Živko Kustić

 

 

 

  

 

Sadržaj 

Predgovor

Riječ izdavača

Dijete olujnog zav|eta

Majčin san

Kao »furešti pop«

Franjina sveta pobuna 

Urasli u buntovnu povijest

Mirisni žar 

Obuzdana ćud 

Šaptanja i zanosi

»Ako i umre«

Ime na lutriji

Tri uzla slobode

Nipošto robot

Sablazna vjernost

Biskup ga je pročitao

Novost poznatoga

Bez isticanja najistaknutiji

Svećenik i žrtva

Početak karijere

Bolest kao dokaz ljubavi

Prvi nemilosrdni glasovi

Spor oko Zbora

Tajna odgojiteljskog uspjeha

»Vjekovna misija Provincije«

Moć molitve

»Krasno je umro« 

Nogomet, plaža i sudbina habita

Bijeg za blizinu

Ni Samson, ni Salomon, ni David

Kajanje bez potištenosti

Stroga nježnost

Izlasci iz najdražeg bunkera

Pred njim se nije ništa moglo zatajiti

Odlazak iz Makarske

Pročulo se po Zagrebu 

Svjedočenje zadarskog duhovnika

Za dostojanstvo siromaha

Čudo po Kardinalovu zagovoru

Razriješeni jezik

Pjesma u bolnici

Neslomiva poniznost

Osujećeni otmičari

Kao dijete s djetetom

Više majka nego otac

Magistar koji to više nije

Dugi uspon na Golgotu

Sveti ispovjednici iz Crkve u Hrvata

Ni psihijatar ni skrbnik

Svjedočenje dr. Bonaventure Dude

Ispovijed i(ili) duhovno vodstvo

Apostolat pisama

»Ja to moram prenijeti«

Ispovijed iz pobožnosti 

Fra Ante pred svojim duhovnim vodom

Uspon u središte duše

Posljednja poruka u Jeruzalem

Ispuniše se proroštva

»Sad je ispunjena volja Božja

 

 

 

 

 

PREDGOVOR

Slugu Božjega fra Antu Antića upoznao sam u Samoboru. On je dolazio na oporavak u franjevački samostan, a ja sam bio tamo župnik. Kroz to vrijeme bio mi je ispovjednik. Imao sam u njemu duhovnog prijatelja koji mi je davao dragocjene i dalekovidne savjete, kao da je gledao moju budućnost.

Svi koji smo ga poznavali doživljavali smo da u njemu i po njemu Bog Čovjekoljubac jednostavno, nenametljivo a sigurno pomaže ljudima. Ta Božja nazočnost sva u službi čovjeka posebno je svetačko svojstvo fra Ante Antića. Očitovala se ta nazočnost naročito kao katolička, svakodnevna i praktična, duboko vezana s Antićevim proživljavanjem Svetog pisma i hranjena sakramentalnim životom, ali nenavezana ni na koju specifičnu teološku školu ili metodu duhovnosti. Antić je pred licem Božjim hodao u punoj svijesti najveće otvorenosti. Stoga oni koji proučavaju njegov život ne mogu pronaći neku posebnu, antićevsku teologiju. Zaista, može se reći da je ta teologija široka kao katolištvo, a u primjeni uvijek određeno praktična.

Božji se ljudi ne gube u raspravama; oni jednostavno žive cjelovitu vjeru Crkve. Znaju što je istina i bit stvari.

Otac Antić, tako su ga oslovljavali, čovjek je du­boke vjere, vjernik križa i Euharistije, uvijek u Mari­jinu društvu. On se svega odriče da bi onda cijenio svaki, pa i najmanji, dar i da bi se trudio trajno darivati. Sav darovan Bogu, ne veže se ni uz koju osobu - zato da bi mogao biti svima sve - a opet s toliko pažnje prema svakoj osobi kao da mu je ona jedina briga.

U svojoj dubokoj ukorijenjenosti u Boga i u ljudsku svakodnevicu otac Ante Antić tipičan je predstavnik onih najboljih franjevaca na našim prostorima i u našoj povijesti koji su, zaljubljeni u Krista i Crkvu, založeni za čovjekovo otkupljenje, davali svjedočanstvo kako hijerarhijsko svećeništvo nije posredništvo koje otuđuje, nego služenje koje povezuje čovjeka i narod s Bogom; tim ostvaruju bit poslanja Kristova, koji je svojim križem razderao zastor u starom Hramu.

Našem sekulariziranom dobu osobito su potrebni sveci koji su uronjeni u svakodnevicu života ljudi, da bi u njoj bili pomoć braći i svjedoci da je moguće snagom Duha živjeti zahtjevnost Evanđelja. Važno je u naše doba u ovoj našoj konkretnoj Crkvi razumijeti poruku oca Ante Antića o neizmjernoj veličini Božje časti i neizmjerivoj bliskosti Božje skrbi za svakoga čovjeka u kakvim god okolnostima živio.

Radujem se pojavi još jednog fra Antina životopisa. Neka i ova knjižica uprisutni njegovu poruku i otkrije njegov primjer u obiteljima, u svakoj župi naše domo­vine i u svakom hrvatskom katoličkom središtu širom svijeta. Svaki dobar primjer svetoga života potvrđuje plodnost Božje Riječi, koja u dobru i plemenitu srcu donosi rod ustrajnosti (usp. Lk 8,15).

kard. Franjo Kuharić

Zagrebački nadbiskup 

 

RIJEČ IZDAVAČA

Više znanaca i štovatelja tra Ante Antića okušalo se u pisanju njegovih životopisa. Te veće ili manje knjižice davno su napisane i uglavnom raspačane. Svaka od njih prikazala je slugu Božjega s posebnog duhovnog zrenlka, svaka je dragocjen prinos proučavanju I upozna­vanju njegova lika. U naše dane - u jeku procesa za proglašenje blaženim fra Ante Antića - osjetila se potreba kratkog prikaza njegova životnog puta i djela za najšire slojeve suvremenika.

Toj potrebi nastoji odgovoriti ovaj najnoviji, popularno-publiclstički pisan, fra Antin životopis. Pisac, Živko Kustić, Izvodi fra Antu iz vjersko-naclonalne južnohrvatske katoličke baštine, iz moli­tve I patnje njegove majke, iz uzora siromašnih i revnih župnika, ukorjenjuje ga u jedinstveno ozračje Franjevačke provincije Presvetog Otkupi­telja i vodi ga od Sinja, Visovca, Zaostroga i Makarske do Zagreba, gdje je - što po službenoj dužnosti što mimo nje - došao na glas svetosti.

Iz ovih stranica fra Ante se javlja kao tješitelj I pomoćnik u duhovnim i tjelesnim nevoljama obdaren Izvanrednim sposobnostima čudotvor­ca; također kao uzor jednostavnog puta osob­nog posvećenja do vrha mističnog života.

Nadamo se da će uoči 25, obljetnice fra Antine smrti ova knjižica, obogaćena nizom odgovorajućlh fotografija, doista pridonijeti da on postane znanac i prijatelj svake hrvatske kato­ličke župe, svakog doma i svakog vjernika.

Vicepostulatura

 

 

 

 

 

TJEŠITELJ ČUDOTVORNI

 

U Zagrebu, u Ulici Socijalističke revolucije, nekoć kralja Zvonimira, ima jedna grobnica. U njoj tijelo čovjeka koji je umro 4. ožujka godine 1965. Veliki kameni sarkofag smješten je desno od ulaza u kripti crkve Gospe Lurdske. O čovjeku čije se tijelo čuva u tom kamenom kovčegu pripovijedaju se čudne stvari. Čini se da je bio jedna od glavnih zagrebačkih atrakcija u poratnim godinama. Ante Antić.

I danas u Zagrebu i po mnogim drugim mjestima žive stotine ljudi kojima će se, spomenete li im to ime, oči zakrijesiti. Pogledat će vas zavjernički, kao da ste im rekli lozinku za prepoznavanje. Ali teško ćete od kojega od njih doznati tajnu. Stanete li ih zapitkivati, začudit će se što ne znate i završit će razgovor s nekoliko beznačajnih riječi. Tako postupaju, čini se, baš oni koji znaju. A oni što ne znaju, koji ga nisu poznavali, koji su samo nešto naučiti, ti žele govoriti, ispituju, prenose što čuju.

Moram priznati da sam jedan od takvih. Jedan od radoznalaca.

Kažu da fra Ante nije podnosio radoznale. Ljude koji bi mu došli privučeni senzacionalnim glasinama redovito je otpravljao nezadovoljene.

No, zar nemamo pravo na radoznalost?

Zar nije naravno da nas privlače neobične, tajan­stvene pojave?

Zar nemamo pravo na čudo?

Moralo je tu biti nešto doista izuzetno kad su ga pet i pol godina nakon smrti iskopali iz groba na Mirogoju. Bila je to, kako se kaže, ekshumacija.

Ekshumacije se vrše sasvim rijetko. Iz razloga urba­nističkih, kriminalističkih ili praznovjernih. Zbog šire­nja grada ili parka vlasti premještaju groblje. Ili se istra­žuje nije li pokojnik bio otrovan. Ili ga zaostali prazno-vjernici smatraju vampirom pa mu žele glogovim kolcem probosti srce da noću ne ustaje plašiti ljude.

Niti se groblje Mirogoj preselilo, niti se oko Antićeve smrti provela ikakva sudska istraga, niti ga se itko noću plašio.

Prenijeli su ga s groblja u srce grada, u crkvu, da bi ga imali što bliže, da bi na njegovu grobu stalno mogli šaptati svoje želje.

Cijelog mu, naime, života nisu davali mira. Nisu ga puštali u miru ni moliti ni jesti ni raditi ni spavati. Stalno su mu dolazili. Svaki je od njih htio ostati s njime na samu. I svi su mu šaptali, uzbuđeno, tjeskob-no. Onda bi i on njima šaptao, koji put bi i uskliknuo.

Na stotine ih je dolazilo, svakodnevno su dolazili na te susrete šaputanja u kapelu s lurdskom pećinom, a posljednjih mjeseci u sobicu u Vrbanićevoj ulici broj 35, u zgradu koja se nalazi odmah iza spomenute crkve u Ulici Socijalističke revolucije. I ta je sobica sačuvana kakva je bila dok je on u njoj živio. Tu mu još i danas dolaze šaptati.

Uvjereni su da ih čuje i da im odgovara. Navode dokaze. Tvrde da je moćan.

Dok je bio živ, pred njim se ništa nije moglo zatajiti. Sada, nakon što je umro, zna liječiti bolesti kojima nema lijeka, smiriti dušu koja je pred živčanim slomom ili je već u kavezu psihijatrije. Inače je rješavao stambena pitanja, neprilike oko upisa na fakultete i druge škole, zdravstvenu i socijalnu skrb u gradu, probleme godišnjih odmora za siromašne studente i roditelje s brojnom djecom, pitanja profesionalne ori­jentacije, bračnog savjetovališta. A sve to ponajviše za siromahe, za ljude s ruba društva, za emarginirane -za one kojima nitko ništa ne jamči.

Sve je to mogao činiti - a dobro informirani tvrde da i danas čini - iako nije imao nikakav društveno-politički položaj niti ikad svoga vlastita novca. Bez bogatstva, vlasti i visokih časti. Opasan konopcem s tri oštra uzla.

Fra Ante Antić bio je član Reda manje braće, fratar, katolički svećenik.

Dijete olujnog zavjeta

S njim se nešto sudbonosno dogodilo prije nego što se rodio. Majka Tade, dok ga je pod srcem nosila, našla se u smrtnoj opasnosti na moru. U čamcu na putu između Zatona i otočića Prvića nedaleko od Šibenika, bas na izlazu iz šibenske luke, zatekla nju i muža joj Tomu iznenada snažna oluja. Za malu lađu to je prava pogibelj. Mnogi rtovi naše obale čuvaju spomen potopljenih brodica i podavljenih mornara, radnika, težaka. Toma se uplašio za ženu i još više za dijete. Neka se brodić i ne prevrne, ženin strah može djetetu nauditi. Nisu njih dvoje poznavali modernu psihologiju, ali su dobro znali da je dijete već živo i da je povezano s njima, osobito s majkom.

Bilo im je to šesto dijete po redu. I željeli su ga. I mnogo voljeli. Nije smjelo poginuti prije nego što se rodi.  

Nije se smjelo ni majčinim strahom ispuniti i možda za cio život ostati strahom označeno.

Učinili su što su znali. Katolički lukavo.

Podmetnule nerođeno dijete - svetom Anti, čudo­tvorcu iz Padove. Zapravo Bogu. Neka ga on čuva kao svoje.

To podmetanje djece staro je - kao Biblija. Tako je nekako Mojsijeva majka podmetnula svoje dijete kćeri faraonovoj, te je Mojsije bio odgojen kao princ. Ne da napusti svoje, nego da im bude jaka zaštita.

U onom, naime, trenutku, dok je oluja miješala more s nebom oni ugledaše na rtu zvanom Martinska kapelicu svetog Ante. Otac Toma pročita u očima majke Tade lukavu svetu namjeru pa je - kao glava obitelji - svečano izjavio:

Sveti Ante, daj da dođemo sretno kući i da mi žena rodi sina; ako nas uslišiš, nadjenut ćemo malome ime Ante i dat ćemo ga za svećenika.

Ime mu tako i nadjenuše, ali ono o svećeništvu zatajiše. Oni su ga Bogu dali, a Bog - ako ga hoće za svećenika - neka mu to sam šapne iznutra. Inače bi bilo neuvjerljivo, nasilno, vrlo opasno.

Podmetnut svetom Anti ili darovan Bogu?

To je zapravo isto. U svakom slučaju uspješno.

I vrlo normalno.

Dječak se rodio 16. travnja g. 1893. u Prvić Šepuri -nama na otoku Prviću, koji osim toga sela ima i selo Prvić Luku. U Prvić Šepurinama je ishodište Antićevih. Onamo je majka Tade dolazila rađati djecu - njih desetero - jer je ondje imala majku, a i mjesto je bilo zdravije. U Zatonu je kućica bila vlažna, a okoliš malaričan. Mali je Ante kršten u rodnom selu, u crkvi sv. Jelene, 18. svibnja.

Dok je još bio u povojima, majka se s njim povratila u Zaton ocu Tomi i ostaloj djeci u kućicu što su je zvali potleušicom a bila je preko puta zatonske Gospine crkve. Tu potleušicu bio je izgradio Tomin otac a Antin djed Ive, nakon čega se obitelj sve više premještala i napokon se sasvim preselila s Prvića u Zaton jer je tu na čvrstom tlu, za razliku od otoka, bilo lakše zaraditi kruha za brojna usta.

Majčin san

Nije rijedak slučaj da majka želi imati sina sveće­nika. Čistog, da pripada samo njoj i Bogu. To je u katoličkim sredinama bilo tako često da se može smatrati redovitim. Možda čak i naravnim. Jer, razoča­rana brakom, surovim mužem i teškim radom, majka može sanjariti o svom sinu kao ostvarenju pogaženih djevojačkih snova. Izuzet od robovskog rada i grešnih ljubavi, od prljave tjelesnosti, sin svećenik svijetli pred njom onakav kakvim je možda zamišljala njegova oca u prvim danima zanosa. Takav sin može postati biće iz snova, majčin san - s opasnim buđenjem za jedno i za drugo.

Kod Ante Antića nije bilo tako. Toma i Tade su se voljeli: zdravo, zanosno, sirotinjski stvarno. Bio je to par koji nije ni pohlepno stjecao niti se bojao što izgubiti. U staroj župnoj knjizi piše za Antina djeda da je bio siromah. Bili su siromasi bogati ljubavlju. Sretni što se vole, sretni što se djeca množe.

Zato je Antu prije rođenja zavjetovao Toma a ne samo Tade.

Ante Antić je od oca.zavjetovani, otac ga je Bogu ponudio. Da spasi - u prvom redu voljenu ženu od utapanja i od straha.

Antić će nakon više godina sam zaželjeti da postane svećenik. Bog je, znači, primio roditeljski dar i došao ga uzeti. Tek je tada majka priopćila sinu zavjet, a mali Ante primio je to sasvim normalno. Da, tako su ga na svijet donijeli Bog i ljudi - roditelji. Tako iznutra ozna­čen genima i velikodušnošću, mora rasti, ostvariti naum Božji i roditeljski - ostvarivati sebe u slobodi za ljubav.

Mogli su ga nazvati i Mojsije: iz vode izvađen, krsnoj vodi 'namijenjen. I bit će kao Mojsije hranitelj i pojitelj u pustinji, izbijat će vodu iz kamena, kruh s neba, prepelice iz vjetra ... Ali nazvaše ga Ante. Po Zavjetu što ga naznači blizina kapelice na grebenu uz more.

Postao je imenjak velikoga franjevca Ante Padovan­skoga, a taj čudni mladić bio je označio trinaesto stoljeće kršćanstva zajedno s Franjom za kojim je pošao.

Kao »furešti pop«

Sveti Ante što ga zovu Padovanski živio je u 13. stoljeću. Doista je u Padovi djelovao i ondje je pokopan, ali rodio se u Lisabonu, u Portugalu. Među­tim, naš pobožni svijet smatra ga trajno i pozorno nazočnim gdje god ga čovjek u nevolji zaziva. Taj sveti Ante zapravo je ljudima drago iskazivanje Božje nazoč­nosti, Božje skrbi za čovjeka. Znaju vjernici da je Bog posvudan i svemoguć, da sve može i bez svetaca, ali zar nije ljepše i draže da u ljubavi za ljude zapošljava i ljude koji su se posebno iskazali i sad s njime zauvijek žive ? Tako je očito Bog zaposlio svetog Antu da se s njim skrbi za ljude u velikim, a osobito svakidašnjim nevoljama. Kad čovjek npr. nešto izgubi, zazove u pomoć svetog Antu, i svi se hvale da onda mnogo brže nađu izgubljeno. Ante, znači, sluša i ozbiljno shvaća. Stoga, tko mu u stisci nešto obeća, tko se zavjetuje, mora zavjet ozbiljno shvatiti. S Antom nema šale. Nije osvetljiv, Bože sačuvaj! Samo sve vrlo ozbiljno shvaća.

Tako je shvatio i onaj olujni zavjet Tome i Tade Antić.

Jednog je dana sveti Ante došao po svoje. Pojavio se u Zatonu čovjek odjeven poput Padovanca, franjevac iz Reda manje braće, Provincije presvetog Otkupitelja. To je ona snažna redovnička zajednica što joj je glava u provincijalatu u Splitu na Dobrom, a srce u svetištu Gospe Sinjske. Malo nakon fratrova prolaska kroz Zaton i zatonsku crkvu, reče mali Ante majci Tadi: 

ja bih htio biti kao onaj furešti pop, koji je neki dan kod nas rekao misu.

Furešti, prema talijanskom, ondje znači stranca. A riječ pop je u svim našim primorskim stranama, i ne samo u njima, častan naziv za svećenika. Riječ je grčkog podrijetla, a znači isto što i papa ili pater - otac. Imenima pop i fratar narod obično razlikuje biskupij­sko i redovničko svećenstvo. Ali Zaton kraj Šibenika, gdje se rijeka Krka miješa s morem, jest popovska župa, ondje je župnik uvijek bio biskupijski svećenik, pa dječak Ante nije još ni znao za tu razliku. Njemu je ono bio samo drukčjije odjeveni svećenik koji je došao izdaleka, dakle furešti pop.

I taj ga je furešti pop privukao.

Čime?

Majka Tade nije dvoumila. Nije zato ni ispitivala dječaka o mogućim pobudama takve želje. Znala je da je sveti Ante došao po svoje, po ono što mu je bilo obećano u onoj oluji pred njegovom kapelicom na grebenu. Poslao je svoga fratra - svoju sliku i priliku, i još iznutra progovorio đječakovu srcu.

