ANTIĆEVA BAŠTINA

Dr. fra Bruno Pezo

DUHOVNI I KARIZMATSKI LIK OCA ANTIĆA

KROZ NJEGOVE SPISE (RUKOPISE) - PISMA

 

SAŽETAK

Fama ili glas o svetosti o. fra Ante Antića u kojoj je on živio, djelovao i umro, a nastavila se i poslije njegove smrti, potvrđuje da je on bio kao franjevac-svecenik jedna izvanredna duhovna i karizmatska osoba u Crkvi 20. stoljeća te je ostavio i bogate tragove po izvanrednom i uzornom primjeru kreposnog i evanđeoskog života u službi Božjoj i službi bradi ljudima.

Sve se to može naći i u njegovim neobjavljenim zapisima i pismima koja su nam ostala autentična i sačuvana, a možemo ih podijeliti u dvije značajne skupine. Prva skupina su rukopisi koje je zapisao za svoj osobni evanđeoski život savršenstva, a druga su skupina sačuvana pisma brojnoj svojoj duhovnoj djeci - penitentima: svećenicima, redovnicama, redovnicima i laicima Crkve.

Iz svega se otkriva izvanredni lik i djelovanje o. Ante da je sav bio izvanredni čovjek molitve, poniznosti, potpunog predanja volji Božjoj u službi Crkve i svoga bližnjega.

O. Ante je svoju snažnu i dinamičnu karizmatsku aktivnost crpio iz primjera najuzvišenije svetosti Isusa Krista, Blažene Djevice Marije, kao i svetih svojih zaštitnika sv. Josipa, sv. Franje, sv. Klare, sv. Terezije Avilske, sv. Karla Secijskoga, sv. Ivana od Križa, sv. Terezije od Maloga Isusa i velike pobožnosti sv. Ljudevita Marije Grigniona Montfortskoga, crpeći neprestanu hranu iz presvete Euharistije i raspete Ljubavi na križu, kao i Svetog pisma, nauka Crkve i sv. Otaca.

 

 

 

Uvod

Ljudi dolaze, putuju ovom zemljim i, usprkos zaljubljenosti u nju, jednom je napuštaju. Kako izgled, put i način života tako i riječi i djela pojedinaca i onih koji su bili svjedoci njihovih životnih ostvarenja i onoga što su iza sebe ostavili nisu isti, procjene i zaključci o svemu tome, usprkos činjenicama, nisu niti mogu biti jednaki. Dolazak na ovaj svijet, cjelokupni život i djelo, kao i produženje življenja u “fami” nastaloj za života i poslije života potvrđuju daje osoba koja je nosila ime fra Ante Antić i donedavno živjela tu među nama svojim životom redovnika i svećenika na neki način opečatila ovo naše vrijeme ostavila trajne tragove duhovnosti i posvemašnje predanosti u službi Bogu i čovjeku.

Svojom duhovnom pojavom i korištenjem ponuđenih Božjih darova “izazvao” je mnoge duše i potaknuo toliko “pacijente” i ljude od profesije da ga ne samo čuvaju u najljepšoj uspomeni nego da se ozbiljno počnu zanimati za njegov cjelokupni život i taj život ponude drugima kao primjer Bogu predanoga i posvećenoga života. Tu spadaju i oni koji njegov odlazak s ovoga svijeta shvaćaju kao “dar Božji” po kojemu i dalje mogu biti povezani sa svojim ocem i preko njegova zagovora i dalje primati duhovne darove i osnaženje u vjeri i nadi daje ovaj život opravdan jedino kroz prizmu vječnosti.

 

Antićeva pismena ostavština

Spise koje nam je o. Ante ostavio možemo podijeliti u dvije skupine. U prvu ubrajamo njegove duhovne zapise koji su sabrani u nekoliko stranica i koji sadržavaju njegove osobne “upute i odluke” za svakidašnji duhovni život. To su:

Posveta života za povjerenu braću klerike

Odluke povezane uz pojedine duhovne vježbe

Predaja magistarske službe i

Osobni i poticajni zapisi

Kako i sami naslovi pokazuju tu se radi u prvom redu o osobnome duhovnom stavu o. Ante kojega on sebi stavlja kao životno određenje i način vježbanja da što bliže pristupi Gospodinu.

