POVIJEST FRANJEVAČKOG REDA

 

I.

RAZDOBLJE OD SMRTI SV. O. FRANJE DO RASCJEPA

Glavna oznaka ovog razdoblja jesu dugotrajne i često žestoke borbe i prepirke oko doslovnog obdržavanja Pravila siromaštva, kako ga je označio sv. o. Franjo. Dok je, naime, trajao prvobitni način života, dok su braća kao putnici i stranci putovali i propovijedali, a nisu imali stalna boravišta, mogli su lako udovoljiti životnim potrebama, kojih je inače bilo malo. No kad je s vremenom nastao stalan način života u samostanima sa stalnim dužnostima i broj članova narastao, naišlo se na velike poteškoće s obzirom na najstrože siromaštvo. Nastale su potrbe osobito kod širenja sv. Evanđelja propovijedanjem i misijama, kojima se nije moglo udovoljiti samo radom, traženjem milostinje od kuće do kuće i po duhovnim prijateljima, nego su razne teške okolnosti silile da se u više navrata odstupi od nekih zapovijedi Pravila. Nastala su dakle teška pitanja: jesu li braća obavezna obdržavati Oporuku sv. o. Franje? Osobito kad u njoj Svetac išta zabranjuje tumačiti (u Pravilu). Ostaje li na snazi posvemašnje odreknuće svakog posjedovanja i zabrana uporabe novca? Među braćom je zavladalo dvostruko mišljenje. Jedni su na neki način htjeli da se ostane kod prvobitne strogosti, pa da se mora obdržavati Pravilo doslovce, bez ikakvog tumačenja i olakšice. Drugi, među koje je spadao i sv. Antun Padovanski, bili su trijezniji i blažeg mišljenja. Uvidjeli su naime da Red ne može odgovarati svom zvanju i svrsi nego je osuđen na propast ako se ostane kod prvobitne strogosti. Zato su voljeli u gdječemu popustiti, nego čitav Red upropastiti. Ovi su iznijeli svoje sumnje pred sv. Stolicu neka ona odredi i riješi. Na to je Grgur IX izdao 1230. bulu “Quo Elongati”, u kojoj rješava teškoće i umiruje savjesti braće. Glavne odredbe ove bule jesu ove: 1. Oporuka sv. Franje ne veže. 2. Braća nisu dužna držati sve evanđeoske savjete, nego samo one koje Pravilo izričito navodi. 3. Olakšava se braći uporaba novca preko “glasnika per nuntios”, koje mogu sama sebi braća birati, a ovi glasnici mogu primati novac darovan za potrebe braće i trošiti ga u ime darovatelja za potrebe kako braća označe. 4. Braća ne smiju ništa posjedovati, ni privatno ni u zajednici, nego imadu samo uporabu pokućstva, knjiga i kuća. Vlasništvo nekretnina uvijek ostaje kod darovatelja, a zabranjuju se otuđiti pokretnini bez izričite dozvole kardinala - pokrovitelja.

Ona pretjerano stroga braća, koja su bila za doslovno obdržavanje Pravila, ne samo da se nisu umirila na tumačenje papine deklaracije, nego su ovaj korak umjerenih i molbu na papu smatrali opakim iznevjerenim idealima sv. o. Franje. Umjereni pak, koji su bili u većini, nastavljali su redovnički život u smislu Grgurove deklaracije.

Na generalnoj skupštini u Rimu 1239., bio je svrgnut fra Ilija, a za generala izabran fra Albert iz Pise, prvi svećenik u toj službi. Od sada se nisu više birala braća laici. Oholost naime onih kojima je Ilija pogodovao, dotle je došla da je njegov nasljednik fra Haymon de Faversham braću laike isključio iz svih službi u Redu i naložio neka se samo u ograničenom broju primaju. Odavde se vidi da su svećenici, ako ne brojem, a to ugledom i vlašću bili pretežniji, jer bi se inače teško mogao ovakav dekret ostvariti. Brat se Ilija nakon mnogih nevolja prije svoje smrti 1253. izmirio s Crkvom i skrušen umro često ponavljajući: “Gospodine, smiluj se meni grešniku!” 1257. bi izabran za generala sv. Bonaventura koji je pripadao umjerenima. Odmah u svojoj prvoj okružnici bolno ističe uzroke radi kojih se krši siromaštvo i propada redovnička stega, a kao lijekove za to navodi: duh molitve, otpuštanja iz Reda nevjernih i oprez u primanju novaka. On je bio uvjeren da se Red ne može više vratiti u nekadašnje prvobitno stanje, pa nije ništa pokušao poduzeti u tom pravcu. Pod njegovom su upravom nastale prve Generalne Konstitucije 1260. na generalnoj skupštini u Narbonni. Napisao je brojna djela o Pravilu i “Obranu siromašnih”, u kojoj uspješno odbija nepravedne osude što su se dizale na njih.

 

2. Potreba daljnjih deklaracija i pad rigorista

Usprkos odredaba Grgura IX. i mudre uprave sv. Bonaventure i drugih, nije ni dalje ponestalo braće koja su još uvijek tvrdokorno zastupala doslovno tumačenje Pravila i grčevito se htjela držati prvobitnog načina života i protivila se papinim odredbama, ali su ovakvi članovi do 1230. bili mirni. No poslije su počeli praviti smutnje i bune u Redu, osobito otkada su se prozvali “Spirituales” - duhovnjaci. Kadgod su oni inače hvalili svetost i mudrost sv. Bonaventure, ipak su ga kudili što tobože odlučno nije dokinuo zloporabe. S vremenom se spiritualci rascjepiše na razne sljedbe: Klareni, Celestini itd., a najopasniji su bili Fraticelli. Držali su za vrhunac svake svetosti i savršenosti obdržavati doslovce velikim Pravilo i Oporuku sv. o. Franje bez ikakvih papinskih deklaracija, pače su držali da ni papa ne može ništa u Pravilu dispenzirati. Umjerena stranka Reda se zvala “Opservantia” - obdržavanje u kojoj je doduše bilo laksnih članova.

Kako svjedoči povijest, među vođama spiritualaca nije se našao ni jedan miran, umjeren i simpatičan čovjek, nego su svi bili neumjerni, žestoki, a djelomično i lašci. Od duha sv. Franje, kojim su se toliko hvastali da ga obnavljaju, jedva se nalazi u njima trag osim ako ga treba tražiti u onoj ljubavi prema siromaštvu koju su do smješnosti unakazili. Naprotiv, među muževima umjerene opservancije nalazili su se ozbiljni i simpatični ljudi, koji su svojim životom osuđivali laksizam i svojim razborom zabacivali nazore spiritualaca. Ovi su muževi jednako zabacivali jednu i drugu skrajnost: laksizam, ali i pretjerani rigorizam, jer oboje vodi Red u propast. Među ove se ubrajaju odlični i trijezni muževi: sv. Antun, bl. Aleksandar Haleški, Ivan Pecham, David iz Augsburga, Bertold Regensburški, pa i sam sv. Bonaventura koji voli velike kuće jer se u njima lakše čuva stega, lakše odgajaju novaci i većma prijaju nauci i duhovnoj pastvi. Onim zanešenjacima koji su mjesto za stalna boravišta revnovali za nekadašnje potucanje, oštro dobacuje: “Ako veliš da moramo kako putnici i stranci hodati od kuće do kuće, prosti Bože onom koji je prvi izmislio ovu glupost!” Kad god su svi ovi umjereni bili, ipak su zabacivali laksizam, stalne prihode, prevelike troškove oko gradnje i nagomilavanja živežnih namirnica. David pak Augsburški ovako tješi braću koja su si u savjesti zabranjivala zbog zabrane novca: “Sv. Franjo, pun Duha Božjega, nije htio ovom zabranom braći stavljati zamku na grijeh, nego nekako zagraditi putove škrtosti”. Ovaj znameniti asketa iskreno i otvoreno priznaje da se strogost prijašnjih vremena više ne može obdržavati radi množine braće, radi kuća za bolesnike i studente, ipak ni za ove ne dopušta stalne dohotke jer se izravno protive našem staležu.

Da bi se jednom duhovi smirili i prestale sumnje i prepirke, izišle su nove deklaracije ili tumačenja Pravila, i to najprije od pape Nikole III, 14. kolovoza 1279. “Exit qui seminat”. Trideset i tri godine kasnije, 6. svibnja 1312. izda dekret “Exivi de paradiso”, u kojem se taksativno nabrajaju sve zapovijedi Pravila koje braću vežu pod smrtni grijeh. Uza sve to spiritualci su i dalje ostali nepomirljivi, a osobito oni iz Provanse u Francuskoj. Njihovo mahnitanje došlo je do vrhunca za pape Ivana XXII, kojega su na nečuveni način javno žigosali i vrijeđali ga, pače i krivovjercem nazivali zbog neke njegove privatne nauke. Ivan je opširno iznio i objasnio istinu o redovničkom siromaštvu, ali sve uzalud. Kad je vidio da se ne da stišati bijes i fanatizam spiritualaca pozva Anđela Klarenskog, Ubertina iz Cazale i ostale njihove vođe preda se u Avignon 1317. Oko Duhova 1317. stiglo je šezdeset četvero braće u papin dvor čekajući na audienciju. Njezin rezultat bio je za spiritualce nesretan. Šestorica od njih budu odmah utamničena, a ostali izručeni avinjonskom samostanu na čuvanje do daljnje papine odredbe. Nakon mnogih istraga Ivan izdade naredbu “Quorumdam exigit”. Iste godine i naređuje da jedino poglavari sa čestitim redovnicima sporazumno mogu određivati kakvoću odijela i odlučivati o potrebi žitnica i podruma, a svi članovi su dužni bez protuslovlja pokoravati se njihovom sudu. Prema tome su morali spiritualci svoje uske, kratke i nakazne haljine odložiti, a poglavarima bi naloženo neka ih dobrostivo prime da se tako uspostavi jedinstvo Reda. Ovo je značilo poraz spiritualaca. Papa se pobrine da se njegova zapovijed izvrši. Većina se provansalskih spiritualaca pokori i podvrgne kazni prema Konstitucijama Reda: dvadesetpetorica bili su izručeni inkvizitoru kom je bilo uspjelo skloniti na poslušnost još dvadesetoricu. Ostali su bili predani svjetovnoj vlasti. Četvorica od njih morali su uzaći na lomaču 7. svibnja 1318. u Marseillu, a peti kao manje tvrdokoran bi osuđen na “zazidanje”.

 

3. Racjep Reda na Opservante i Konventualce

Ostaci spiritualaca su još i dalje postojali u 15 st. pod imenom klarena kao samostalna služba. Isto se tako nalaze u 15. st. još gori njezini članovi pod imenom “Fraticelli” koji međutim nisu imali nikakve veze sa Redom, osim što su porijeklo vukli od spiritualaca i ukoliko su primali apostate Franjevačkog Reda. Uostalom, naziv “Fraticella” su nosila i druga sumnjiva društva u razno doba.