Mi pak smijemo razmisliti kako je to Ante tada doživio.

Bilo mu je 11 godina. Već petu godinu obitelj je bila bez oca. Nije zabilježeno od čega je Toma Antić umro u 40. godini života, ali od dobra nije. Proživio je u siromaštvu, u tešku radu bez ikakve sigurnosti, uvijek u pokretu. Na sina Antu malo je mogao utjecati. Siromaška kuća nije se od zemaljskog oca naužila jake zaštite. Ni Otac nebeski nije se baš iskazivao prepo­znatljivom skrbi. Ispod trulog drvenog poda u obitelj­skoj kućici probijala je morska voda. Djeca su se rađala i umirala. Marko, Kata, Marija i Tomica pomriješe u prvoj godini života. Marija Eufemija doživjela je šestu, Genoveva devetnaestu, Ivan dvadesetšestu, a samo njih troje doživjet će priličnu dob: Ante, koji se zvao i Marko, sedamdesetdrugu, Lovre sedamdesetpetu, i Iva sedamdesetosmu.

Sve je u toj obitelji bilo nesigurno i prolazno. Ni bogatstva, ni zdravlja, ni ugleda u selu. Samo divna, plemenita i pouzdana majka.

Da li je već tada Bog, kao nebeski Otac, u dječakovoj svijesti nadomjestio nedostatak nazočnosti zemalj­skog oca? Ili mu je usred svijeta prožeta patnjom već tada Bog postao mnogo bliži u liku raspetoga Sina? Redovito se događa i jedno i drugo. U svim primor­skim župama snažno je bilo štovanje Propetoga. Pobožnosti Velikoga tjedna utiskivale su u vjernička srca tešku sudbinu Boga supatnika. Potresan Gospin plač pjevao se po crkvama i po domovima. Bog nije bio ja­mac sigurnosti, nego je pozivao na križni put. Ipak, iza Propetoga naziralo se lice Očevo, onoga koji ne žuri, ne plaća svake subote, ali neće ni kasniti ... Gospino pak lice na oltaru u župnoj crkvi bilo je jamstvo da i Bog mnogo drži do Majke - kao što se mali Ante divio svojoj majci, koja je od njegove sedme godine bila samohrana. Tako je drevno katoličko štovanje nebe­skoga Oca, raspetoga Sina i najvjernije Majke ucjepljivalo dječakovu svakodnevnicu u dramatičnu sigurnost nebeskoga svijeta. Dijeleći s majkom skrb za obitelj, Ante je revno pohađao osnovnu školu, marljivo učio i gotovo svakog dana ministrirao: zajedno sa župnikom najbliže sudjelovao u otajstvenom događanju Isusove smrti i uskrsnuća pod prilikama kruha i vina.

Zanimljivo je da Ante nije poželio postati biskupij­ski svećenik, kakav je bio njihov župnik don Vice, a čim se pojavio malo drukčiji, neodredeniji svećenik, »furešti« s čarom neobičnoga, odmah se u njemu probudilo zvanje.

Sasvim je u redu da jedanaestogodišnjak zaželi zaviriti iza ruba obzorja, u nepoznate svjetove. Ovdje je taj odlazak morao biti ipak vjeran majci. Otići, ali za Isusom, znači ne odmetnuti se nego postati još bliži svojima, osobito njoj.

Tade je znala da ga ne gubi, nego zauvijek dobiva, zato ga je radosno darovala.

U ono doba mnogo se dječaka javljalo za Franje­vačko sjemenište u Sinju. Te godine nisu ga mogli primiti, te je Ante u Zatonu završio i šesti razred osnovne škole. Onda se na jesen 1905. dječak iz Zatona našao u raspjevanom Gospinu Sinju. Našao je majku Mariju i majku Provinciju. On to tada ne bi znao reći, ali to se dogodilo. Neopozivo. Majka Provincija je veliko muško bratstvo koje u sebi sažimlje očinsku ozbiljnost i majčinsku skrb za svakog pojedinca. Pro­vincija je sigurnost i stalnost u tijeku promjena.

Postavši tako furešt - stranac, Ante se našao i postao svoj, više nego ikada blizak svojima. Podijelio je sudbinu južnohrvatskih franjevaca.

Franjina sveta pobuna

Franjevački pokret pokrenuo je mladić Franjo Bernardone, sin bogatoga trgovca u talijanskom gradu Asizu početkom 13. stoljeća. Bila je to zapravo mladenačka pobuna protiv društva i protiv oca. Franjo je shvatio da ne može prihvatiti svijet kakav jest, da ne može sudjelovati u velikoj prevari koja se zove trgovi­na, politika, civilizacija, poredak. Zgadilo mu se biti tako pametan, proračunat, tako uzaludan. Jednoga je dana poljubio gubavca, zaraznog bolesnika od koga su svi bježali. Onda je počeo sam obnavljati crkvicu nadomak grada, sakupljajući darove i prošeci hranu. Užasnutom ocu vratio je na trgu pred crkvom sve što je od njega primio, - i odijelo sa sebe. Htio je gol slijediti golog Krista . Zanimljivo je, i gotovo nevjero­jatno da je takav mladi buntovnik naišao na razumije­vanje kod mjesnog biskupa. Franjo okupi nekoliko sličnih Božjih čudaka i pođe propovijedati ljubav i pomirenje, posebno slaveći sestru siromaštinu.

Očito je pogodio u srce pritajenog mladenačkog bunta onih godina, jer su uskoro za njim krenuli mnogi mladi ljudi, ne samo u Italiji nego i u susjednim zemljama. Sveta Stolica, začudo, nakon neduga koleba­nja i ispitivanja prizna i blagoslovi taj novi pokret i tako nasta Red manje braće - franjevci.

Usred feudalne Europe i Crkve koja se izgradila po feudalnom modelu, oni su uspjeli stvoriti zajednicu kojoj je Evanđelje zakon, koja sama bira svoje poglava­re, postavlja ih i mijenja, u kojoj se čovjek ne pita iz koje i kakve obitelji dolazi.

Urasli u buntovnu povijest

U Hrvatskoj su se Franjini sljedbenici pojavili i po­čeli okupljati već za njegova života. Godine 1212. Franjo je putovao na Istok, ali je zbog teška nevremena morao pristati negdje na našoj obali. Pobožna predaja tvrdi da je, kao usput, došao i do Zagreba, te u Zagrebu i sad pokazuju prostoriju u kojoj je bio odsjeo. Više samostana po našim primorskim grado­vima izvlači svoje podrijetlo iz tog Franjina dolaska. Bilo kako bilo, tijekom cijelog trinaestog i četrnaestog stoljeća šire se našom zemljom sve brojnije franjevačke zajednice. Samostani su udruženi u različite provincije i kustodije, o čemu postoje dokumenti u izvještajima s velikih skupština (kapitula) Reda i u središnjim rimskim ustanovama. Godine 1342. bila je osnovana Bosanska vikarija, koja je okupila samostane po cijeloj našoj zemlji. Bilježi se da je sredinom petnaestog stoljeća imala 60 samostana sa 700 članova, koji su djelovali od Julijskih Alpa do Carigrada, od Jadranskog mora do Karpata i Crnog mora.

Mijenjale se granice država, ratovi su harali, razni osvajači dolazili i odlazili, a ta Provincija tijekom stoljeća bila je jedina snažna ustanova koja je na svoj način povezivala sve dijelove hrvatskog narodnog bića. Naše narodno područje bilo je razdijeljeno između Austro-ugarske, Turske i Mletačke Republike. Naše crkvene pokrajine, biskupije, ponajviše su bile u sklopu metropolija kojima su središta bila u drugim zemljama. Državne i biskupijske granice priječile su razmjenu informacija, kulturnih dostignuća, putovanja kulturnih djelatnika i uopće onemogućavale stvaranje i održava­nje zajedničke narodne svijesti. Samo su franjevci, nevezani ni državnim ni biskupijskim granicama, istim duhom i istim jezikom djelovali na cijelom spomenu­tom području. I nakon što se sredinom 18. st. ta jedna provincija počela dijeliti prema onodobnim državnim granicama, franjevci su znali sačuvati zajedništvo i služiti jedinstvu naroda. U to doba samostani u onda­šnjoj turskoj državi pripadoše Provinciji Bosne Srebre­ne, samostani u Hrvatsko-ugarskoj Provinciji svetog Ivana Kapistrana, a samostani na području Mletačke Republike Provinciji svetoga Kaja, pape i mučenika, koja se od godine 1743. zove Provincija presvetog Otkupitelja. Ona se prostire između Jadrana i Dinar­skoga gorja, od Zrmanje do Neretve.

U toj Provinciji od godine 1687. razvija se posebno štovanje Gospine slike što je na bijegu pred Turcima donesoše narod i franjevci iz Ramske kotline. Ta se slika naročito proslavila čudesnom pobjedom nad Tur­cima pod Sinjem godine 1715; od tada raste svetište Gospe Sinjske kao duhovno srce cijelog tog južnoh-rvatskog područja.

Franjevci su u stoljećima turskih ratova uglavnom ostali jedini katolički dušobrižnici na uvijek krvavoj granici. I danas, kao župnici, poslužuju mnogo župa u nadbiskupijama splitskoj i zadarskoj, a najviše u biskupiji šibenskoj. Bili su najčešće predvodnici i sav­jetnici naroda u oslobodilačkim ratovima, te njihovi zaštitnici i hranitelji u doba gladi i raznih nepogoda, Bili su također učitelji, pisci, pjesnici i buntovnici. Osobito dvojica od njih: fra Toma Babić i fra Andrija Kačić-Miošić, u prvoj polovici 18. stoljeća, zauvijek za-dužiše naš narod. Babićeva knjiga Cvit razlika duhovnih i Kačićeva pjesmarica Razgovor ugodni naroda slovin-skoga, tijekom gotovo dva stoljeća mogle su se naći u svakoj hrvatskoj katoličkoj kući u cijeloj južnoj Hrvat­skoj, a širile su se i na hrvatski sjever. Babićeva knjiga učila je ljude osnovima katoličke vjere i morala, a Kačićeva je budila i utvrđivala narodni ponos pjevajući o junaštvima i stradanjima. Te su se knjige čitale ili pjevale u kućama i po dvorištima, iz njih se učilo i jeziku i vjeri i nacionalnoj svijesti.

Nestrpljiviji od te dvojice - fra Filip Grabovac, kojemu je glavno djelo Cvit razgovora naroda i jezika ilirčkoga aliti rvackoga, nešto prije njih odveć jasno prosvjeduje protiv zlodjela mletačkih gospodara u južnoj Hrvatskoj, te je morao istrunuti u njihovoj tamnici.

Eto, u tu veliku obitelj, s takvim značenjem za Crkvu i narod i tako snažnom unutrašnjom sviješću, ušao je mali Ante Antić iz Zatona. Njoj će do smrti pripadati, u nju se ugraditi služeći onome čemu Provin­cija odvajkada služi: Bogu i narodu.

II. dio

Nije lako pronaći nešto izvanredno u Antinim gimnazijskim godinama. Da se poslije nije na daleko pročuo, po bilješkama i zapamćenjima iz toga doba moglo bi ga se svrstati među prosječne. U Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji i sjemeništu u Sinju vladao se sasvim pristojno, učio je lako. Ocjene su uglavnom bile vrlo dobre i izvrsne. Inače se ničim nije isticao, te većina poglavara i profesora nije od njega ništa posebno ni očekivala. Sada, nakon mnogo godina i nakon što je Ante privukao toliko pozornosti, vršnjaci se sjećaju pojedinih zgoda i dojmova te prepoznaju da se već onda Ante Antić bio zaputio nekim osobitim putem.

Mirisni žar

Iz tih zapamćenja vršnjaka izbija tako slika minis­tranta iz ondašnjeg drugog razreda koji je najčešće oko oltara vršio službu kadioničara. Nosio je kandilo, posudicu na lancima u kojoj je žar na koji se stavlja tamjan da se u mirisnim oblacima vine u vis – kao pobožne misli i molitve. Ante je očito mnogo cijenio tu svoju službu. Kažu da se u njegovim rukama kandilo njihalo vrlo dostojanstveno, a on da bi netre­mice gledao u oltar. Žar i tamjan, toplina i ugodan miris - tiho i lijepo izgarati i činiti da drugima bude lijepo. I znati da je baš to ono pravo, da to znači biti dobar i važan Bogu i ljudima.

Obuzdana ćud

Dječak iz Zatona od početka je sve shvaćao vrlo ozbiljno. Jednog mu se dana na đačkom igralištu nešto mlađi kolega Ivan narugao. Slušajući kako Ante u hodu pozorno i s užitkom ponavlja grčki izraz što ga je tih dana učio, Ivan mu se pred licem izbečio i kao rugalicu stao vikati to što je Ante pozorno ponavljao. Grčke riječi bile su en tais nikais. Ivan ih još nije razumio, ali narugati se znao. Ante je znao da znače u pobjedama, ali nije uspio sebe pobijediti. Ruka mu je kao sama od sebe poletjela i na Ivanovu je obrazu prasnula zvučna pljuska.

Poslije su životopisci otkrili da se Ante i kod kuće u Zatonu znao s vršnjacima naglo potući. Nešto bi iz njega provalilo i naglo se zaustavilo. Jedan od struč­njaka s najvećom ozbiljnošću bilježi da su se u Anti tijekom godina miješali temperamenti i da su se mije­njali kako je napredovao u duhovnom životu: da je najprije bio sangvinik, zatim kolerik i na kraju flegma-tik. No zna se da se temperament - što znači ćud - ne mijenja. Ante je doista bio sangvinik i kolerik: neposre­dan i nagao, žestok i nepopustljiv. Samo što je raz­mjerno brzo uspio postati svoj gospodar, vladati i svojom ćudi, tako da je djelovao flegmatično, opušteno i naoko ravnodušno, kao da ga ništa ne može uzrujati. Nakon mnogo godina sam će u svoju duhovnu biljež­nicu zabilježiti ponovljenu odluku kako mora vladati svojim jezikom. Odlučuje da će govoriti: tarde, caute et submissa voće, što znači: sa zakašnjenjem ili zadr­škom, oprezno i tihim glasom. Staro je to i izvrsno pravilo, ne samo za redovnike. Nekoliko puta duboko udahnuti ili brojiti u sebi barem do deset prije nego. što izrečemo svoje mišljenje, osobito kad je to obrana ili tumačenje protivno mišljenju sugovornika. Svaku riječ odvagnuti prema onome ispeci pa reci!, da za svaku možeš odgovarati, da se ni za koju ne moraš pokajati što ti je izletjela. I paziti da povišenim glasom drugoga ne uznemiruješ, da ne ispadne kako vičeš zato što ni sam sebi dovoljno ne vjeruješ.

Ante se u tome tako dobro i tako brzo izvježbao da odgojitelji i profesori isprva stekoše dojam kako on zapravo i nema što reći. Kad bi ipak oklijevajući i kao nesiguran pokušao iznijeti svoje mišljenje u kojoj raspravi, događalo se da profesor odmahne rukom uz primjedbu: »Ti, Ante, šuti!« I Ante bi zašutio, a na licu mu se nije vidjelo da bi bio povrijeđen, što se je moglo tumačiti da baš nije mnogo razumio.

Šaptanja i zanosi

Ipak su se počele događati stvari koje su poglavare stale navoditi da o Anti drukčije misle. Najprije primijetiše da dugo i često moli pred likom Isusove majke Marije - Čudotvorne Gospe Sinjske. Gledao bi u lik kao da vidi živu i nazočnu Djevicu i tiho bi joj šaptao kao da odmah u sebi čuje i njezin odgovor. Ali, ni spomena da bi o tome nekome govorio. Počeo se i sve dulje zadržavati u razgovorima s ispovjednikom, ali u Crkvi je takav najstroži zakon da ispovjednici nikome, ni poglavarima, ne smiju otkrivati što su s kime razgovarali, te ih poglavari ne smiju pitati za mišljenje kad treba donositi odluke o pojedinim đaci­ma. U to doba i kolege stadoše šaputati da ima trenu­taka kad se Ante u molitvi zanese, kad mu se lice mije­nja te izgleda kao da prelazi u neki drugi, samo njemu poznati svijet. Osim pred slikom Marijinom, Ante je sve češće klečao i pred svetohraništem, još sabraniji, još dublje utonuo u unutrašnji razgovor.

Događalo se da se i u prirodi, na šetnji, zanese kao da je sam pred svetohraništem. Životopisci bilježe kako se jednom na šetnji iznad izvora Goručice Ante naglo uspeo na grab i u krošnji zapjevao Gospinu pjesmu. Vidjelo se da to nije unaprijed bio nakanio, da ga je najednom ponijelo nadahnuće i ganuće te nije mogao odoljeti. Lice mu, pamte svjedoci, sjalo od zanosa i uzbuđenja. »Činilo mi se da gledam sveca za vrijeme ekstaze«, bilježi jedan od kolega, koji, među­tim, pamti i to da je fra Jozo grubo viknuo Anti: »Što si se tu raspjevao!« Ante je zašutio i poslušno sišao, ničim ne pokazujući da je povrijeđen.

Zanesenjaci nisu dobro došli ni u kojoj zajednici. Ali, ovaj dječak koji je upadao u zanose uopće nije bio zanesenjak, nego skroman, nenametljiv i istodobno vrlo solidan u vršenju svih dužnosti. Nije uopće težio za isticanjem - što je inače najprepoznatljiviji znak opasnih zanesenjaka. Nije težio ni za visokim studijem i zvučnim naslovima. Već je tada svoje stavove gradio iz dana u dan s čvrstom jednostavnošću od redovitih i naoko malih ali istinskih duhovnih iskustava.

Nešto mlađi Iko jednog je dana po dvorištu dosta površno čitao pobožnu pripovijest o svetoj Genovevi, jednu od mnogih srednjovjekovnih legendi. Ali Ante je Iki uzeo knjigu iz ruke, pročitao mu nekoliko rečenica s najvećom sabranošću i rekao: Evo, ovako treba čitati, a ne brzati. Moraš razmišljati o svakoj rečenici.

»Ako i umre...«

Prije ulaska u novicijat svaki je kandidat morao do­biti liječničku svjedodžbu. Novicijat je jednogodi­šnja posebna priprava za polaganje prvih redovničkih zavjeta, kad se netko pripravlja da stupi u redovničku  zajednicu kao njezin pravi član. Pokaže li se da je koji đak ozbiljnije bolestan, franjevci ga neće primiti nego će mu pomoći da se liječi i da nađe kakvo drugo životno zanimanje. I gle, Antić je jedini dobio nepo­voljnu liječničku svjedodžbu. Nije još izričito rečeno da je riječ o tuberkulozi, ali se već moglo i to nazrijevati. Inače ne bi savjetnici Provincije vrlo ozbiljno zaključili da ga treba primiti: »Ako i umre, neka umre među nama, jer tako je dobar.«

Anti se, međutim, nije umiralo. Sve bez suvreme­nog liječenja, sve u kroničnoj nestašici i nezaobilaznoj surovosti redovničke priprave, on će poboljevajući i prizdravljajući vršiti sve svoje dužnosti.