Drugu skupinu njegove ostavštine čine pisma koja je istodobno pisao pojedinim osobama, svojim duhovnim pacijentima. Od prvoga takvog pisma - koje je do nas došlo - pisanog 9. svibnja 1929. gospođi Anki Bebić pa do onoga posljednjeg kojega je 5. veljače 1965. uputio o. Ladislavu Markoviću, svom duhovnom vođi fra Ante je napisao 2.266 pisama. Jasno je da tu nisu sadržana sva njegova pisma 1 ali i ovo stoje spomenuto potvrđuje njegovu veliku korespondenciju i zanimanje “drugih za njega”.

Pisma o. Antića možemo podijeliti u tri skupine, s obzirom na stalež kojem je pisao, ali bi se mogla napraviti i druga podjela. No, svrstana po staležima pisma dijelimo:

Pisma svećenicima i redovnicima

Pisma redovnicama i

Pisma običnim vjernicima (civilima).

Kada je u pitanju sadržaj pisama mogli bismo reći kako su i tu Antićeva pisma dvojaka. U prvom redu i najbrojnija su njegova pisma “duhovnog karaktera” u kojima daje duhovne naputke svojim “pacijentima” i upozorava ih na njihove kreposti i mane, a druga su pisma, iako i tu on ne propušta pružiti koji duhovni biser, običnoga, svakidašnjeg karaktera.

Ipak, kad je u pitanju procjena i cjelokupni sud o njegovim pismima, nailazimo na ne male probleme. Kao prvi je onaj što nemamo povratnih pisama, 2 a to je veoma važno za cjelovitost u prosudbi i njegove duhovnosti, a i pitanja samih karizmi. Druga je stvar što mi, gotovo sigurno, nemamo sva njegova pisma, što se vidi i iz samih uvoda u neka pisma, a onda je problem i to - po meni - što su neka pisma samo “trenutačna”, tj. pojave se i onda brzo nestanu.

No usprkos tim poteškoćama njegova pisma daju istinsko, premda ne i cjelovito, svjedočanstvo o osobi čiji je životni cilj bio Bog i njegova slava i koja je tu osobnu životnu amplitudu ponuđenu od Krista željela prenijeti i na druge.

 

Duhovne i karizmatske Antićeve crte

Svi Antićevi spisi, bilo oni osobni bilo oni upućeni drugima, odišu tonom duha koji vuče, usmjeruje čovjeka prema naprijed, prema višem, savršenijem, Božjem. Istina, on ne piše teološke trak-tete, nema visoki i uzvišeni stil duhovnih pisaca i različitih književnika, ne ulazi dublje u egzegezu svetopisamskih tekstova (što se i ne može očekivati u običnim pismima), ali ipak sve što nam nudi čvrsto je utemeljeno na pokladu katoličke vjere, nauku Crkve, svetopisamskim tekstovima i pokladu Otaca. Uz to nisu mu nepoznata ni znanstvena gibanja nego ih prati, uzima u obzir i drugima preporučuje.3

 

1. Čovjek molitve

Božji dar čovjeku je svakako molitva, razgovor koji ujedinjuje slabo ljudsko stvorenje sa svemogućnošću velikoga Boga. To neizmjerno bogatstvo kojim je Bog obdario čovjeka možemo definirati na različite načine, no najjednostavnije je reći kako je molitva izraz međusobne i nepatvorene ljubavi. To je, kako će reći i L. Marković, i “asketski fenomen, fenomen uspinjanja, dinamike, života i čin cijelog našeg bića”. 4 Povijest ljudskoga spasenja potvrđuje da su ljudi molitve bili prepoznatljivi, ugodnici Božji preko kojih je Bog “stišavao svoju srdžbu” i zemlju obasipao svojim blagoslovima i milošću.5

