OTAC ANTIĆ U SLUŽBI KARITASA

Don Luka Depolo

SAŽETAK

Karitasno djelo sluge Božjega dobrog oca Ante Antića pod snažnim je utjecajem i na temeljima Euharistije. Tako je on neiskorjenjivo urastao i izrastao iz korijena Crkve u Hrvata koja već 13. stoljeća svjedoči euharistijski karitas. Zahvaljujući takvu, euharistijskom duhu, karitas Crkve u Hrvata neprekinuto djeluje, od krštenja Hr­vata, sve do danas.

Euharistijski duh nadahnjivao je o. Antu Antića da karitasno djelo širi na sve ljude, na sve naraštaje, da bude otvoren prema svima, da nikoga ne isključuje. Tako je mogao nasljedovati svoga jedinog učitelja - Isusa, i utemeljitelja svoje redovničke obitelji - sv. Franju Asiškoga.

Euharistijski duh u karitasnom djelu dobrog oca Ante Antića

Sto godina od rođenja sluge Božjega o. Ante Antića obuhvaća tri velika rata. Dva rata proživio je na zemlji, a treći, duboko vjeru­jemo, proživljava s nama nebeskim životom. Spominjem ta tri rata jer su ona dala neizbrisivo obilježje karitasnom djelovanju o. Ante Antića.

Karitasnom životu i djelu o. Ante Antića želio bih pristupiti u euharistijskom duhu. Iz svih njegovih pisama (neka objavljujemo u prilogu), svega njegova djela jasno se vidi da je sve što je činio, govorio, djelovao, bilo pod snažnim utjecajem i nedjeljivo od Eu­haristije, koja nas uči da od svoga živoga oblikujemo prinos, žrtvu - dar Bogu i bližnjemu. Sve Isusovo djelovanje i život u ljubavi istrošen je u kalvarijskoj žrtvi. Od dobre kraljice Jelene, pa sve do danas, karitas Crkve u Hrvata bitno je euharistijski obilježen i dubo­ko crkven. Zahvaljujući toj crkvenosti, karitas Crkve u Hrvata od prvoga dana krštenja Hrvata pa do danas neprekinuto djeluje. Nika­da ga nitko nije mogao izbrisati. I danas smo u takvim ratnim prilikama kada treba jasno isticati crkvenost i euharistijsku utemeljenost u karitasnom djelovanju. Takav je karitas oslobođen svakog profiterstva, uskogrudnosti, politikanstva, svake prljave rabote.

U tom duhu osobito je zanimljivo karitasno djelovanje o. Antića u toku i nakon drugoga svjetskog rata. On se zauzima za tolike sirote, ratne udovice, prognanike, izbjeglice... O tome su nam ostala svjedočanstva ljudi i njegova pisma: "Jučer sam u podne dobio pis­mo od one firme da vam pošalje i oni vam sada šalju 10 omota hrane. Mislim da se sjećate kako smo pisali prije Božića. Vi ste poslali vaše pismo na engleskom jeziku. Hvala dragom Bogu da je uspjelo. Neka Gospodin svima dobročiniteljima naplati." Tako je pisao 26. travnja 1953. godine (II/17).

Osobita značajka karitasnog života i djelovanja u duhu Euharis­tije o. Ante Antića, jest njegova temeljita, duboka i korjenita pripra­va za sudjelovanje u svakoj svetoj misi i za slavljenje svake svete mise. Zahvaljujući euharistijskom duhu, on postupa u karitasnom djelovanju Božjom metodologijom. To je metodologija koju ispovi­jedamo u ispovijesti vjere da je "Bog postao čovjekom". Bog nas upućuje na čovjeka da otkrijemo Božje lice. Na o. Antića su snažno djelovale riječi Kristove apostolima: "Dajte im vi jesti!" (Mt 14,16). Tu su korijeni Antićeva evanđeoskog duha u karitasnom djelovanju.

Po primjeru prve Crkve, o. Antić nikad u karitasu nije radio sam. Pročitajte Djela apostolska barem 2. i 3. poglavlje. Bit će to novo svjetlo na Antićevo karitasno djelo. Tražio je suradnike na taj način da je u vjernicima, svećenicima, redovnicima, redovnicama poticao odgovornost za druge: "A sad ti, kćerce, sinko, učinite to i to." Tako je ljude, pokornike međusobno povezivao u obitelj molitve, nade i djelatne karitasne ljubavi.

Temeljita priprava za Euharistiju osobito se očitovala u ispovije­di, kao sakramentu pokore i pomirenja. O. Antić je dobro razumio i to životom posvjedočio da Euharistija nije umrtvljeni Kristov dar nego da je to životvorni dar koji raste do odluke: da treba dati i sam svoj život. Poticao je vjernike da se suobliče Kristu, što je god moguće više, svaki na svoj način. U svom karitasnom djelovanju nije ostao samo na duhovnom, ili samo na stvarnome. On je cjelovi­to djelovao - darivao. Cjelovito je zahvaćao čovjeka u evanđe­oskom duhu i duhu svog utemeljitelja sv. Franje.