Ime na lutriji

Onaj njegov sveti imenjak koji ga je u majčinoj utrobi najozbiljnije uzeo pod svoje još je jednom pokazao kako to ozbiljno shvaća. Godine 1911., prije samog ulaska u novicijat i primanja redovničkog odije­la, svaki je novak trebao, kako je to u redovničkim zajednicama običaj, dobiti novo ime. Učitelj novaka, o. Dane, te godine nije htio, kako je inače bio običaj, sam određivati imena. Želio je da jedan od mladića dobije ime svetoga Ante, ali neka to odredi slučaj, odnosno Providnost. Mladići su pred učiteljem novaka izvlačili listiće s novim imenima, kao da izvlače srećke na lutriji. Dogodilo se da je naš Ante izvukao baš taj listić. Učitelj primijeti da to nije u redu. Ulaskom u red mladić postaje kao novi čovjek pa mu i novo ime treba. Zato je mali Antić morao ponovno izvlačiti listić s imenom. I opet je izvukao isti. I još jednom tako. O. Dane shvati da to nije slučajno i dopusti da se franjevac iz Zatona za cijeli život zove onako kako ga zvahu od krštenja: Ante. Uostalom, to je od početka bilo ime zavjeta.

U službenom izvješću o novacima koji su stupili u novicijat na Gospinu otočiću Visovcu 17. rujna 1911. učitelj novaka posebno spominje da je Ante Antić »veseo i potpuno zadovoljan i ko blažen«.

Tri uzla slobode

Tako je dječak iz Zatona s osamnaest godina obukao Franjino odijelo. Tijekom povijesti, napose u na­šim stranama, to je odijelo postalo znakom osobito vo­ljenih i poštovanih ljudi. U Franjino doba, u 13. stoljeću, ta smeđa ili siva vreća s rukavima i s kapulja­čom bila je znak siromaha i lutalica, ljudi koji ničeg svog nemaju i koji su uvijek u pokretu. Bio je to jedan od znakova slobode koju je Franjo izabrao za sebe i za svoje sljedbenike. Tako slobodni, oni postaju veseli, i zadovoljni. Ante je bio »zadovoljan i ko blažen«.

Sredinom te novicijatske godine učitelj novaka dos­tavlja izvješće o pojedinim novacima. O Antiću piše: »Njegovo ponašanje u redovničkoj disciplini spojeno s duhom potpuno je u skladu s naukom i uputama crpljenim na bistrim izvorima razlaganja sv. Uprave i na nauku sv. Bonaventure. Vrlo je točan u svemu, te sve obavlja iz uvjerenja ...«

Završivši godinu novicijata, fra Ante je zajedno s kolegama na Visovcu 17. rujna 1912. položio prve redovničke zavjete.

Zavjeti su: siromaštvo, čistoća i poslušnost. Kažu da na njih podsjećaju tri uzla na franjevačkom pojasu. To su zapravo tri izraza evanđeoske slobode kojom čovjek odlučuje ne biti pokoran zakonima ljudske sebičnosti, nego živjeti po zakonima Božjega života. Zavjetom siromaštva redovnik se odriče vlastita imet­ka, a time zapravo izražava da će mu uvijek biti važnije darivati nego posjedovati. Zavjetom čistoće redovnik se odriče stvaranja vlastite obitelji i tjelesne ljubavi, čime ističe osnovni evanđeoski stav da je ljubav veća u žrtvovanju nego u uživanju. Zavjetom poslušnosti redovnik se u istom duhu odriče težnje da nad drugima vlada, ističe da poput Isusa ne želi gospodariti, nego služiti. To što redovnici tako korjenito ističu zavjetima, poziv je za sve koji Krista slijede. Svaki, naime, vjernik i bez polaganja takvih zavjeta mora biti slobodan od požude posjedovanja, uživanja i vladanja. Tko tako prihvati Božja mjerila življenja, stječe udjela u Božjem životu i pravo na Božju sreću.

Nakon prvih zavjeta fra Ante studira filozofiju u Zaostrogu od 1912. do 1914., a zatim do 1918. - upravo dok je trajao I. svjetski rat - teologiju u Makarskoj.

Nipošto robot

Fra Ante je još uvijek tih, povučen, reklo bi se da nikome ne udara u oči. No, magistar klerika o. Petar Grabić bilježi u Zaostrogu 16. prosinca 1912. : »Fra Ante Antić - dužnosti na dlaku vrši. Pri izvršava­nju istih pokazuje pravo prosvijetljeno duhovno shva­ćanje redovničkih dužnosti. U cijelom svom vladanju pokazuje redovnika kojemu je nadasve ljubav Božja i duhovni napredak. U mrtvljenju samoga sebe razborit je. Premda je bolestan, ipak je u društvu i privatno uvijek veseo i zadovoljan.«

Dužnost, veselje, zadovoljstvo! Poslije će fra Ante, kad već bude iskusni duhovni vođa, nekim redovnicama bilježiti suha pravila za duhovni život. Jednoj od njih piše: Sve radi iz dužnosti — Sve samo iz dužnosti!

Reklo bi se da je htio od žive osobe načiniti robota, dobro programiran automat. Ali u Antićevim Napu­cima i duhovnim savjetima pobožnoj duši (objavlje­nima u Prilogu Vjesniku Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja god. 1965.) piše:

Sve radi iz ljubavi: trpi, podnosi, bori se, obavljaj svoje dužnosti iz ljubavi. Silna je riječ ljubav!

Očito nije ni u onoj prvoj bilješci riječ o suhom automatskom vršenju dužnosti, nego o vjernosti koja je najviši domet osobnosti. Samo se iz ljubavi može biti istinski vjeran, a vjernost je vršenje preuzetih obveza, neodustajanje od obećanja na koja nas je navela ljubav.

Tu se nalazi ključ za razumijevanje Antićeve duhov­nosti i savjeta njegovih kao duhovnog vođe mnogih redovnika i redovnica, svećenika i vjernika laika. U svemu tome on nije bolovao od traženja novih izraza pod svaku cijenu. Provjereno crkveno i vlastito isku­stvo izricao je poznatim izričajima, ali iz njegovih usta i uz njegov pogled ti su stari izričaji dobivali snagu i svježinu neposrednog iskustva i uvjerljivosti.

Sablazna vjernost

Samo se najveći i najhrabriji suvremeni mislioci usuđuju uzdići do tako jasnih stavova. Jedan od njih, Denis de Rougemont, pri kraju svog djela Ljubav i Zapad (Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1974.), piše:

»Valja uočiti da je ta vjernost suprotna vrijedno­stima koje danas gotovo svi obožavaju. Ona predstavlja najdublji nekonformizam... Ona sablazno tvrdi da se prije svega radi o poslušnosti Istini u koju se vjeruje, a zatim o htijenju da se učini djelo... Takva vjernost čini ličnost... Ličnost, djelo i vjernost tri su riječi koje je nemoguće odvojiti ili zasebno pojmiti. Sve tri pred-stvaljaju odluku, temeljni stav stvaraoca. Tako u naj­skromnijem životu obećanje vjernosti uspostavlja mo­gućnost stvaranja djela, uzdizanja na razini osobnosti.«

Reklo bi se da samo oni koji znaju biti vjerni, koji iz ljubavi vrše dužnosti, mogu izrasti u prave osobe, mogu postajati slični Bogu.

Ante Antić sigurno nije čitao Denisa de Rougemon-ta. Nije imao ni filozofsko-psihološku naobrazbu ni životno iskustvo tog švicarskog protestanta. Imao je mjesto toga iskustvo svetaca, iskustvo svoga Reda i cijele Crkve. Uostalom, obojica su se - iako različitim kanalima - napajala na istoj Bibliji.

Zadržali smo se ovdje na Antićevu shvaćanju duž­nosti, jer će cijeli njegov duhovni lik biti označen strogošću koja rađa najnježniju blagost.

Biskup ga je pročitao

Mladi redovnici položili su 17. rujna svoje prve zavjete pred magistrom fra Danom Klarićem. Svi su potpisali dokumenat o zavjetovanju. Antić se potpisao latinski:

Fra Antonius Maria Antić neoprofessus

(Fra Ante Marija Antić - novozavjetovani)

Eto mu još jednog imena! Dodavši svom imenu i ime Marijino, fra Ante je htio izraziti koliko mu znači Isusova majka. Ona će do kraja života biti glavni jamac njegovih zavjeta, njegove stvaralačke vjernosti.

To što se u nutrini događalo sve je očitije izbijalo i na fra Antinu licu. Istina je da su to opažali i vršnjaci koji su zajedno s njime dane provodili, ali njima je to već postajalo svakidašnje, a koji put su ga i zadirkivali što se toliko povlači u molitvu, kao da je samo on među njima svetac. Međutim, savjesni magister klerika fra Ante Cikojević izvješćuje već pred Božić 1914. da se među mladim redovnicima u Makarskoj »osobito ističu Antić i Nola«. U proljeće iduće godine predsjed­nik ispitnog povjerenstva fra Petar Grabić, izvješćujući provincijala o polugodišnjim ispitima klerika, bilježi da se u prvom razredu »kao odlikaši ističu naukom fra Karlo Nola, fra Ante Antić i fra Metod Ramljak, a prva dvojica i redovničkim izgledom prednjače!«.

Kad je u Zaostrog jednog dana navratio splitski pomoćni biskup Carić, odmah je primijetio fra Antu i šapnuo njegovu poglavaru: »Una espressione ascetica - isposnički izgled! Takvih nam treba, Svetaca!«

To svetačko i isposničko lice imalo je tada samo 19 godina!

Novost poznatoga

Ni u teologiji ne mogu zabilježiti što izvaneredno o fra Anti, osim te izvanredne sabranosti i pobožnosti«, svjedoči njegov školski drug fra Karlo Nola. Reklo bi se da u crkvenim redovima izvanredna sabranost i pobožnost ne izaziva neku posebnu pozor­nost. Kao da to nije ništa naročito, iako je zapravo prava rijetkost. Fra Karlo svjedoči iskreno i nenamije-šteno. Govori kako se najčešće u Crkvi misli. Crkva je u svim svojim slojevima zapravo uvijek u stavu očekivanja, uvijek željna svetaca, izvanrednih ljudi. Ali, kao da bi ti izvanredni morali biti nosioci vidljivih čudesa, ili barem nekih sasvim novih metoda u dušo­brižništvu i novih teoloških pogleda. O. Ante Antić kao da nije donosio ništa novo. Nije činio privlačna čudesa, nije razvijao neko suvremenije dušobrižništvo, nije uopće pokušavao složiti novi sustav crkvene misli, novu neku katoličku filozofiju i teologiju. Bio je samo izvanredno sabran i pobožan, a to znači sav u svojoj vlasti i cio uvijek Bogu darovan. U tome se služio prokušanim načinima duhovnoga života. O tome je govorio služeći se poznatim izrazima starog duhovnog bogoslovlja. Zato je djelovao obično, a nakon što bi ga čovjek izbliza upoznao, sasvim neobično. Bio je iz­vorna novost u poznatom katoličkom ruhu. I to je osobitost Antina poslanja. Kroza nj je Crkva naših dana i naše sredine pokazala svoje najnovije lice - ne tako da bi se presvlačila u neka suvremena ruha ili navlačila neke nove obrazine, nego tako da u ponizno­sti bude što prozračnija, da ljudi u njoj vide Boga.

»Istina će vas osloboditi«, reče Isus. O. Ante je bio i ostaje suvremeni svjedok nepromjenljive a uvijek su­vremene Kristove istine. Crkva treba svijetu jedno­stavno pokazati živoga Boga po Kristu Isusu i u Duhu Svetome. Ništa više ni manje. I nije problem znati što Bog hoće i kako bi se to danas reklo i učinilo, nego je zadatak htjeti i ostvariti ono što Crkva zna da joj je Krist naložio. Biti trajno s Bogom, biti izraz Božje nazočnosti. Ukloniti iz svoga bića sve što Bogu priječi da se po nama ljudima priopći i sve što ljudima priječi da u nama Boga prepoznaju.

Bez isticanja najistaknutiji

Fra Ante je studirao teologiju baš u one četiri godine kad je bjesnio Prvi svjetski rat. U Antinim bilješkama a ni u svjedočanstvima drugih o njemu rat se zapravo i ne spominje. Spominju se samo nepogode ratom uvjetovane, osobito manjak hrane, nestašica koja je pogađala i franjevačke đake u njihovim sjemeni­štima. Poslije, kad Ante postane učitelj klerika, spome­nut će se da su neki od tih mladića sudjelovali u ratu, da su bili u vojsci.

Studij teologije u franjevačkoj teologiji u Makarskoj bio je tipično franjevački. Oslanjao se na sigurnu teološku baštinu, uz posebno isticanje velikog franje­vačkog mislioca, vizionara Ivana Duns Scota. Učila se čvrsta teološka abeceda, upoznavali sigurni temelji kršćanske misli, da bi mladi ljudi mogli iz tih korijena rasti i hrabro se zalijetati čak u neuobičajene misaone i duhovne pothvate. Ali, znalo se da će oni koji budu pozvani produbljivati teološki studij imati prilike ići na specijalizacije za magisterije i doktorate u razna visoka franjevačka učilišta u Rimu i drugdje. Ante neće biti pozvan da se tako istakne, a postat će najistaknuti­jim predstavnikom svoga naraštaja u Provinciji i šire od nje.

Biskup šibenski Luka Papafava zaredio je 29. lipnja godine 1917. u samostanskoj crkvi sv. Lovre u Šibeniku fra Antu Antića za svećenika. Bez mnogo sjaja, po franjevačkom običaju. Odmah sljedeće nedjelje, 5. kolovoza, Ante slavi mladu misu u svom Zatonu. Radosna majka patnica spremna je na svaku žrtvu samo da doživi to slavlje u zavičaju.

Svećenik i žrtva

Ta mlada misa ostala je u sjećanju nazočnika. Nije se dogodilo ništa nepredviđeno, ali je osobito u doba pretvorbe bilo nekako teško razlikovati mladog svećenika od hostije koju je podizao. Ante svaku riječ izgovara jasno i glasno, sve iz dužnosti - kako bi on to drugima savjetovao - ne dopušta da mu uzbuđenje izazove grcaj ili jecaj. Ali, očito je da je zajedno s Kristom u toj misi i svećenik i žrtva. Zanimljivo je da su obični sudionici toga slavlja to zamijetili te neki od njih tako i posvjedočiše. Poslije, tijekom svih godina i u svim mjestima njegova djelovanja, ljudi će gotovo sa strahopoštovanjem promatrati fra Antino lice kako se za vrijeme mise preobražava, kako tone u sabranu skrušenost a iz njega probija žar otajstvenog događa­nja. Tu je on s Kristom svaki put umirao i iznova se rađao - smrt njegovu naviještao i njegovo uskrsnuće slavio - u to je utjecalo i iz toga je sjalo sve što je u svakodnevici trpio i radio.

Fra Ante je, međutim, već bio ozbiljno bolestan. Smio je više dana ostati na odmoru u roditeljskoj kući, kod majke.

Vjernici su se odmah željeli kod njega ispovijedati. Rekao im je da još nema ovlast za ispovijedanje, da mora još godinu dana studirati. Dobrim ljudima to je bilo jasno, ali zatražiše da dolazi moliti kod umirućih. Tih su mjeseci teški bolesnici smatrali osobitom časti što im je uz uzglavlje i zajedno s njima molio mladomi-snik iz kojega je zračila Božja prisutnost.

Budući da je fra Ante zaređen za svećenika nakon trećeg tečaja bogoslovije, morao se kao mladomisnik vratiti u Makarsku da završi studij, koji je onda trajao četiri godine.

Početak karijere

Poglavari se bez mnogo dvoumljenja odlučiše da ga postave za pomoćnika magistru klerika o. Petru Grabiću. Magister je zapravo voditelj i nadzornik cjelokupnog života i rada mladih klerika, neposredni poglavar koji je uvijek s njima i za sve što se njih tiče najizravnije odgovaran. Njegov pomoćnik redovito može biti student završne godine teološkog studija. To je prolazna služba, koja obično ne ostavlja dubljeg traga na karijeru, jer mladi podmagister već naredne godine ide na druge dužnosti širom prostrane Provin­cije. No za Antu Antića to je bio početak karijere koja će obilježiti cio njegov lik i život.

Razumije se da studenti pred završetak studija, svi već svećenici, mladomisnici, nisu računali s time da bi im kolega i vršnjak podmagister smio nešto ozbiljno zapovjedati. Kažu da mu je već prvoga dana jedan kolega rekao: »Da se nisi usudio meni zapovijedati!« - a fra Ante se odmah složio: »Ne boj se, ne boj se.«

Završivši teologiju školske godine 1917/1918., fra Ante je i dalje ostao na istoj službi u narednoj školskoj godini. Tako je provincijala molio magister Grabić, a iz Visovca su već tražili da Antić bude imenovan ondje za podmagistra novaka. Iskusni Grabić tumačio je provin­cijalu da su mladi franjevci tijekom minulih ratnih godina mnogo zla vidjeli i čuli, pa im je potrebno barem još godinu dana držati pred očima uzornog redovnika fra Antu. Fra Petar Grabić nije se varao i ne bi olako nekoga proglasio uzorom. Provincijal je dopustio da fra Ante bude još godinu podmagister u Makarskoj, a iduće jeseni da može za podmagistra novacima. Međutim, zbog talijanske okupacije, koja je bila obuhvatila i Visovac, novicijat je premješten u Zaostrog, te će Antić jedno vrijeme nastaviti svoje djelovanje u tom samostanu uz more, zauvijek ispunje­nom odjecima Kačićevih stihova.

Bolest kao dokaz ljubavi

Već tijekom školske godine 1918./1919. Antićevo se zdravlje vidljivo pogoršava pa ga nekoliko puta šalju u Imotski na oporavak. Iz ljeta 1919. sačuvano je jedno Antićevo pismo provincijalu. Piše da je u subotu 9. kolovza pošao u Imotski, da je popodne naumio poći u Podbablje, ali ga spopade kašalj i krv mu pođe na usta. Liječnik mu je propisao neki prašak za zaustavljanje plućnog krvarenja. Osim izbacivanja krvi ne ćutim da me što drugo boli ili mi smeta. Poštovani o. gvardijan i cijela obitelj lijepo me gleda i pazi. Mnogopoštovani oče, i ovo je meni jedan dokaz dobrote i ljubavi Božje, kao i jedan poziv da drugo ne želim u ovoj bolesti nego da mi dragi Bog dade ustrpljivost i potpunu odanost u svoju sv. volju. Uostalom, ja sam zadovoljan i miran. Dva sačuvana dokumenta iz jeseni g. 1919. svjedoče da je mladi fra Ante Antić već uvršten u profesorski zbor makarske bogoslovije, među lekture, kako su onda zvali profesore. Zacijelo je predavao pastoralnu teologiju, jer pismom od 11. rujna te godine izvješćuje o stanju svoga zdravlja i posebno moli provincijala da odre­di tekst za taj predmet. Sredinom prosinca Antić piše iz Imotskog lekturima u Makarskoj kao jedan od njih. Očito je službu lektora u Makarskoj vršio cijele školske godine 1919./20. jer se njegovo ime nalazi na popisu učitelja bogoslovlja što ga 23. veljače 1920. splitski pro-vincijalat dostavlja splitskom biskupskom ordinarijatu.