O. fra Ante je također bio čovjek molitve. To potvrđuju ne samo njegove odluke, “obavljati neprestanu molitvu”, 6 nego i - gotovo -svako pismo upućeno drugima, ali i svjedočanstva onih koji su ga poznavali. 7 “Svaki dan pohodi za 10 časa Presvetu Euharistiju, izmoli jedan dio sv. ruiarja i moli iz Kempenca,... razmatraj”, preporučuje fra Ante jednom svom pripravniku za svećeništvo. Kad preporučuje molitvu, onda spominje sve njezine vrste. Iako je najviše - čini se - cijenio razmatranje, preporučuje i razne pobožnosti, krunicu, duhovno štivo, oficije itd., a u izboru molitvenih sadržaja i životno-duhovnih određenja posebno ističe odanost Križu, Euharistiji, razmatranju tajni Isusova utjelovljenja i muke te istinsku privrženost i pobožnost prema Isusovoj majci Mariji. Intezivnost u molitvi i proživljavanju liturgije potvrđuje svakako i njegovo temeljito praćenje crkvene godine i pojedinih svetkovina u njoj, ali i pojedinih crkvenih jubileja. On redovito za advent, korizmu, važniju crkvenu svetkovinu, imendan ili zaštitnika reda-kongregacije preporučuje izvanredne duhovne vježbe, molitve i različite devetnice povezujući sve to sa sakramentalnim životom.8

Nadalje, Antić moli na slavu Oca; on moli i prikazuje sv. mise za druge, za dobro Crkve; on moli za sebe, preporučuje se u molitve drugih, ali i druge sjedinjuje u svojim molitvama.91 ne samo to. On se brine za materijale nekih molitava, pronalazi ih i šalje i prava je šteta što to nije sačuvano, jer iako možda posuđivano, uvelike bi bacilo više svjetla na lik našega fra Ante. 10

Antićeva predanost u molitvi, njegove poruke, opomene i ponude u tom smjeru, što izbija iz svake njegove napisane stranice najviše je svjedočanstvo da je on ovaj čovjeku ponuđeni Božji dar objeručke prihvatio, osobno ga nastojao prakticirati i prenositi na druge čime se potvrdio kao čovjek ustrajne, pouzdane i predane molitve.

 

2. Čovjek poniznosti

Česti i predani razgovor s Bogom kao da je u fra Anti pobudio i razvijao još jedan oblik duhovnosti i darovitosti a taj je poniznost. Odluka da u sebi vidi samo slabost i grijeh, a u Bogu neizmjerno milosrđe i ljubav često proključa i u njegovim pismenim tekstovima. Tako u svom pismu o. Ladislavu Markoviću, duhovnom vođi, piše: “Stidim se i sramim pred Gospodinom, koji se sa mnom bijednim, grešnim, nedostojnim služi za posvećenje duša, a ja sam tako slab i bez prave solidne kreposti” (pisao 5. veljače 1965). Te riječi, kao i bezbroj drugih primjera, 11 otkrivaju Antića kao duboko ponizna svećenika i redovnika. Iz takvoga stava prema ovoj kreposti treba promatrati i razumjeti i njegovu reakciju kad gotovo strogo i oštro prekorava svoju duhovnu djecu zbog osobne samodopadnosti. “Duboko ste svoja... Duboko ste ponosni na se, na svoje pa bilo ono gdje mu drago i što mu drago... Iz poniznog, postojanog vježbanja Vi ćete rasti u ljubavi, poniznosti, žrtvi...”, piše on u pismu jednoj sestri, a na drugom mjestu čak “naređuje” riječima: “Po milosti Vam Božjoj naređujem da se ponizite pred svojom č.s. Nad-stojnicom, zamolite ju iskreno oproštenje...” Tekst jasno pokazuje da onaj tko u svom srcu nema duha poniznosti ili pak nije pred drugima (osobito svojom duhovnom djecom) stekao neki poklad u ovoj kreposti, ne može tako reagirati, ne može na tako strog način komunicirati s onima koje mu je - u što je on bio uvjeren - povjerio sam Gospodin.