Osobita značajka njegova karitasnog djelovanja je skrb za nova duhovna zvanja. Otkrivao je duše koje će voditi skrb za novog svećenika, sjemeništarca ili kojega drugog kandidata duhovnog zvanja. Koji skrbe za duhovna zvanja, oni su sok u stablu mističnog Tijela Kristova - Crkve. Osobito mu je bilo stalo da karitasno djelovanje bude i u dušama studenata, te u dušama svećenika, re­dovnika i redovnica. Od svih svojih suradnika i svih onih koji su se kod njega ispovijedali tražio je da što više sudjeluju u euharistijskim slavljima, da što više adoriraju pred Presvetim, da što češće pristupaju svetoj pričesti da bi u tom duhu mogli živjeti i djelovati.

U prvoj poslanici Korinćanima osobito 11,17-34 sveti Pavao opisuje kako svetkovati Euharistiju. Pavao upire prstom na podi­jeljenost. Ja sam Pavlov, ja sam Apolonov i Kefin, a ja sam Kristov itd. (1 Kor 1,11-13). Stoga Pavao odgovara: "Jedan je kruh, jedno smo tijelo mi mnogi. Ta svi smo dionici jednoga kruha (1 Kor 10,17). Drugo, Pavao moli da nitko u euharistijskom slavlju ne bi ostao sebičan i zatvoren u sebe (1 Kor 11,22). Oni koji kao sudi­onici u Euharistiji ostaju zatvoreni u svoju sebičnost ostaju slijepi za ljude oko sebe.

O. Antić je dobro razumio misu u svoj dinamici kako je želi svijetu pokazati Crkva nakon II. vatikanskog koncila. On dobro zna što znači okupiti se i biti vidljivo zajedno u istoj želji: sudjelovati u otajstvu muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista. On je doživio kolika je radost moliti zajedno. Kolika je radost ispovijedati istu vjeru, koliko je potrebno jedinstvo u zajedničkim svjedočanstvima - jedno srce, jedna duša, jedna nada, jedna ljubav - osobito u euharistijskom slavlju. Vidio je značenje mise u bratskom pomirenju s Kristom i međusobno. Po euharistiji želimo biti s Kristom zajedno sjedinjeni. I mi ljudi želimo biti međusobno sjedinjeni. Posebno je vodio raču­na o značenju odgovora "AMEN" u toku mise. Antić je razumio da "Amen" u toku mise ili kad se pričešćujemo (na usklik Tijelo Kris­tovo) nije samo "Amen" - vjerujem u Tijelo Kristovo, Kristovu nazočnost, nego "Amen" - vjerujem daje to Tijelo Crkve koja je tu nazočna.

U Euharistiji je pohranjeno sve duhovno blago Crkve. Euharisti­ja je vrhunac kojem stremi Crkva i izvor iz kojeg izvire sva krepčina života Crkve - duh evangelizacije. (Usp. PO,5). Euharistijski karitas, koji nam svjedoči i o. Ante Antić, nije osjećaj već djelo: "Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, nego djelom i istinom" (1 Iv 3,18).

"Po ovom smo upoznali ljubav" da je on za nas dao svoj život. Tako i mi moramo dati svoj život za svoju braću. Tko god posjeduje zemaljska dobra i vidi svoga brata u nevolji i od njega zatvori svoje srcev- kako će ljubav Božja ostati u njemu? (1 Iv 3,15-18).

Čin po kojem Isus dariva svoj život Ocu iz ljubavi za braću nije samo činjenica i sjećanje na prošli događaj - već je od njega samog otajstveno ustanovljen da taj čin uvijek bude stvarno nazočan među nama kao središte bogoslužju: "Nitko nema veće ljubavi od ove, da život svoj dade za prijatelje svoje" (Iv 15,13).

Objavljujemo ulomke iz pisama onih koji su bili dionici i sudi­onici karitasnog djela o. Antića. Ta svjedočanstva potkrepljuju razmišljanja do kojih sam došao prateći i proučavajući karitasno djelovanje dobrog oca Ante Antića u euharistijskom duhu.

Skrb za nova duhovna zvanja

"Poslije duhovnih vježba i učlanjenja u organizaciju Trećega reda kao i znatnih žrtava koje ste primili na sebe, kad ste se odlučili da na svoj trošak uzgojite jednog svećenika, pada mi na pamet slika krošnjatoga stabla svete Crkve, koje oživljuje Duh Sveti i sokovima milosti hrani.

Kao što u velikom stablu sve lišće, grane i grančice, deblo sa sokovima unutarnjim (doprinose) rastu i produženju života ve­likoga hrasta, na sličan način i vjernici u Crkvi učlanjeni s milošću Božjom rade na razvoju i usavršenju ovoga stabla mističnoga tijela Kristova. Među ovima i Vi imate vidljivo mjesto, jer ste živo udo oživljeno milošću u duhovnim vježbama. Vi imate a i točnije pozna­jete svoje mjesto, time što ste se učlanila u organizaciju Trećega reda, jer ste time pronašli i odabrali posebni način, formu, po kojoj mislite izgrađivati svoj duhovni život. Ovaj će vam služiti kao kri­stalna prizma kroz koju će prolaziti svi Vaši nazori na život i svijet. A ta prizma jest duh ljubavi kojim je sv. Franjo na najoriginalniji i najautentičniji i najpristupačniji načih protumačio sveto Evanđelje i približio ga ljudskoj duši.