Poslije pada spiritualaca uspostavilo se doduše jedinstvo u Redu, ali se tokom 15 st. ispoljavaju dvije struje s obzirom na redovničko siromaštvo i tako su se počeli Franjevci djeliti na “Opservante” i “Konventualce”. Naziv Konventualac dolazi odatle što su se za razliku od manjih samostana ili eremitorija veći samostani zvali “conventus”, a njihove crkve papa Inocent je zvao “ecclesiae conventuales” te im dao povlastice kolegijalnih Crkava da mogu npr. čuvati u njima Presveti sakramenat, pokapati itd. Braća koja su blaže shvatila i vršila siromaštvo rado su zauzimala konvente, dok su ostali u velikoj većini voljeli stanovati u skromnijim kućama obdržavajući strogo Pravilo. Između jednih i drugih vodile su se žestoke borbe i prepirke koje su i poglavarima i sv. Stolici zadavale mnogo jada. Nakon raznih i bezuspješnih pokušaja da izmiri jedne i druge papa Leon X bulom “Ite et vos” definitivno 29. svibnja 1517. odijeli konventualce od opservanata koji se od sada zovu jednostavno “Ordo Fratrum Minorum” sa dodatkom ili bez njega “Regularis Opservantiae”. Opservantima je ovaj dodatak bio vrlo lijep da su ga sačuvali sve do 1897. Prema papinoj odredbi Konventualcima se postavlja za vrhovnog poglavara “Magister Generalis” koga ima potvrđivati General Opservanata kao Min. Gen. totius Ordinis Minorum. Isto je Leon izjavio da opservanti imaju prednost i da se jedino oni mogu zvati pravim sinovima sv. Franje. Konventualci nisu bili zadovoljni ovim odredbama i prigovarali su. Stoga im je Leon X 1518. zaprijetio da će ih posvema podvrgnuti poslušnosti Opservanata, ako se ne prestanu buniti.

Svi iskreni članovi i ljubitelji Manje braće, kojem god ogranku pripadali, mogu samo oplakivati ovu diobu Reda. Uostalom, bilo bi nepravedno današnje moderne konventualce, koji svuda žive pod redovničkom stegom, poistovjetiti s deformiranim Konventualcima 15. st. Kao što i moderna Manja braća nemaju nikakvog prava braniti zablude i grijehe što su skrivili opservanti ondašnjeg vremena.

 

 

ŠIRENJE REDA MANJE BRAĆE I NJIHOVA DJELATNOST U OVOM RAZDOBLJU

 

1. Širenje Reda Manje Braće

Već za života sv. o. Franje Red se brzo proširio po cijeloj Europi. Braća su se po nalogu i s blagoslovom sv. Utemeljitelja razilazila po svim zemljama navješćujući svuda spasonosnu pokoru i mir. Po svjedočanstvu ondašnjih pisaca općenito su nailazili svojim jednostavnim propovijedanjem na razumijevanje kod naroda i preporodili evanđeoski duh. Područje Reda se dijelilo na Provincije, a Provincije prema svojoj veličini na više kustodija. Radi lakše uprave Red se podijelio na dvije obitelji: 1. Obitelj prigorsku (familia cismontana), i 2. Zagorsku (familia ultramontana). Opseg obiju nije bio doduše u svako vrijeme jednako određen, ali uglavnom pod prigorsku obitelj spadala je Italija i sav Istok, zatim Austrija, Ugarska i Poljska. Zagorska je pak obitelj obuhvaćala Francusku, Španjolsku, Njemačku, sav Sjever, Zapad, a kasnije i Ameriku. Od 16. st. se Zagorskoj obitelji pribrajao i krajnji Istok, jer su ondje djelovali većinom španjolski i portugalski članovi. Papa Nikola IV, prvi iz franjevačkog Reda, izdao je naredbu da se mora za svako novo podignuće Provincije zatražiti dozvola od sv. Stolice. Iz ove njegove naredbe razabiremo, već za generalata sv. Bonaventure, da je Red brojio vjerojatno 34 Provincije. Ovo stanje Provincija po nalogu papa sačuvalo se do 15. st. Kasnija upravna područja nosila su ime “Vikarije”, kojima je upravljao od generala određen vikar - zamjenik. Među njima zauzima odlično mjesto Bosanska Vikarija. Pod konac 15. st. franjevci su osnovali rusku vikariju na području današnje Galicije, i lavovsku vikariju, te djelovali i u drugim baltičkim zemljama.

Kako se dakle vidi, usprkos unutrašnjih borbi i rascjepkanosti s obzirom na obdržavanje Pravila, franjevci su razvijali u to vrijeme veliku djelatnost i nisu se predali neradu i besposlici. Općenito govoreći, spomenute nutarnje borbe služe im pače i na čast, jer se nisu borili da postignu vremenita dobra ni zemaljske časti i naslade, nego za redovničke ideale, bilo istinite bilo umišljene. Isto je tako hvale vrijedno što je franjevački Red sve do naših vremena ostao živahniji negoli mnogi drugi. Najbolje svjedočanstvo pruža povijest one djelatnosti, što ju je Red razvio kroz stoljeća, premda ova povijest nije dosta istražena. I s druge strane je teže ovu djelatnost opisati: kao što se naime i kod svjetovnog klera obično ne ističe neprestani tihi redoviti rad, tako se i kod redovnika uvrštavaju u kronike samo izvanredni događaji, koji svima upadaju u oči. Povjesničar se mora dakako u prvom redu na sve obazirati, ali u pomanjkanju izvanrednih činjenica ne može i ne mora zaključivati na nerad i mlohavost. Gdje okolnosti vremena i mjesta ne zahtijevaju izvanrednih činjenica, ili gdje redovnici nemaju vanrednih sila, ipak redoviti rad braće ostaje, iako nije nigdje zapisan.

 

2. Život i propovijedanje prvih Franjevaca

Nitko nije ljepše opisao život prvih Franjevaca, negoli očevidac, biskup Jakob iz Vitraja: “Manja se braća ništa ne brinu za vremenite stvari, nego žarko i revno rade svaki dan oko toga da duše, kojima prijeti propast, odvrate od svjetskih ispraznosti i povedu sa sobom... Sami pak žive po uzoru prvobitne Crkve, za koju je pisano: ‘U mnoštvu onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša’. Po danu obilaze gradove i sela i nastoje neke pridobiti, a noću se vraćaju u špilju ili samostan, odnosno samotna mjesta, gdje se bave razmatranjem... Držim pak da na sramotu biskupa, koji poput nijemih pasa nikad nisu kadri lajati, Gospodin će po ovakvim priprostim ljudima spasiti mnoge duše prije svršetka svijeta. A tako pomno nastoje u sebi ostvariti pobožnost, siromaštvo i poniznost prvobitne Crkve, u žeđi i duhovnoj vrućini crpe čistu vodu iz evanđeoskog izvora, da vrše ne samo evanđeoske zapovijedi, nego se i savjete trse na svaki način ispunjavati i točno nasljedovati apostolski život. Svega se odriču što posjeduju, sami sebe zatajuju, uzimaju na se križ i goli slijede gologa Krista. Šalju se dva po dva da propovijedaju pred licem Gospodnjim i prije Njegova drugog dolaska. Ni jedan brat ovoga Reda ne smije ništa posjedovati. Nemaju samostana, ni crkve, ni polja, ni vinograda, ni životinja, ni kuće, ni posjeda, ni išta gdje bi glavu naslonili... Ako ih tko pozove na objed, jedu i piju što kod njih ima. Ako im što tkogod da iz milosrđa, toga ne čuvaju za buduće... Onima koji dolaze k njima, davaju kordu i tuniku, a ostalo prepuštaju Božjoj Providnosti. Gospodin je doista svojim službenicima na ovome svijetu stostruko vratio u ovom životu što ga provode. Na njima je zaustavio svoj pogled tako, da vidimo na njima doslovno ispunjeno što je pisano: ‘Bog voli stranca i daje mu hranu i odijelo’”. Kako su braća propovijedala u 13. i 14. st. i s kakvim uspjehom, to ističe i nekatolički povjesničar Koch: “Zaputili bi se pješice po dva i po tri, bosonogi i u grubim tunikama, ali punim srcem najdublje ljubavi prema Bogu i ljudima. Njihova bi nesebična pojava izazivala ruganje i progone, ali su svojom anđeoskom strpljivošću svladavali svoje protivnike i sticali sebi udivljenje, ljubav i štovanje. Narod je rado darivao ove jednostavne i pobožne muževe. Odmah su počeli graditi kapele, crkve, samostane, oslanjajući se samo na milodare. Ovi su redovnici izgledali kao nadnaravni ljudi. Doista, u idealu posvemašnjeg siromaštva krile su se neizmjerne sile. Oni su naime prosjačili, dok nisu imali na ovoj zemlji ništa očekivati i izgubiti, a prema tome ničemu se nisu nadali i ničega bojali, a jer su potjecali od najnižeg puka, znali su kako ovaj obični svijet misli i što mu treba, pa su postali prijateljima, tješiteljima, braničima i odvjetnicima siromaha i potištenih. Narod je hrpimice hrlio u crkve novih redovnika, ne samo radi mnogih i velikih oprosta, koji su bili vezani za ove crkve, nego i radi službe Božje, koju su Manja Braća doista pučkim načinom obavljala... Svoju djelatnost nisu ograničavali samo na samostan u gradu, nego bi svukuda zalazili iz grada u grad, od sela do sela, služili Misu, propovijedali, slušali ispovijedi u kolibama, u spremištima, pače i pod vedrim nebom... U prvom pak redu vodili su brigu oko najnižeg sloja naroda u gradovima, na koje su se do sada crkveni službenici malo obazirali. Sada su se pak prosjačka braća pojavila među građanima i proleterima, gotovo posve zapuštenima zbog pomanjkanja službe Božje i škola. Broj proleteraca je svakim danom rastao, osobito u trgovačkim gradovima: u njihovim uskim i posve nepovoljnim za zdravlje ulicama. Već se tada nagomilavalo veliko mnoštvo ljudi koji su bez prestanka tjelesno patili glad, bol i pošast, i bili odani opačinama i nedjelima. Franjevci su se dakle najprije pobrinuli da se ukloni nečist, a time su otvarali put očišćenju zraka i zemlje, i lijenima naglašavali da se i najprostijim poslom može otkloniti glad. Dok su po bolnicama dvorili bolesnike, nisu se bojali ni gube, ni crne smrti... Doskora su se dakle smatrali dobrotvorima mnoštva ljudi do sada napuštenih, koji su tjelesno zdravlje dugovali brizi braće a duševni mir njihovoj nauci i propovijedi. Ovako su prosjačka braća postali prijatelji muževa u svim životnim prilikama i savjetnici ženama u kućnim poslovima i kod odgoja djece.” Ovako je lako razumljiva popularnost koju su braća uživala osobito u prvim stoljećima kod velikaša i kod naroda.

 

3. Franjevci u raznim službama Sv. Stolice

Dok su u 13. st. Albigenzi, Valdenzi i drugi krivovjerci zlorabili svoj veliki ugled protiv Crkve, sv. Franjo je svoje društvo ili bratovštinu čvrsto povezao sa Crkvom i njezinom glavom, Papom. Idući vjerno stopama svog svetog Utemeljitelja, Red se srčano borio za jednistvo Crkve i Papinu vlast s tolikom odvažnošću kolika se može naći samo kod onih koji se na ovom svijetu ničemu nemaju nadati niti se ičega bojati. To su rado priznavali Pape i zarana počeli braću uzimati u svoje službe oslanjajući se na njihovu vjernost, čestitost i neporočnost, u čemu se nisu prevarili. Manja su braća jedina asistirala na umoru papama Inocentu III, Honoriju III, Grguru IX. i Aleksandru IV, jer su ih njihovi rođaci ostavili, pošto se više nisu mogli nadati od njih nikakve koristi.

Franjevci su često bili povezani s papama, kao njihovi kapelani, sakristani, propovjednici i njihovi ispovjednici. Sv. Pio V. je ispovjedničku i pokorničku službu u bazilici sv. Petra povjerio Konventualcima, a u Lateranskoj Opservantima. Između franjevaca su razni birani za biskupe i kardinale, i u svako doba, i u svim zemljama. Često su ih Pape slale kao svoje punomoćnike kod vladara i kao posrednike mira. Kao vjerni sinovi sv. Crkve franjevci su se odlučno i hrabro borili protiv presizanja careva Hohenstaufovaca i drugih silnika, koji su imali pred njima veliki respekt. Tako tiranin Ezzelino u Padovi, koji se nije na ništa obazirao, nikoga se na svijetu nije više bojao negoli braće franjevaca - osobito sv. Antuna.