Istina, ima primjera koji se mogu iskoristiti i u drugom smjeru, a to su oni u kojima fra Ante poziva na pokornost duhovnom ocu u čemu bi neki - budući da se radi upravo o njemu - možda mogli pronaći i neku crtu oholosti, odnosno zaljubljenosti u vlastiti ego. No kad se promatra cjelokupnost ne samo korespondencije nego i pisma koje bi možda izazvalo nedoumice, vidi se da tu nije u pitanju Antićev “ego” nego u prvom redu želja da dotična osoba uvidi što je za njezino dobro i da se okrene u tom pravcu. On to najprije pokazuje vlastitim primjerom u odnosu prema svome duhovnom voditelju prema kojemu je “pun sinovske odanosti, poniznosti, duhovne veze i sjedinjenja”. 12 U korespondenciji sa svojim duhovnim ocem uvijek mu iskazuje zahvalnost, potpuno povjerenje i podložnost njegovoj volji te se često i redovito moli za njega. 13 Uvjeren daje zadaća duhovnog oca sveta i dana od samoga Gospodina, on piše jednoj svojoj duhovnoj kćeri: “Duhovni otac mora vršiti volju Božju. On hoće, on želi... da nađete Duha Svetoga u njemu i da se sva ispunite Duhom Svetim i da donesete njegove plodove u kući, školi, gradu... On je zapisao svoju odluku i moli Gospodina da ispuni svoju žrtvu... “ Dakle, ne volja duhovnog oca, tj. fra Ante, nego samoga Boga, a to onda jasno očituje duh i namjeru kojom se on obraća onima koje duhovno vodi i zbog čega ponekad poziva na “pokornost i podložnost” sebi, ili bolje duhovnom voditelju.

Jednako tako nisu rijetki primjeri u kojima on sam govori o tome kako će “pitati o. Gvardijana”, ali i oni u kojima poziva svoju duhovnu djecu na poslušnost svojim poglavarima, čime potvrđuje kako je poniznost najsigurniji temelj pravoga i istinskoga redovničkog života.

 

3. Predanost u volju Božju

“Ali Oče, ne moja nego Tvoja neka se vrši volja”, reče Isus u Getsemaniju.

Iz svijesti o vlastitoj malenosti, a po primjeru Isusa Krista nikla je - čini se - Antićeva želja po kojoj se i preko koje u potpunosti nastojao predati u volju Božju. Kada je 8. veljače 1928. za vrijeme duhovnih vježbi zabilježio neke od odluka, među njima se našla i ona: “Običajno i nesmućena oka gledati u svemu volju Božju”. Je li i koliko u praksi svoga života ostao nepokolebljivo uz tu odluku, ne znam, no iz spisa se vidi da je tu odluku uvijek “imao pred očima”. “Hvala dragom Bogu na posebnoj milosti, da iz srca primam svaki križ i spreman sam s Gospodinom primiti njegov Kalež. Sve primam iz ruke Božje, na svemu mu zahvaljujem i u svemu želim savršeno ispuniti svetu volju Božju”, reći će on svome duhovnom vođi. Navedene riječi, kao i niz drugih primjera koje nalazimo u njegovim pismima, 14 potvrđuju da je on “držao do svoje odluke” i ujedno bio zahvalan Bogu na tome njegovom daru predanosti.

Važnost podložnosti Bogu i njegovoj volji on prenosi i na druge pa tako piše jednoj časnoj sestri: “Najveća vježba, koju ćete u svemu vježbati, neka bude podlaganje Vaše volje svetoj volji Božjoj, usklađivanje Vaše volje sa svetom voljom Božjom. Do ove savršenosti možete doći molitvom i vježbom.” Moglo bi se navoditi mnogo takvih i sličnih primjera 15 kojima se potvrđuje duhovna fra Antina zauzetost na ovom planu, bilo kad je riječ o njemu samome ili pak o njegovoj duhovnoj djeci. Sama krepost poniznosti, o čemu je već nešto rečeno, kao i uranjanje u molitvu, a isto tako njegovo insistiranje na čašćenju sv. križa i prihvaćanje vlastitoga životnog križa najbolja su potvrda da za fra Antu ne postoji “vlastita volja” ili, bolje, ta volja postoji i vrijedi samo onoliko koliko je u skladu s voljom Višnjega Oca.