Još biste se mogli usporediti s onim nevidljivim sokom u stablu, koji iako sakriven najviše tjera plodove da se porode i rastu. Uzeli ste naime u dužnost da u pozadini, neviđeni radite na obnovi kršćanskog života putem uzgoja svećenika; osobe po svojoj službi poslije Djevice Marije najuzvišenije na zemlji. Sve je ovo pregalački rad, koji iako nije obješen na veliko zvono, donosi obilne plodove najprije Vama lično, a onda i bližnjemu. Ovaj rad neće ostati neza­pažen ne samo u očima Božjim, koji vidi u tajnosti i nagrađuje, nego ni kod drugih, jer nemoguće je dobro sakriti. Uzalud se ljubi­ca krije u draču, njen miris je brzo odaje. Slično se događa sa dobrim djelima.

Razmišljajući o svemu ovome samo se radujem i želim da u započetom poslu ustrajno kročite naprijed. U istom pogledu biće upravljene i moje molitve za Vas.

Ovom zgodom iznosim Vam i potanje upute glede uzdržavanja maloga kandidata u našem sjemeništu u Sinju. Budući da se za sve potrebe knjiga i ostaloga uzdržanja troši godišnje od 2.500-3.000 din. Trebalo bi da svaka doprinosi mjesečno po 4 din. To iznosi za 10 mjeseci: 2.800 din. U tu svrhu šaljem Vam ček." (AP, 111/13).

Skrb za bolesnike

Kad bi koga poslao k liječniku, tražio je za njega najsuvremeni­je liječenje, najbolji pregled, najbolje lijekove. Uvijek bi tražio stručnjake.

Koliko znam posebna briga su mu bili bolesnici, osobito duševni. S njima je postupao kao psihijatar - uzimao ih ozbiljno, saslušao bi sve njihove tegobe, posvećivao im sve raspoloživo vri­jeme, slao ih k liječniku, brinuo se za njih i ne samo za njih nego i za njihove obitelji. Dolazile su mi osobe s napomenom; "Fra Ante je rekao da vam sve kažem, da vam sve otkrijem i dušu i tijelo, da vam budem iskren." Kad bih mu ponekad prigovorila koliko vreme­na na njih troši, rekao bi otprilike: "Sestro moja, šta mogu, ja moram tako." (Jednoj liječnici je tako rekao.)

Jednom sam imala kasno uveče jak živčani napad i pomajka je -da me ne bi stanari strpali u Vrapče - otrčala po o. Antića. Iako i sam bolestan, došao je, molio nada mnom i smirivao me. Sutradan mi je pomajka pričala da sam mu rekla neka šuti jer ću mu u glavu baciti lampicu s noćnog ormarića. O. Antić se svetački nasmiješio i rekao: "Samo baci ćerce, ako misliš da će ti biti lakše".

Kada je o. Antić bio smješten u bolnici Rebro u sobu sa šest bolesnika, nerado su dočekali fratra. Revolt, omalovažavanje i šut­nja. Neugodne riječi, neobazrive šale i psovke. Otac Antić se brzo snašao i posve jednostavno s puno dobrote kao strpljivi otac među nevaljanom djecom. Za nekoliko dana svi su postali prijatelji. Jedan od najbuntovnijih reče mi u kancelariji: "Ma, sestro, ovako dobrog čovjeka nisam sreo u životu kao što je taj Antić. Upravo me pri­dobio i obećao sam ga posjetiti kod kuće."

Skrb za studente i mlade

Brinuo se za oporavak i ferije siromašnim studenticama, ili za solidan studij u inozemstvu, sve s jednom svrhom da mogu jednom kao katolički intelektualci promicati svetu vjeru i slavu Božju.

Došao sam na studij medicine u Zagreb. Moj otac je želio da za vrijeme studija budem u vezi s nekim dobrim duhovnikom. S pre­poručenim pismom došao sam o. Antiću o kojem dotad baš ništa nisam znao. Prvi susret u ovoj sobici me osvojio. Nakon što je pročitao pismenu preporuku, vidovito je počeo govoriti o meni što nikako nije moglo pisati u pismu. To me osvojilo. Redovito sam dolazio jednom sedmično. (...) Nikad nisam primijetio da nisam dobro došao. Kao da je samo mene čekao, kao da se samo za mene brinuo.

Skrb za obitelji

Imala sam jedanaestero djece, slijepa muža i sina. Muž mi je oslijepio tri godine nakon vjenčanja. Stariji sin mi je nekako vidio s naočalima do rata, a tada je sasvim oslijepio. Bila sam u velikom siromaštvu. Fra Ante je bio "otac" moje djece: pomagao mi je u rublju, hrani, odgoju i u svemu.

Dirljiva je bila njegova briga za mlade brakove. Često se je fra Ante pobrinuo za stan, namještenje i sve drugo tako potrebito za jedan brak. Brinuo se da radnik ima besplatan stan, da dijete dobije mamu, da se obitelj izvuče iz materijalnih neprilika, da cijela obitelj ode preko ljeta na odmor, da đaci odu u inozemstvo i nauče strani jezik.