Mladi predavač i podmagister već pokazuje svojstva koja će nešto kasnije ovako posvjedočiti jedan od njegovih odgajanika:

»Kod nas bogoslova bilo je općenito mišljenje da je naš otac magister svet. Nije se to opažalo na prvi mah, iako bi svaki od nas kod dolaska u samostan čuo od drugih o njegovoj naročitoj pobožnosti, ali kad se s njime stupilo u bliži kontakt, onda su se otvarale oči i onda bi on postajao vođa, duhovni savjetnik, siguran vodič.«

Budući da je svima u zajednici bilo jasno da fra Ante mora postati magister novaka, očekivalo se da će ga definitorij provincije uskoro izabrati za tu službu. Ali, Ante je bio po crkvenim zakonima premlad. Stoga tadašnji provincijal fra Ante Cikojević 26. travnja 1920. piše u Rim generalu Reda:

»Imamo mladomisnika učena, razborita i zbiljski sveta. Izgleda da nam ga je nebo darovalo za učitelja novaka. Međutim, nema zakonsku dob, jer mu je tek 27 godina; rođen je 16. travnja 1893. Predviđam da će na slijedećem definitorskom sastanku on biti izabran za učitelja novaka, pa zato molim prethodni oprost za slučaj njegova izbora.« General već 25. svibnja te godine odgovara da takvo odobrenje, odnosno oslobo­đenje od zapreke nedovoljne dobi, ne može dati dok mladi redovnik ne bude izabran za magistra novaka. Neka, dakle, ponovno zatraže dozvolu nakon izbora. Vodstvo provincije je to, sasvim naravno, shvatilo kao uključno odobrenje da izaberu baš fra Antu, pa doista definitorij 14. srpnja te godine jednoglasno izabire Antića na rečenu službu. Isti definitorij određuje da se zbog talijanske okupacije, kako već spomenusmo, novi­cijat premješta u Zaostrog. Sigurno računajući s rim­skim odobrenjem, provincijal Cikojević 20. srpnja službeno javlja Antiću da je imenovan magistrom novaka, a tek 24. srpnja, očito sasvim formalno, ponovno piše generalu da taj izbor odobri. Antić odmah preuzima službu, što se vidi iz sačuvanih izvještaja što ih je već u kolovozu kao magister potpisivao. Istodobno kustod (zamjenik provincijala) Eterović izvješćuje da je Antić toliko oslabio da će teško ustrajati u službi. No, mladi meštar vrši svoju službu još tijekom rujna do potkraj listopada. Na početku je karijera koja je očito njegov životni poziv. U listopadu je stigla vijest da je general potvrdio izbor da fra Ante smije biti magister novaka.

Onda, kao u inat ili u skladu sa sudbinama svetaca, nekoliko dana nakon te rimske potvrde fra Ante je morao biti privremeno riješen magistarske službe jer mu se zdravlje naglo pogoršalao. Gotovo dvije godine, sve do srpnja 1922., liječi se i oporavlja u Imotskom. Tada ga provincijski kapitul opet imenuje, ali samo za pomoćnika magistra klerika i još za učitelja braće laika (redovnika bez svećeničkog reda), za vjeroučitelja sa­mostanske posluge i za samostanskog vikara. Sve kao utješne službe. No očito ga nisu htjeli tješiti, nego upotrijebiti njegove sposobnosti. Vidi se to i iz bilješke da je definitorij u kolovozu 1922. odlučio da se u Makarskoj uvede učenje i predavanje asketike i mistike, dakle cijelo i ozbiljno duhovno bogoslovlje. Istim rješenjem povjereno je fra Anti da »razvidi i o tome plan učini«. Narednih mjeseci može se iz raznih zapisa i pisama zaključiti da je fra Ante ozbiljno počeo sakupljati literaturu i tražiti savjete za što ozbiljniju organizaciju toga studija.

Kao pomoćnik magistra klerika i kao predavač, lektur, fra Ante je vrlo uspješan. U jednom spisu od 3. prosinca god. 1923. Antić je nazvan »drugim magi­strom« i utvrđuje se da se pod njegovom upravom »kao pojedinca pokazuje i vidni duhovni napredak«.

Prvi nemilosrdni glasovi

Onda je napokon god. 1925. - kad je Grabić pos­tao provincijalom - ponovno imenovan prvim magistrom klerika. Tu će službu vršiti u Makarskoj sve do godine 1946., a zatim u Zagrebu do 1956. Bio je, dakle, odgojitej - što kao podmagistar što kao magistar - svih franjevaca te velike provincije koji su bili bogoslovi između godine 1917. i god. 1956. I svi oni pripovijedaju o njemu samo najbolje. Svi mu zahvaljuju za učvršćenje zvanja, za duhovna prosvijetljenja, za rast u kršćanskoj i redovničkoj zrelosti. Ali, nije odmah bilo tako, barem ne kod svih. Sačuvan je zapisnik odgojitelja cijele provincije u Sinju od 6. rujna 1925. Ondje među ostalim piše:

»Poštovani o. fra Ante Antić malo s njima, s klericima, govori uslijed čega nemaju u nj povjerenja. Neki zamjeravaju što se p.o. fra Anti Antiću radi bolesti daju posebne stvari, jer da su i oni bolesni, pa ipak malo ili ništa ne dobivaju.«

Prava je šteta što se nosilac toga mišljenja nije u zapisniku dao imenovati. Ali je vrlo dobro što je to zabilježeno. Inače bi sve pohvale o fra Anti kao idealnom magistru djelovale neuvjerljivo. Kakav bi to svetac bio koga bi svi hvalili? Zar ne reče Isus: »Jao vama kad vas svi budu hvalili, jer tako su činili lažnim prorocima oci njihovi«.

Takvi rijetki ali nemilosrdni glasovi zacijelo nikad nisu sasvim utihnuli. Ponovno ćemo ih čuti i potkraj fra Antine magistarske službe u Zagrebu.

Spor oko Zbora

Možda se korijen ili trag toga nepotpisanoga mišljenja nazrijeva u pismu što ga je fra Ante Antić pisao pretpostavljenima iz Makarske 27. stude­noga god. 1925. Riječ je o Zboru franjevačkih bogo­slova »Milovan«. Mnoge su bogoslovije imale i još uvijek imaju slične zborove duhovne mladeži za razvi­janje neobveznih pratećih kulturnih i umjetničkih dje­latnosti. Čini se da je u ono doba djelatnost Zbora bila usmjerena književnom, vjerojatno više ili manje otvo­reno političkom, području i također povezivanju s katoličkim laicima. Djelatnost po sebi dobra i korisna, ali fra Ante ili nije imao za nju razumijevanja, ili je u konkretnom makarskom slučaju vidio negativnosti koje u pismu ne imenuje. Samo iznosi svoje mišljenje:

Možda bi bilo najbolje da naši klerici budu zabav­ljeni sa svojim poslima, školom i dužnostima. Nama druge organizacije ne treba nego je već imamo u Redu i Provinciji. Vidimo u nas da poslije, kad su braća na položaju, drugo ne vrijede već koliko je njihovo redovništvo i kako odgovaraju dužnostima.

Sveti i ozbiljni redovnik vidio je da sve takve i slične paralelne djelatnosti, sva zauzetost u raznim kulturno-umjetničkim ili društvenim, čak i teološkim i duhov­nim pothvatima, ne smije biti zamjena za redoviti kršćanski i redovnički život u sklopu redovite crkvene i redovničke zajednice.

No, fra Ante nam o tome nije ostavio nikakvih studija, samo je zabilježio onoliko koliko je držao da toga časa treba za upozorenje reći odgovornim poglava­rima. Tako ne možemo raspraviti koliko je imao pravo u konkretnom slučaju zbora »Milovan«, ali s pravom slutimo da njegovi zajedljivi kritičari nisu bili baš objektivni. Kad bi sam fra Ante trebao sažeti svoju misao o tom sporu, vjerojatno bi poput starih duhov­nika rekao: Budite sveti, pa činite što hoćete, organizi­rajte se i bavite se čime hoćete!

Tajna odgojiteljskog uspjeha

Već u to doba mladom je magistru dobro znano da nema naravna načina za postizanje svetosti. Nije svetost ni plod nekih naročitih postupaka poniranja u vlastite dubine ni vježbanja u odricanju od zemaljskih užitaka. Svetost je bogolikost što je proizvodi Duh Sveti kad se nastani u čovjeku, te čovjek zaživi Božjim životom. Duha pak nitko ne može primiti osim po Kristu Isusu, a Krist ne može dati Duha drukčije nego po svojoj smrti i uskrsnuću, po svojoj križnoj proslavi.

U Evanđelju po Ivanu stoji: »Duh, naime, ne bijaše još dat jer Isus ne bi još proslavljen« (Iv 7,39). To ne vrijedi samo za svijet povijesno-spasenjskoga događa­nja u zajednici Crkve, nego također za svakog pojedi­nog obraćenika i za svaki spasenjski odnos među ljudima. To, jednostavnije rečeno, znači da nitko ne može uspješno surađivati s Kristom u posvećivanju drugih ako se osobno ne solidarizira s Kristom u nošenju njegova križa, ako upravo svega sebe poput Krista ne stavi Bogu na raspolaganje za spas drugih. Kristovu moć postiže samo onaj koji se s njime poistovjeti u njegovoj nemoći. Tako sveci postaju čudotvorci. Fra Ante Antić ostavio nam je o tome dragocjeno svjedočanstvo u svojoj duhovnoj ostavštini. U subotu 16. listopada g. 1926. on piše svoje prikazanje žrtve života, dariva svega sebe kao žrtvu za duhovni rast, upravo za posvećenje svojih klerika. I to je zapravo ključ tajni njegova odgojiteljskoga uspjeha. Fra Ante piše:

Na čast Presvetog Trojstva, na veću slavu Blažene Djevice Marije, Majke Božje i Majke naše, predajem se i posvećujem sav svoj slabi život u Presvetom Srcu Blažene Majke pod njezinim vodstvom, s njezinom pomoću i zaštitom, sjedinjen s njom, premda nevrije­dan, za duhovni napredak povjerene mi braće klerika.

Nabrojivši zatim sve što čini u svom redovitom životu i služenju, Antić nastavlja:

Sve ti ovo obećajem, milosrdni Bože, kao žrtvu tvojoj milosrdnoj ljubavi da im dadeš: Oče nebeski -svoju svetu ljubav, Vječni Sine - svoga Svetoga Duha, Duše Sveti — svoju svetu mudrost i sedmerostruke darove svoje ... Bože moj, daj mi veliku jakost, promi­jeni mi srce, rasvijetli pamet, ojači volju. Sjedini me u Božanskoj Majci svojoj sa sobom. Čuvat ću ih kao zjenicu oka svoga jer ih ti ljubiš, jer si ih ti izabrao. Daj da ovo ispunim. Povećat ću svoja odricanja, nasto­janja, mrtvljenja za njih...

Tu svoju posvetu života za svoje klerike fra Ante je svakodnevno obnavljao riječju i djelom. Iz toga je j razumljivo sve što je poduzimao za svoje odgajanike -i što je noću ustajao umjesto njih i za njih molio, također mjesto njih meo stepenice, čistio umivaonike i zahode. A oni su trajno doživljavali kako je njegov utjecaj na njih mnogo veći od njegova izgleda, odlučno­sti i snalažljivosti.

»Vjekovna misija Provincije«

Brojni životopisci odnosno svjedoci i sakupljači uspomena o fra Anti ispuniše već više knjiga svojim sjećanjima i prijepisima iz Antićevih pisama i osobnih duhovnih bilješki tih makarskih godina. Po­sebno je zanimljiva knjiga Naš magister što ju je 1977. u Vrgorcu kao rukopis umnožio fra Vjeko Vrčić. On bilježi kako je fra Ante isticao da uz opći redovnički ideal treba vazda imati na pameti izgradnju svih svojstava koja se traže od sređena čovjeka u društvu a opet vezana naročitim odnosima redovničke zajednice. Znao je fra Ante da redovnička zajednica kojoj pripada i za koju odgaja mladiće nije bilo koja, apstraktna, nego da je to jedna jedina i neponovljiva Provincija Presvetoga Otkupitelja, baš ondje gdje jest i onakova kakva jest. Osjećao je silnu odgovornost za njezino povijesno poslanje. Isticao je, svjedoči Vrčić, svjesnu odgovornost i osjećaj krivnje u slučajevima kad se omete Providnošću dodijeljena svrha jedne zajednice: u ovom slučaju vjekovna misija naše provincije. Stoga je uz »opći redovnički ideal« fra Ante »odgajao redov­nike za župnike« pazeći da se kao župnici ne odijele od redovničke zajednice i redovničkih ideala.

Zanimljivo je da fra Ante »redovito nije čitao profanih knjiga, časopisa i novina«. Ali je i bez toga uvijek dobro razaznavao što se u svijetu događa i koje opasnosti prijete Crkvi i Redu. U jednoj molitvi koju je sam sastavio za svoje klerike među ostalim moli zaštitnika Provincije Presvetog Otkupitelja: Čuvaj i očuvaj nas kao istinsku djecu majke siromaštine da svatko vidi i svjedoči: to su Manja braća!

Moć molitve

Vjerovao je u moć molitve, a njegovi klerici i drugi koje je duhovno vodio, često su svjedoci te moći. Godine 1938. mladomisnik u mjestu nedaleko Makar­ske bude od župnika poslan umirućem bolesniku, ali ga ukućani ne htjedoše pustiti do umirućega. Rekoše da mu je srce slabo pa bi ga uzbuđenje zbog svećeni­kova dolaska moglo ubiti. Mladomisnik ostade ondje dva sata, i na kraju mu dopustiše da bolesnika barem pozdravi. No taj mu odmah reče da je jučer odbio fra Antu Antića, koji je tako bio došao da ga ispovijedi. Sad je bolesnik bio željan ispovjedi, prihvatio mladomi-snika kao da ga Antić šalje i lijepo se ispovjedio. Kad je mladomisnik stigao u Makarsku fra Ante ga je već čekao s pitanjem o tome slučaju. Očito je očekivao pozitivno rješenje, za koje je satima molio.

U ono je doba po redovničkim učilištima harala tuberkuloza pluća. Mnogi su umrli. Fra Ante, i sam teško bolestan od te bolesti, brižno je kao majka njegovao mlađe bolesnike. Tako je mladomisnik fra Petar Anđelić doveden u Makarsku da boluje i umre na Magistrovim rukama. Fra Ante ga je njegovao i čistio kao bolničarka, bolje reći kao majka dijete. To je potaknulo poznatog fra Gabru Cvitanovića da us­tvrdi: »Sad znam da je o. Antić pravi svetac.«

»Krasno je umro«

Bogoslova fra Vjekoslava Bebića fra Ante je i nje­govao za ozdravljenje i pripravljao za dobru smrt. Kad je mladić pao u smrtnu borbu, fra Ante mu je stajao uz glavu i glasno s njime i za njega molio. Bolesnika su sjetila ostavljala pa je molio Magistra da glasnije moli. Napokon je izdahnuo, a fra Ante, koji se mjesecima kako je god znao i mogao borio protiv te smrti, izašao je iz sobe zadovoljno trljajući ruke kao nakon dobro obavljena posla i govoreći: »Krasno je umro.«

Franjevac koji ne htjede da mu se ime objavi pripovijeda kako ga je onih godina počelo boljeti rame. Liječnici rekoše da je vjerojatno reuma, a fra Ante Antić odmah ustvrdi: Sinko, tebi je rak! Bolji pregled potvrdio je tu djagnozu. Operacija je uspjela i taj je franjevac ostao živjeti i raditi na ovome svijetu.

Nogomet, plaža i sudbina habita

Tko bi očekivao da će takav svetac, koji samo u vječnost gleda, imati smisla za najobičniji nogo­met ? Vrčić i o tome bilježi svjedočanstvo:

»Naš o. Magister dobio je za nas nogometnu loptu. Poravnali smo obor, posjekli poneku smokvu da pro­stor bude širi i napravili smo branke (vrata za golove). O. Magister bio je sretan što nas je mogao razveseliti. Međutim, i naša i njegova radost bila je kratka vijeka. Nisu se veselili neki profesori nad našom igrom. Ubrzo je uslijedila zabrana.«

Glede kupanja u moru fra Ante je također bio dobrano ispred shvaćanja svoga vremena. Redovito je dopuštao klericima da idu na kupanje. U Makarskoj se znala klerička plaža - »Osejava«. Ondje su mnogi franjevački đaci naučili plivati. Sam pak Magister nikad nije išao s njima na kupanje. Govorilo se da tako postupa zbog svoga slabog zdravlja.

Od Vrčića saznajemo također da je fra Ante bio na­zočan sjednicama zbora »Milovan«, da je pozitivno ocjenjivao đačka predavanja i druge nastupe, a sam da je bio pokrovitelj »Asketsko-mistične sekcije« toga Zbora.

Poslije će, osobito u Zagrebu, fra Ante shvatiti i priznati da se život ne samo u svijetu nego i u samostanima sve više liberalizira. Magister mudro na­stoji sačuvati sve prednosti stare discipline, ali prihvaća i novo, razumije da se neki oblici naprosto ne mogu više sačuvati. I zna da to ne znači kako Red nema budućnosti. Spreman je, dakle, na promjene u poslu­šnosti Duhu. Kad je saznao da će televizija prenositi otvorenje Drugog vatikanskog koncila i da će se to moći vidjeti na onim prijemnicima koji hvataju ino­zemne stanice, nije mu bilo teško putovati da svojim očima vidi to otvorenje.

Redovničko odijelo silno je volio i mnogo je do njega držao. Uvidjevši, međutim, kako je nekim kleri­cima neugodno tako se odijevati, kako sve malobrojniji i sve rjeđe izlaze tako odjeveni u grad, žalosno je, ali bez panike, rekao:

Braćo, habitu je odzvonilo.

Međutim, sam će do smrti hodati samo u habitu, a u njegovoj ostavštini neće se naći ni komad civilnog odijela.

Bijeg za blizinu

Antićeve makarske godine ispunjene su ustrajnim i sustavnim duhovnim sazrijevanjem. O tome svjedoče i poneki sačuvani ulomci iz njegovih duhov­nih bilježaka, osobito o godišnjim duhovnim vježba­ma.

Nakon duhovnih vježbi u veljači 1928. Antić odlu­čuje:

Govoriti kad je potreba, kad sam upitan. Nikada trošiti vrijeme uzalud, osobito ne govoriti bez razloga. Biti ustrajan u razmatranju. Poslije sv. ispovijedi zabo­raviti i ne misliti ni u molitvi na osobe drugoga spola. Vladati se s njima po primjeru Kristovu.

Bježi svaku ugodnost i ne vjeruj joj!

Mladi franjevac očito nema previše povjerenja u vlastito savršenstvo. Narav mu je žustra, nagla, ljudi s kojima se susreće mnogo mu znače, vidi da i sam njima mnogo znači. Ugodno je uspješno djelovati s ljudima i za ljude. Jedni u drugima tražimo i pronalazimo Božju prisutnost, Boga živoga. Ali, narav je lukava kao i zloduh, svaki uspjeh može postati povodom oholosti, samozadovoljstva, svaki i najduhovniji susret može biti početak veze koja ne oslobađa. U svakom času vjernik, osobito redovnik, mora biti oprezan, ne dati se prevariti. Sigurnije je trpjeti i biti ponižen nego osjećati ugodnost.

U bilješkama iz duhovnih vježbi godine 1929. Antić ne ponavlja iste odluke, nego ističe tješnju duhovnu povezanost s Majkom Marijom. Odlučuje da će se sav posvetiti razmatranju života i muke Isusove. I još: Svaki dan misliti na sud i svaki posao obaviti kao da je to ono posljednje što u životu mogu još učiniti. Tu bilježi da će svakog dana dva sata razmatrati i jedan sat čitati duhovno štivo. Težiti, moliti, pripravljati se za kontemplaciju! Fra Ante sam sebe upozorava da bez održavanja reda nema napretka, da treba bježati u samoću, odmarati se malo, a suvišno govoriti nikad. Nikad neću govoriti o sebi, svojoj bolesti, svojim potrebama, proviđanju, hrani, podvorbi, ponašanju drugih prema meni. Ali, vazda s braćom promicati njihov napredak!

Bijeg u samoću, ali ne bijeg od ljudi, od njihovih skrbi i potreba. Ante bježi u samoću da bi naučio biti svakome bliz.

Ni Samson, ni Salomon, ni David

Glede očiju Antić je tada odlučio da treba gledati uvijek preda se i pri tome imati na pameti Isusa. Vani gledati samo što je potrebno za izvršavanje dužnosti. Također iz sobe kroz prozor gledati samo kad je to potrebno. Kod stola jela ne izabirati, ne prevrtati, nego uzimati redom kako je ponuđeno.