 

4. Non soli sibi vivere...!

Tu maksimu svoga Utemeljitelja Antić je zdušno provodio u svom životu. Meni osobno nisu poznata njegova djela milosrđa, ali ono što je ostavio^ pokazuje osobu koja je dobro shvatila drugu zapovijed ljubavi. Često u njegovim spisima nailazimo na zauzetost za druge. Imamo pisama koja su posvećena samo tome, ali i onih u kojima “usput” pokazuje svoju skrb za potrebne. Od najobičnijih preporuka za školu, posao, liječenje ili materijalno stanje, do one brige za dušu Antić uvijek pokazuje kako je nakon Boga najvažniji čovjek. U jednom svom pismu o. Petrovu piše: “Ako im u tom pogledu treba, s pomoću Božjom, mogu im pomoći preko dobrih osoba, koje će rado dati radi Boga.” 16

U takvim i sličnim prigodama mogu se postupno pratiti izljevi njegove blagosti, ljubavi i razumijevanja sve do onih očinskih opomena kad to zahtijeva prilika. 17

Ono što krasi njegov odnos prema bratu čovjeku je odluka (dar) da o drugima ne govori ništa. On koji je tolike vodio, poznavao u srce i dušu, čuo tolike stvari i pojedine događaje iz života pojedinaca čvrsto je to čuvao za sebe, a sud pripuštao Onome kojemu i pripada. “Za drugima neću govoriti nigda. Ako ima štogod reći, prigovoriti, spomenuti, nikad, s pomoću Božjom i Marijinom, neću za njim, već njemu, pravom i čistom nakanom pred Gospodinom”, čitamo u njegovim internim odlukama

Nije rijetko da u istom stilu opominje i svoju duhovnu djecu. Tako piše jednoj sestri: “Nemojte ni kritizirati, ni ogovarati niti pretresati... Sebe sudite, nikoga nemojte suditi, sud ostavite Bogu...” ili pak na drugome mjestu: “U vama ne smije biti... zavisti, ljubomore, osvete, pamćenja uvreda,... izbjegavanje sestre ili - Bože oslobodi - da biste bili na teret, trpljenje.” 18

Uz njegovu skrb za materijalne potrebe i čuvanje lijepog glasa o drugome treba se dotaknuti i pitanja njegove karizme “prodiranje u duše” drugih. Kako je to već iznio Ž. Kustić, 19 ima dosta primjera koji potiču na ozbiljno razmišljanje kako je Antić imao i taj dar Božji. U njegovim pismima nije rijedak slučaj da on osobi “izbroji” njezine slabosti i nedostatke, 20 ali kako to može biti i odgovor na dobiveno pismo, teško ih je uzeti za svjedoke. Nalazimo i primjere koji uistinu mogu biti potvrda o “prodiranju u nutrinu”. Tako on piše jednoj sestri 7. listopada 1962: “...da Vam rečem što s milošću Božjom poznajem”; ili na drugom mjestu: “...da Vam opišem jedan novi krug Vašega rada” (19. lipnja 1964). Uz spomenuto i osobno svjedočanstvo fra Ante u pismu njegovom duhovnom vođi u kojemu kaže: “Po Vašem svetom djelovanju dobio sam veću svrhu-naravnost i bolje, jače, lakše prodirem u svetište duša i duše dobivaju veće Božje milosti i darove “, kao da izravno i iz prve ruke potvrđuje tu karizmu. Ako se za taj dar poslužim i riječima jednog svećenika koji mi je nedavno izrekao, 21 ne možemo olako prijeći preko te činjenice i jednostavno je odbaciti, nego su tu sve pret-postvke da je o. Ante imao dar kojim je mogao prodrijeti i do samih nutarnjih tajni svoje duhovne djece.

 

5. Vjerodostojnost Antićeva teološkoga i duhovnoga životnog djelovanja

Već smo spomenuli fra Antinu privrženost nauku Crkve. I uistinu, u njegovim spisima nema ništa što bi upadalo u oči, što odudara od ondašnjeg stila duhovnoga života i askeze, nisam pronašao nešto što se protivi ili ne slaže s naukom Crkve o Bogu, vjeri, vjerskom životu, a njegovo pozivanje na Sveto pismo samo potvrđuje daje - iako ne teolog “po struci” - teološki živio i teologiju provodio u djelo.