Po nalogu raznih Papa, franjevci su sakupljali i kršćanske vitezove na obranu protiv Tatara, koji su počeli provaljivati u Europu 1241. U isto vrijeme su razni franjevci živo radili oko sjedinjenja i drugih istočnih naroda sa Rimskom Crkvom. Dosta je spomenuti bl. Ivana od Parme i sv. Bonaventuru.

 

4. Propovjednici i Sveci ovog razdoblja

Kako da braća propovijedaju, to je označio sv. Franjo u Pravilu. Kako smo vidjeli iz gore navedenih svjedočanstava, jednostavne propovijedi braće silno su se doimale puka. Veliki su propovjednici uživali osobiti ugled i redovito bili pozivani na Kapitul. Braća laici su doskora bili isključeni sasvim iz propovjedničke službe.

Franjevačka je propovijed dugo nosila obilježje poziva i poticaja na pokoru, ali je ipak podlegla uplivu vremena te homilietsku propovijed zamijenila skolastičkom. Veliki su učitelji 13. st. znali držati prave mjere, dok su noviji počeli na propovjedaonici iznositi učene školske teme koje su godile znatiželjnosti, ali posve zanemarivale nutarnji duh. Na ovaj neukusni način propovijedanja se žestoko obarao Roger Bacon.

Prvi franjevac koji je sretno znao spojiti stari i novi način propovijedanja bio je sigurno sv. Antun, koji nam i crta uzor savršenog franjevačkog propovjednika. Prema njemu propovjednik mora biti snabdjeven znanjem i pobožnošću, pružati primjer zborom i tvorom, i mora polaziti kamo god ga se pošalje. Propovijed neka mu niče iz riječi Božje i neka ne bude nagrđena basnama. Prost od svakog slavohleplja neka ne govori o uzvišenosti svog Reda ili o velikom broju svoje braće i njihovim krepostima. On mora imati pred očima jedino spas duša, pa stoga neka marljivo sluša ispovijedi jer se u ispovjedaonici ubiru plodovi koji dozrijevaju u propovijedima. Istoga je mišljenja i sv. Bonaventura, koji tvrdi da su braća vjernicima najviše koristila propovjedanjem i ispovjedanjem (usp. Opera Omnia, sv. VIII pag. 337). Divan je govor sv. Antuna u III Nocturnu, 13. lipnja, ali ga nisam mogao naći u “Inter Opera Omnia s. Antonii” u subotičkoj biblioteci! Najznamenitiji propovijednici 13. st. su ovi: 1. Sv. Antun Padovanski - premda rodom Portugalac, vladao je talijanskim jezikom kao svojim materinskim. Njegovu zmamenitost i upliv ipak ne možemo shvatiti iz njegovih pisanih govora koji su došli do nas. 2. U Francuskoj je cvao Hugo od Digna, kojega je radi njegove vjernosti i žara Ivan od Parme nazvao drugim Pavlom. Umro je oko 1256. 3. Ne samo u Njemačkoj, nego i u cijelom Redu, najslavniji je propovijednik Bertold Regensburški, koji je postizavao izvanredne uspjehe svojim lijepim pučkim govorom u Gornjoj Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji, Češkoj i Moravskoj. Umro je 1272.

Poslije kratkodobnog nazatka u 14. st., franjevačko se propovjedanje razmahalo neočekivanim oduševljenjem u 15. st. što treba sigurno pripisati preporodu i revnosti Opservancije. Opservanti su svojom naukom i svetošću preporodili pravi kršćanski duh ne samo u Italiji, nego i po cijelom kršćanskom svijetu. Potvrđuju to povjesničari renesanse: “U to vrijeme nije bilo veće predrasude nego li o prosjačkoj braći: propovjednici pokore su ju svladavali. Oholi je humanizam kudio i ismjehivao. Ali čim su ovi propovjednici podigli glas svi su zaboravljali na humanizam.” Još nije dosta ispitana povijest ovih muževa koji su plamtjeli tolikom oštrinom i revnošću. Ona pripada najdražim činjenicama onoga vremena koje vrvi od mnogih zala. Iz ove se povijesti jasno vidi kako je novi i životni duh počeo prožimati Crkvu... Osobito produbljivanjem savijesti su ovi dobrotvori i spasitelji naroda tako silno uzburkali svoje vršnjake… Kako je njihov način govora pristajao ćudi talijanskog naroda, to pokazuje izvanredno mnoštvo i uspjeh što ga je postizavala većina ovih propovjednika: čim bi se pojavili uzbunili bi sav grad i okolicu. Trgovine i radionice bi se zatvarale i često bi se podigla propovjedaonica pod vedrim nebom jer su crkve bile premalene. Na tisuće sakupljenih ljudi slušali su propovjedi koje su često trajale po više sati. Iza njih su nerijetko slijedili pobožni igrokazi ili predstave. Uspjesi ovih propovjedi gotovo svuda su se očitovali u oslobađanju siromaha koji su bili pozatvarani poradi duga, ljudi su palili karte, kocke i nečedne slike itd., vraćali ukradenu robu, izmirivali se... Samo malo povijesnih epoha može pokazati toliko izvanrednih obraćenja čitavih gradova i pokrajina kao epoha renesanse.”

Mnogi franjevački propovjednici 15. st. ipak ne zaslužuju osobitu pohvalu. Previše su naime pogodovali duhu toga vremena, pa navodili lažna proroštva, čudesa i praznovjerja, preoštro i bezobzirno žigosali pogreške crkvenih prelata i biskupa. Iznosili su često prepirke koje nisu narodu ništa koristile nego samo izazivale svađu.

1. Sv. Bernardin Sijenski koji je kao pučki misionar obilazio po cijeloj Italiji s velikim uspjehom, napisao je mnogo latinskih i talijanskih djela i govora. Umro je 1444. 2. Sv. Jakov Markijski koji je propovijedao ne samo u Italiji nego i po Dalmaciji, Bosni i Ugarskoj. Mnogo je zasluga stekao u borbi protiv Turaka i Fraticella. Umro je 1476. 3. Govorništvom i uspjesima sve nadvisuje sv. Ivan Kapistran. Car Fridrih je zamolio Papu neka mu Ivana pošalje kao propovjednika za Njemačku. Kuda god je dolazio, svećenstvo i narod su mu dolazili u susret kao papinskom izaslaniku, propovjedniku istine, velikom proroku i anđelu nebeskom. Sa brdina su dolazili ljudi da se dotaknu skuta njegove haljine. Na njegove propovijedi je svaki dan dolazilo 20000 - 30000 ljudi Premda nisu razumjeli njegova jezika ipak su ga pažljivo slušali, i to pažljivije nego njegova tumača. Propovjedajući pokoru prešao je velik dio Njemačke, Moravske, Češke i Poljske. Svuda je ubirao obilate plodove. Kad je jednom propovijedao o smrti u Lipsku (Leipzig), 120 raznih mladića je stupilo u Red. Poznati su njegovi napori oko obraćenja Husista i protiv Turaka. On je sa junačkim Sibinjanin Jankom (Hunyadyem) oslobodio Beograd 14. lipnja 1456. i nakon osam dana izvojštio odlučnu pobjedu nad Turcima. Iste godine je sv. Ivan Kapistran preminuo u Iločkom samostanu u nazočnosti raznih velikaša, 23. listopada. Do danas se nije uspjelo ustanoviti gdje počiva njegovo tijelo. Bilo bi poželjno da se njegovo štovanje proširi po svim samostanima naše provincije.

Vrijedno je napose spomenuti još između mnogih drugih fra Pelbarta iz Temišvara jer se njegovi latinski govori nađu i u nekim našim bibliotekama. Dobro je napomenuti da su sredovjekovni pisci svoje propovjedi izdavali najviše na latinskom jeziku, da budu pristupačne i drugim stranim propovjednicima-svećenicima.

Ovom razdoblju pripadaju osim već spomenutih svetaca: Marokanski prvomučenici (1220), Septanski mučenici (1227), sv. Benevenut biskup (1274), sv. Ljudevit Anžuvinac (1299), sv. Petar Regalat (1456), sv. Didak (Jakob) iz Alkale, brat laik (1463).

 

5. Djelatnost franjevaca na drugim poljima

a) Upliv Reda na liturgiju i pučke pobožnosti

Redovnici pojedine biskupije su imali u 13. st. široku slobodu određivati za sebe svetkovine i liturgijske pobožnosti. Tom su se slobodom služili i Franjevci, pa su u svojim crkvama uveli razne pobožnosti ili ih jače raširili. Tako su svetkovinu Presv. Trojstva, koja se već slavila u nekim krajevima, 1260. primili u svoj kalendar i raširili dok nije postala općenitom od 1334. Po nakani svetog Utemeljitelja, Franjevci su osobito častili drugu božansku Osobu i nastojali su narodu predočiti ono što je čovječje u Kristu, što se lakše shvaćalo i prodiralo u srce: Jaslice, Križ i Presv. Oltarski Sakramenat. Ovo troje su naročito baštinili od svog Serafskog Oca. Običaj predstavljati jaslice u božićno doba postojao je već prije samo se jače razmahao poslije primjera sv. Franje i raširio posvuda te se širi i po župnim crkvama. Štovanje Muke Isusove su isto Franjevci revno raširili da kršćanski puk potaknu neka bi bolje, u nasljedovanju, upoznao Spasitelja u njegovim patnjama. U tu svrhu su počeli uvađati “imitaciju svetih mjesta”, osobito Jeruzalema, da puku sve bliže dočaraju otajstva Muke Isusove. Odavde su se razvile “Kalvarije” po brežuljcima i grobljima, a najposlije današnja pobožnost križnoga puta koju su Franjevci, osobito sv. Leonardo iz Porto Mauricija, raširili. Isto su tako raširili, idući stopama sv. Franje, pobožnost prema Euharistiji i presv. Imenu Isusovu. Uz Krista iskazivali su Franjevci odmah na početku osobito štovanje prema njegovoj presvetoj Majci. Odlučno su zastupali i branili Njezino Bezgrešno začeće, uveli blagdan Njezina Pohoda i Zaruka. Na Kapitulu 1339. uvedena je služba-oficij u čast sv. Josipa kojeg je štovanje revno promicao sv. Bernardin Sijenski i drugi. Još prije sveopće Crkve Franjevci su javno štovali sv. Joakima i sv. Anu. Od Franjevaca potječe dodatak anđeoskom pozdravu: Sveta Marijo... Još 1422. uveli su krunicu “Sedam radosti B.D.Marije”, koju je osobito promicao sv. Ivan Kapistran. Trokratno zvonjenje na pozdrav Gospi, uveli su Franjevci sredinom 13. st. Kako su Franjevci promicali Brevijar “Curiae Romanae”, o tome je drugdje rečeno.

 

b) Djelatnost na socijalnom polju

Franjevačka socijalna akcija seže od početaka Reda sve do naših dana. Već sam osnutak Reda, a pogotovo Trećeg Reda, bilo je socijalno djelo od najveće važnosti. Franjevački je Red obuhvaćao sav život naroda i želio sve promijeniti i obnoviti. Red manje braće u svojoj biti bio je socijalan, te je svim svojim djelima utisnuo biljeg svoga postanka. Samostani prijašnjih vremena su tražili osamu, dok su Franjevci odabirali gradove gdje su razvijali socijalnu akciju, posebnu i najopsežniju u svjetskoj povijesti, kako piše neki moderni učenjak.

