u tom navodu da fra Ante Antić ljubav prema domovini izvodi iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu, drugim riječi­ma da u domovinsku ljubav sažimlje bogoljublje i čovjekoljublje. Tu nalazimo najsuvremeniji stav prema narodu i domovini koji je tek navodno izložio papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici "Laborem exercens". Narod ne može biti drugo nego zajednica osoba u vremenu i prostoru, zajednica koja nosi, umnaža i dalje predaje baštinu stvaralačke ljubavi mnogih naraštaja. Riječ je, dakle, o interpersonalnim relacijama, međuosobnim odnosima. Ti odnosi čine nacionalno zajedništvo. Međuosobni odnosi, baš onakvi kakvi čine unutrašnje razlike i unutrašnje jedinstvo jedinoga Boga u Presve­tom Trojstvu, bit su svake ljudske zajednice, posebno obitelji, na­roda i Crkve. Interpersonalne relacije nipošto nisu neka tanahna paučina sastavljena možda od osjećaja, misli i mašte, nego su naj­stvarnija i najvrednija stvarnost. Riječ je upravo o čovještvu koje se u konkretnoj ljudskoj zajednici živi na sasvim određen, na naš konkretni, u ovom slučaju hrvatski način.

I ovdje nas asocijacija povezuje s drugim jednim dosad rijetko isticanim svjedočenjem o Antićevu zanimanju za sudbinu hrvatskog naroda. Profesor filozofije - Hrvat koji djeluje u inozemstvu - pohodio ga je u doba jednog odmora i među ostalim ga upitao što bi, po njegovu mišljenju, bilo osobito potrebno hrvatskom narodu. Antić je izrazio mišljenje da bi hrvatskom narodu bila vrlo potrebna određena osoba, ličnost oko koje bi se mogao okupiti, ujediniti. Ne upuštajući se u stručno područje ni sociologije ni politike, ostajući na području crkvene i narodne povijesti, Antić je rekao da takva osoba u stanovito povijesno doba treba djelovati kao simbol. I spomenuo je francuski slučaj Jeanne d'Arc. Budući da je tih godina najpoznatiji hrvatski čovjek u cijelom svijetu i najdraži mnogim hrvatskim srcima bio kardinal Alojzije Stepinac, Antićev je sugo­vornik spomenuo da bi takva osoba mogao biti Stepinac. Vjerojatno je znao, a svakako je mogao pretpostavljati da fra Ante izvanredno cijeni Alojzija Stepinca kao velikoga svjedoka vjere u službi du­hovnog spasenja i očuvanja ovozemnog identiteta ugroženoga hr­vatskog naroda. Antić je zaista Stepinca silno cijenio i s njime se dopisivao. Poslije Kardinalove smrti zabilježeni su slučajevi gdje on pojedinim svojim pokornicima savjetuje neka se za posebne milosti utječu u zagovor svetome Kardinalu. Ne vrijedi zaobići ni činjenicu daje Antić premješten u Zagreb baš u doba kad je veliko-srpsko-komunistička tiranija stavila Kardinala u tamnicu. Lišen Stepinčeva svjetla u javnosti, hrvatski je vjernički narod, a po vjer­nicima i sva nacionalna zajednica, baš tada dobila u svome glavnom gradu Zagrebu drugog sveca da svjedoči na drugi ali itekako pre­poznatljiv način, da podupire vjeru u dušama, da očajnicima pri­bližava nebo, da gladnima pronalazi kruha, da zgaženi narod upu­ćuje na neugasivo svjetlo.

Vrijedilo bi posebno proučiti i izložiti tu komplementarnu pove­zanost Stepinčeve i Antićeve svetosti sred Crkve u Hrvata i hrvat­skog naroda baš u ono - tako teško i tako sudbonosno doba. Ovdje to samo uzgred spominjemo u vezi sa spomenutim razgovorom između Antića i toga profesora. Antić, naime, nije, kako bi se u ono doba zaista moglo očekivati, prihvatio misao da bi Stepinac mogao biti pogodna osoba da kao simbol okupi hrvatski narod. Kad je pak sugovornik spomenuo Stjepana Radića, Antić se je složio da bi Radić svakako bio mnogo pogodniji.

Bilo bi vrlo pogrešno iz toga zaključiti da je Antić u političkom smislu bio HSS-ovac, odnosno radićevac. On jednostavno svoje rodoljublje i domoljublje nije doživljavao u kategorijama političkih stranaka. Ne znači li to da mu je Radićev lik u to doba, u godinama nakon drugoga svjetskog rata izgledao već dovoljno pročišćen od stranačkih spornih i polemičkih pojedinosti, svakako svim Hrva­tima ili barem hrvatskoj većini bliži i prihvatljiviji od mnogih koji su u Antiću poznatom povijesnom razdoblju pokušali zablistati kao zvijezde na hrvatskom političkom nebosklonu? Misao bi tu mogla krenuti k poslovičnom Radićevu čovjekoljublju, njegovu čovještvu, humanosti koju je sam Radić volio isticati kao osebujnu oznaku hrvatstva. Radić se više puta tako izrazio da biti Hrvat znači biti čovjek na hrvatski način. Nije, dakle, sasvim slučajno toliko godina nakon Radićeve smrti, nakon poznatih političkih borbi uoči drugoga svjetskog rata, nakon svega što se dogodilo u tom ratu i nakon njega jednostavna Antićeva duša smatrala da je baš Radić postao znakom oko kojega bi se Hrvati mogli okupiti.