Kad je u jednoj obitelji umrla majka i djeca se našla sama okružena nizom poteškoća, njegova briga i skrb za tu malu zajed­nicu bila je upravo ganutljiva. Iako bolestan, dolazi na sprovod, posjećuje djecu, piše im pisma puna skrbi i ljubavi, tješi ih i moli za njih. On je valjda jedini osjećao koliko se toga skupilo u duši osjetljivih sirota i kako je malo trebalo da se utope u varkama svijeta.

Skrb za subraću franjevce

Nisu samo pojedinci bili predmet njegove skrbi - posebno se brinuo za klarise i karmelićanke i često od nas tražio da ih posjeti­mo i pomognemo osobito ako su bolesne.

Redovničkim i svećeničkim osobama bio je utočište u svim iskušenjima zvanja i službe - u sumnjama i neprilikama, a i promi­canju stručnosti radi slave Božje i dobra svete Crkve.

Skrb o. Antića osjetio sam kroz sve četiri godine bogoslovije. U vrijeme moje bolesti sam me posluživao i poticao da dobro jedem i da se liječim jer neću moći učiti i vršiti redovničke dužnosti, da neću biti jak u svladavanju napasti, osobito protiv svete čistoće.

Velik dio života bio je magistar klerika. Toj službi formiranja budućih redovnika - svećenika posvetio je sve svoje snage, sve sposobnosti, svoj život. Cilj: mladom čovjeku pomoći da postane valjani redovnik i svećenik, da to bude više duhom negoli vanjštinom, više uvjerenjem negoli službom.

Skupini klerika naredio je da pometu određenu prostoriju. Oni su obećali ali su se prije mislili malo zabaviti, a uz to su pomalo i zaboravili. Kad su se sjetili i pošli, našli su svog magistra da mete prostoriju a da se nije nimalo naljutio na njih, samo se nasmijao. Primjer dobrote i poniznosti rječitije govori nego bilo koji ukor.

Skrb za redovnice

Svaki je pohod na kliniku Rebro bio dan osobitog apostolata. Bio je i gost sestara sv. Križa i kao zahvalu za pažljivu skrb za njega osobno održao bi prigodnu pouku i utješio mnogo duša. Sve je to činio pripravnošću zdrava čovjeka a zapravo se jedva držao na nogama.

Kad mu se jedna redovnica potužila da civilna odijela i frizure kod sestara u državnoj službi izazivaju veliku kritiku i osuđivanja, očinski je odgovorio: "Neka vas to, ćerce, ne smeta. Sve mora biti u granicama razboritosti i prilika pojedine. Npr. sestra N.N. mora u onoj sredini gdje radi sačuvati dostojanstvo kulturne osobe ako neće da je prezru kao primitivku. Zato se mora urediti dolično - i to radi apostolata, da može bolje utjecati na okolinu. Naredio sam joj to iz poslušnosti. Poslušnošću može sve posvetiti i sačuvati se od zabluda ".

Skrb za siromahe

Bio je iskreno zabrinut za siromašne i potrebne. Nije imao mira dok nije pomogao, pa i uz velike žrtve i poniženja. Kao siromašan sin sv. Franje sam ništa nije imao osim veliko srce i dobru dušu. Uz to je imao karizmu ophođenja s ljudima kojoj su se rijetko mogli oduprijeti. Uz te nadnaravne darove posjedovao je upornu volju i kuražu, pa se nije dao uplašiti prvim odbijanjima. Kao da se u tome držao načela: oni koji imaju više nego što je nužno, dužni su dati za one koji nemaju ni potrebno. Znao je biti kako se ono kaže, "dosa­dan" u traženju za druge - potrebne. Nije ga mnogo smetalo ako su ga zato neki osuđivali.

Naročito je imao srce za one koji su iz blagostanja pali u bijedu. Njima je na svaki način želio pomoći. Psihološko opravdanje nala­zim u činjenici da je takvima teže njihovo stanje neimaštine negoli onima koji nikada nisu imali bolje. Na ovom području imam više primjera.

Ljubio je stvarnom ljubavlju siromahe pomažući im kako je mogao bolje. Iznalazio je načine, u granicama naših redovničkih propisa, kako bi im što uspješnije pomagao. Majčinski je toplo prilazio svim patnicima pomažući gdje je samo mogao. Pitao je u drugih, molio ih da pomognu sirotinju. To je trajno radio. Nije samo pružao kruh gladnima, odjeću golima, lijekove bolesnima, nego se postarao da dobiju knjige koje su im potrebne, da dođu do službe, da se mogu časno odmoriti... Sve preko bližnjega a sve iz vrhu­naravnih motiva.

On misli da Crkva i Red treba da priskoče u pomoć sirotinji. Nu, on znade da ja nisam ni Crkva ni Red, ipak nakon što je preporučio dotične osobe, nadodaje da dadem "prema tome koliko Vi možete i raspolažete. Vi se izvolite odlučiti, pronaći i dati. (To je prema riječima Isusovim učenicima: "Dajte im vi jesti..."). Završuje re­dovito pitajući oproštenje na smetnji: "Oprostite, da Vam i ovim dosađujem i smetam. Sveta Majka Crkva i Redovi su utočište svake nevolje, bijede i pomagači siromašnih i potrebnih."