Manja su braća ne samo propovjedanjem i dijeljenjem sakramenata podučavala i tješila narod, nego prema prilikama pružala mu i tvarnu pomoć. Mnogo puta su branili siromahe, potlačene i progonjene protiv njihovih nepravednih gospodara, pa bili to i carski upravitelji. Bertold Regensburški je često opominjao gospodare neka blago postupaju sa slugama. U nekom gradu nije htio držati propovijedi, jer je narod u njemu bio opterećen velikim porezima. Negdje su podizali sirotišta i bolnice i svojski se brinuli za utamničene i na smrt osuđene. Mnogo puta su dvorili gubavce i spremno im dijelili vjerske utjehe. Kad bi došli u koji novi grad, prvim boravištem im je postala kuća gubavih, a često su postajali žrtvom pošasti. Tako je za vrijeme grozne pošasti u 14. st. od “Crne smrti” 124 - 434 franjevaca palo kao žrtve ljubavi prema bližnjemu. Osobita je ustanova postala u ovo doba takozvani “Montes Pietatis” kao prava pretača novčanih zavoda i štedionica ili kreditnih banaka našeg doba. Tu su siromasi i potrebni dobijali zajam uz male kamate. “Montes Pietatis” je najviše promicao bl. Bernardin iz Feltre.

 

c) Misijska djelatnost

Kako u svemu ostalom, tako je i u misujskom radu Franjo svijetlio svojim vlastitim primjerom. Sam se češće zaputio u daleke zemlje, ali je samo jednom uspio pred egipatskim sultanom propovijedati. Njegovi su sinovi razvijali junačku djelatnost i to s takvim uspjehom kakav se prema prilikama tadanjeg vremena mogao očekivati. Oni su dolazili kao jaganjci među vukove, bez državne zaštite, bez ikakvih političkih namjera, nego jedino s vrućom željom pridobiti nevjernike i muhamedovce za Krista. Njihova nepoučenost i siromaštvo bilo je rječitije nego njihove riječi. Uz Franjevce su gotovo svuda djelovali i Dominikanci. U Europi su najznamenitije franjevačke misije u Bosni, Dalmaciji i Hrvatskoj, Vlaškoj i ostalim zemljama, koje su već pale pod muhamedanski jaram, ili im je neminovno prijetio. Između ovih se najviše zna za misije u Bosni, gdje su najuspješnije radili protiv krivovjeraca bogumila sv. Jakov iz Marke i sv. Ivan Kapistran. Kad je 1451. bosanski biskup molio da mu se opet pošalju braća, ovim je riječima obrazložio svoju molbu: “Dobro valja pamtiti, da čim se braća pojave u krivovjerskim krajevima, krivovjerci iščezavaju kao vosak ispred ognja.” No već 1463. Turci su zauzeli i opustošili Bosnu, a tom zgodom su i mnoga braća poginula. Istom kad je hrabri o. Anđeo Zvijezdanović ishodio od Muhameda II ferman tolerancije za katolike, mogla su braća uz silne napore i neprestanim nevoljama voditi malenu duhovnu pastvu kao jedini svećenici u onoj zemlji. Zato s pravom veli o njima kroničar: “Žive u neprestanom mučeništvu.” S velikim uspjehom su misionarili među Rusinima i Litvancima i kod Letonaca.

U Africi su isto Franjevci spasonosno djelovali, ali i mnogo krvi prolili, da uzmognu ondje kroz vjekove barem kršćane utvrđivati u vjeri. Za propovijedanje u Tunisu i Alžiru izvanredno je revnovao bl. Rajmund Lulski, rođen na otoku Mallorca. Proputovao je cijelu Europu da kršćanske vladare i pape pridobije za što izdašniju pomoć u misijama. Sam je osnovao posebnu školu gdje će misionarski pripravnici učiti Arapski jezik, i nastojao je da se takve škole i u drugim gradovima osnuju. Pošao je propovijedati u Afriku, ali su ga muhamedovci prisilili na odlazak. Nakon mnogih nevolja vratio se opet u Afriku već kao osamdeset godišnji starac. Tu je najprije skromno radio, ali doskoro je počeo javno propovijedati Krista i na svoj način posebno muslimanima tumačio tajnu Presv. Trojstva. Muslimani su ga kamenovali i ostavili misleći da je mrtav. Talijanski su ga trgovci uzeli na svoju lađu i opazivši da je živ, očistili su mu i povezali rane. Međutim, kad je Rajmund mogao s lađe ugledati svoju domovinu, umro je. Bilo je to 1315. Njegov je zanimljivi život opisan kod Waddinga.

I u razne druge afričke zemlje Franjevci su zarana stali unositi Kristovu vjeru. Čim su bili 1344. otkriveni Kanarski otoci, Franjevci su odmah onamo pošli, ali navodno odmah okrutno pomoreni. Stalno je ipak da su se onamo zaputila Manja Braća 1402., kada su te otoke zauzeli Španjolci. Braća su u kratko vrijeme obratili stanovništvo i sagradili više samostana. Među misionarima koji su ondje radili vrijedno je spomenuti brata laika sv. Didaka koji bude 1441. poslan za gvardijana u samostan na otoku Puertaventura. U Abesiniji nisu imali trajnog uspjeha. 1446. stigli su na Kapo Verde gdje je odmah počeo propovijedati Rogerije, rodom Francuz. Odavde su Manja Braća pratila smione portugalske mornare na cijeloj plovidbi oko Afrike sve do istočne Indije.

Poslije 1241., kad je cijeloj Europi prijetila propast od Tatara, Grgur IX povjeri Dominikancima i Franjevcima da propovijedaju i sabiru križare protiv opasnih navalnika. No ovi se nisu time zadovoljili nego su dolazili među same Tatare da ih pridobiju za kršćansku vjeru. Ovo su radili što sami od sebe, što po nalogu Pape. Prvi je ovakvu misiju primio Ivan de Plano, franjevac iz Umbrije, 1245. od Pape, koji ga je poslao da pregovara sa Kanom pokrajine Kipčak. Tako je morao uz obalu Kaspijskog mora i Aralskog jezera preko Mongolske, dok nije stigao u tabor velikoga Kana kod grada Karakorum. Veliki je Kan poslao po njemu grubo pismo Papi, ali je ova misija bila vrlo važna jer je Ivan donio Zapadu prve vijesti o zemljama i narodima unutarnje Azije. Ivan de Plano je 1250. umro kao barski (biskup-nadbiskup). Još je znamenitiji put franjevca Vilima Rurbroucka iz Flandrije, kojega se putopis zove “najvećim zemljopisnim umijećem srednjeg vijeka.” On je po nalogu sv. Ljudevita kralja najprije putovao u Armeniju, odatle u gradove Saraj i Karakorum. Za cijelog putovanja, gdjegod je mogao, propovijedao je Evanđelje Tatarima s kojima bi god došao u doticaj.

Papa Nikola IV poslao je pisma armenskom kralju i jakobitskom patrijarhu, koji su se bili pokazivali spremni sjediniti s katoličkom Crkvom, a isto tako i pisma na Mongole u Perziju i Kini po franjevcu Ivanu iz Montecorvina u pratnji nekoliko franjevaca. Nakon što je Ivan iz Montecorvina izručio svoje diplome Armeniji i Perziji, odmah se dade na put u Kinu do velikog Kana. Putem je u gradu Meliapuru proveo godinu dana, propovijedao Nestorijancima i stotinu ih je pokrstio. Tu je izgubio i jednog svog druga, klerika Nikolu iz Pistoje, dominikanca, koji je preminuo u njegovu naručaju. Odavde je otplovio u južnu Kinu i zatim u grad Peking k Velikom Kanu Temuru. Tu je od 1294. sve do svoje smrti toliko toga izveo, da se je zavrijedio ubrojiti među najveće misionare cijele crkvene povijesti. Njegovu apostolskom radu najveće zapreke su stavljali Nestorijanci. Ivanu je doduše pošlo za rukom nekog nestorijanskog poglavara grada Tendek-a, koji bijaše od Pekinga udaljen dvadeset dana hoda, s mnoštvom naroda privesti jedinstvu Crkve, ali odmah poslije smrti ovog četverovlasnika jedinstvo se prekinulo. Nestorijevci su Ivana pred Velikim Kanom prikazali kao varalicu i time ga nastojali osumnjičiti, ali pošto se sudbeno dokazala Ivanova nevinost, kineska vlada ga je uvelike cijenila, te se mogao slobodno posvetiti misijama. 1299. sagradio je krasnu crkvu za 6000 vjernika, koje je sam pridobio za kršćansku vjeru. Kad je 1303. dobio pomoć od Arnolda iz Kölna, preko carske palače sagradio je samostan sa drugom crkvom, gdje je 150 pokrštenih dječaka poučavao u latinskom jeziku, a ujedno i grčkom, te u gregorijanskom pjevanju, koje je Kan rado slušao iz svoje palače. Da uzmogne i pisanom riječju pridobivati duše, preveo je Novi Zavjet i Psalme na kineski jezik. No, za ovu prostranu misijsku pokrajinu trebalo je novih radnika. Kad je Papa saznao za sve što je Ivan učinio, 1307. podigao je za mongolsko carstvo crkvenu pokrajinu Kambalu sa šest biskupija te je posvetio šest franjevaca za biskupe i poslao ih neka Ivana zarede za biskupa i uruče mu nadbiskupski palij. Od ovih su samo trojica stigla u Peking, a ostali su pomrli na putu. Između biskupija što ih je Ivan podigao, može se sigurno znati samo za jednu, gdje se brzo sagradio samostan i tri crkve. Peking je već prije dobio treću crkvu i dva samostana. Bilo je za Ivana veliko slavlje kad je 1310. pridobio za crkvu Velikoga Kana Haikana, Temurova nasljednika. Ali nažalost, ovaj je već 1311. umro, a njegov se nasljednik nije pokrstio iako je pogodovao kršćanima. Ivan je dakle mogao slobodno nastaviti svoj posao dalje, dok nije 1323. umro na veliku žalost kršćana i pogana. Tatari i Alani su ga štovali kao sveca. Mnogi su hodočastili na njegov grob do konca ovog stoljeća, kada su progoni kršćana satrli spomen na njega.

Ivan iz Montecorvina je još živio dok je u Peking stigao bl. Odorik iz Pordenone (Furlani). On je 1318. otputovao u Carigrad, a odande otplovio u Trapezunt i zatim u Perziju. Odavde je uz obalu Istočne Indije otplovio na otoke Cejlon, Sumatru, Javu, Borneo, zatim u Kočinčinu, a napokon se iskrcao u luci Kanton. Propovijedajući pohodio je velike gradove kineskog carstva, i 1325. dođe u Peking, gdje osta do tri godine. Pješice se vratio u Europu kroz Tibet i prvi je od Evropljana donio vijest o gradu Lhassa. 1330. vratio se u Italiju i brzo je umro od napora na putu. Pod konac ovog vijeka došla je na vlast dinastija koja poče progoniti kršćanstvo i brzo je sve uništila što je misionarski heroizam kroz mnoge napore sagradio.

Franjevci su propovjedali kojekuda po Maloj Aziji, Armeniji i Perziji, ali većinom su poginuli mučeničkom smrću, među njima i bl. Gentil iz Matilike 1340. Otkada je Armenijom i Perzijom zavladao onaj strahoviti Tarmelan oko 1390. prevladao je muhamedanizam, prestala su poslanstva papama, a misionarima koji su putovali na istok bi zabranjen prijelaz. Franjevci su još ostali na svojim mjestima, ali u neprestanom strahu i nemiru dok nisu svi 1450. poginuli. I u istočnoj Indiji su franjevci početkom 14. stoljeća uspješno radili, ali 1321. sve su ih kod Bombaya poubijali muslimani. No, čim se otvori pomorski put za kojim se tako dugo čeznulo, franjevci su se opet iskrcali u Indiji. Već je 1500. Henrik iz Coimbre na radost kršćanima sv. Tome, navijestio Evanđelje sa svojih sedam drugova. Mnogo su morali trpjeti od buna muslimana, dok nisu portugalci zauzeli grad Gou i ondašnju mošeju pretvorili u crkvu. Franjevci su tu otvorili škole, dvorili bolesnike, te propovjedali s velikim uspjehom. Goa je dobila za prvog nadbiskupa Ivana Albuquerque. Za njegove je uprave istom ovamo stigao veliki apostol naroda, sv. Franjo Ksaverski.