Treba ponoviti da bi bila krivotvorina iz ovoga izvlačiti pro­midžbenu građu za HSS ili bilo koju drugu suvremenu hrvatsku stranku.

Ovdje nas misao opet vodi na poznati podatak iz Antićeva života kad se ono godine 1935, baš 5. svibnja, bio našao prikliješten između formalne poslušnosti višemu redovničkom poglavaru i vjer­nosti rodoljublju svojih pitomaca. Bili su to teški dani za hrvatski narod, bili su to izbori u kojima je bilo opasno glasovati za stranku Radićeve baštine. I među samim svećenicima, čak među fran­jevačkim redovnicima, u to je doba još bilo ljudi koji nisu sasvim prozreli kobnu laž jugoslavenstva. Pred svaku hrvatsku i pred re­dovničku savjest postavilo se pitanje: Izaći ili ne izaći na izbore? Izložiti se ili ne izložiti se tuđinskoj vlasti - o čijoj su blagonak­lonosti crkvene ustanove ipak više ili manje ovisile? Kao što bilježi fra Vjeko Vrčić 2 , franjevački bogoslovi u Makarskoj svakako su htjeli glasovati. Ne treba pitati za koga, bolje reći protiv koga. Provincijal je pak po svojoj mjeri razbora zaključio da je bolje apstinirati. Magistar, najizravnije odgovoran za ponašanje mladih redovnika, fra Ante Antić, postupio je toga dana svetački lukavo. Dopustio je da mladići prevare gvardijana i da glasuju prije nego što im je priopćena provincijalova odluka. Prema dostupnim nam bilješkama, on toga dana nije ništa govorio, nikamo nije izlazio. A očito je sve znao i na stanoviti način cijelim događajem mudro upravio. Gvardijan, znajući što će provincijal narediti, stajao je na glavnim vratima pazeći da mladići ne bi izašli na glasovanje. Mladići su pak izašli na sporedna vrata, što im nitko nije zabranio. Glasovali su i vratili se u samostan svojim redovitim dužnostima. Kad je gvardijan shvatio što se dogodilo, jedva je ostao u granicama redovničkog dostojanstva, ali fra Antu ni to nije izbacilo iz njegove tihe sabranosti. Kad je trebalo provincijala uvjeriti da mladići nisu ni na koji način prekršili zavjet poslušnosti, on je kao magistar to sasvim skromno i vrlo razložno posvjedočio. I sve je ostalo u čvrs­tim i elastičnim okvirima dobre Majke Provincije.

Mnogo je u Antićevim spisima mjesta gdje on govori o Majci Provinciji. Trebalo bi reći da je njegova odanost Provinciji bila i sasvim određena odanost hrvatskom narodu kojemu ta Provincija zajedno s cijelim hrvatskim franjevaštvom tijekom stoljeća vrlo djelotvorno služi. Vrčić posebno bilježi kako je fra Ante Antić bio vrlo osjetljiv kad se radilo o sasvim osebujnoj i određenoj povi­jesnoj misiji provincije Presvetog Otkupitelja. Riječ je o Provinciji koja je, kao što je poznato, izrasla iz provincije sv. Kaja, a ta je opet potekla iz stare bosanske provincije koja već od XIV. stoljeća, najdublje ukorijenjena u narodno biće, ne samo vjerski, nego i kulturalno i nacionalno povezuje i sjedinjuje narod na svim hr­vatskim domovinskim područjima. Služiti toj Provinciji baš onako kako je ona navikla povijesno služiti narodu, znači služiti hrvat­skom narodu. I to onda nije potrebno posebno isticati. Antić je očito Provinciju doživljavo kao živi organizam u službi narodne zajed­nice za njezino vremenito i vječno dobro. Stoga je smatrao suvišnim, čak opasnim, da se redovnici te Provincije uključuju u druge, makar vio pobožne organizacije, kulturna i politička društva. To možemo zaključiti iz također zabilježenog spora oko "Milovana", zbora franjevačkih bogoslova u Makarskoj. Bilo je to potkraj godine 1925. Tada je Antić zabilježio: "Nama druge orga­nizacije ne treba, nego je već imamo u Redu, u Provinciji." 3