Karitasna skrb za tvarno

Imala sam šest sinova i pet kćeri. Djeca su mi bila česta i sitna te su mi četiri kćeri umrle od slabosti i bijede. Od 1925. do 1935.g. kod nas je učiteljevala Anka Bebić koja je stanovala u drugoj polovini kuće gdje sam i ja stanovala i vidjela je svu bijedu moje familije. Sve je radila u dogovoru i pod vodstvom fra Ante Antića. Neumorno se obraćala na sve strane da traži pomoć za moju sirotinju i za sve koji su bili u bijedi. Kad sam rodila dvije blizanke, rekla mi je: "Kleme, ove su moje kumice, ove će u nebo prije mene." Tako je i bilo: Kumovala im je i umrle su kad im je bilo devet mjeseci. U dogovoru s fra Antom Antićem na sprovod je povela svu školsku djecu i s njima otpratila svoju kumčad do groblja u Bastu.

Siromahe je ljubio. Nekoliko zgodica osvijetlit će nam njegov izvanredni smisao za stvarnost. - Oče Ante, treba mi novaca za studij. Za sve će se Bog pobrinuti. Idi ti samo i pomoli se u kapeli, a ja ću pitati u oca gvardijana.

U razgovoru s jednim odvjetnikom koji mu je došao u pohode, odjednom fra Ante usred razgovora kaže: "Hajde, izvadi hiljadarku! To je za jednu sirotu koja će doći poslije podne."

Ljubio je najmanju braću i sestre, bez obzira na to tko su i što su, da ih nije mogao više ljubiti i imao je veliku, veliku strpljivost. Da sam došao i deset puta na dan nešto moliti uvijek je bio blag i rekao: "Ćerce, šta trebaš?" To je, inače jako rijetko. I nikad nije o. Antić ponizivao kad je davao dar, kao što se to često dešava.

Nikada mi nije rekla što i o čemu su razgovarali, samo sam primijetila da se s razgovora s o. Antićem vratila vedrija, smirenija i mogu reći jača. Usput mi je rekla: "Znaš, to ti je neobičan svećenik. Izgleda da ima smisla samo za duhovne stvari, a on ti mene pita, kako živim, imadem li dovoljno sredstava za život, imadem li gori­va za zimu, kako moje zdravlje i slično. I znaš, odmah je pokušavao konkretno rješavati moje probleme".

Karitasna skrb za duhovno

Nakon sv. mise zadržao bi nas u sakristiji i davao nam duhovne savjete, davao nam da čitamo razne duhovne knjige, preporučivao svakodnevno moljenje krunice, pobožnost Majci Božjoj, osobito svibanjsku pobožnost. Svojim savjetima i svojom pobožnošču tako je osvajao naše duše da su se naši razgovori kretali samo o doživlja­jima u sakristiji, o njegovim savjetima i o sadržaju pročitanih du­hovnih knjiga. S radošću se sjećam onih dana kad je u našem društvu od ruke do ruke kružio život sv. Male Terezije, Filotea, život sv. Franje, život Kristov, život sv. Pavla i razne druge knjige. Toliko smo bile pod utjecajem njegove pobožnosti i njegovih savje­ta da nismo marile za zabave ni šetnje niti kakve druge razonode osim ove duhovne, koju nam je on preporučivao, te su nas zato druge prozvale "bratuškim samostanom". Plod njegova rada s nama pokazao se je i u pravljenju oltarića u našim kućama, osobito u mjesecu svibnju. To nas je konačno dovelo na ideju da smo kupile jedan veliki zajednički kip Majke Božje, napravile zajednički oltarić u jednoj kući gdje smo svaku večer, osobito u mjesecu svibnju čitale duhovno štivo, izmolile krunicu i otpjevale pjesmu Majci Božjoj, a zatim bi razgovarale o onom što je koja pročitala.

Molitvu krunice toliko nam je preporučivao da je slijedeći put u sv. ispovijedi pitao jesmo li je redovito molile.

Preporučivao nam je moljenje križnog puta. Poučavao nas kako možemo moliti križni put u kući, jer radi daljine nismo mogle češće dolaziti u crkvu. Ovu pobožnost nam je često preporučivao. Davao nam je da često molimo strelovite molitvice, osobito: "Isuse blaga i ponizna srca..." Govorio bi nam: "Kad koga čuješ da psuje, ti reci: 'Isuse moj, ja Te ljubim.'" Kad nam je govorio o Bogu, oči su mu sjale posebnim sjajem, a često bi mu se i napunile suzama. Prije davanja savjeta uvijek se na to pripravljao molitvom.

A njegovi savjeti i upute za duhovni život bili su sažeti i puni stvarnosti i unkcije, a izraženi kratkim i jasnim riječima bez pjesničkih pretjerivanja i uveličavanja ili fraziranja: ljubiti Boga, ljubiti braću i biti uvijek veseo. (Bog ljubi vesela darivatelja).