Misije u Svetoj Zemlji - Dragulj svih franjevačkih misija sačinjava bez sumnje misija u Svetoj Zemlji. Kad je 1219. stigao onamo sv. o. Franjo, već je ondje našao braću u poslu. (*Na kapitulu o Duhovima, 14. svibnja 1217., po prvi se puta pojavljuje raspodjela cijeloga bratstva na Provincije - pokrajine: šest u Italiji i pet drugdje: u Španjolskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Ugarsko-Hrvatskoj i Svetoj Zemlji. S tim kapitulom, može se reći, počinju i franjevačke misije. Te su prve misije, istina, odražavale prve franjevačke zanose, ali nisu bile baš pripravljene pa su doživjele dosta neuspjeha - misli se vjerojatno na Njemačku gdje su braća došla bez znanja njemačkog jezika, pa su bili otjerani kao heretici - osim one Ilijine u Siriji gdje su udareni izvrsni temelji buduće, slavne i teške, franjevačke prisutnosti.*) Red nije od tada do današnjeg dana, Svete Zemlje nikada ostavio. U obraćenju raskolnika i muslimana franjevci nisu imali kroz sve vrijeme nikakvih naročitih uspjeha, a po ljudski sudeći neće ih ni imati ni ubuduće naskoro, čemu se neće nitko čuditi tko poznaje prilike ondašnjeg naroda.

Franjevci su se morali redovito zadovoljavati time da vrše duhovnu pastvu među kršćanima katolicima koji ondje stanuju, uzdržavaju potrebe škole i da hodočasnike primaju u goste. Povijest ove misije ispisana je krvlju. Čitanje o neprestanim progonima i mučeništvima doista umara. Broj sve braće koja su pala kao žrtve za vjeru iznosi 2000, a 6000 je onih koji su pomrli kao žrtve ljubavi u vrijeme kužnih bolesti.

Sigurno je da su Franjevci barem od 1230. imali samostan u Jeruzalemu. Kada je egipatski sultan zauzeo 1244. Jeruzalem, koji su prijašnje godine osvojili kršćani, ljuto se osvetio i dao je poubijati 5000 kršćana među kojima su bili i svi franjevci koji su se nalazili u Jeruzalemu. Kad je 1301. sva opet pala pod vlast egipatskog sultana, latinsko je svećenstvo otišlo, pa i franjevački provincijal je svoje sjedište prenio na otok Cipar. Drugi su franjevci ipak ostali ondje da sveta mjesta po mogućnosti sačuvaju ili ih ponovno zauzmu. Već im je 1272. sultan Bibars zajamčio rezidenciju na brdu Sion i u Betlehemu, a 1309. su dobili novi Ferman kojim se isključivo njima daje pravo na svetišta gore Siona, sv. Groba i u Betlehemu. Za vrijeme slijedećih desetljeća su kupili više gradilišta, vjerojatno da povećaju samostan. 1333. francuski franjevac Rogerije Guérin je dobio od sultana dozvolu da mogu Franjevci svuda u Sv. Zemlji podizati nove samostane. Čini se da ga je u tom podupirala francuska vlada. Najviše su se trudili za dobro franjevaca sicilijski kralj Robert i njegova supruga Sancija. Oni su uz veliki trošak pribavili franjevcima pravo da ostanu u crkvi sv. Groba i sagradili su na gori Sionu novi samostan za dvanaestero braće, pače se brinuli i za njihovo uzdržavanje. Papa Klement IV. je sve ovo potvrdio 1342. i opomenuo generala neka uvijek namjesti na Sionu dvanaestero braće i to “sposobnih i pobožnih”. Malo poslije bî sagrađen gostinjac za bolesnike i putnike. Poslije kratkog perioda mira ponovno su nikli progoni u kojima je stradalo 28 braće među kojima i sv. Nikola Tavelić. Razna sveta mjesta su zauzeli muslimani ili shizmatici; no 1420. sultan ih je opet povratio franjevcima. Na poticaj Židova Dvorana Posljednje Večere bude našima oduzeta. Samo uz ogromnu svotu novca su od sultana postigli da smiju opasati zidom samostane u Betlehemu i na Sionu. 1517. su Svetu Zemlju zauzeli Turci koji su sve franjevce bacili u tamnicu odakle su se izbavili nakon 27 mjeseci u koliko nisu ondje pomrli. Sudbina je franjevaca ovisila o hirovima i raspoloženju pojedinih paša. Uvijek im je visio nad glavama Damoklov mač. 1439. je sv. Ivan Kapistran obavio kanonički pohod u Svetoj Zemlji, a od onda je njena uprava posve prešla u ruke Opservanata. Ondašnji Franjevci su bili upućeni na potporu Zapada. Darežljivošću prema njima su se osobito isticali španjolski i francuski kraljevi.

 

d) Djelatnost na znanstvenom polju

Svrhu franjevačkog učenja je lijepo označio Bartolomej iz Pise: “Svrha učenja kod Manjeg Brata je proučavati sv. Pismo da sazna iz njega braniti vjeru i podučavati narod.” Razna su braća držala da će narod privući ako se spuste do njega, dvore po bolnicama, pa svojom ljubavlju i siromaštvom privlače. Ali su brzo uvidjeli da to nije dosta ako ne budu ujedno sposobni shvatiti umne i moralne teškoće u kojima je narod živio, a to nisu mogli postići bez studiranja. Propovjednici 13. stoljeća, jer su bili snabdjeveni naukom, jedino zato su mogli vjernicima tumačiti kršćanski nauk i pokazati mu opasnost od krivovjerja. Uopće svi poslovi koje su vršili u korist bolesnika i nevoljnih nukali su Franjevce na učenje.

Prvi franjevac koji je uredio biblioteku je bl. Franjo iz Fabriana (umro 1322.), koji ju je nazivao najvrsnijim arsenalom za širenje vjere i pobijanje krivovjeraca. Pošto su se braća posvetila studiju marljivo su počeli sakupljati knjige i priređivati knjižnice, a nisu se u tom ništa obazirali na poruge i pogrde skrajnih spiritualaca. Tako se nalaze biblioteke u Oxfordu, Parizu, Ceseni, u Todi-u, a osobito u Asizu.

Kao što je drugdje u 13. stoljeću tako su i u našem Redu bile uređene tri vrste škola, naime “Studia Generalia” bez veze sa sveučilištem i “Studia particularia” koja se zvala i provincijalnom školom. Ove su bile pod nadzorom provincijala podignute u mnogim provincijama, ali su se bitno razlikovale od škola koje danas redovito postoje po tom, što su nerijetko imale pravo javnosti te su ih pohađala ne samo braća nego i vanjski slušači. Franjevci su ne samo slušali predavanja na sveučilištima, nego su i sami mnogi od njih bili vrsni predavači. Kad je osnovana univerza u Pragu 1348. češki kralj Karlo IV (otac domovine) molio je osim drugih za magistre i franjevce, a papa je njegovoj molbi udovoljio. Već prije godine 1320. Ivan XXII. je u novom Dublinskom sveučilištu franjevcima povjerio dvije bogoslovske katedre. Osobito je vrijedno istaknuti “lectores sacri Palatii” ili “curiae papalis”, koji su bili magistri na papinskom sveučilištu, među kojima su se odlikovali znameniti franjevci kao Ivan Pecham i Matej iz Aquasparte.

Nije ih manjkalo među franjevcima koji su bili protivnici akademskih gradusa, pače i dublje nauke radi tobožnjih zloporaba koje su uslijed učenosti nikle kod lektora. Bilo ih je kroz veći dio 15. stoljeća koji su voljeli biti bez studija, negoli izgubiti dio serafske priprostosti. Ovima oštro dobacuje Bonifacije de Ceva: “Non despicio fratrum semplicitatem, sed non laudo fratrum asinitatem”. Opservanti su 1447. strogo naredili da u svakoj provinciji treba podići “domum studiorum”. Iako sve ovo spada u doba “humanizma”, od kojega su redovnici zazirali radi njegovih poganskih smjerova, ipak se našlo među opservantima ljudi koji su po mogućnosti njegovali ono što je dobro bilo u ovom književnom preporodu. Tako je fra Bartolomej, drug sv. Bernardina, u Carigradu naučio grčki jezik i donio sa sobom mnogo knjiga da se prevedu na poznate zapadne jezike. U gornjoj su Njemačkoj gajili hebrejski jezik. Prvu gramatiku hebrejsku na njemačkom jeziku je sastavio fra Konrad Pellikanus koji je kasnije nažalost prešao na protestantizam, a umro 1566. - U Italiji je fra Petar Galatinus bio vrsni poznavalac istočnih jezika i prigodom one znamenite prepirke o Talmudu pisao je u prilog Reuchlinu. - Među opservantima veoma je promicao znanosti slavni fra Franjo Jiménes, kardinal, koji se s pravom smatra preporoditeljem teologije u Španjolskoj. Da otvori prvobitne izvore sv. Pisma izdao je onu znamenitu Polyglottu na svoj trošak, koja je dugo ostala zlatnim rudokopom za izučavanje sv. Pisma i katolicizma i protestantizma.

Osim već gore spomenutih naučitelja i franjevačkih učenjaka, navedimo samo neke: Fra Roger Bacon (umro 1294.) istakao se u eksperimentalnim znanostima i u matematici. Fra Nikola de Lyra sastavio je znamenitu biblijsku Postilu (zbirku homilija) u kojoj se drži doslovnog tumačenja sv. Pisma. Doživjela je nebrojena izdanja u 15. i 16. Stoljeću. Fra Alfonz López de Espina (umro 1491.) napisao je vrlo rašireno djelo “Tvrđa vjere” protiv Židova. Razni su franjevci napisali i priručnike kršćanskog nauka za puk. Tko želi više znati, neka čita druge knjige.

Među pjesnike se ubraja sam sv. Franjo, koji je sastavio više pjesama. Toma Celano sastavio je “Dies irae” i sekvenciju “Sanctitatis nova signa”. Jacopone da Todi ispjevao je “Stabat Mater” i mnogo drugih talijanskih pjesama. Julijan iz Speyera sastavio je u srokovima Oficij sv. Franje i sv. Antuna. Stari su franjevački pjesnici voljeli i njegovali glazbu, sredstvo kojim će zagrijati ljudska srca za ljubav prema Bogu. Brevijare, koji su od njih prepisani došli do nas, donose instrumente: tako Dardelli iz Mantove, Konrad Rottenburger i Leonardo Markijski oko 1500. izrađivali su orgulje. Od ovih nije manji Urban iz Mletaka, koji je na početku 15. stoljeća sagradio veličanstvene orgulje za katedralu u Trevisu i za mletačku crkvu sv. Marka.

 

 

II.

RAZDOBLJE OD 1517. DO NAJNOVIJIH VREMENA: 1897.