Trebala bi vrlo pomna rasudba pojmova i pothvata da se točno utvrdi kako je to Antić u teoriji mislio i u praksi provodio. Nipošto se ne može reći da je bio apolitičan, ako bi apolitičnost značila nebrigu za narodno dobro. Samo je očito smatrao da redovnik može svom narodu činiti dobro ostajući u ustrojstvu Majke Provincije bez potrebe učlanjivanja u neke druge organizacije. Razumije se da taj Antićev stav ne bismo smjeli shvatiti preceptivno nego zaista direktivno. Ne kao da bi svakom redovniku - pa dosljedno mutatis mutandis i svakom svećeniku i vjerniku - bilo apsolutno zabranjeno političko ili čak kulturno organiziranje; riječ je, naprotiv o tome da su redovita crkvena ustrojstva, župe i biskupije, samostani, provin­cije i redovničke zajednice same po sebi već živa tijela u kojima i po kojima vjernik, redovnik i svećenik može služiti svome narodu. Antić je to sasvim konkretno znao i po tome živio. Njegova će redovnička sobica i u Makarskoj i u Zagrebu biti ne samo molitveni prostor, ne samo ispovjedaonica, nego također vrlo djelatni soci­jalni ured za rješavanje tekućih pitanja mnogih obitelji, savjetovalište za sve životne nevolje. On će se odatle brinuti i za pouku mladih i za njihovo školovanje i ljetovanje, za njihova zva­nja, zaruke i brakove, za radna mjesta. Za sve što sadrži redovito življenje naroda.

Rekavši one davne godine da dolaze još teža vremena, Antić je svoje prijatelje i cijeli narod za koji se žrtvovao htio pripremiti za velike kušnje kroz koje se mora probiti do naviještenog razdoblja slobode i blagostanja. Ne samo da ga je boljelo sve što su partizani i drugi naoružani zlikovci zla nanijeli Majci Provinciji tijekom II. svjetskog rata i odmah iza njega, nego se svjesno pripremao za patnje koje su dolazile. Nije ni pokušavao patnju tumačiti. Znao je da cijeli narod hoda križnim putem na svoju povijesnu Golgotu. Tako piše 29. lipnja 1945, u doba najkrvavijeg komunističkog tero­ra, baš pet mjeseci prije nego je obnovljena tamnica naroda sebe proglasila državom utvrđujući se novim znakovljem, ideologijom i tiranijom: "Čaša se Gospodnja puni. Moramo je ispiti. Gorka je to čaša, ali je pruža Otac koji nas ljubi i štedi dok nas teško pogađa radi naših i našega naroda grijeha. Molim vas - piše Antić svome provincijalu - ne klonite nikada duhom, niti se smućujte, niti se dajte duhovno smesti. Nad nama je sud Božji. Treba se pokloniti njegovim nedokučivim sudovima i slaviti ga, jer je dobar, jer je uvijek milosrđe njegovo. Premda nas teško kara, ipak će nas saču­vati radi sebe i svoga milosrđa i svoje ljubavi. Nećemo propasti, makar bilo još žrtava. Ne bojte se! Imajte veliko, silno, neograniče­no pouzdanje i vedro gledajte u bolje i svetije dane... Mnogi od nas još ne prihvaćamo razumjeti ovaj pohod Božji i još ostajemo i gluhi i slijepi."4

Nije li to pismo, napisano petnaestak godina prije spomenutog proroštva o slobodi, baš u najbolnije doba stvaranja komunističke Jugoslavije, daleko jasnije i sigurnije proroštvo ako je već o prorokovanju riječ? Antić pak malo zatim upozorava jednu dušu, koju je vodio, kako ne treba nestrpljivo očekivati oslobođenje, nego je važno dobro upotrijebiti zla vremena. "Ovo je vrijeme najzgodnije da se duhovno obnovimo i sa sebe stresemo svjetsku prašinu, da se duhovno preporodimo... Ne propusti ovo vrijeme, a da ga ne is­koristiš i duhovno se ne obogatiš!"5 U drugom pismu iz gotovo is­toga doba, upućenom provincijalu, fra Ante ponavlja misao: "Iako proživljavamo teške kušnje i kritične dane, ne smijemo ništa gledati crno ili klonuti duhom. Sve je za naše dobro. Treba da uvidimo i upoznamo naše pogreške..." 6

I danas nam Antić s cijelom svojom duhovnom baštinom, a za našu suvremenu duhovnu obnovu, sigurno želi isto poručiti. Da upoznamo svoje pogreške, crkvene i narodne, da ojačamo vjeru i da ne klonemo duhom. Je li pak riječ o godini 1995, o sutra ili preko­sutra - to za snagu proroštva i smisao našega snalaženja u ovo teško i dragocjeno doba doista nije važno.

  1. AP, III/42,2
  2. V. VRČIĆ "Naš Magistar", Vrgorac, 1947.
  3. AP, - iz Makarske 27. studenog 1925.
  4. AP, I/49, 31.
  5. AP, I/11, 33.
  6. AP, I/49, 32.
 
 

Najave

Župni list "Majka"

list 151

Pastoralne aktivnosti

Plakat MBL 2015

Akcija Caritasa "5 za 1"

caritas

Dovršetak izgradnje crkve

 

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 77 

Broj posjetitelja

DanasDanas247
Ovaj mjesecOvaj mjesec15632
SveukupnoSveukupno1210548
, Powered by Joomla! and designed by SiteGround web hosting