Nekome se neće svidjeti njegovo: ljubljenje zemlje; ne gledati drugome, osobito ženskim osobama u oči; pitanje osobne higijene i odnosa prema vlastitom tijelu; obdržavanje šutnje, ali kako su to u njegovo doba bile gotovo normalne norme u prakticiranju asketskog života, to je slušao i tako je odgajan od svojih starješina, onda se to nikako ne može smatrati nekom anomalijom, a još manje protuslovljem temeljnom nauku Crkve i njezinu pogledu na duhovni život Bogu posvećenih osoba. Nije možda primjereno ni to što on - iako ne u potpunosti - mnoge vježbe u prakticiranju duhovnog života propisuje i civilima kao i redovnicima, odnosno svećenicima, no za njega - koji je htio biti potpuno Božji i druge vidjeti takvima - to možemo smatrati željom da u duhovnom životu ne smije biti polovičnosti nego potpuno i posvemašnje predanje Bogu i njegovoj svetoj volji.

 

Zaključak

Čitajući pisma o. Ante, čovjek osjeti da pred sobom ima čovjeka koji se u potpunosti želi predati Gospodinu, iz čije ruke prima sve sa zahvalnošću, koji je svjestan svoje ljudske slabosti i ograničenosti, ali i velikoga Božjeg milosrđa i svemogućnosti. Usprkos svemu, on je i dalje čvrsto na zemlji, svjestan da je ona i onih nekoliko povjerenih godina mjesto na kojemu se ostvaruje pristup Gospodinu i kroz trpljenje i žrtve čisti od grijeha. On stoga svaki Božji dar nastoji ne samo prihvaćati sa zahvalnošću nego taj povjereni talent što bolje unovčiti i drugima otkrivati kako je Bog “velik u svojim djelima”.

Isto tako svjestan da zemlja nije stalno boravište, želi sebi i drugima staviti tu činjenicu pred oči kako bi se čovjek - kroz sve patnje i nedoumice - okrenuo prema gore, tražio mjesto koje mu je pripremio Gospodin i za to koristio ponuđene darove. On poradi toga koristi, ali i drugima preporučuje sredstva: molitvu, žrtvu, sakramente, razne kreposti (osobito poniznost i ljubav) i to sve zato i samo zato što to hoće Bog, a traži ljubav prema Isusu i ostvarenje naše vječne sreće što je i bio cilj njegova dolaska, muke, smrti i uskrsnuća. I baš stoga, a imajući pred očima ono što u Antiću gledamo i zbog čega mu se divimo, možemo prihvatiti i danas one njegove riječi koje nam, gotovo sigurno, Bog preko njega šalje i koje su nam potrebne, tj.: “U vama neka bude samo jedna misao: Bog. Samo jedna želja: ljubav. Samo jedna težnja: volja Božja. Samo jedan pogled i čežnja: jedinstvo s dragim Bogom.”

 

 