Toliko je želio utješiti i smiriti duše koje tišti teret vlastite krivnje da je često preuzimao na sebe odgovornost za pojedine čine pa i za čitav život. To je poznato njegovoj duhovnoj djeci. Mislim da su mnoge duše koje je Otac intimno vodio doživjele sreću "iz­mjene dobara" (Ta čudesna razmjena događa se u misi!) kad je Pater u nesebičnoj ljubavi uzeo sve naše na sebe, a nama darovao sve svoje: Život, zasluge, pa i svoje svećeništvo. Takav čin heroj­skog darivanja obično je urodio neiskazanim milostima i plodovima u duhovnom životu.

Jedna posebna pojava u njegovu duhovnom vodstvu bila je i ta što je znao biti prisutan - nazočan u nekim časovima i poslovima - kraj tebe... Bilo je to koji put da nas ukori, drugi put da nas obodri i slično. Sve to držim da je bio plod njegove ljubavi i nadnaravne brige tog od Boga obdarenog vođe duša.

Fra Ante me je pratio izbliza i izdaleka na cijelome mom život­nom putu. Nosio me je duboko u svojoj duši, nikad me nije zabo­ravljao, ljubio me je više od svih bića na svijetu. Izgovarao mi je riječi utjehe ne "izvana" već "iznutra". Te su riječi izvirale iz same njegove duše. Moja patnja postala je njegova patnja. Ali on je u moju dušu ulijevao i radost, optimizam, vedrinu. Nisam sam, imam nekoga tko me voli, tko me nikada neće ostaviti. Da, fra Ante je bio vjeran živim osobama ne nekoj doktrini, ne nekom sistemu, ne nekoj filozofskoj koncepciji... Njegova vjernost nadmašuje granice ljudskih normi i u njoj se osjeća prisutnost bezgranične božanske ljubavi.

Danas ima mnogo onih koji govore da ne treba duhovnog vod­stva, da ono čovjeka sputava i ne daje mu mogućnost da dođe do izražaja njegova volja, njegova ličnost, te on gubi samostalnost.

Najviše me je privukla njegova dobrota, zauzetost za dušu i njezin napredak, jednostavnost ulaženja u svaki problem, u sve pore duhovnog, ali i briga za tjelesno dobro, njegova jednakost u pos­tupcima - nikada nije nekoga pretpostavljao drugome. Jednako se brinuo za kućnu pomoćnicu, radnika kao i za intelektualca dajući svakome punu mjeru onoga što je dotična duša trebala. Druga činje­nica, koja me je privukla i činila mi se presudno važnom - on nikada nije ukalupljivao ljude nego je zajedno s njima tažio njihov put, ono što Bog od njih hoće, a ne ono što bi se čovjeku svidjelo da od te osobe postane.

Ničija slabost ni zloća nije bila zapreka da mu pomogne, a niti predmet njegove osude. Sve je razumio, sve opravdavao, sve opraštao, samo ako je vidio iskricu želje za dobrom i popravkom. Za jednu mladu djevojku, koja ga nije htjela poslušati u nekim stvarima, pisao je: "Još ću joj jednom pisati lijepo, očinsko pismo. Ako neće, moram prekinuti sve s njom, jer će drugi bolje s njom znati postupati:" To je bio prvi i jedini put da je spomenuo "preki­danje" s kojom osobom, ali i opet uz ponizno obrazloženje "jer će drugi bolje s njom znati postupati". No nije ni tu prekinuo, nego se ustrajno borio za tu dušu dok nije sama uvidjela svoje stranputice.

Neobično je volio čovjeka i imao shvaćanje za njegove devija­cije i nekoć mi se činilo da on zlo ne vidi i da ga zlo ne iritira u mjeri u kojoj sam očekivao. On je vjerovao da i čovjek zmija može postati čovjek golub pa zato kod takvih razmišljanja gdje su argu­menti za milost bili jako škrti i nikakvi on je ipak nastavljao: "Treba se boriti, treba u čovjeku otkriti dobro, treba zlo pretvoriti u dobro, obratiti." Da, on je vidio zlo, bez svake sumnje, no on je u čovjeku vidio bolje od svih onaj atom dobra i veću mogućnost da ga pokrene. Njegov pristup zlu je bio drugačiji i zato ga i nije tako iritiralo, jer je želio i vjerovao "da će biti bolje" i onda kada je vidio samo jedan atom koji je nešto obećavao u milijunima atoma koji su davno bili truli.

Najžalosniji je bio kada bi neki njegov penitent ispao nezgodno pred drugima - bilo bi mu tada žao da netko o dotičnom loše misli. Nije bio osjetljiv kada bi tko njega povrijedio, ali je jako pazio da ne bude povrijeđena ljubav među ljudima.

"Mrzite li koga?" U taj čas sjetila sam se da mrzim one koji su mi nanijeli veliku nepravdu. Moj je muž naime izgubio službu i nije mogao nigdje dobiti državnu službu. U to vrijeme moj muž nije išao u crkvu. Pater mi je na to rekao da se ne smije mrziti, da to ne valja, nego da treba sve to prepustiti dragom Bogu, da je to njegova stvar, rekao je: "Samo se smirite i molite, a Bog će već vašu nepravdu nadoknaditi."