Karakteristika ovog razdoblja je slična kao u prijašnjem. Jedinstvo Reda se sačuvalo pod upravom jednog zajedničkog generalnog ministra, ali su se opet počele javljati struje i pokreti za doslovnim obdržavanjem Pravila bez papinskih deklaracija. Na raznim generalnim skupštinama naređivale su se generalne Konstitucije kojima se htjelo sve članove Reda povezati i stvoriti svuda jednoličnost i uniformitet, ali uzalud. Nalazilo se muževa koji su i preko volje poglavara, ali s privolom sv. Stolice, provodili reforme nastojeći uvesti prvobitnu strogost i siromaštvo. Predugo i dosadno bi bilo pratiti razvoj ovih reformi, borbi i trzavica uslijed kojeg su se unutar Reda razvili ogranci: DISKALCEATI ili ALKANTARINI, REKOLEKTI i REFORMATI.

1) Diskalceati ili bosonogi franjevci su nastali u Španjolskoj. Njihov je začetnik fra Ivan iz Guadalupe koji je sebi 1498. od Aleksandra VI. ishodio povelju da uzmogne sa još šestero braće iz Opservancije živjeti pustinjački u samostanu koji je osnovao u oblasti grada Granade i ovdje propovijedati Evanđelje i Pravilo obdržavati u prvotnoj čistoći i to “s oblikom habita kakav je sam Svetac nosio”. Okupio je oko sebe i konventualce i opservante, a 1499. pošlo mu je za rukom osnovati provinciju sv. Evanđelja. Ovakvo vrbovanje Opservanata u novo udruženje bili je krivo Opservantima provincije sv. Jakoba, te su ishodili pomoću španjolskog kralja da se dozvola ovakvog vrbovanja ukinula. Drugi je čovjek Ivan Pasqual 1517. ostavio Opservanciju i prešao u Konventualce koji bi htjeli provoditi s njime isti način života. On je osnovao više pustinjačkih samotišta-erimitorija i spojio ih u Kustodiju svetih Šimuna i Jude Tadeja. Poslije Pasqualove smrti nastala je iz njegovih rezidencija Kustodija sv. Josipa.

Veliki porast i silu je dobila ova Kustodija kada je u nju stupio sv. Petar Alkantarski. Pošto je svršio rok njegova provincijalata u Provinciji sv. Gabrijela povukao se u samoću da čini oštriju pokoru. Kad su mu se protivili redovnički poglavari, bojeći se da ne bi uslijed njegovih težnji nastao kakav rascijep u Redu, on se uz privolu pape podvrgao konventualskom generalnom ministru koji ga je 1557. postavio za generalnog komisara “Braće reformiranih Konventualaca”, kako su se na početku zvali Diskalceati. Sv. Petar je osnovao erimitorij de Pedroso i Kustodiju sv. Josipa podigao na Provinciju - 1559. Za svoje podložnike je sastavio vrlo oštre statute. Uporaba sindika se u njima posve zabranjuje, svaki je pojedini samostan imao gospodara kojega nije mogao nadomjestiti papa. Ovom bi gospodaru ili posjedniku braća svake godine izručivala ključeve moleći da smiju i iduće godine stanovati u njihovoj kući. Ako im to ne bi dopustio smjesta su morali otići. Crkve su im bile malene, a tako i samostani i ćelije. Hodali su bosonogi bez sandala, bilo im je propisano bičevanje i sve druge strogosti. Meso i mliječne stvari su se dopuštale samo bolesnicima, poglavarima se napose zapovijedalo da dopuštaju braći krpati habite sa starim ili novim krpama razne boje. Biblioteke se zabranjuju i dopušta se samo malo knjiga braći u sobama. Ovo su važnije zapovijedi koje je sv. Petar svojim učenicima naložio, koje strogošću nadvisuju sve što su ikada ostali reformatori propisali. Pitamo li kako se to slaže sa duhom sv. Franje moramo doduše priznati da se sv. Petar najvećma približio siromaštvom prvotnom načinu života sv. Utemeljitelja, ali se ne može poreći da je on kao “čudovište pokore” u ostalim stvarima više iziskivao od svojih podložnika nego što je nakanio sv. Franjo. Ipak ova obnova najvišeg siromaštva nije ostala dugo jer su doskora bosonogi, ili kako su se zvali “Alkantarini”, počeli se natezati s ostalima o pravu i zauzimati velike samostane. Kako god je međutim među Alkantarinima bivalo dosta ne baš hvalevrijednih događaja tečajem vremena, ipak pomanjkanja obilato nadoknađuju njihovi odlični sveci: sv. Paškal Baylonski , sv. Ivan-Josip od Križa, sv. Petar Krstitelj i ostali japanski mučenici…

2) Rekolekti - Sabrani - Franjevci po nakani sv. Franje nisu zvani samo za molitvu i razmatranje nego u prvom redu za apostolski život, pa je zato već od početka Reda svaki Manji Brat osjećao potrebu da se nakon duljeg apostolata povuče u samoću, da se ondje duhovno sabere i crpi novu snagu za daljnji rad. Primjer je za to već dao sv. Franjo za kojim su se povodili kroz vijekove mnogi njegovi sinovi. Ovakovi samostani za duhovnu sabranost su osobito obilovali u Italiji i Španjolskoj. S vremenom su razna braća zalazila u takve duhovne samoće ne samo za jedno vrijeme nego i za cijeli život i tu bi uz molitvu činili i oštru pokoru. Ovakova se braća inače nisu razlikovala od ostalih ni u odjelu, ni imenom, ni odnosom prema svojim provincijalima. Međutim, mnogi su od ovakove braće tražili ne samo vlastito posvećenje nego su imali i druge ciljeve. Htjeli su biti samostalni, podizati svoje kustodije i provincije, pače i dobiti svoga vlastitog generala da uzmognu bez smetnje živjeti po svojoj miloj volji. Tako je u Francuskoj nikla “familia Recollectorum”, a u Italiji “familia Reformatorum”. Najveću krivnju za ove događaje snose častohlepna braća potpirivana od opakih savjetnika, a djelomice i generalni ministri koji su im se nerazborito protivili. Razumljivo je što su se bojali novih otcjepa u Redu, ali nisu shvaćali da se ovakvi pokreti ne mogu silom ugušiti. Inače je ovaj prvobitni duh, koji su uvađali, brzo iščezavao u ovim novim familijama.

Godine 1676. kapitul je sastavio statut za ove ustanove kojima se određuje da svaka provincija mora imati barem tri samostana za sabranaost, ali ne više od četiri. Novicijat se morao vršiti u jednom od njih, ali klerici su se morali odgajati u redovitom samostanu. Tko nije htio ostati u duhovnoj samoći mogao se vratiti u provinciju. Inače “domus recollectionis” ili kako se danas zovu “sacri recessus”, postoje i danas, ali se ne moraju u njima odgajati novaci.

3) Reformati - Kako je gore spomenuto nastali su u Italiji 1523. Braća koja su težila za duhom strogosti i oštrine, dobili su od sv. Stolice dozvolu da mogu stanovati u posebnim samostanima i strože obdržavati Pravilo prema deklaracijama “Exiit” i “Exivi”. Osim toga im se dopušta da mogu nositi siromašnije i pokrpano odijelo, hodati bosi bez sandala, ali nisu smjeli mijenjati oblik habita ni kapuca. Ovakvim je samostanima upravljao posebni kustod koji je sa svojim podložnim gvardijanima imao na kapitulu aktivno i pasivno pravo glasa i tu je mogao predlagati poglavare za svoje kuće. Braću pak, koja mu se činjahu nesposobnom, mogao je poslati natrag u samostane Opservanata.

Uza sve to Reformati su slabo napredovali, pače oba njihova vođe: Franjo Ezinski i Bernardin Astijski poslije dvije godine vratili su se natrag Kapucinima. Ovaj način života nije odgovarao talijanskim prilikama. Prvi Reformati su morali razmatrati svaki dan dva sata, recitirali su Mrtvački Oficij, Malu Službu B. D. M. i pokorničke psalme. Kuhanu hranu su jeli samo dvaput na tjedan, a u ostale dane: kruh voće i bilje. Obdržavali su više korizmi i vršili mnoga stroga i oštra pokornička djela. U tom su doduše kasnije popustili, ali bez uspjeha jer su se mnogi od Reformata vratili u Opservanciju i ostavili prazne kuće. Najviše su uspjeli u milanskoj provinciji odakle su se proširili po Njemačkoj i Austriji, ali u blažem načinu života. U Poljskoj su se djelili franjevci na Reformate i Bernardince. Trvenja i razmirice među ovim ograncima bilo bi dugočasno pratiti. Koga zanima neka čita u priručniku o. Heriberta Holzapfla.

Od svetaca među reformate spadaju sv. Pacifik iz San Severina, sv. Leonardo iz Portomauricija, sv. Karlo od Sezze, sv. Teofil iz Corte, bl. Toma iz Coria i bl. Bonaventura iz Barcelone. Od reformata je vrijedno navesti njemačkog franjevca fra Sigismunda Neudeckera (umro 1736.) po kojem se tumačio u našem novicijatu na Trsatu dosta dugo duhovni franjevački život - Schola Disciplinae Religiosae. Dok su 1722. opservanti radili oko sjedinjenja obiju familija, vicekomisar reformata Ivan di Pietrafitta, obratio se na samoga cara, neka svojim uplivom ostvari izbor kojeg reformata za generalnog ministra. Car je doista dao takav nalog austrijskim izbornicima, koji su bili skoro svi reformati. I bavarski izborni knez je isto želio od Pape. Znameniti fra Sigismund se nikako nije slagao s tim prijedlogom, nego je iskreno pisao Ivanu di Pietrafitta: dolikuje se da se najprije Reformati poprave od svojih opačina, jer šteta koju je pretrpio ugled Reda, ne samo od rasklimane discipline Opservanata i Reformata, nego najviše iz neprestanih trzavica koje niču iz “dis-unije” ili nejedinstva obitelji. Stoga on predlaže neka se načini nova bula kao 1517. sa novim generalnim konstitucijama koje neka vežu sve, ali ne ukidaju običaje provincija. Kod izbora pak generala ne valja se obazirati ništa ni na koji narod, nego samo na vrijednost osobe. Svi koji se usprotive ovoj uniji, treba da se istjeraju iz Reda. Naravski da njegovi prijedlozi nisu bili uvaženi.

 

OD GENERALA PASCALA FROSCONIJA DO UNIJE (1768. - 1897.)

Dok se u samoj nutrini Reda provode borbe i razmirice, nadošle su izvana mnoge nevolje i pogibli, naime racionalizam, francuska revolucija, španjolci sa svojim zahtjevima i jozefinizam. Generalat Paskala Frosconi-a trajao je radi izvanrednih okolnosti 23 godine. Bio je inače pun suprotnosti. Racionalizam onoga vremena bio je neprijateljski raspoložen prema samostanima, pa je nastojao ljude svojim spisima i lecima otuđiti od njih. Mnogi crkveni i svjetovni poglavari zavedeni racionalizmom mislili su da će koristiti državi, pače i crkvi, ako budu strogo postupali protiv redovnika. Ovom mišljenju su davali podlogu sustavi galikanizma i febronijanizma, koji su nastojali ograničavati papinu vlast i suzbijati redovništvo podložno papi. Mora se uzeti u obzir i to da je u raznim zemljama broj redovnika tako narastao, da nije mogao koristiti samim redovima i da redovi nisu uopće znanjem i disciplinom izvršivali ono što su mogli i morali. To vrijedi i za sve ogranke Manje Braće. Ipak bi bilo neispravno držati da je stega općenito pala tako nisko, kao što se to dogodilo u mnogim samostanima 15. i 16. stoljeća. Postojale su doduše i sredinom 17. stoljeća takve redovničke kuće, ali su iščezavale prema mnoštvu ostalih kuća, u kojima redovnici nisu nipošto provodili opak ili sablažnjiv život i često su brižno vodili duhovnu pastvu i stoga i kod biskupa i kod naroda uživali veliki ugled, premda su se vizitatori i generali mnogo tužili na zanemarivanje Pravila i statuta. Razumljivo je zašto s jedne strane čujemo tužbe redovničkih poglavara na rasklimanu stegu, a s druge strane pohvale i priznanja biskupa i vladara o velikoj marljivosti i neporočnosti braće.