  1. O tome više vidi: Stjepan VUČEMILO, Pismena ostavština oca Antića, u zborniku: “Karizme, lik i djelo sluge Božjega o. Ante Antića”, Zagreb, 1991, str. 44-59. No, kad su u pitanju Antićeva pisma i bilo kakva prosudba o njima, treba imati uvijek na umu da “... pisma možemo pravo razumjeti tek onda ako ih čitamo u svjetlu cilja za koji su dana, a taj je cilj sjedinjenje duša s Bogom u vrhunskom stupnju ljubavi”. Rudolf BRAJČIĆ, “Dalijeo. fra Ante Antić bio mistik?”. Zbornik, str. 84.
  2. U svom radu na raspolaganju sam imao samo Antićeva pisma upućena vođenima, a ne i pisma upućena njemu. Zbog toga su zaključci načinjeni na njegovim pismima u određenom smislu indirektni i relativni. Tomislav IVANCIĆ, O. Ante Antić, ispovjednik duhovni vođa. Zbornik, str. 115. Još nešto o njegovim pismima vidi: Ladislav MARKOVIĆ, ZSP, Zagreb, 1980, str. 69-70.
  3. Usp. Vladimir ĆEPULIĆ, Lik oca Ante Antića - doiivljen u susretima” Zbornik, str. 149.
  4. L. MARKOVIĆ, nav. dj., str. 46.
  5. Prisjetimo se Mojsija i njegova zauzimanja “pred Gospodinom”, Izl 32,7-14 (zlatno tele); Br 11,1-3 (oganj u taboru); Br 11,11-20 (Jahve ih nahrani mesom); Br 21, 6-9 (mjedena zmija) itd. Toliki primjeri svetaca kao i onaj sv. Skolastike: “Evo molila sam tebe i nisi me htio čuti; zamolila sam Boga i uslišio me” (razgovor s bratom Benediktom), Grgur Veliki, Iz knjige Dijaloga 2,33
  6. AR, Odluku je donio 16. travnja 1926. kad je ušao u 33. godinu života.
  7. “Bio je čovjek molitve. Kad god nije bio službeno zapriječen, uvijek je sudjelovao u zajedničkoj molitvi. (...) U tzv. ‘slobodno vrijeme’ mogao si ga često naći u kapeli na molitvi. Poslije večere, kad su drugi u razgovoru i razonodi provodili vrijeme, on je glavninu vremena posvećivao molitvi u kapeli.” Gabrijel JURIŠIC, Tri izvanredne fra Antine odlike, u: “Čovjek dobrote”, str. 33. Ovome dodajemo i osobno svjedočanstvo fra G. JURIŠICA: “On nam je preporučivao da 31. prosinca ispratimo ‘Staru godinu’ od 23 do 24 sata obavljajući sat klanjanja, što je on uvijek činio počnjući već u 21 sat. Svakoga prvog četvrtka predvodio je sat klanjanja. Iz njegovih riječi i molitava za vrijeme toga klanjanja moglo se vidjeti koliko je uronjen u molitvu.”
  8. Težnja za bogatstvom u različitosti molitve vidi se i na sljedećem primjeru: “... sv. razmatranje, duhovno štivo, sv. krunica, ispitivanje savijesti, pohodi Presv. Sakramentu. Ovaj molitveni iivot pribavlja nam blago duh. dobara milosti” (iz pisma jednoj redovnici 6. rujna 1962). Brojni su takvi i slični primjeri, kao što su brojni i oni vezani uz liturgijsku godinu. Spominjemo samo neke: “Kroz ovo sveto vrijeme najviše radite na duhu unutarnje molitve.” Za korizmu 1960, ali se to ponavlja i za advent (6. XII. 1946, 1962, 1952, 1953. itd.); za “Duhovsku oktavu (1961); za Marijansku godinu (1954); za blagdan Krista Kralja (1961) itd., itd.
  9. Da je fra Ante molio za svoje penitente i duhovnu djecu ne treba ni sumnjati, ali ipak evo nekoliko primjera: “Jutros u sv. misi posebno sam Vas preporučio i molio za Vas...” (2. X. 1951; slično i 22. X. 1952, 19. XII. 1952. itd.); preporučuje sebe i svoje “posebne” nakane u molitve drugih: “Uključujem se u sve Vaše molitve...” (16. VIII. 1954); “Preporučite jednu moju nakanu... “(11. XI. 1954) itd., itd.
  10. Gotovo sva pisma upućena o. fra Ivanu Juriću ispunjena su molbama za nabavu knjiga (teoloških, životopisi svetaca, molitveni priručnici, sličice, krunice i si.), usp. Pisma svećeniku IV, Zagreb, 1986, a mnogo puta moli časne sestre da mu pošalju ili im sam šalje razmatranje... usp. pisma od 21. siječnja 1951, 13. ožujka 1952, 30. siječnja 1954, 22. ožujka 1954, 30. ožujka 1955. itd.