Poučavao bi i davao spasonosne savjete onima koji su bili u sumnji. Nikada nije nikoga odbio, nikada rekao da nešto ne može za nj učiniti. Svakoga je osvajala njegova jednostavnost i isto držanje prema svima. Grešnike je opominjao da ne griješe. Kad se njegova djeca ne bi držala njegovih uputa, kad bi sagriješila, bio je istinski žalostan, pogođen u dno duše, a sretan tek onda kad bi ih doveo na pravi put, kad bi im opet mogao izreći riječi oproštenja. I koliko puta znao je reći: "Budite mirni! Ja ću izmoliti pokoru za vas! Ne mislite na prošlost."

Toliko je volio čovjeka da je upravo osjećao bol kad bi netko bio nesretan ili tražio sreću tamo gdje je ne može naći. Nikoga nije smatrao nedostojnim pažnje ili izgubljenim slučajem. Više se trudio i tražio one koji su možda manje obećavali, kao da je na neki način osjećao njihovu bijedu bolnije i teže.

Euharistija nije nepokretan već životvorni dar života

"Ljubav Božanskog Srca i Prečistog Srca Marijina neka kraljuje u Vama, neka Vas čuva, vodi i usavršuje! Mp. o.fra Stanko mije pisao i u ime Vaše i Marice čestitao sv. Antu. Puno Vam zahvalju­jem i želim da obadvije napredujete u svakom dobru. U korizmi sam bio u Splitu za 25. III. t.g. Bio sam Vam poručio, da biste, ako možete došli u Split. Ne znam, da li Vam je kazana poruka. Molim Vas, ne zapuštajte se niti zaustavljajte na svom duhovnom putu. Piše mi Mp. otac, da niste dobro, da imate temperature. Ne bojte se! Neće biti zlo. Treba, da nosite svoj križ i da budete slična Propetom Zaručniku. Sve što On šalje i na Vas pripušta, primajte velikodušno i sve Mu žrtvujte. Ljubite ga svom dušom, svim srcem, svom snagom. Uvijek Božja, Kristova. Koliko samo možete, vršite svoje dnevne duhovne vježbe. Svaki dan pročitajte sv. misu iz misa­la toga dana. Sjedinite se sa svim svetim misama po cijelome svije­tu. Obavite dobro koliko samo možete sveto razmatranje. Hodajte u nazočnosti Božjoj. Manjak drugih duhovnih pomagala nosite str­pljivo i molite Gospodina neka Vam On pomogne i sve nadoknadi. Živite u Euharističnom Srcu Isusovu i veselite se, da živi u taber-nakulu, u svetoj hostiji, odakle Vas gleda, čuva, pomaže i ras­vjetljuje. Vi k Njemu u Presvetoj Euharistiji češće mišlju i poklo­nite mu se i duhovno se češće pričestite. Koliko možete svaki dan pročitajte duhovno štivo. Učinite lijepi ispit savjesti i, s razmatra­njem izmolite sv. Krunicu. Kad ste ovako dan sproveli, budite mirni i veseli i predane u sv. volju Božju znajući da Vas Bog vodi i čuva. Nemojte mi se ništa tužiti niti plašiti niti jadikovati. Bog je s Vama. On Vam je dostatan. Služite Mu - ljubite Ga - K Njemu okrenuti, s Njime sjedinjeni uvijek.

Uz ovaj Vaš lični duhovni život spojite apostolat. Naređujem Vam, da shvatite svoj duhovni poziv. Vi ste posvećeni Bogu. Njego­voj službi, ljubavi. Vi ste iako nedostojni ipak zaručnica Kristova. Dakle s Njime sjedinjeni. Isti Vas interesi, želje, ciljevi ujedinjuju. Vi ćete kao Njegova zaručnica gorjeti ljubavlju prema Njemu i gorjeti ćete velikom ljubavlju za sve ono što On voli i ljubi. On traži spas duša i za to ćete se žrtvovati. Vaša će ljubav svaki dan tražiti nove načine, pothvate, metode, sredstva kako ćete duše dovesti k Isusu, svome Zaručniku. Ne smijete se nikada bojati, samo radite, gorite ljubavlju, revnujte gorljivo za svoga božanskog Zaručnika. Budite bez brige za se. Ni vlas s glave neće Vam pasti. Nosite svagdje Isusa. Trpite za Nj, žrtvujte se s Njime. Recite Mu, da Vam dade svoga svetog Duha, koji će Vas prosvjetljivati, voditi, pouča­vati, kako ćete Mu ugoditi i drugima koristiti. Molite Ga, da On sam metne zgodnu riječ u Vaša usta. Preporučivajte dušama sv. rožarije, 3 Zdrave Marije ujutro i uveče, češću svetu ispovijed i pričest, ispit savjesti i pokajanje za grijehe svaku večer, ustrpljivo podnašanje nevolja i muka ovoga života; češće sjećanje dragog Boga i BI. Dj. Marije po čestim uzdasima. Sve što znate, da će dobro doći dušama, sve preporučite u zgodno vrijeme i na zgodan način. Neka i Marica radi za Boga koliko može." (AP, 111/25) 

Euharistija i Bl. Dj. Marija u karitasnom djelu oca Antića

Njegova je svakidašnja sveta misa bila ponovno uranjanje u neizmjernu Božju ljubav prema čovječanstvu. Bogu se prikazivao kao žrtva naknade za ljudske grijehe.