Za primjer ovomu neka posluže događaji u Francuskoj. Ljudevit XV je 1766. osnovao komisiju ili odbor redovnika (Comission des Réguliers), koja je htjela bez ikakve papine ovlasti “reformirati” redove, to će reći svesti ih na najmanji broj. Kao glavno sredstvo služilo joj je ukidanje franjevačkih kuća i mjenjanje redovničkih konstitucija po svojoj volji. Ovaj je odbor svojim dvadesetogodišnjim radom postigao tako sjajan uspjeh da je u Francuskoj broj redovnika spao na 6000 dok je prije iznosio 26000. S pravom se kazalo da je ovaj odbor sam, kome je predsjedao neki kardinal i sudjelovali s njime većina biskupa, ukinuo više samostana nego Luther, Kalvin i Henrik VIII zajedno. Inače akta ovog odbora, koliko se tiče franjevaca, služe Redu na čast koju mu sami protivnici iskazuju. Većina se biskupa povoljno izrazila o franjevcima da su korisni i potrebni njihovim biskupijama; samo malo njih su tražili da se jedna ili druga kuća ukine. Najbolje je sud ispao o rekolektima i kapucinima. Ipak bî ukinut velik broj franjevačkih samostana, i Red se u Francuskoj vrlo umanjio.

Za primjerom Frncuske se povela Bavarska, gdje je 1769. izborni knez izdao naredbu kojom je namjeravao bez sumnje reducirati broj samostana i redovnika. Drugi su njemački knezovi još grublje postupali. Tako je izborni knez iz Mainz-a 1778. izdao dekret redovnicima svoga područja kojim se zabranjuje svako vršenje jurisdikcije generalnom ministru. Sam knez je htio uvesti uspješno potrebitu stegu u samostanima i stalno je učvrstiti, prisvajajući si prava gen. ministra. I naglašavajući svom duhovnom vijeću neka bdije nad dobrim izborom mjesnih poglavara i nastoji uvađati redovnike u njihove samostane preko selskih dekana ili župnika. Ovaj primjer je brzo stao nasljedovati wormski biskup, a osobito car Josip II u svojim austrijskim i belgijskim oblastima. Redovnicima se zabranilo polaziti na generalne kapitule i svaki saobraćaj sa inostranim poglavarima. Samostani svakog pojedinog Reda morali su sačinjavati vlastitu kongregaciju i birati sebi poglavara sa četiri konzultora. Jasno je da su sve kongregacije i kuće bile posvema podvrgnute nadzoru vlade i biskupa. Slične je dekrete izdao 1788. Ferdinand IV, kralj obaju Sicilija, a tako su učinili i mnogi drugi vladari. Dok su Europi prijetile najstrašnije oluje, koje su doskora imale sa sobom odnijeti vladare i biskupije, crkve i zemaljski knezovi su smatrali da nemaju ozbiljnije zadaće, nego Redove otrgnuti od Rima i tako vlastitim rukama porušiti stupove ugleda i vlasti.

1804. papa Pio VII izdao je na poticaj španjolskog kralja bulu “Inter graviores”, kojom se španjolski franjevci odjeljuju od ostalih i dobivaju svog vlastitog generala. Da se jedinstvo bar na oko sačuva, bî određeno da se vrhovni poglavar za sve ostale narode zove “Minister Generalis”, a za Španjolce “Vicarius Generalis”. Nije sigurno Španjolcima služilo na čast što su iskoristili tadašnji svoj položaj na častohleplje, mjesto da su priskočili u pomoć svojoj braći koja su puno patila u drugim zemljama. Za ovaj korak doduše ne treba kriviti sve španjolske franjevce, nego samo neke njihove častohlepne vođe. Ovaj španjolski vikarijat je nedavno ukinuo gen. Leonardo Bello.

Za vrijeme francuske i španjolske revolucije stanje Reda bilo je veoma tužno. Od 1790. u Francuskoj, a malo poslije i u Belgiji, svi su samostani bili posve ukinuti. U Njemačkoj se u mnogim pokrajinama isto dogodilo. U Austriji se broj samostana jako smanjio. U Italiji se već isto osjetila revolucija (tom je zgodom gotovo posve uništen arhiv aracelskog samostana), premda je najgore došlo istom 1810. Pošto je u Portugalu već od 1831. počelo progonstvo redovnika, 1833. buknuo je u Španjolskoj građanski rat. U roku nekoliko godina španjolske su provincije bile porušene, braća istjerana, progonjena, a djelomice strašno mučena. 1838. papa Grgur XVI je opet španjolske franjevce metnuo pod upravu posebnog vikara, ali ovaj puta radi “bijednog položaja Španjolske”. Prije revolucije broj španjolskih franjevaca je iznosio 10000 dok je poslije 1862. bilo samo 230.

1831. u Poljskoj pod ruskim jarmom bio je velik broj samostana ukinut, a ostali poslije 1842. nisu smjeli imati saobraćaj s generalom. Napokon 1864. se ostavlja samo malo samostana, da mogu starci u njima do smrti živjeti.

Kako god je Red kroz stoljeća bio razdijeljen na četiri ogranka, ipak nije manjkalo ni ljudi koji su iskreno čeznuli za jedinstvom. Tako je već Benedikt XIII izrazio želju da se svi ogranci sjedine. Do jačeg izražaja za jedinstvom došlo je istom na generalnom kapitulu 1862. gdje se radilo na zajedničkim statutima. Na pripravnoj sesiji 27. svibnja fra Fulgencije iz Torina, ex-prokurator, pročitao je svoj memorandum, u kojem traži da se ukinu nazivi “Diskalceati, Opservanti, Rekolekti i Reformati” i neka se provede unija svih ogranaka pod istim generalom i pod istim imenom “Franjevaca”. Ovo je tako iznenadilo sve, da je čitav definitorij ostao u potpunoj šutnji. Činilo se naime, da stvar nije ni laka ni podesna. Ali sjeme je ove misli bilo bačeno, a samo malo vremena je trebalo da isklija.

Od 1869. do 1889. na sveopće zadovoljstvo je upravljao Redom reformat fra Bernardin del Vago iz Portogruara ili Porto Romantina. On je pokrenuo časopis “Acta Ordinis Minorum”, koji je uz razne stvari na Red donašao niz članaka “Incitamenta Seraphica” od fra Alojzija Lauera. Fra Bernardin je bio neumoran u pohađanju provincija i vodio je najpomniju brigu za braću koja su morala ostaviti samostane u Italiji, Francuskoj i Prusiji. Na svoju radost je još mogao vidjeti kako je Red oživio u tim krajevima. Jedino generalnu kuriju nije više mogao obnoviti, jer ju je gotovo cijelu zaposjela talijanska vlada. Tako je morao napokon kuriju prenijeti u novi “Kolegij sv. Antuna” nakon što se preko 600 godina nalazila u samostanu Araceli.

Na kapitulu 1889. bî izabran za generala fra Alojzije Canali iz Parme. Iako jedinstvo još nije bilo moguće, ipak se snažno promicalo izrađivanjem jednoličnih konstitucija. Bila je sreća za Red što je tada vladajući papa Leon XIII pitanje jedinstva povjerio na raspravljanje kapitulu koji se držao 1895. u Asizu. Čim su glasnici stigli, kardinal Mauri, dominikanac, od Pape postavljeni Prezes, naglasio je da je glavni cilj ovoga kapitula uvesti “stvarnu i solidnu uniju” svih obitelji. Uzrok za to izrekao je kratko i dobro: “Unutrašnji položaj Reda sada se mnogo razlikuje od onoga u kojem se nalazio Red u prijašnjim vjekovima”. Od 108 glasača samo je 8 glasovalo protiv unije. Poslije kapitula bi sastavljen od članova raznih obitelji odbor kome je na čelu bio fra Alojzije Lauer, ex-prokurator Rekolekata, da načini nove konstitucije. Još iste godine je odbor svršio svoj posao.

15. svibnja 1897. bile su odobrene nove konstitucije, a time je bio postavljen potreban temelj za uniju. Sama pak unija ili jedinstvo bilo je svečano proglašeno po Leonu XIII još iste godine na blagdan sv. Utemeljitelja konstitucijom “Felicitate quadam” koja je divno i klasično djelo svojim sadržajem i jezikom. Tu se uglavnom određuje slijedeće: ukudaju se svi ostali nazivi, a Red se ima zvati naprosto “Ordo Fratrum Minorum” i mora obdržavati jedne te iste Ustanove i nositi jednako odijelo. Boja habita mora biti crnkasta, kako je do sada bilo većinom u običaju, i u onim provincijama gdje se do sada rabila pepeljasta, crna ili plava boja. Osobita se važnost polaže na jedinstvo uprave: kao što je samo jedan generalni ministar tako neka bude samo jedan prokurator, jedan zapisničar, jedan molitelj za podjeljivanje svetačke časti. Da se osigura izvršenje ove konstitucije svakoj se pojedinoj provinciji koja se uspostavi ovim naredbama uskraćuje pravo primati novake. Ona pak svečano zavjetovana braća koja smatraju da iz opravdanih razloga ne mogu prihvatiti ove nove odredbe mogu živjeti odjeljeni u svojim vlastitim kućama. Napokon se novo razgraničenje provincija, ukoliko ustreba, povjerava novom generalnom definitoriju kojega će članove označiti sv. Kongregacija dok će novoga generala imenovati sam papa.

Slijedeći dan, 5. listopada 1897. kardinal Serafin Vanutelli u Kolegiju sv. Antuna proglasio je ovu konstituciju s imenovanjem novog generala i novog gen. definitorija jer se fra Alojzije sa svojim definitorijem svojevoljno zahvalio na službi. Papa je novim gen. ministrom imenovao fra Alojzija Lauera. Njegovoj se blagosti i mudroj ustrajnosti ima pripisati što jedinstvo nije imalo istu sudbinu kao više puta u prošlosti. Samo je šteta što je nakon četverogodišnje službe umro. Poslije njegove smrti je David Fleming upravljao do kapitula 1903. na kojem bi izabran za generala fra Dionizije Schuler, član njemačke furlandske provincije. Idući 1906. u Ljubljanu da obavi kanonsku vizitaciju došao je popodne 5. srpnja na Trsat. Od kasnijih generala bio je u Zagrebu i u nekim drugim samostanima fra Bernardin Klumper, Nizozemac, a kasnije prigodom franjevačkog skolastičkog kongresa u Zagrebu fra Leonardo Bello. Zatim upravlja Redom General fra Augustin Szczepinski (Šćepinjski = Sépinski) od 1951.

3. studenog 1965. izabran je za gen. vikara fra Konstantin Koser, a 13. svibnja 1967. u Asizu za gen. ministra.

 

Djelatnost Franjevaca u ovom drugom razdoblju

1. Na propovjedničkom polju

Dok je Leon X 1517. odjelio Konventualce od Opservanata iste je godine Martin Luther javno nastupio sa svojim zabludama i počeo napadati Crkvu. Dok su neki od Franjevaca u Lutherovu nastupu nazrijevali neki početak prave reforme, jer ih je zavaravalo isticanje starih kršćanskih istina te tijesno spajanje s Kristom i Sv. pismom, ipak su braća koja su stanovala u mjestu gdje su se ove smetnje zbivale prozrela značenje luteranstva tj. da se tu ne radi o pravoj reformi nego o potpunom otcjepljenju od pape, o ukinuću ispovijedi itd. Protiv ovih kužnih zabluda neprestano su se borili javnim propovijedima, ali su malo ili ništa postizavali jer se franjevce klevetalo kao varalice i zatornike Evanđelja. Kardinal i nadbiskup brandenburški im je pače zabranio propovijedati protiv Luthera.