  11. Tako će, između ostalog, pisati L. Markoviću 15. listopada 1963: “...zahvaljujem od srca i iz duše na Vašoj spremnosti, žrft’i i zauzimanju za me nevrijednog grešnika i nedostojnog ijedne milosti Božje i nedostojna Vaše dobrote i očinskog truda...; ili pak kada u pismu fra S. Petrovu, spominjući svoju bolest, kaže: “Koliko sam ja pri tom sam svojom nerazboritošću, nesmotrenošću i obzirnošću kriv. neka mi dragi Bog oprosti i neka sve primi za Provinciju” (16. ožujka 1947). U svojim odlukama fra Ante je “dosta strog” prema sebi. Tako će 17. XII. 1923. sebi nametnuti: 1. Prezirati se tako da se podložiš bližnjemu i nižemu, 2. Trpjeti cum pace kad si prezren, kad se do tebe ne drži ništa, niti se računa na te..., 3. Prezirati sebe i veseliti se kad nasprezru, omalovažavaju i grde.
  12. L. MARKOVIĆ, nav. dj., str. 11. I sljedeća stranica pokazuje kakav je o. Ante bio prema svom duhovnom vođi.
  13. “Kad sam pročitao Vaš cijenjeni i očinski list, zahvalio sam Gospodinu i odlučio da sve svoje vjeibe, djela i trpljenja pridružim svaki dan za Vas, svog dobrog duhovnog oca. Uz to sam i pridao dvije devetnice: jednu Djevici Siromaha a drugu Milosrdnoj Ljubavi Kristovoj za Vas. U svim molitvama, poklonima, sv. misi, sv. oficiju zajedno s Vama molim i prikazujem za Vas”, pismo od 15. srpnja 1964.
  14. Riječ je o pismu koje je pisao svom duhovnom vodi o. L. Markoviću 8. rujna 1963.
  15. Spominjemo samo dva koja je uputio istoj sestri: “Pred Gospodinom budite otvorena knjiga u kojoj On piše svoju volju, a koju Vi volite, ljubite i vršite svaki čas” (26. ožujka 1951) i: “Ljubav, poniznost, predanje i sjedinjenje sa sv. voljom Božjom neka uvijek svu dušu i srce ispunja i vodi” (22. listopada 1952).
  16. Vidi Pisma svećeniku III, str. 60/61.
  17. Spominjem neka mjesta: pismo od 26. travnja 1953. u kojemu je riječ o pošiljci jedne firme i pismo od 11. studenoga 1954. gdje navodi pomoć u novcu. Želeći i duhovno ohrabriti svoga brata piše mu 16. listopada 1943: “Malim Vas neka Vas više vodi ljubav nego strah, pouzdanje više nego zabrinutost, predanje više nego potištenost, više pogled na Botansko Srce, na Preč. Srce Marijino, na sv. Crk\,u nego na se, na svoje smetnje i nemirnost duha”, Pisma svećeniku III, str. 43. O karirtativnom djelovanju fra Ante Antića više u članku L. DEPOLO, “O. Ante Antić u sluibi karitasa”. Zbornik, str. 138-143.
  18. Usp. pisma od 2. svibnja 1964. i 7. listopada 1962. Slčno će pisati i u pismu od 28. siječnja 1965, odnosno onomu od 22. listopada 1945, kao i u mnogim drugim pismima.
  19. Ž. KUSTIĆ, Izvanredni dar vidovitosti kod o. Antića, Zbornik, str. 130-137.
  20. Spominjem neka pisma, tj.: 17. listopada 1950, 14. veljače 1955, 7. rujna 1960, 23. studenoga 1963, 1. listopada 1964, itd.
  21. Svjedočanstvo izgleda, manje-više, ovako: “Došao sam se ispovjediti i pri tome ispovjedio ono što i obično ispovijedam ne misleći da i postoji nešto drugo. No, kada je on ‘stvar uzeo u svoje ruke’ tako me je lijepo i s lakoćom ‘očistio’ da sam bio ne samo iznenađen, nego i prezadovoljan, ali i uvjeren da me je ‘čitao’. Drugom zgodom je tako jednostavno riješio jedan moj ‘problem’ da smo i ja osobno i moj Provincijal bili iznenađeni, zbog čega smo mu uvijek ostali zahvalni” (pričao M.C.).

 

 

Najave

Župni list "Majka"

list 151

Pastoralne aktivnosti

Plakat MBL 2015

Akcija Caritasa "5 za 1"

caritas

Dovršetak izgradnje crkve

 

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 78 

Broj posjetitelja

DanasDanas247
Ovaj mjesecOvaj mjesec15632
SveukupnoSveukupno1210548
, Powered by Joomla! and designed by SiteGround web hosting