Želja mu je bila: "Da budem tako svet, da kad dođete k meni, da ne nađete mene, fra Antu, nego Isusa, da je kao da vam Isus govori, da ste bili kod Isusa."

U životu je radio i molio kao pravi sin Marijin, kao što je Isus činio.

Uvijek je bio uronjen u Bogu. Kao da sam nije izgovarao riječi već je uvijek izgledalo da se savjetuje s Bogom prije nego nešto kaže.

Sve je poduzimao ne žaleći ni truda ni vremena da nas učini što sličnijima Isusu i Mariji. Bio je kopija žarke Isusove ljubavi i želio je tako zahvatiti sve povjerene duše. Htio nas je učiniti sretnima u zajednici s Kristom.

Živio je, micao se i bio u Bogu daleko svjesnije, sabranije i predanije nego bilo tko drugi od ljudi.

Najviše cijenim kod o. Antića što je u svom životu svjedočio evanđeosko umiranje sebi i život za drugoga. Za mene je to naj­važniji znak njegove svetosti veći od vidovitosti, sposobnosti prodiranja u ljudsku dušu ili čak čudesa po njegovu zagovoru.

U duhovnom životu osobito je preporučivao pobožnost Majci Božjoj, moljenje krunice.

Njegovo pitanje kod posjeta bilo je: Kakva je tvoja pobožnost prema Mariji? Kakva je tvoja misa?

Kod fra Antića uvijek me čekala ista upravo majčinska ljubav i pažnja, srdačnost, koju može posjedovati samo onaj tko je zaronio u dubine intimnosti Srca Isusova i tko je Mariju ljubio djetinjom ljubavlju.

Fra Ante je bio čovjek koji se je usudio povezati s drugim čovjekom i to ne makar kako, nego čitavim svojim bićem. U tom je njegova veličina što on sebe, svoje srce, svoj život i svoju sudbinu veže uz drugog čovjeka. On se trajno povezuje uz drugog. To je njegova najhitnija oznaka. Upravo na tome ja sam mu najviše za­hvalan, što je preuzeo moju sudbinu na sebe, stoje prihvatio tijesnu vezu sa mnom koja ga je iscrpljivala i koja je trošila njegovu egzi­stenciju, a koja se zvala vjernost. Ovo je nešto najteže na svijetu: saživjeti se sa sudbinom drugoga.

Fra Ante je vjerovao u nas, vjerovao da će od nas nešto veliko biti... Nemojmo ga razočarati! A kad bi nam mogao nešto šapnuti, onda mislim da bi nam rekao isto ono što je Isus rekao svojim učenicima: "Ljubite se međusobno, kao što sam ja vas ljubio, tako i vi trebate ljubiti jedan drugoga. Po tom će svi poznati da ste moji učenici, ako se međusobno ljubite" (Iv 13,34-35). Moramo se i mi međusobno ljubiti onako kako je nas fra Ante ljubio, jer preko njega se nama objavio Bog. A dokaz prave ljubavi je vjernost. Zato moramo biti vjerni konkretnim osobama koje susrećemo u svojoj okolini, preuzeti njihovu sudbinu na sebe.

Za fra Antu je ispovjedaonica bila samo sredstvo pomoću kojeg je on drugima iskazivao ljubav, pomoću kojeg se on s drugima trajno povezivao. Kad je fra Ante nekom rekao: "Bit ću tvoj duhov­ni vođa", to je onda značilo: "Ljubit ću te do kraja kroz život i dalje... i vječno ostat ću ti vjeran; sklapam s tobom vječni savez, savez koji nikada neće prestati." Prema tome reći: "Ne treba mi duhovnih vođa", značilo bi reći: "Ne treba mi ljubavi, mogu živjeti sam, nepovezan ni s kim."

Imao sam 21 godinu. Moj brat mi pisao da bi želio da ga posje­tim. Ja dođem u Zagreb, brat me dočeka i povede Zvonimirovom ulicom. Kada stignemo do crkve, on reče: "Prođimo kroz crkvu jer je bliže nego da idemo naokolo Vrbanićevom". On pođe naprijed, a ja za njim. U crkvi na jednom oltaru jedan svećenik je misio, a oko njega jedna oveća skupina svijeta. Kada brat dođe do oltara, pokle­kne, a ja se zaustavih jer nisam znao kuda se ide u samostan. Tako mi pogled padne na svećenika. Bio je pognut i s neuređenom ko­som. Ja pomislih: "Kako jadno izgleda ovaj svećenik." Tek što sam to bio pomislio, onaj se svećenik okrene prema meni. Ne cijelim tijelom, nego samo glavom. Pogledao me nježno i žalosno. Njegovo lice je bilo divno, lijepo i nadasve plemenito. U isto vrijeme ja čujem u svojoj nutrini njegov glas koji mi kaže: "A, sada sam ja tebi takav, a jedanput ću ja tebi biti drugačiji."

 

Najave

Župni list "Majka"

list 151

Pastoralne aktivnosti

Plakat MBL 2015

Akcija Caritasa "5 za 1"

caritas

Dovršetak izgradnje crkve

 

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 78 

Broj posjetitelja

DanasDanas247
Ovaj mjesecOvaj mjesec15632
SveukupnoSveukupno1210548
, Powered by Joomla! and designed by SiteGround web hosting