Te godine mladi redovnik posebno ističe odluke o pomnom čuvanju svete čistoće. To će postizati trajnim nastojanjem da se osjeća stanom Presvetog Trojstva, da prima sakramente, razmišlja o muci Isusovoj i Bezgre­šnoj Mariji. Kao zagovornike u tom nastojanju izabire sv. Josipa, sv. Anu i sv. Alojzija.

Uzalud zazivati svetoga Alojzija ako čovjek nije svjestan svoje slabosti i ako ne izbjegava priliku u kojoj se može roditi i učvrstiti neželjena sklonost. Zato fra Ante odlučuje:

Osobe drugoga spola, pa bilo koje mu drago, nigda neću gledati. S njima ću govoriti jedino iz potrebe, iz ljubavi i dužnosti. U govoru ću biti kratak, odmjeren, ozbiljan, imajući na pameti propetoga Gospodina.

»Nec Samsone fortior, nec Salamone sapientior, nec Davide sanctior!« Ni od Samsona jači ni od Salomona mudriji ni od Davida svetiji! To je dobra stara, na bib­lijskom iskustvu temeljena uzrečica za one koji smatra­ju da su toliko čvrsti da im napasti uopće ne mogu nau­diti. Ante tu uzrečicu više puta ponavlja sebi i drugima.

Svojom osobitom manom Antić je smatrao sebe-ljublje, iako su ga svi isticali kao primjer poniznosti. Ali on odlučuje:

Nikad neću govorit o sebi, o svojim djelima, o onome što radim, niti ikoga raspitivati da što doznam, jer to potječe od sebeljublja, da znam što tko misli ili govori o kojem mome činu. Izbjegavati, nadvladavati svaki nemir, negodovanje, potištenost poslije pogrešaka, neuspjeha ili ako mi se štogod prigovori. Ovo je osobito moja mana!

Kajanje bez potištenosti

Zanimljivo je Antićevo razlikovanje između pravog kajanja i potištenosti poslije pogreške. Vjernik se kaje bez potištenosti, bez ljutnje na sebe. Žao mu je što se iznevjerio, a ne grize se zbog toga što se pokazao slabim, što se ponizio u svojim i tuđim očima. Potištenost nakon pogreške i neuspjeha pravi je znak oholog sebeljublja, dok je skrušeno kajanje znak ljubavi prema Bogu i uza svu žalost ono ne postaje grižnja.

I površan pogled na fra Antine fotografije, osobito na one iz mlađih dana, pokazuje da je bio čovjek izvanredne osjetljivosti i osjećajnosti, da je po naravi težio prijaznom i nježnom drugovanju s ljudima. On je toga bio vrlo svjestan. Piše:

Osjetnost — nježnost — to je moja naravna sklonost, koja — ako se ne bipodlagala razumu pogoduje nečistoći i jako je pogibeljna ... Svake nježne riječi čuvat ću se pa i u svetoj ispovjedi. Izbjegavati svaku sklonost ili simpatiju. Ako to kod drugoga opazim, slijedit ću svoj put i preko toga prelaziti... Neću nigda tražiti da me tko ikad, pa bilo u najvećim mukama, sažaljuje, da za te muke zna. Neću ih nikome kazivati, željet ću da drugi sa mnom postupe onako kako Svemogući Bog pripusti i hoće.

Stroga nježnost

Za odgojitelja i poglavara koji je po naravi sklon biti nježno blag, evo prevažnog pravila: Nikad ne smijem dopustiti da moja blagost i popust­ljivost bude drugome na štetu ili na raspuštanje reda i discipline.

Sklonost na popuštanje, osobito prema sebi trebam nadvladavati i biti sa sobom strog. S drugima blag, ali vazda tražeći da se čuva poštenje i vrši dužnost.

Već davne 1926. Antić je u duhovnim vježbama bio zabilježio:

Nikad se, s pomoću Božjom, neću opravdavati ili odgovarati ako mi se štogod predbaci, podmetne, prigo­vori, ako me tko optuži ili slično... Isus je na sve optužbe šutio.

Za drugim neću govoriti nigda. Ako imam štogod reći, prigovoriti, spomenuti, nikad - s pomoću Božjom i Marijinom — neću za njim već njemu prvom i čistom nakanom pred Gospodinom...

Kad je stvar svršena, izbjegavat ću svaku suvišnu riječ koja više ne pomaže.

U razgovoru izbjegavaj i svladavaj onu napetost, naglost, želju da kažeš svoje mišljenje, da se potpuno izraziš, dovršiš.

Tako izgledaju duhovne misli i odluke što su ih revni redovnici stvarali u duhovnim vježbama i uporno provodili iz dana u dan. Vrijedi ih ponovno pročitati. Usred suvremenih, često neuspjelih, traženja ti izrazi dobre stare duhovnosti djeluju kao svježa novost. Mladi koji su u naše doba toliko željni transcedencije, spremni ponirati u sebe i sebe iznutra preoblikovati trebali bi pokušati barem stanovito vrijeme ostvarivati ove Antićeve odluke i savjete.

Izlasci iz najdražeg bunkera

Vježbajući se da bude slobodan od ovosvjetskih zabluda i zabuna i tako sposobniji ljudima služiti, fra Ante Antić ne smatra da bi u redovničkoj tradiciji nalazio gotova rješenja za suvremeno služenje Crkve svijetu.

Sestri Grinjoni - u koju je imao veliko povjere­nje te ju je čak proglasio dionicom svoga svećeništva — jednom je zgodom rekao:

Kćerce, mi redovnici smo kao vojnici u bunkeru koji pucaju kroz ugrađene otvore i često pucaju u prazno, ne pogađamo cilja. Zaštićeni smo samostanom, pravili­ma, odijelom kao nekom vrstom zida, ali nam to zatvara prilaz k dušama u raznim prilikama gdje se ne može doći odjeven u redovničko ruho.

Koliko mu je bilo moguće, Antić je već u Makar-skoj, a naročito poslije u Zagrebu, izlazio iz toga bunkera u ljudsku svakodnevicu, odnosno otvarao vrata da s ljudima komunicira izravno u njihovim nevoljama, a ne samo kroz »ugrađene otvore« i možda promašeno. Osobito majke siromašnih brojnih obitelji u Makarskom primorju pamte fra Antu i makarski samostan u teškim godinama II. svjetskoga rata. Devedesetgodišnja starica File Jurišić pripovijeda svom sinu franjevcu (glasilo »Dobri otac Antić«,1987.):

»Sinko, bilo je teško. Vi ste bili mali, a otac je bio u Americi. Bila je velika glad i neimaština, ali je uvijek bilo dobrih duša koje su mi pomagale, posebno naši fratri u Makarskoj. Ja sam često iz Baške Vode išla u Makarsku, i to mnogo puta po noći. Bilo je daleko i opasno. U Makarsku sam išla u samostan. Tu su mi fratri davali za vas. Bog im dao zdravlje, a mrtvima pokoj. Sjećam se fra Ante Antića. Svi su ga zvali sveti Ante. Često sam k njemu dolazila. A on mi je davao robe, hrane i pokoji dinar. I bratu Stipi je dao robu za prvu svetu pričest. Jednom mi je dao i svoj fratarski plašt i rekao: File, evo ti ga pa ga raskroji i sali] nešto djeci. Od njegova plašta i ti si nosio kaputić.«

Pred njim se nije ništa moglo zatajiti

Što se pak samog fra Ante tiče, njega doista nije vezivalo suho redovničko iskustvo ni samostan­ski zidovi. Brojni svjedoci pripovijedaju kako je imao dar poznavanja duše, kako je mnogima ispripovjedio njihove najosobnije tajne iako ih nikad nije vidio niti s kime o njima razgovarao. Nevolja je donekle što živi svjedoci, iako potpisuju svoja svjedočenja kad ih daju u postupku za proglašenje blaženim, redovito ne žele da ih se u javnosti imenuje. Riječ je o razumljivoj skromnosti i o pravu na vlastitu intimu. No ima i potpisanih. Tako fra Ivan Bilušić svjedoči:

»Sjećam se godine 1940. Prije ređenja pozvao me na duhovni razgovor. Čim sam došao u sobu, reče mi: Sada ti, fra Ivane, muči, a ja ću pokušati iznijeti tvoje duhovno stanje i mane. Šutio sam, a otac magister započe i iznese ovo i ono. Na kraju poslije dugih „litanija“ reče mi s polublaženim smiješkom: Je li, moj fra Ivane, ovako kako ti reče tvoj magister? Što mogu, pogodio je nutrinu i vanjštinu bolje nego što bi rendgen srce i pluća.

Mladi svećenik upao u tešku duhovnu krizu. Slu­čajno došao u Zagreb, ali čuvši da fra Ante leži bolestan, nije mu se ni javio. Nakon nekoliko dana sustiglo ga je na župi fra Antino pismo. Uz blagi prigovor što ga nije pohodio fra Ante mu je potanko opisao njegovu krizu i dao mu savjete kako će je riješiti. Bilo je očito da je sveti redovnik imao izravni uvid u njegovu dušu. Kad je drugi put došao u Zagreb, fra Ante je bio još bolesniji. Mladi svećenik je ipak nakratko ušao u njegovu sobu. Bolesnik mu odmah reče:

Sinko, nemoj se sukobljavati, pazi se sukoba.

Savjet je bio na mjestu jer se mladi svećenik baš u to doba žešće sukobljavao s okolinom u kojoj je živio.

Samostanska poglavarica načula da je fra Ante vidovit pa ne vjerujući dođe k njemu na razgovor. Razgovarali su suho i službeno, gotovo dosadno. Kad je već pomislila kako ga je unaprijed točno ocijenila, on promijeni lice i reče: A sad slušaj, te joj ispripovjedi i s kakvom je namjerom došla i otkri joj njezine najtajnije misli i sklonosti, o kojima ni ispovjedniku nije govorila.

Kandidatice, redovničke pripravnice u samostanima znale su se bojati razgovora s ocem Antićem. Ni poglavaricama nije bilo pravo kad bi fra Ante naoko najpobožnijoj kandidatici rekao da nema zvanja. Jedna takva usprotivila se njegovu sudu, uvjerena da može biti dobra redovnica. On reče: Kćerce, ti ćeš se udati i rastaviti. I ja tu ne mogu ništa promijeniti. Ona je ipak htjela biti redovnica. Nakon nekoliko godina izašla je iz družbe, udala se i uskoro rastala. No, posebno je zanimljivo da ju je fra Ante nakon toga pratio pismima i savjetima, pomažući joj da ne izgubi vjeru, da se izgradi u ličnost.

Mlada redovnica naišla na samostanski ulaz baš kad je fra Ante izlazio. Htjede ga s pozdravom brzo mimo­ići, no on je zaustavi i pozove u poglavaričinu sobu. Ona se usudi spomenuti kako bi morala na ručak, ali on ne odustane. U sobi joj naloži da klekne i da poljubi pod rekavši: Moraš tako, jer si dosta ohola. Onda joj naloži da sjedne i reče: Hoćeš li da ti kažem sve o tebi? Nije mu mogla zabraniti. I doista je čula sve o sebi.

Bilo je, međutim, i takvih koji htjedoše da ih fra Ante povede u duhovni život, da im tim izvanrednim svjetlom posvijetli dušu, a on bi im rekao: Za tebe nemam svjetla. To nije značilo ni osudu ni prezir, nego je bilo jednostavno priznanje da mu nije dan uvid u njihove duše.

Znao je govoriti pojedinim đacima da im duše moraju pred Bogom i pred ispovjednikom biti sasvim prozirne, čiste, da u njima ne smije biti ništa što bi trebalo prikrivati. Jednostavnost i urednost koju je utvrđivao u dušama izražavala se u svemu njegovu životu. Ni u sobi ni na polici ni u ormaru ni za stolom nije htio ništa suvišnog. Ni za brijanje nije mu trebalo cijelo zrcalo, nego samo komadić od jednog razbije­nog. Soba mu je bila gotovo prazna. Habit je po bezbroj puta nosio na krpanje, uvjeravajući brata krojača da je još sasvim dobar i da ga vrijedi popraviti. Od gojenaca je tražio da strogo izvršavaju sve dužnosti, osobito poglavarska naređenja. Međutim, drugi su ga fratri znali zateći kako mjesto kojega od svojih klerika čisti zahod ili mete stubište.

Odlazak iz Makarske

Godine 1940. generalni vizitator što ga je poslala vrhovna uprava iz Rima, o. Benjamin Ryzinski, svjedoči u zapisniku: »Magistar braće klerika uživa potpuno povjerenje svoje mladeži. Sva braća u provinciji isto tako dobro misle o njemu. Stega je u učilištu dobra. Nisam mogao pronaći neke nastranosti koja bi bila vri­jedna ukora ... Otac magister daje sve od sebe da bi studente dobro duhovno usmjerio i redovnički odgojio.«

Tako se o Antiću mislilo u redovničkoj zajednici, a među vjernicima oko samostana širio se glas da ondje živi pravi svetac. Stoga je bilo razumljivo da se i čudesa događaju. Vrčić bilježi svjedočanstvo:

»Dobro se sjećam slučaja iz rata. Mina iz bacača pogodila je krov samostana, probila eternit, strop i zabila se u drveni pod njegove sobe a nije eksplodirala. On je u susjednoj prostoriji mirno spavao. U narodu se proširio glas da je pred fra Antu pala bomba, a on da se prekrižio i da mu se ništa nije dogodilo.«

G. 1946. bogoslovi su preseljeni iz Makarske u Zagreb. S njima će i njihov magister. Vidi se da je tužan što odlazi iz drage i poznate sredine. Jedan ga od novih profesora tješi:

»Vratit ćete se vi opet ovamo, to je samo privreme­no.«

Neću, sinko, nikada više.

Pročulo se po Zagrebu

U Zagrebu, u svetištu Majke Božje Lurdske i oko njega, fra Ante Antić do kraja će razviti svoju svetost u službi Bogu i ljudima. Došao je da bude magister klericima, ali dogodilo se nešto nepredvidlji­vo. Gradom se pročuo glas da je došao naročiti ispovjednik, živi svetac koji poznaje tajne srdaca te pomaže i u najtežim krizama. Uskoro se pročulo i to da taj fratar izvanredno pomaže u rješavanju svakod­nevnih životnih teškoća. Stoga su se pred njegovom ispovjedaonicom produljili redovi pokornika, a samo­stanski vratar morao je sve češće otvarati vrata fra Antinim gostima. Prof. Ivanov u knjižici Glasnik vječne ljubavi prenosi svjedočanstvo sveučilištarke:

»Vrlo brzo po njegovu dolasku u Zagreb pročulo se za njega. Red je pred njegovom ispovjedaonicom bivao sve duži. Mi studentice smo isto tako željele doći do njega i dogovorile smo se neka prvo jedna izvidi kako je najlakše k njemu doći. Mene je zapalo da ga prva potražim. Dugo sam ga čekala i sa svakom minutom čekanja rastao je u meni prkos, ljutnja, razočaranje. Kad sam se već spremila da odem, pojavio se preda mnom jedan pogrbljen, gotovo posve sijedi redovnik blaga pogleda i ponizna držanja. Njegov izgled me je upravo razočarao, ali više se nije moglo nazad. Odgovorila sam na njegovo pitanje nabusito i predbacila mu dugo čekanje. Nije se naljutio, dapače spokojnim glasom se ispričao i kao da ništa nije bilo dogovorio se za drugi put, iako sam ja odbijala da više dođem. I doista, kada sam drugi put gonjena radozna-lošću ipak došla na ispovijed, ostala sam poražena; rekao mi je tada stvari za koje u mom životu nitko nije znao, otkrio mi je sve moje težnje i osjećanja, naveo sve moje borbe. I eto, do kraja svoga života bio mi je ispovjednik i savjetnik.«

Posebno su Antiću počele dolaziti na ispovijed brojne zagrebačke redovnice. Njihove su poglavarice redovito smatrale da će sveti redovnik dobro djelovati na rast i čvrstoću njihova zvanja. Dolazili su mu i svećenički pripravnici iz drugih samostana i sjemeništa, također brojni svećenici, ne samo iz Zagreba. Maribor­ski kapucin o. Pavel Kosir svjedoči kako se kao bogoslov na zagrebačkoj Dubravi redovito ispovijedao kod oca Antića. Sjeća se kako je fra Ante govorio: Sinko, klekni, ja ću ti kazati ... I poslije: Sinko, jesi li shvatio što sam ti želio reći ?

O. Pavel nastavlja: »Dvije godine poslije, nakon odsluženja vojnog roka, usput sam ponovno navratio k njemu. Zbog bolesti fizički je bio jako iscrpljen, ali duhovno vrlo svjež. Sinko, kako si, jesi li odslužio ? Dobro, sada znaj ... Ništa mu nisam kazao, a on mi je sve izrecitirao. »Ali, pater, ja ne mogu ...« - Sinko, sve će biti, nastoj...., ja ću moliti za tebe! I bilo je sve u redu.

Svjedočenje zadarskog duhovnika

Iskusni duhovnik zadarskoga sjemeništa, istaknuti naš katolički publicist don Žarko Brzić više se puta u Zagrebu susretao s fra Antom. Ovako bilježi svoje dojmove o njemu:

„1. Sav je bio uronjen u Božju prisutnost, koja se zapažala u razgovoru, posebno za vrijeme ispovijedi i blagoslova koji mi je redovito na svršetku davao. Svoje bezgranično pouzdanje u Gospodina i zagovor. Majke Božje nastojao je prenijeti u dušu sugovornika.

2.    Često mi je kao svećeniku isticao da ću postići određene milosti u svojim duhovnim potrebama samo ako ostvarim u potpunosti zapovijed ljubavi prema bližnjemu. On je smatrao da mnoge milosti ne dobi­vamo od Gospodina baš zbog toga što mnogo grije­šimo protiv ljubavi bližnjega.

3.    U našim razgovorima nisam zapazio da bi ikad od mene tražio nešto što bi bilo nerazborito i pretjera­no. Iako je bio zahtjevan, imao je osjećaj za mjeru svakog pojedinca. On je razumio čovjeka, i to je bila njegova velika karizma.

4.    Ono što mi se kod oca Ante najviše dopalo i što me najviše potreslo bilo je njegovo veliko milosrđe pre­ma svim ljudima. Po uzoru na učitelja Isusa Krista sagi­bao se s velikom blagošću nad svakom ljudskom bije­dom. Nije osuđivao ljude ni kad su počinjali velike grijehe. Stjecao se dojam da su mu najbliži oni koji su najdublje pali. Nije se sablažnjavao ni nad kojim čovje­kom, nego je svakoga želio što više približiti Bogu.

5.    Uvijek je u meni izazivala čuđenje činjenica kako je otac Ante, star fratar koji nikamo nije izlazio iz svoje samostanske sobice, mogao biti toliko suvremen da se je lako uživljavao u ljude različitih zanimanja, različite dobi i spola. Lako je i brzo prodirao u ljudsku dušu - kao da pred sobom ima otvorenu knjigu.

6.   Kad sam jednom zgodom promišljao da zbog odgovornosti duhovničke službe u zadarskoj bogoslo­viji i svojih ljudskih ograničenja i slabosti dadem ostavku, on mi je savjetovao: Nemoj, brate moj. Tvoji đaci bit će ti poticaj da i ti budeš bolji. To nisam očekivao.

7.   Osobito me privlačila duhovna širina i dobrota srca oca Ante. Uvijek me je rado primao, a znao sam da je boležljiv i da mu treba mira. Kao da me je želio vidjeti i čuti. Gledao sam u njemu živa sveca već za života. I u susretima s njime doživio sam istinu da kršćanska prava svetost ne stvara od ljudi neka nepri­stupačna i daleka bića, još manje ekstravagantna i neprirodna, nego bliska i draga kao sunce što nas grije.

