Za kim ili čime žeđamo?

 

Sredinom kolovoza 1224. godine Franjo je bio na svoj način, s nekoliko svoje braće, na brdu La Verna, u provinciji Toskana. Čvrsto je odlučio vršiti pokoru sv. Mihaela na tom mjestu. To bi bilo vrijeme molitve i posta u čast arkanđela Mihaela. Vrijeme pokore bilo bi od uznesenja blažene Djevice Marije na nebo (15. kolovoza) do blagdana sv. Mihaela (29. rujna). To je bila ista godina kada je Franjo primio rane 14. rujna, na blagdan uzvišenja sv. Križa. Budući da je Franjo u to vrijeme već bio prilično slabo, braća su posudila magarca od mjesnog seljaka za Franju da može jahati na putu do vrha brda. Seljak je pratio Franju i braću tako da bi mogao vratiti magarca natrag nakon što oni dođu na vrh brda.

Za vrijeme putovanja taj ga seljak pažljivo upita, nije li on brat Franjo. A kad mu je čovjek Božji rekao da je on onaj za koga je ovaj pitao, ponizno je rekao: “Nastoj - reče seljak - biti tako dobar, kao što o tebi svi govore, jer se u te mnogi pouzdaju. Zato te opominjem, da se ne bi s tobom nikada dogodilo drugačije nego što se očekuje.” A kad je čovjek Božji to čuo, sišao je s magarca na zemlju, klekao pred seljaka, ponizno mu je izljubio noge, zahvaljujući mu, što se udostojao opomenuti ga.

Budući da je uživao tako veliku slavu dobra glasa jer su ga vrlo mnogi smatrali svetim, on se pred Bogom i pred ljudima smatrao nevrijednim i nije upadao u oholost zbog tako dična glasa, niti zbog svetosti, ali ni zbog mnoge tako svete braće i sinova koji su mu bili dani kao početak nagrade njihovih zasluga. Ta je epizoda zasigurno primjer Franjine poniznosti. Franjo je tu opomenu seljaka shvatio radije kao milost i dobrobit nego kao negativan napad. Možemo li poniženja i kritike, osobito od ljudi koji nam ne sviđaju ili nisu kao i mi, prihvatiti kao dobrobit i milost na našem putu prema svetosti?

Dok su se penjali na brdo, seljak je osjetio strašnu žeđ. Ljetno sunce bacalo je svjetlo na ogoljene stijene brda i teško se bilo penjati uz brdo. Činilo se da u blizini nema osvježenja. Seljak se potužio Franji: „Umirem od žeđi. Ako nešto uskoro ne popijem, ugušit ću se za minitu!“

Franjo se sažalio nad seljakom, sišao s magarca i molio. Nakon nekog vremena, Franjo je ustao i rekao seljaku da je milosrdni Bog odgovorio na molitvu. Franjo mu je pokazao mjesto gdje je bio žuborio izvor čiste vode. Seljak se tu napio vode i osvježio se. On je prihvatio taj događaj kao dokaz Franjine svetosti. Sigurno je svima razglasio o tom događaju. Upravo kao što je Franjo klekao pred seljaka, tako je sada seljak klekao pred Franju. Na svom putu s brda prema kući, seljak je marljivo tražio onaj isti izvor vode, ali sve što je mogao naći bilo je ogoljenu stijenu i suho tlo.

Kao što je Mojsije molio za Izraelce u pustinji kada su bili žedni i tužili se (Izl 17,1-7, Br 20, 1-13), i Bog je učinio da provre voda iz stijene, sv. Franjo je molio za vodu za seljaka i Bog je odgovorio na njegovu molitvu sredstvom čudesnog izvora. Žeđ ovoga čovjeka bila je stvarna i Franjo je znao da jedini koji je mogao zgasiti tu žeđ bio je Bog. Na isti način, Mojsije je znao da je samo Bog mogao zadovoljiti žeđ svoga naroda.

Prema kome mi gledamo ili koga mi molimo da ugasi našu žeđ, da zadovolji naše potrebe? Je li to Bog ili svijet?

Fra Frano Doljanin

 

Najave

Župni list "Majka"

list 151

Pastoralne aktivnosti

Plakat MBL 2015

Akcija Caritasa "5 za 1"

caritas

Dovršetak izgradnje crkve

 

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 73 

Broj posjetitelja

DanasDanas37
Ovaj mjesecOvaj mjesec12375
SveukupnoSveukupno1207291
, Powered by Joomla! and designed by SiteGround web hosting