8.   Podupirao me je i hrabrio u mom publicističkom radu. Cijenio je ulogu katoličkog tiska i isticao vrijed­nost takva apostolata. Iz njegove sam sobe svaki put izlazio ohrabren i ojačan u svakom pogledu.

9.   U svom časoslovu čuvam fotografiju oca Antića na odru. Na poleđini sam napisao: »Smatram velikom milošću da sam u srijedu 3. ožujka 1965. u 18 sati i 15 minuta bio kod umirućeg. Bio je pri potpunoj svijesti, ali u teškim mukama. Klekao sam pokraj njegova kreveta, poljubio mu svetačku ruku i zavapio od srca: »Oče Ante preporučam se u svojim potrebama, molite za mene. On me je blagoslovio i rekao: Hoću, hoću !“

Brojni duhovni vođe naših sjemenišnih, redovnič­kih i drugih zajednica napajali su se tih godina na fra Antinoj duhovnosti i stoga se njegov utjecaj, tih ali djelotvoran, još osjeća na cijelom našem crkvenom prostoru. To je na svoj način i službeno potvrdio nekrologij, samostanska zabilježba nakon njegove smrti:

»Iako se trudio prikrivati pred ljudima, miris nje­gove svetosti posvuda se širio tako da su ga svi koji su ga poznavali nazivali svetim, naročito u Zagrebu, gdje je proveo 19 godina te je bio u tom velikom gradu pravi apostol i ispovjednik, dajući svojim savjetima nadna­ravno svjetlo svima koji su mu dolazili. Mnogi svjedoče da je bio od Boga obdaren milosnim sposobnostima, osobito poznavanjem srdaca i proricanja budućnosti.«

Za dostojanstvo siromaha

Zna se da je bio osobito osjetljiv za nevolje onih koji su se stidjeli tražiti ičiju pomoć. Ne smatra­jući da se prave važnima za takve bi sam prosio. Očito je pazio da ne bude povrijeđeno njihovo dostojanstvo. Zajedno s Bogom, onim biblijskim, on je nadasve cijenio dostojanstvo čovjeka. Pomagao je brojnim obi­teljima hraniti i školovati djecu, ohrabrivao majke da rađaju. Mnogim je studentima i studenticama osigurao besplatno ljetovanje. Redovnički poglavari onih zajed­nica koje imaju svoje kuće na moru ili u planinama morale su se bojati kad bi ih fra Ante zamolio ljetovanje za jednu osobu, jer redovito je s tom jednom dolazilo još dvoje ili troje, noseći kratko fra Antino pismo u kome bi darežljivog poglavara uvjeravao neka se ne srdi, da ti mladi ne traže mnogo, da će ih već nekako smjestiti. Posebno su zanimljivi slučajevi kad je fra Ante insistirao da se ovoj ili onoj majci brojnije djece osigura odmor na moru. Ako drukčije nije išlo, on bi u razgovorima s uglednijim i imućnijim zagrebač­kim intelektualcima i poslovnim ljudima najednom pružao ruku uz riječi: Daj izvadi hiljadarku! Zbunjeni sugovornik redovito je vadio barem dvije, znajući uostalom da Antić točno zna koliko ih ima u novčani­ku. Uopće je pokazivao veliko poštovanje prema maj­kama. Također mu je bilo važno da naši siromašni ali sposobni studenti na prekidaju studija zbog neimašti­ne. Za njih se morao naći i stan i hrana i novac i ogrijev, za one najsposobnije i specijalizacija u inozemstvu.

Nitko nikad neće saznati kako je fra Ante dolazio do svih tih novaca i drugih potrepština, do tolikih adresa na koje je potrebite slao za pomoć, a imućne da pomognu. Kad bi počeo izlagati te naume i diktirati takve podatke, izgledalo je da opet upada u svojevrsni svetački, iako sasvim ovozemni, zanos. Da nije postao redovnikom, zacijelo bi bio izvrstan organizator i poslovan čovjek.

Čudo po Kardinalovu zagovoru

Kad je fra Ante ljudima pomagao da svladaju nei­maštinu, bolest i druge nevolje, zajedno s njim je to radio i u njemu trajno živući Bog; stoga koji put nije lako odrediti pravu granicu između čudesne i naravne pomoći u tim slučajevima. Koji su mu dolazili zbog svojih bolesti, primali su preporuke za liječnike, pomoć za lijekove, ali često također izvanredne, upravo čudesne milosti. Prenosimo svjedočenje majke iz glasila Dobri otac Antić 1/1971. Osamnaestgodišnja kćerka joj se g. 1954. bila teško razboljela. Prijateljica joj savjetova da pođe fra Anti, ali taj ležaše teško bolestan. Tek treći put uspjela je da je primi. Čim je otvorila vrata, kaže da je počela drhtati i piše:

»Osjetila sam nešto nadzemaljsko kad sam ugledala da leži u krevetu: blago i svetačko lice Ante Antića. Ja sam dotrčala do njegova kreveta, klekla sam a iz mojih očiju poteklo je vrelo suza. Fra Ante me je blago tješio: Što vam je, gospođo, pričajte, smirite se.

Počela sam govoriti o teškom stanju svoje kćerke. Tješio me je da je bilo itekako teških slučajeva pa da su s pomoću vjere i pouzdanja u Boga ozdravili. Rekao mi je: Dođite sutra ujutro i donesite nešto rublja svoje kćerke, ja ću to blagosloviti a tada neka ona obuče. Svetu misu reći ću sutra za njezino zdravlje.«

U subotu ujutro u 10 sati došla sam opet. Fra Ante više nije ležao već sjedio. Uzeo je majicu moje kćerke i dugo je molio divnih molitava, a ja sam klečeći skrušeno slušala. Kad je svršio moliti, rekao mi je ove riječi, koje su duboko usađene u mom srcu i nikada ih neću zaboraviti: Recite svojoj kćerki da joj fra Ante poručuje da će ozdraviti i neka se moli Kardinalu i neka mu reče da je fra Ante rekao da je mora ozdraviti!

Puna vjere i nade otrčala sam opet u bolnicu da vidim kako je moja kćerka. Našla sam je na nogama i rekla mi je: »Mama moja, ja se bolje osjećam i jutros sam bila u kapelici kod svete mise.«

Od onoga dana mojoj je kćerki bilo svaki dan sve to bolje. Vratila se kući, a sada je, hvala dragom Bogu i pomoći dobroga fra Ante, dobro.

U roku od 3 mjeseca položila je završni razred gimnazije i maturirala s uspjehom. Uvjerena sam da je njezinu ozdravljenju pomogao fra Ante Antić i on je sada zaštitnik moje obitelji.«

Ovo svjedočenje odmah podsjeća na poznate biblij­ske izvještaje o Isusovim čudesima. Antić spaja izravno djelovanje sile Božje s upotrebom stanovitih predmeta, u ovom slučaju blagoslivlje majicu mlade bolesnice. Drevni je običaj u našim južnim stranama da roditelji donose dječje košuljice na blagoslov, osobito kad su ta djeca teže bolesna. Zna se da Božja snaga može djelovati izravno ali upotreba majice ili košuljice nije nikakva magija, nego znak koji je sasvim u skladu s utjelovljenskom naravi cijele Kristove Crkve. Pošto je Bog čovjekom postao, lakše nam je razumjeti da su važne i drage male stvari za našu svakidašnju upotrebu, da nam voli iskazivati svoju ljubav upravo po tim malim znakovima. U ovom je slučaju posebno zanim­ljivo što fra Ante čudo koje je od Boga već izmolio želi povezati sa zagovorom dragog Božjeg čovjeka Kardinala koji je tada već bio u vječnosti, pred licem Božjim. Njih dvojica su znali jedan drugoga i na ovome svijetu te su nastavili surađivati i nakon što se Kardinal preselio na drugi svijet. Fra Ante govori o njemu kao o pouzdanom prijatelju koji zacijelo neće odbiti da se zauzme za ono do čega je njegovu prijatelju toliko stalo. Ovo donekle podsjeća na svetog Ivana Arškog, koji je više svojih čudesa izričito pripisi­vao zagovoru svete Filomene. Kod njega je to očito bio znak skromnosti; htio je izbjeći da ga ljudi smatraju čudotvorcem. U ovom pak fra Antinu slučaju jače je istaknuto kako se Božji prijatelji na ovom i na onom svijetu zajedno s Bogom skrbe za ljude.

Razriješeni jezik

Isti broj glasila Dobri otac Antić prenosi također vrlo zanimljivo svjedočenje što ga je u Donjim Brelima u srpnju 1967. potpisala Marija Šošić:

»Sin moga brata, dijete od tri godine, nije ništa govorio. Svi smo bili žalostni. Fra Ante je mene uvijek pitao za obitelj. Jednoga me dana upita kako je onaj mali Dušan. Nitko mu nikada nije govorio o malom Dušanu niti kazivao da mali ne govori.

Donesite ga k meni i nemojte se žalostiti. Vidjet ćete kako će mali Dušan imati glasan jezik.

I za nekoliko dana pošli smo djetetova majka i ja noseć maloga na rukama. Išli smo pješke. Dijete je sve pitalo „na mote“ (pokretima) rukama i mumljajući.

Kad smo došli blizu crkve, dočeka nas fra Ante Antić na vratima te sklopljenih ruku govori: Evo malo­ga Dušana... A sada će mu dragi Bog odriješiti jezik.

»Dijete je odmah potrčalo k njemu, a fra Ante ga milovao po licu i odveo pred svetohranište na glavnom oltaru. Tu je suznim očima molio nad djetetom i stavljao na njega ruke.

Međutim, na jedan mah mali Dušan glasno povika: „0, barba!“ - te počne fra Antu natezati za habit i za pasac. Onda se okrenu prema nama i na sav glas vikne: „Teta!“ i počne pitati što je ovo, što ono.

Eto tako. Naš je Dušan sada mladić od 25 godina i uvijek, hvala Bogu, bistar u svemu i dobar.«

Je li ovdje riječ o čudesima kojima bi se mogao poslužiti postupak za proglašenje blaženim ili svetim ? To će u svoje vrijeme prosuditi odgovarajući stručnjaci. Međutim je na prvi pogled očito da je fra Ante živio u tako uskoj vezi s Bogom da je bio siguran kako ga Bog čuje i kako se bez sumnje hoće odazvati njegovim molitvama u korist ugroženih ljudi. Više od apologet­skog dokazivanja čuda ovi su primjeri dokaz daje fra Ante svladavao pregradu koja dijeli ovaj i onaj svijet, da je živio u trajnoj Božjoj nazočnosti i bio dionikom Božje moći.

Glasilo Dobri otac Antić godinama objavljuje slična svjedočanstva o događajima koji daju dojam čuda odnosno izvanrednih milosti. Tako Marica Petrinjak iz Sudovca pripovijeda kako se trogodišnjoj Ankici Petri­njak bila pojavila velika oteklina na desnoj strani vrata. Liječnik je rekao da je operacija jedini izlaz. Potpisnica Marica zagovorila se o. Anti Antiću da se on pred Bogom pobrine za Ankičino zdravlje, i najednom, oteklina iščeznu i operacija je bila suvišna (DOA 2/73).

Pjesma u bolnici

Među brojnim takvim slučajevima izvanrednih milosti po Antićevu zagovoru na svoj se način ističe ozdravljenje Kleme Beroš iz Krvavica kod Makar­ske (DOA 2/71). Slučaj se ističe živim opisom i mnogim svjedocima. Kleme Beroš svjedoči:

»G. 1969. teško sam oboljela na želucu. Tri dana nakon operacije premještena sam iz Splita u makarsku bolnicu. Stanje je bilo beznadno, svaki dan sve to gore. Lijekovi nisu pomagali. Postala nam nepokretna, nisam se mogla ni maknuti iz kreveta, a ni u krevetu nisam mogla micati udovima. Sinovi koji su daleko po svijetu brzojavno su pitali liječnike što je sa mnom. Oni su odgovorili: „Slabo, neće više od dvadeset dana.“ Primila sam i svete sakramente.

Kad sam osjetila da sam posve nepokretna, a dok sam bila posve sama u sobi, zavapila sam iz svega srca glasno i plačući: „Ante Antiću, ili me digni ili me ozdravi!“ Tako vapeći i plačući dohvatila sam svoj štap i uz pomoć štapa polako se digla iz kreveta. Počela sam micati teško natečene noge. Hodala sam o štapu pet metara glasno plačući i govoreći: „Hvala ti, Majko Božja! Hvala ti, fra Ante!“

Moj plač čula je bolničarka, koja je bila na dvorištu. Dotrčala je k meni u sobu i zapitala: „Što je s tobom, jesi li pala?“ Ja joj od veselja i kroz suze kažem da nisam pala, nego da sam molila i vapila: „Fra Ante Antiću, ili me digni ili mi pomozi!“ Kad je bolničarka to čula i vidjela da hodam, veselo skupa sa mnom zapjeva: „Do nebesa nek se ori!“ S nama je pjevala još jedna žena koja je čula moj plač i došla da vidi što je sa mnom. Pjevanje su čuli i liječnici pa su i oni došli. Čudeći se da hodam i doznavši što je na stvari, i oni su prihvatili pjevanje otvarajući prozor: neka i fratri u samostanu čuju našu pjesmu.

Sve mi je prošlo. Posve sam ozdravila. Sada idem sama pješke kao najzdravija. Idem i u Vepric Gospi da joj zahvalim i uvijek govorim: „Hvala Majci Božjoj, hvala Anti Antiću koji je meni i mojoj djeci puno dobra učinio.“

Neslomiva poniznost

Kad čitamo duhovne bilješke ljudi što su se poslije pročuli po svetosti, često se susrećemo s njiho­vim naoko pretjeranim izrazima poniznosti. Nije lako spojiti fra Antinu osobnu sigurnost da smije Boga zamoliti za čudo, da smije pokojnom kardinalu poru­čiti kako mora pomoći baš toj bolesnici - s onim što u tim skrovitim bilješkama, gdje je bez sumnje bio sasvim iskren, piše sam o sebi. U jednim duhovnim vježbama bilježi: Ne zaslužujem stanovati sa svetima u kući Božjoj. Istinski je smatrao druge franjevce među kojima je živio svetijima i pametnijima od sebe. Kad bi netko napao njegov stav, njegovo mišljenje i njegov način rada, redovito se nije branio, nego bi rekao:

Dobro, braćo, priznajem, popravit ću se!

Poslije, kad bi ga netko pokušao tješiti govoreći mu da njegovi kritičari nisu imali pravo, on bi govorio:

To su ljudi učeni, pametni, oni vide bolje nego ja.

No, što se on više ponižavao, ljudi su ga više cijenili, a njega je to doista zbunjivalo. Tako je jednom žurio na parobrod i zakasnio. On na obalu, a parobrod od obale. Kapetan sa svoga mosta vidio fra Antu i vratio brod nazad. Franjevac se sav zbunjen ukrcao i dugo ponavljao: Oprostite, Isuse moj, oprostite! Kape­tan je pak bio ponosan što je mogao učiniti takvu izvanrednu uslugu izvanrednom čovjeku.

Stav poniznosti nastojao je duboko ucijepiti u svoje odgajanike. Poznata je njegova uzrečica: Sinko, ponizi se! Istodobno, nikome nije dopuštao da druge ponižava. Ponizi se, a ne ponižavaj druge! - To je zapravo bio njegov stav u prilog dostojanstva, a protiv oholosti.

Tako sam sebe ne smatra važnim i ne traži za sebe nikakvih počasti ni povlastica, može bez skanjivanja tražiti i potpunu poslušnost od svojih gojenaca. Svi koje je odgajao pamte da njihov Magister nije odustajao od svojih naredbi. Zapovijed se naprosto morala izvr-štiti. U nekim slučajevima bio je spreman pomoći, ali ne popustiti. Vrčić bilježi kako je fra Ante naložio jednom bogoslovu da pomete stepenište. Taj ne htjede. Fra Ante odustane. Bogoslov se zaboravi i dobaci:

»Hoću, ako ćete i vi sa mnom mesti.«

Fra Ante uzeo drugu metlu i dao se na posao. Drski mladić morao se oznojiti da ga u poslu sustigne i prestigne.

Isto je tako, iako na drugi način, fra Ante bio nepopustljiv pred poglavarima kad bi od njih nešto tražio za svoje bogoslove. Kad bi ga poglavar odbio - a redovito se radilo o nečemu što bi bilo u prilog njihovih boljih životnih uvjeta - on bi s najvećom poniznošču izrazio slaganje s poglavaravom odlukom, a onda bi se za koji dan, često istoga dana, vratio i još poniznije i još upornije ponavljao istu molbu. Zbog toga je fra Ante Cikojević u doba kad je bio gvardijan u Makarskoj, a Antić je ondje bio magister, rekao: »Kad ti fra Ante nešto traži, najbolje je odmah mu to dati ili učiniti jer te inače neće pustiti na miru.«

Osujećeni otmičari

Međutim, ni tu njegovu upornost nije moguće dobro razumjeti ako se izgubi s vida činjenica da je po milosti Božjoj imao poseban dar vidovitosti s kojom je prodirao u srca i kroz zidove. Tako se dogodilo da on, koji javno prizna kako je habitu odzvonilo, jednom nipošto ne htjede pustiti bogoslova da bez habita pohodi svoju rodbinu u gradu. A tamo ga u goste htjedoše povesti otac i brat koji doputovaše u Zagreb pohoditi njega i njih. Posebno je zanimljivo što mladić tog jutra još nije znao da mu dolaze gosti koji bi ga u goste vodili, a fra Ante mu se prišuljao u kapeli odmah nakon mise i šapnuo.

Brate moj, budi jak, jer te danas čeka velika kušnja. Izašavši iz kapele, mladić sazna da mu dođoše otac i brat. Oni ga stanu moliti da s njima pohodi rodbinu u gradu. Kako je dotična rodbina bila iz stanovitih razlo­ga protucrkveno deklarirana, rekoše da je razborito ne ići onamo u habitu. Uostalom, tih godina bilo se već uobičajilo da redovnici i svećenici u stanovite sredine idu u građanskom odijelu. Izgledalo je da nema razloga ne dopustiti, osobito kad mladić ide u pratnji rođenoga oca. Ali toga dana magister nije popuštao. Gledao je mladog bogoslova u uči i ponavljao sve odlučnije: Samo u habitu, brate moj!

Dojadilo ocu i bratu, dojadilo i bogoslovu te odus-tadoše od pohoda rodbini. Taj bogoslov, već odavno svećenik i župnik, poslije napisa:

»Poslije sam doznao da su njih dvojica došli po mene, a kod one rodbine već je čekao auto kojim su me imali odvesti i ne dopustiti da se više vratim u samostan.«

Iznoseći ovaj slučaj u sklopu prikazivanja Antićeve strogosti prema franjevačkom podmlatku J. Šimunov u knjizi Suvremena služba vječnosti (str. 63), tumači kako je fra Ante opravdano smatrao da je mnogo opasnije s nezrelim postupati kao da je zreo nego sa zrelim kao da je nezreo. »On je smatrao da magister ne smije upasti u tzv. zabludu pretpostavke, tj. pretpo­stavljati da je svaki odgajanik već potpuno zreo, samosvjestan, otporan protiv svake pogibelji. On to nije pretpostavljao, već je nastojao da to svaki pojedi­nac postigne i dokaže.«

Kad je pak trebalo čovjeka obraniti u njegovu dostojanstvu, osobito pred klevetama, Antiću nije ni na pamet padalo da bi se u korist nekog općeg dobra smjelo ikoga zgaziti. Već spominjani fra Vjeko Vrčić u knjizi Naš Magistar bilježi slučaj mladog župnika kojega su ljudi oklevetali na vrlo osjetljivu području. Župnik se došao iskreno potužiti svome magistru. Fra Ante se odmah žuri pisati provincijalu da je saznao za taj slučaj, da poznaje osobu o kojoj je riječ, da je to velika patnica i čestita žena, da je župnik u toj stvari posve nedužan. Fra Ante odmah traži od provincijala da zaštiti ugled mladoga župnika i da obesnaži klevete.

Kao dijete s djetetom

Tijekom svih svojih zagrebačkih godina fra Ante je također pobolijevao i stoga u prazničko doba odlazio na odmor i oporavak što časnim sestrama na Vrhovac što malo dalje u Samobor i k Svetoj Mariji Okićkoj. Samoborski oporavci omogućili su dublje duhovno poznanstvo s tamošnjim župnikom, koji će poslije postati zagrebački nadbiskup i kardinal, Fra­njom Kuharićem. Fra Ante je okom vidovnjaka očito naslutio kakav se križ priprema za ta leđa. Stoga mu je ne samo rado postao ispovjednikom i duhovnim savjetnikom, nego ga je izričito navodio da uči jezike i produbljuje teološki studij - uvjeravajući ga pomalo zagonetno da će mu to doista trebati. Kod Svete Marije Okićke fra Antu je dočekivao mladi župnik koji ga i danas smatra ocem svoga svećeništva - Josip Frkin. Taj je, naime, potkraj bogoslovnog studija došao u sumnju da li ga Bog doista zove među svećenike. Baš tih dana u Samoboru je kod sestara klarisa boravio otac Antić. Frkinova majka, koja je poput mnogih naših svećenič­kih majki i poput Majke Marije pratila svoga sina na svakom koraku njegova duhovnog i križnog puta, savjetovala mu je neka se obrati za savjet tom svetom redovniku. Fra Ante sasluša bogoslova i reče mu:

Uza sve tvoje teškoće, ti si pozvan i mirno se daj zarediti.

Nakon mnogo godina, kad je Frkin župnikovao u obližnjoj Svetoj Mariji Okićkoj, fra Ante se sklonio k njemu na oporavak. Na župnom dvoru bila je i petgodišnja župnikova nećakinja. Dijete kao usput slušalo mnoge vjeronauke. Fra Ante savjetova župniku neka po davnom pohvaljenom i uglavnom zaboravlje­nom nauku sv. Pija X. djevojčici dade prvu pričest. Ali četiri dana prije toga događaja fra Ante reče:

Ja bih maloj Tažici učinio duhovne vježbe za njezinu prvu pričest.

Mons. Josip Frkin ovako je to nedavno ispripovijedio pred brojnim slušateljima:

»Nikad neću zaboraviti taj prizor kako je on u župnoj kapelici tri dana petogodišnjoj djevojčici držao duhovne vježbe. Ona je kraj njega sjedila na molom stolčiću i kao ptičica primala duhovnu hranu. Da sam ih barem fotografirao, imali bismo ilustraciju za Cvje­tiće sv. Franje.«

Za Antinu evanđeosku dušu, bilo je sasvim naravno da jednom djetetu dade toliko pozornosti koliko i svakom svom kleriku i najvišem intelektualcu koji bi mu došao.

Više majka nego otac

Sažimajući odgojiteljski rad fra Ante Antića dr. fra Šimun Šipić je o desetoj obljetnici njegove smrti održao predavanje u kome ističe da se fra Ante u svom radu držao provjerenih načela franjevačkog odgoja po kojima treba od izabranih mladića načiniti ljude, od ljudi franjevce, a od franjevaca apostole. Fra Šimun je posebno istaknuo kako fra Antina odgojiteljska praksa pokazuje da se držao načela kako magister mora u sebi spajati strogost oca i dobrotu majke, ali je u njegovoj praksi više dolazila do izražaja majčinska dobrota nego očinska strogost.

Kako su godine odmicale, iz naoko sitnih zgoda i postupaka fra Antina svakodnevnog vršenja dužnosti sve se jasnije pred očima onih koji su ga poznavali slagao njegov izvanredni duhovni lik, koji je nadasve označen trajnim življenjem u Božjoj pristutnosti. Stoga je mnogo prije njegove smrti u razgovoru s fra Antom Cikojevićem glasoviti fra Petar Grabić posvjedočio:

»Kad nam umre fra Ante, vjerujem da će se bez poteškoće pristupiti njegovoj beatifikaciji i kanonizaci­ji. On živi u trajnoj Božjoj prisutnosti i očito u milosti posvećujućoj, a ujedno pokazuje herojski stupanj sve­tosti.«

Kako se moglo dogoditi da čovjek s takvim svojstvi­ma, koji je po općem mišljenju izvanredno zadovolja­vao u službi magistra, bude najednom smijenjen s te dužnosti? Ipak se dogodilo. Paradoksalno - kao što se događa svecima.

Magistar koji to više nije

Vrčić je u svojoj knjizi izvrsno prenio dah uzbuđe­nog iznenađenja.

»U ljetu 1956. uzbunila se čitava Provincija. Na sas­tanku definitorija smijenjen je magister bogoslova. Nije bilo vrijeme za takav pothvat. Slučajevi takvih promje­na rješavaju se samo na kapitularnim sastancima. Osim toga nisu braća po Provinciji mogla pojmiti da netko drugi bude magister bogoslova osim fra Ante Antića. On je bio pojam magistra. Razumljivo, jer je punih trideset godina vršio tu službu svetački i s uspjehom.«

Očito su se u to doba počeli dizati glasovi kako fra Ante nije prikladan za magistra, jer da se više bavi drugima nego s klericima. Međutim, istina je da je fra Ante primao na duhovne razgovore i ispovjedi druge, osobe u doba kada su se njegovi bogoslovi nalazili na fakultetu. Pročulo se i to da su posrijedi neki osobni razlozi i da odluka definitorija nije bila jednoglasna.

Poznavaoci priznaju da fra Ante nije smijenjen zato što bi bio konzervativan, što se ne bi znao prilagoditi potrebama i shvaćanjima novih naraštaja. Dapače, on je u toj prilagodbi izvrsno uspio. Bit će da je ipak riječ o tome što se on, bolestan i već u poodmaklim godinama, i nehotice preopteretio brigama za bez- brojne potrebe svojih duhovnih prijatelja. Organizirati tolike pomoći i tolike intervencije u korist siromaha, bolesnika i drugih ugroženih po svemu gradu, po domovini i izvan nje, to je bio pothvat kojim bi se mogao pohvaliti dobro organizirani štab dobrotvora, a ovdje ga je naoko nesuvislo a zapravo poput kompjutora točno vodio jedan jedini, i to bolesni, franjevac.

Što se samog fra Ante tiče, zna se da se on već pred rat u Makarskoj spremao da odstupi od službe magi­stra. Svjetlo koje je u sebi nosio upućivalo ga je da je nastupilo doba kad je potrebniji kao ispovjednik i pomoćnik mnogima nego kao magistar klericima. On - tadašnji provincijal o. Jerko Lovrić pismeno je posvjedo­čio da je fra Ante bio već tako iscrpljen mnogim poslovima da ga je trebalo osloboditi magistarstva i da je upravo na njegov prijedlog novim magistrom bogo­slova imenovam o. fra Jure Radić. Lovrić ističe da je fra Ante bio njegov osobni ispovjednik. Zanimljiva je provincijalova bilješka da je Providnost dovela fra Antu u Zagreb da ondje pomaže mnogima te da nije pravedno u tome ga sprečavati tražeći da se potpuno posveti službi magistra. Značilo bi da je uprava Provin­cije u slučaju fra Ante Antića upoznala i potvrdila volju Božju. Fra Ante više nije po službi magister, ali će ga po cijeloj Provinciji zauvijek zvati magistrom. Prestao je biti i zauvijek postao magister. Tu kao da se čuje odjek uzrečice koja se često pojavljuje u njegovim duhovnim bilješkama i savjetima: Quod aeternum non est, nihil est! (Što nije vječno, ništa nije). Sveci takvim stavom ne odriču, kako bi na prvi mah moglo izgledati, vrijednost prolaznoga, nego sve prolazno, makar ko­liko malo i kratkotrajno bilo, ako je samo plod stvaralačke ljubavi, ugrađuju u vječnost.

Dugi uspon na Golgotu

Ostatak života fra Ante će provesti kao duhovni vođa i ispovjednik mnogim redovnicima, svećeni­cima, bogoslovima i drugim vjernicima. Istodobno se u njemu samom dovršavao duhovni rast koji ga je vodio do sve potpunijeg sjedinjenja s Bogom. Trajna bolest koja ga nije napuštala, niti joj je on popuštao odustajući od vršenja dužnosti, bila je vidljivi znak njegova umiranja za uskrsnuće. Osim tuberkuloze, koja ga je pratila cio život, operacija hernije, kojoj se podvrgnuo g. 1941., urodila je trombozom u lijevoj nozi, zbog čega je morao pola godine odležati. Sve do smrti imao je teškoće s nogama koje su oticale, a od vremena do vremena i rane bi se otvarale. G. 1958. morao je dva mjeseca provesti na klinici Rebro jer su se osim dotadašnjih smetnji na plućima i tromboze javile i srčane smetnje. Zdrav ili bolestan, ležeći, sjedeći ili hodajući, fra Ante je primao ljude, slušao ih, upućivao, tješio i odrješivao. Budući da se zbog bole­snih nogu nije mogao mnogo kretati, posljednjih je godinama najviše boravio u kapeli Gospe Lurdske u sklopu samostana u Vrbanićevoj ulici i u svojoj redov­ničkoj sobici tik uz kapelu.

Sveti ispovjednici iz Crkve u Hrvata

Zanimljivo je da se na obzorju Crkve u Hrvata ovoga stoljeća pojavljuju dva izvanredna čovjeka vrlo osebujna i vrlo slična. Prvi je već proglašen svetim: Bogdan Leopold Mandić; za drugoga, fra Antu Antića otvoren je proces za proglašenje blaženim. Oba su s našeg mora, oba franjevci - jedan kapucin, drugi manji brat - i oba se istaknuše kao nadahnuti i revni ispovjednici. Nije slučajno što Crkva ističe kao uzorne ispovjednike redovnike iz naroda koji je uvijek cijenio i u naše doba osobito cijeni osobnu, pojedi­načnu i tajnu svetu ispovijed. Dok se u naše doba širom katoličke Europe i izvan nje sve više utvrđuje praksa zajedničkog sakramentalnog odrješenja bez osobne ispovijedi, kod nas, osobito u velikim prošteni­štima, stotine ispovjednika jedva odolijevaju potre­bama bezbrojnih hodočasnika pokornika. Naš vjernik želi osobni susret s Bogom i želi da to bude označeno znakom osobne ispovijedi. Želi doživjeti izričito preda­vanje svojih grijeha u smrt Kristovu i želi čuti Bogom zajamčenu riječ sakramentalnog odrješenja.

Ne ulazeći u teološka crkveno-pravna pitanja glede pojedinačnih ispovijedi i zajedničkog odrješenja, utv­rđujemo samo činjenicu. Reklo bi se da je osobna ispovijed za premnoge naše vjernike vrhunski duhovni doživljaj susreta s Bogom, kao što mu je često zavjetno hodočašće vrhunski duhovni doživljaj godine. Silna potreba osobne ispovijedi i doista skrušeno ispovijeda­nje dokazuju da naša crkvenost nije ugrožena masov­nim hodočašćima i drugim crkvenim skupovima koji bi navodno u velikom broju u bezimenosti gušili osobnu vjersku svijest i odgovornost. Vjernici Crkve u Hrvata žele se okupljati u veliku broju da dozive radosno i snažno zajedništvo; žele se također svaki osobno ispovjedati da se pojedinac ne izgubi u mno­štvu nego potvrdi u zajedništvu.

Dobijemo li nakon Leopolda Mandića još i fra Antu Antića kao kanoniziranog ispovjednika, bit će to najviša potvrda da takav prevladavajući stav Crkve u Hrvata prema sakramentu ispovijedi nije tek neka povijesna slučajnost nego providnosni znak i dar naše Crkve cijelom, osobito suvremenom, katoličkom za­jedništvu.

Ni psihijatar ni skrbnik

Fra Ante Antić nije htio u ispovjedaonici biti ni psihijatar ni naravni odgojitelj, nego naprosto ispovjednik, služitelj sakramenta što ga je Krist ustano­vio. Znao je da uspješnost sakramenta ne ovisi o njegovoj sposobnosti, da je to zadatak kojemu je jedino Krist dorastao a da ga ipak u Kristovo ime slabi ljudi mogu i moraju valjano i dostojno vršiti. U jednom pismu svom ispovjedniku Antić nekoliko mje­seci prije svoje smrti piše:

Stidim se i sramim pred Gospodinom koji se sa mnom bijednikom, grešnim, nedostojnim služi za po­svećenje duša - a ja ostao tako slab i bez prave, solidne kreposti! Bog je tako dobar i služi se nevrijednim svojim stvorom, hvala mu i slava i neka je uvijek hvaljen i slavljen.

Ispovjednik koji samoga sebe ne cijeni previše, nikad se neće postaviti kao autoritet mjesto Boga nego nastoji biti što manji, gotovo iščeznuti da pokornik preko njega s Bogom komunicira. Takav ispovjednik nikad ne želi vezati pokornika pod svoju duhovnu vlast kao nekog malodobnika pod skrbništvo, nego sve čini da se pokornik osamostali te raste pred Bogom u vlastitoj odgovornosti.

Svjedočenje dr. Bonaventure Dude

Istaknuti naš teolog franjevac dr. Bonaventura Duda u glasilu Dobri otac Antić 4-5/74 piše:

»Osobita značajka Antićeva ispovijedanja i duhov­nog vodstva bila je: brižno nastojanje da duša sama upozna što Bog od nje traži, da pronađe što sve u njoj priječi ostvarenje Božjega poziva. On je to umio postići kratkim, ali često vrlo mnogim i najraznovrsni­jim stvarnim pitanjima. Čovjek se pod kišom njegovih upita osjetio osvijetljen sa svih strana - od glave do pete - nadnaravnim reflektorima te je sebi postajao jasniji nego ikada.«

Očito je posebnost Antićeva ispovijedanja bilo to unakrsno ispitivanje, koje ovdje nije služilo kao u krivičnim istragama da se slomi otpor osumnjičenoga, nego se razvilo kao izvrsno sredstvo da se čovjek pokornik dovede do samospoznaje, što znači da se oslobodi za potpunu iskrenost prema samom sebi i prema Bogu. Duda nastalja:

»Njegova su pitanja obuhvaćala naravne i nadna­ravne sklonosti, dobre i loše potajne želje; utjecaje sa strane, dobre i loše; reakcije na milost, osobe u okolišu, događaje u bližoj i daljoj obitelji ... Koji je čovjek, koja knjiga , koji događaj najsnažnije na te djelovao - na koju se pobožnost osjećaš ponukanim... kako reagiraš na križeve, na te i te suprotivštine itd. Kako sudiš i kakve stavove zauzimaš prema tim i takvim ljudima, okolnostima itd.

Dakako da su'onda njegovi savjeti, upute, a pone­kad i zahtjevi bili vrlo konkretni, jasno formulirani, bez stereotipnosti, duši primijenjeni, vrlo primjereni, ne pretjerani... Osobito je poticao na sakramentalni ži­vot, molitvu, razmatranje, ispitivanje savjesti, ljubav prema trpljenju, samozataju... A nadasve: na svakidaš­nju ljubav prema bližnjemu u stvarnim okvirima tvog života...

Činio je to neusiljeno, kao moleći, ali uporno ponavljajući u kratkim i odrezanim sudovima. I uvijek spreman, u dijalogu s pokornikom, da sagleda poteško­će, kritiku svog stava i da, prema potrebi, preinači i savjete...

Znam da je vodio više kompliciranih duša, spletenih ili bolesnih. Pa se za njih, dakako, molio i dao za njih moliti. Tražio je savjeta od liječnika, svećenika i drugih. Ali još više, nastojao im je, koliko je to bilo u njegovoj vlasti, urediti bliži i dalji životni ambijent: u obitelji, na radnom mjestu, u društvu... Nastojao je, sam i s njima samima, pronaći posao i zanimanje koje vole; podržavao ih je u naporu da svladaju strah, nepouzda-nje u sebe, sklonost k neradu itd.

Uvijek sam bio zadivljen kako se zanima za cjelo­kupni život svojih pokornika, - čuvajući ipak pravu mjeru diskretnosti koju mu je nalagala ispovjedaonica i njegova samostanska ograničenja...

Bio je on velemajstor poznavanja onog što sv. Ljudevit Grignon zove »dno duše«. Kao malo tko kod nas on je razumio - i u ispovjedničkoj je praksi mnogo o tome vodio računa - Augustinov tročlan: gratia -naura - liberum arbitum. Sav je bio posvećen poslu da se stijenj koji tinja ne ugasi, da se trstika stučena ne prelomi. Duše je poticao na vjernost milosti, na veliko­dušnost, herojstvo, kako je umio samo on: umilno i odlučno.«

Ispovijed i(ili) duhovno vodstvo

Nakon ovako stručnog mišljenja vrsnog teologa moglo bi se postaviti pitanje gdje je tu razlika između sakramenta ispovijedi i duhovnog vodstva. Sakramentalna je, naime, ispovijed u tome da grešnik na utvrđeni sakramentalni način svoje grijehe preda u smrt Kristovu, da ih upravo preda Kristu da oni umru u njegovoj smrti te da odrješenjem primi milost uskrsloga Krista da ponovno zaživi Božjim životom. U tako shvaćenom sakramentu ispovijedi važno je da svećenik bude valjano zaređen i ovlašten, a pokornik doista iskren i skrušen. Smrt grijehu i novi milosni život ne proizvodi ni ispovjednikova vještina ni pokor-nikova osjećajna sabranost, nego sam umrli Gospodin u svome Duhu. Kad je pak riječ o duhovnom vodstvu, to je tijekom cijele kršćanske povijesti zajamčena praksa da se ljudi željni oproštenja i duhovnoga rasta povjeravaju naročito iskusnim i svetim svećenicima, otvaraju im svoje duše te njihove savjete primaju i slušaju kao Božji glas. Ta praksa nije proširena samo na katoličkom Zapadu, nego pripada i najplemenitijoj tradiciji pravoslavnog Istoka. O tome osobito živo i iscrpno piše Dostojevski u Braći Karamazovima rišući svetački lik ispovjednika i duhovnog vođe oca Zosime i njegova odgajanika, redovničkog pripravnika Alekse-ja. Takvi duhovni vođe zovu se na kršćanskom Istoku starci te Aleksej naziva Zosima »moj starac«. Starac ili duhovni vođa zapravo je u stanovitu smislu duhovni poočim, a pokornik njegov posinak.

Istina je da su svi vjernici dužni primati sakramentalno odrješenje, dok je duhovno vodstvo mnogo rjeđa pojava. Iako je riječ o dvjema različitim stvarnostima, one su u praksi više ili manje nerazdjeljive. U svakoj se ispovijedi traži da ispovjednik ima stanovit uvid u duhovno stanje pokornika te se očekuje da mu dade odgovarajuće savjete. Također svako duhovno vodstvo pripravlja pokornika da sebe bolje upozna kako bi u ispovijedi mogao biti doista iskren i da ispovjednik njega upozna kako bi ga doista mogao voditi.

Otac Antić je bez sumnje jedan od izvanrednih duhovnih vođa i ispovjednika što ga je Bog darovao našoj domaćoj Crkvi upravo u ovo doba njezine povijesti. Vrlo slično sv. Leopoldu Mandiću fra Ante je u određenim trenucima preuzimao na sebe punu odgovornost za duhovnu sudbinu pokornika uz uvjet da ga taj potpuno sluša. Tako u zajamčenoj suradnji Božje svemoći i ispovjedničke sigurnosti pokornik istodobno raste u svijesti vlastite odgovornosti osloba­đajući se od uvijek opasne mogućnosti sitničavog prekopavanja po vlastitoj duši, uz nezdravo sumnjanje da mu možda nije oprošteno.

Apostolat pisama

Kao duhovni vođa, tješitelj, savjetnik i pomoćnik u sasvim određenim životnim potrebama, fra Ante Antić razvio je vrlo opsežan apostolat pisama. Sačuvano je više tisuća tih pisama, iako su mnoga propala. Ona su dokaz kako je naš franjevac trajno htio biti s ljudima povezan i ljude povezivati. Nije u njima riječ o razvijanju neke specifične antićevske duhovnosti ili teoloških pogleda. On se u pismima, kao i u razgovorima i nagovorima, evanđeoski jedno­stavno i bez imalo skanjivanja ponavlja. To je ponavlja­nje slično onome kad majka voljenoj djeci uvijek iznova pripravlja njihova najdraža jela, kad obljubljeni pjevač svoje slušatelje uvijek iznova oduševljava istom najdržom pjesmom, kad liječnik slabašnu bolesniku svaki put iznova propisuje isti uspješni lijek. Kad duhovni vođa i odgojitelj usvoji takvu sržnu jednostav­nost, u trajnom ophođenju nema više opasnosti da postane dosadan, prenemažući se da pod svaku cijenu svaki put bude originalan, da kaže nešto novo i drukčije. Tom jednostavnošću stječe povjerenje koje se među ljudima ostvaruje u njihovim svakodnevnim razgovorima. Fra Antina pisma vjerojatno neće biti objavljena kao sustavna zbirka njegova učenja, ali ih vrijedi listati za suživljavanje sa svakodnevicom njego­vom i njegovih duhovnih prijatelja.

»Ja to moram prenijeti«

Iz fra Antinih pisama izbija u svoj svojoj jednostav­nosti čudesna sigurnost da ljudima prenosi Isusovo mišljenje za njihovu konkretnu situaciju.

Molite se da svi koji dođu k meni ne nađu fra Antu nego - Isusa.

Ima nekoliko pisama koja su u tom smislu potpisa­na: Fra Ante - Isus.

U pismima više puta nailazimo na izraze : Ovo ti govorim u ime Božje. Govorim ti kao Isus.

Više je puta svjestan da se njime izravno služi Duh Sveti:

Oče Gvardijane! Ako meni Duh Sveti dade pro-svjetljenje za jednu dušu, ja to moram prenijeti.

Ima nekoliko duša koje dolaze k meni i primaju pouku, savjet, kao da im govori Duh Sveti.

Kad primim poštu i uzmem pismo u ruke, pogledam tko to piše: ja odmah vidim i znam što treba toj duši odgovoriti ... A ono drugo pismo otvorim, pročitam, ostavim i opet čitam, pa sutradan opet čitam - i ne znam što bih rekao, što bih odgovorio. Što se mene tiče ja bih pomogao jednoj i drugoj duši, ali Duh Sveti ne djeluje.

Neobičan je i značajan njegov odgovor jednom vjerniku koji mu je došao sa svojim duhovnim muka­ma:

Bog meni nije dao milost za vašu dušu. Idite gore na Kaptol (točno je naznačio gdje i kome), tamo vas čeka milost. A vi možete doći k meni kao na neki razgovor, ja ću vam pomoći ako ustreba i ako budem nešto znao, ali milost vas ondje čeka.

U nekim pismima očituje se i njegov dar vidovitosti: A što je ono bilo s tobom u utorak poslije podne oko 4 sata ?

Da svojim pismima ne želi samo poučavati i opomi-njati nego prije svega održavati vez ljubavi i uzajamnog poštovanja, pokazao je tako što je mnogima redovito čestitao imendane, rođendane i razne blagdane. Svoje pak duboko povjerenje u molitvenu vjerničku solidar­nost u mnogim pismima izrazuje molbama da se moli na njegove nakane, za sasvim određenu ovu ili onu potrebu, za sjemeništarce, bogoslove, mladomisnike.

Ispovijedi iz pobožnosti

Otac je Antić poticao pokornike da se često ispovijedaju, iako ne bi upadali u smrtne grijehe, a sam se ispovijedao svakoga dana. Nije tu riječ o bojažljivosti, o tzv. skrupulama, o trajnoj unutrašnjoj nesigurnosti koja se uvijek uzalud pokušava liječiti bolnim struganjem po vlastitoj nutrini. Nije to ni onaj pogrešni stav koji drži da se prije svake pričesti treba ispovijedati. Antić je dobro znao da je kršćanin, čim nije u stanju smrtnoga grijeha, na svakoj misi pozvan na pričest te da se dok je u tom stanju nije dužan ispovijedati. Ali je također znao i promicao da su vrlo korisne i valjane prave sakramentalne ispovijedi iz pobožnosti. Nasuprot protivnim mišljenjima, i papa Pio XII. snažno je istaknuo kako je korisno dolaziti na ispovijed i bez teških grijeha, sa samim lakim grijesima i svakidašnjim slabostima i propustima.

Papa uči: »Česta upotreba ovoga sakramenta pove­ćava ispravno poznavanje samoga sebe, unapređuje i potkrepljuje kršćansku poniznost, potpomaže iskorje­njivanje zlih navika, suzbija duhovnu nemarnost i mlakost, pročišćava savjest, krijepi i jača volju, olakšava duhovno vodstvo i ... umnaža milost« (enciklika Mystici Corporis, 1943.).

Fra Ante pred svojim duhovnim vođom

Karmelićanin o. Ladislav Marković, koji je tijekom posljednjih godina Antićeva života bio njegov duhovni vođa, ostavlja nam u knjizi Zaljubljenik sakra­menta pomirenja dragocjene podatke o tome kako je fra Ante doživljavao to što se sam svakodnevno ispovi­jedao i također razmjerno često vodio duhovne razgo­vore i razmjenjivao duhovna pisma sa svojim duhov­nim vođom. Za običnog je čitatelja govoto nevjerojatno kako se otac Antić, koji je tih godina pred svoju smrt bio već vrlo iskusan i kao ispovjednik mnogo poznatiji od inače vrsnog stručnjaka za katoličku duhovnost oca Markovića, obradovao što je taj pristao duhovno ga voditi. To je poniznost svetaca - koji se redovito smatraju manje svetima od drugih i također znaju da Bog uvijek ima što novo reći čovjeku po čovjeku. Otac Ante piše ocu Ladislavu:

Moj dragi duhovni oče, zahvaljujem dragom Bogu i Vama da ste bili tako dobri i Ijubezni te ste izvolili primiti se moga duhovnoga vodstva. Bog "Vam dragi obilno naplatio Vašu ljubav, trud i odgovornost...

Svaki dan od Vašega pohoda posebno molim za Vas i s Vama. Hvala dragom Bogu na svemu! I milost je njegova bila u Vama obilna.

Antićeva pisma duhovnom ocu redovito završavaju riječima:

Ljubim Vam očinsku ruku, prosim sveti blagoslov, Vašeg očinstva pokorni duhovni sin - fra Ante.

Da je fra Ante i u tim godinama doista duhovno na­predovao, i to baš po sakramentalnoj ispovijedi, svje­doči i ovo njegovo pismo što ga je napisao nakon prve svoje općenite ispovijedi (ispovijedi u kojoj se ponav­ljaju ispovijedi cijeloga života) pred ocem Ladislavom:

Duhovni oče, poslije Vašega posjeta, hvala dragom Bogu, osjećam se puno bolje, sabranije, veći sam gospo­dar sebe ... više okrenut dragom Bogu. Nakon druge takve ispovijedi: Po Vašem svetom djelovanju dobio sam veću svrhunaravnost i bolje i lakše prodirem u središte duša, i duše dobivaju veće Božje milosti i darove. Imam čišću savjest, veći nutarnji i vanjski mir, bliži sam svakome, a odcjepljeniji, slobodniji, dalje od svakoga, a bliži Gospodinu.

Uspon u središte duše

Zacijelo je otac Ladislav Marković kao član kar-melskoga reda koji posebno promiče vrhunsku duhovnost i kao duhovni vođa oca Antića bio najpo­zvaniji reći što se tih godina događalo u Antinoj duši, kako se on sam uspinjao prema kršćanskom savršen­stvu. Razumije se da je i fra Ante svoj duhovni rast usmjerivao u duhu asketsko-mističnog nauka velikih karmelićana sv. Ivana od Križa i sv. Terezije Avilske. U spomenutoj svojoj knjizi o. Marković iznosi svoje stručno zapažanje da je oko 2 godine prije smrti o. Antić bio na vratima »petoga stana«, a oko 2 mjeseca prije smrti ušao u »sedmi stan« - posljednji stan duhovnoga života po nauku što ga sv. Terezija Velika (Avilska), koja je proglašena naučiteljicom Crkve, iz­nosi u svojoj knjizi Duhovni grad ili stanovi. Riječ je o vrlo zanimljivom složenom prikazu unutrašnjeg rasta, odnosno uspona kojim duša prodire sama u sebe dosežući Boga koji prebiva u njezinu središtu.

Spomenuti peti stan znači »uživanje neba na zem­lji«. Tu je čovjek zapravo već umro svijetu da živi Bogu. Riječ je o vazmeno-otajstvenoj smrti, o predanju cijele svoje naravi u Kristovo umiranje i novom prima­nju svega sebe na nadnaravnoj razini po Kristovu

 

uskrsnuću. U tom stanju, ističe Terezija Velika, »prokletnik đavao ne može učiniti zla« jer »Bog u duši djeluje i nitko mu ne smeta, pa ni mi sami«. Čovjek koji dopre do toga stanja ima potpunu sigurnost po svom susretu s Bogom: »Tu Bog sam sebe utisne u unutrašnjost onoj duši, pa kad se ona povrati k sebi,ne može nikako dvoumiti da je bila u Bogu i Bog u njoj.« Postiže se molitva sjedinjenja, ostvaruju se duhovne zaruke a zatim duhovna ženidba između duše i Boga. Naposljetku se čovjek tako sjedini s Bogom kao da se »preobražava u tri božanske osobe«.

G. 1963. Antić piše kako nema drugih želja nego preobraziti se u Krista, priznaje da se to u njemu već događa, ali drži da to mora biti »savršenije, potpunije, neprestano«.

U prikazu sedmoga stana Terezija Avilska služi se slikom leptirića koji je nastao preobrazbom iz gusje­nice te poleti k Suncu. Tako se duša napokon sva prelije u božansku svjetlost - kao da u njoj umire a zapravo postiže puninu najosobnijeg života. Gotovo uoči svoje smrti fra Ante piše o. Ladislavu:

Dragi moj oče, ... ovih dana, dok sam kod priprave za svetu pričest čitao treće poglavlje sedmoga stana -"Već rekosmo da je njegov leptirić umro u silnoj radosti što napokon nađe mir, jer u njemu živi Krist ..." - te riječi bile su mi bliže, jasne i spoznao sam što one znače.«

Razaznavši da je fra Ante dva mjeseca pred svoju smrt prošao kroz peti, šesti i sedmi stan te ostvario duhovne zaruke i duhovnu ženidbu s Bogom, otac Ladislav ga je pohodio. Taj susret bio je mnogo kraći. Karmelićanin bilježi:

»Primijetio sam da o.Antić ima drugog duhovnog vođu, i to već ovdje na zemlji. Primijetio sam da mu više ne trebaju naše riječi. Taj drugi duhovni vođa bio je sam Bog. No Antić ne zaboravlja dragog duhovnog vođu. Kad ga je dva-tri dana prije smrti gvardijan upitao ima li koju želju i koja treba o njegovoj smrti izvjestiti, Antić je rekao da nema nikakvih želja, ali je iz stola izvadio lisitić s adresom o. Ladislava Markovića rekavši: "Evo, samo ovoga obavijestite o mojoj smrti."

Posljednja poruka u Jeruzalem

Posljednjih godina fra Antino je srce bilo tako slabo te su se liječnici čudili što uopće još živi.

O  Božiću 1964. liječnik jednog dana posumnja da neće preživjeti do idućeg jutra. No fra Ante ustvrdi da mu još nije vrijeme. U veljači 1965. redovničkom subratu koji ga je šišao fra Ante zahvali i reče da je to posljednji put. Tih dana više nije mogao ni s kreveta. Kad su se 13. veljače oko njegova kreveta bili okupili provincijal, gvardijan, redovnička subraća, više časnih sestara, čak i mladi vratar, on sve iznenadi obavivši glasno glasno pred svima javnu ispovijed i zamolivši provincijala za odrješenje i pokoru. Provincjal ga odriješi, ali ga ori opo­menu da mu nije dao pokore. Onda mu je gvardijan fra Ivan Vuka podijelio bolesničko pomazanje. Smrt još nije dolazila, a boli su bivale sve teže. U to doba naiđe fra Bonaventura Duda, koji se upravo spremao na put u Svetu zemlju. Fra Ante mu se preporuči:

Kad dođete do stupa bičevanja, poljubite ga za mene i recite: Hvala ti, Isuse, i za fra Antu što si takve muke podnio. I onda kad dođete do kamena svetoga Groba, poljubite ga i za mene i recite: Isuse, daj fra Anti da sveto umre. A osobito kad dođete u dvoranu Posljednje večere, recite: Isuse, hvala ti što si fra Anti dao milost da bude tvoj svećenik.

Ispuniše se proroštva

Tih posljednjih sati obistiniše se neka jednostavna a čudna fra Antina proročanstva. Redovnica koja ga je prije na Rebru njegovala i ondje mu bila rekla kako će joj biti žao ako on izdahne dok ona ne bude u sobi naišla je do njegove smrtne postelje koju minutu prije nego što je izdahnuo. Tada se sjetila da joj je onaj put bio rekao: Budite mirni, bit ćete prisutni kod moje smrti. A ona je toga dana sasvim slučajno bila slobodna otići sa svog radnog mjesta u bolnici jer nije bilo bolesnika za preglede. Druga bolničarka, s. Matejka, također je toga dana bila u službi, ugrabila malo slobodnog vremena i upravo prispjela na posljednje časove oca Ante. Kad je on umro, njegova redovnička braća zamoliše Matejku da ona pripremi njegovo tijelo za ukop jer je tome vična. I sjeti se Matejka da joj je one 1958. kad su na Rebru držali da će skoro umrijeti bio rekao: Ti ćeš me urediti i nitko drugi.

»Sad je ispunjena volja Božja«

Posljednju svetu misu u samostanskoj kućnoj kapeli bolesnik je služio 11. siječnja te godine. Dobivši zatim dopuštenje od Svete Stolice, služio je misu u svojoj sobici - posljednji put 29. siječnja. Nakon toga se na svom krevetu svakog dana ispovije­dao i pričešćivao. Prve dane ožujka proveo je u agoniji, u bolnoj smrtnoj borbi, ali pri svijesti. I u tom stanju još je saslušao ispovijedi nekolicine svećenika. Poslije su oni samo dolazili i poklecali, a on ih je blagoslivljao govoreći im:

Molite da umrem u savršenoj ljubavi

Jedan od redovnika zapita ga:

»Oče Ante, da li je ispunjena volja Božja?«

Jest, sinko, sad je ispunjena volja Božja!

Kad je osjetio da se život gasi, vidjelo se da se želi prekrižiti ali da ne može, pa mu je gvardijan vodio ruku, a njegove su se usnice jedva pomicale u tihoj molitvi. Zatim je na mahove padao u nesvijest i ponovno otvarao oči pune sjaja. Oko podne dolazi liječnik, vidi da više ne može pomoći i htjede otići jer ga je dužnost zvala. Ipak malo zastade, kao da ga nešto zadržava. Gleda fra Antino lice. Najednom nekoliko naglih uzdaha i fra Antino se lice preobrazi u smrtnome miru. Liječnik se sjeti da je i njemu fra Ante prorekao: Bit ćete nazočni kod moje smrti.

Fra Ante je izdahnuo 4. ožujka 1965. u 12 sati i 30 minuta.

Grad je odmah saznao te prije nego što ga položiše u lijes nagrnuše ljudi sa svih strana. Mrtvo tijelo četiri je dana bez ikakvih prepariranja ležalo u samostanskoj kapeli Gospe Lurdske a nikakav se zadah od njega nije osjećao. U kapeli su se u to doba služile jedna za drugom brojne zadušne mise. Ljudi su dolazili, dono­sili djecu da ih osjeni pokojnikov blagoslov te sličicama, krunicama, medaljicama i drugim nabožnim pred­metima dodirivali pokojnika da im ti predmeti ostanu kao najdraže svete uspomene.

Na dan sprovoda, 8. ožujka, ondašnji splitski biskup Frane Franić predvodio je u nazočnosti mrtvog tijela svečanu zadušnu euharistiju, a zatim je provincijal o. Jerko Lovrić u svečanom govoru orisao fra Antin duhovni lik. Po podne toga dana pred mrtvačnicom na Mirogoju okupilo se nebrojeno vjerničko mnoštvo. Sprovod je predvodio ondašnji zagrebački pomoćni biskup Franjo Kuharić s ondašnjim skopskim bisku­pom Smiljanom Čekadom i splitskim Franom Franićem. U ime Provincije od pokojnika se oprostio fra Ćiro Markoč, a glavno nadgrobno slovo izrekao je isusovac o. Ivan Kozelj. On je istaknuo:

»Taj tako vidljivo u Bogu uronjeni čovjek koji je hodao među nama kao živa i neprestana molitva; taj prodorni njegov pogled koji je Bogom rasvijetljen znao, na najveće čuđenje, a kadikad i zaprepaštenje, čitati sakrivene tajne srca; taj pognuti svećenik koji čedno gleda preda se, a proročkom vidovitošću zna pokazivati put u budućnost; nadasve ta neiscrpiva majčinska nježna dobrota združena, ako je trebalo, s muževnom odlučnošću i energijom oca i čovjeka koji je svjestan da govori u Božje ime - sve je to privlačilo k ocu Antiću vrlo mnogo duša.«

Na kraju Mirogojem se razlegla zahvalnica Tebe Boga hvalimo.

Sutradan je svečanu zadušnicu u crkvi Gospe Lurdske predvodio pomoćni zagrebački biskup Josip Lach. Nakon zagrebačkog franjevca provincijala o. Damjana Damjanovića zanosno je govorio isusovac o. Ante Katalinić, koji će prvi dragog pokojnika nazvati Dobri otac Antić - kako će se poslije zvati i časopis što promiče Antićevu proslavu.

Nakon gotovo šest godina počivanja na Mirogoju - upravo 15. prosinca 1970. - po nabujaloj želji mnogih štovatelja i sa sasvim propisnim dopuštenjima državnih i crkvenih vlasti fra Antino tijelo izvađeno je iz mirogojskoga groba. Bilo je u cjelini sačuvano. Premjestiše ga u novi, svečaniji lijes i preniješe u novu kamenu grobnicu u crkvi Gospe Lurdske u ulici nekoć kralja Zvonimira koja sada nosi ime Socijalističke revolucije. Ondje ga i dalje opsjedaju molitelji i štovatelji. Šapću mu kao nekada u njegovoj ispovjedaonici. Uvjereni su da ih čuje i da im odgovara. Navode dokaze. Tvrde da je moćan.

 

Najave

Župni list "Majka"

list 151

Pastoralne aktivnosti

Plakat MBL 2015

Akcija Caritasa "5 za 1"

caritas

Dovršetak izgradnje crkve

 

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 5 

Broj posjetitelja

DanasDanas30
Ovaj mjesecOvaj mjesec12368
SveukupnoSveukupno1207284
, Powered by Joomla! and designed by SiteGround web hosting