No tadašnji je general Lichettus odmah nastupio protiv protestanata. Kad je došao u Njemačku zapovjedio je da se Lutherovi spisi svuda spale i da se u svakom samostanu namjeste valjani propovjednici koji će suzbijati krivovjerje.

Između konventualaca su nažalost mnogi otpali od vjere, ali su i mnogi riječju i pismom vatreno ustali na obranu Crkve među kojima se naročito ističe smioni Toma Murner (umro 1537.). Između Opservanata se danas može nabrojiti njih 20 koji su za prvih šest desetljeća 16. st. otpali od Reda i od vjere. Nasuprot ovih otpadnika Red može iznijeti 500 braće koji su od 1520. - 1620. krv prolili za vjeru. Manja su braća u Njemačkoj i drugdje u to doba sačuvala čast svoga Reda i borili se hrabro primjerom, riječju i spisima za svoje ideale. Koliko se do sada zna ni jedna redovnička družba do konca Tridentskog Sabora nije proizvela toliko boraca za katoličku vjeru koliko braća Opservanti. U gradovima koji su prihvatili Lutherovo krivovjerje čekala ih je oštra sudbina. Ako se nisu htjeli odreći vjere i Reda iskazivalo im se manje milosrđa nego u paklu. Nemilo istjerani iz samostana morali su lutati i životariti u civilu da budu na pomoć nevoljnom katoličkom pučanstvu. Najblaža kazna bila im je zabrana svakog vjerskog djelovanja i primanja podmlatka. Time su bili osuđeni na propast. Franjevci su u Njemačkoj i u Austriji izgubili oko 300 kuća. Položaj katolika se znatno poboljšao nakon Tridentskog Sabora. Kuda god su dopirala krivovjerja Luthera i Kalvina nigdje nije uzmanjkalo hrabrih boraca i propovjednika na obranu katolicizma pogotovo kada su nadošle nove sile Isusovaca i Kapucina.

U 16. i 17. st. Franjevci su ponajviše svojim propovjedima morali pobijati protestantizam barem u sjevernim europskim krajevima, ali nisu zanemarivalli ni drugo polje rada. Napose treba jedan posao istaknuti, a to je dvorba okuženih koju neki kroničar 17. st. ovako opisuje: “O mučenicima ljubavi iz Franjevačkog Reda morao bih napisati posebnu knjigu… U taborima se marljivo brinu za duševni spas umirućih vojnika, u vrijeme kuge i drugih pošasti preziru svaku pogibao da pridobiju duše umirućih. Čitavi gradovi, sela i općine daju autentično svjedočanstvo koliko su dobra franjevci u Njemačkoj učinili ljudima, bolesnicima, očajnima i na umoru… Ovo dragovoljno poduzimlju. Nije im težak nikakav put, nikakav napor, u svako vrijeme danju i noću spremni su se izvrći pogibeljima… Koliko njih ja poznajem koji su se iz ljubavi prema Bogu, dvoreći bližnje, zarazili i primili plaću mučenika ljubavi! Na njima se ispunja Spasiteljeva riječ: ‘Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.’”

Da ova pohvala nije izmišljena vidi se iz mnogo svjedočanstava koja su već poznata, a još čekaju da ih netko objelodani.

Da u onim krajevima gdje se nalaze franjevački samostani uzmognu slušati riječ Božju, bî određeno 1579. da u svakom samostanu bude po jedan “samostanski propovjednik”, a u većem po dvojica. 1700. bilo je u Redu 18000 ispitanih propovjednika.

Između hrvatskih propovjednika odlično mjesto zauzima kapucin Stjepan Zagrepčanin sa svojim “Pabulum Spirituale, Zagreb, 1723.” Propovijedi su mu pomalo izrađene, a čitatelj se može naslađivati divnom i umiljatom kajkavštinom.

Franjevac Švagel je isto izdao kajkavske propovijedi od kojih se bar jedan svazak nalazi u samoborskoj knjižnici. Propovijedi bosanca Filipovića se u novijem izdanju nalaze po našim samostanskim bibliotekama.

 

Misijski rad Franjevaca u Novo Doba

Neke opće opaske

Otkrićem Amerike 1492. pružilo se franjevcima novo i prostrano polje rada oko širenja svete vjere. No uspjesi nažalost ne odgovaraju njihovu ogromnu uloženu trudu. Tomu ima više zapreka i uzroka.

Najveću štetu u misijama 16. st. nanijelo je sustavno zatiranje urođenika. Kao što se danas nerijetko događa tako se i onda smatralo pravednim da si jači prisvoji vlast nad slabijima i da osvajači vladaju po svojoj volji, ali u boljem slučaju po samovoljnim zakonima, upravljaju pokorenima. Da se ovaj sistem čovječno izdvajao, da se urođenici uzgoje za višu kulturu, možda bi se mogao ispričati. Uistinu, osvajači su se vladali kao tirani. Sa urođenicima su postupali kao s robovima, počînjali su najgadnije zločine, bezbrojne su poubijali ili vlastitom krivnjom dopustili da izginu. Tako su čitavi narodi propadali. Nitko nije većma osramotio kršćansko ime nego osvajači i trgovci 16., 17. i 18. st. Svojim su postupkom uzrokovali to da su mnogi indijanski narodi ime kršćanin i đavao poistovjećivali jer nisu vidjeli nikakve razlike zmeđu jednog i drugog. Neki su mislili da krivnju treba pripisati vojnicima i europskim trgovcima koji nisu ništa drugo tražili osim bogatstva, a da si ga pribave nisu se žacali nikakvih sredstava. U tom su se još gore vladali Englezi i Francuzi, k tome Nizozemci, koji nisu imali nikakve uzvišenije nakane ni želje za širenje vjere.

Jasno je dakle da su misije u ovakvim okolnostima pretrpjele velike štete. Stoga misionari nisu prestalli dizati glas i moliti da se urođenici obrane od tlačitelja i razbojnika. Prvi neustrašivi zaštitnici urođenika bili su 1506. fra Antonio od Mučenika, a 1511. fra Alfons Espinar. Franjevci su poslije i u kasnijim vremenima donijeli Španjolskom kralju ili riječ američkih upravitelja u Sevilju ili mnoštvo žalbi u kojima se gorko tuže na postupak doseljenika. Nažalost, krivci onih nepravda postali su i neki svećenici. Fra Ivan Silva pisao je kralju 1621.: “Ovo se obraćenje vrši više na muhamedanski nego na kršćanski način”. S početka su indijanci radosno primali misionare, pokazivali se spremnima i rado slušali pouke, ali čim su vidjeli kako se grubo s njima postupa, kada su primili kršćanstvo otuđili su se, pače zamrzili i vjeru, jer kad su je primili nerijetko su izgubili slobodu. Zato su misionari za pratioce dobivali vojnike radi sigurnosti, što je još većma kod urođenika pobuđivalo sumnju i umanjilo uspjeh. Stoga je spomenuti Silva pobijao ovaj način i tražio neka se misionari samo šalju propovijedati, jer ni apostoli nisu drugačije propovijedali. Došlo je osobito u Americi dotle, da su misionari imali veliki uspjeh samo onda kada su ulazili u daleke krajeve u koje europljani nisu još doprli, ili ako su indijance skupljali u zaselke (redukcije) u kojima su sami misionari upravljali dosta neovisno od svjetovne vlasti. Ipak su europljani u svojoj nezasitnoj pohlepi tako daleko dotjerali, da su znali redukcije ugnjetavati, opljačkati i stanovnike kao roblje prodati, ali nisu puštali misionare u osvojene krajeve, samo da mogu i dalje provoditi svoje grozote.

Misijama se nanosila velika šteta iz političkih i vjerskih razloga. Španjolski i portugalski kraljevi su ishodili slati u osvojene krajeve samo sebi poćudne misionare. Zato su slali uz rijetku iznimku samo svoje sunarodnjake. Istina je doduše da su španjolci stekli nebrojene zasluge za misije, ali sami nisu bili dostatni obaviti misijski rad u tako prostranim krajevima. Isto tako je štetno djelovalo što misionari nisu bili dosta složni i potkralo se u njima egoizma, zavisti i natjecanja. Još su se više umanjili uspjesi zbog razlike u vjeri. Kako je teško poganina uvjeriti o istinitosti kršćanstva, kad vidi da su sami kršćani podijeljeni u sekte i međusobno nesložni.

Što se pak tiče franjevačkog Reda, njihova rascijepanost na razne ogranke imala je fatalne posljedice. Gdje su se nalazili Opservanti, ondje su obično manjkali Reformati. Bosonogi na svojim područjima nisu dopuštali raditi drugoj subraći. Stoga su snage reformata i rekolekata posve klonule, jer su mogle samo u malo krajeva doći do izražaja. Zlo je djelovalo i to što je malo po malo generalni ministar gubio vlast nad misijama, te nije mogao birati sposobnu braću iz raznih provincija i slati onamo gdje je trebalo. Generali su u 19. stoljeću često pozivali provincije neka posvete dostojnu brigu misijama, ali slabo su nailazili na odaziv. Nekim je provincijama tako malo stalo sačuvati zajedničku korist čitavoga Reda i kraljevstva Božjega, da su voljeli neka im subraća u dalekim krajevima pognu zajedno s plodom njihovih napora, nego da se odreknu i najmanjih udobnosti i da dovoljno pomažu misije. Premda povijest svjedoči da su provincije u domovini to ljepše cvale što su više radnika ustupili misijama.

Još su bezdušnije radile one provincije koje su dopuštale da braća bez dovoljnog znanja i nesposobna zbog lošeg vladanja pođu u misije. Već je 1532. veliki propovjednik Nikola Ferber ex Herborn (umro 1535.) izdao nalog da se u misije odaberu “fratres rari, integri, illustres” - rijetka, neporočna, odlična braća. Ova se zapovijed često nije obdržavala. Počevši od 17. stoljeća za pripravu i uzgoj valjanih misionara u raznim zemljama stali su se osnivati posebni zavodi. U najnovije vrijeme misionari su našli snažnu potporu u raznim misijskim sestrama, a to napose vrijedi za Marijine Franjevačke misionarke.

(Opširnije o franjevačkim misijama u djelu: Geschichte der Franziskaner- missionem, von fra Leonard Lemmens, OFM. Münster in Vestfalen 1929.)

 

1. Misije u Srednjoj Americi i Meksiku

Koliki su udio imali franjevci kod otkrića Amerike, o tome su često pretjerane vijesti. Ipak znamo iz usta samog Kristofa Kolumba, da ga je puno zadužio njegov prijatelj fra Ivan Perez, gvardijan samostana de la Rabida, i ondje naišao na razumijevanje svojih nauma, dok su ga mnogi ismjehivali. Isto tako je sigurno da je fra Ivan Perez isposlovao da Kolumbo bude ponovno saslušan od kraljice i tako postigne što je želio. Napokon nalazimo ovog učenog gvardijana s Kolumbom dok se spremao na odlazak u luci Palos. I kad se ovaj veliki moreplovac novih zemalja, siromašan i od svih zapušten, 1506. u Valladolidu pripravljao na smrt i tražio franjevački habit, franjevci su bili oni koji su mu zaklopili oči, odslužili za njega svečane zadušnice, a vjerojatno su podijelili prvu sahranu njegovu odijelu.

Čim se na generalnom kapitulu u Firenzi 1493. saznalo za otkriće novog svijeta, u franjevcima je uzavrela krv od želje da pohite onamo naviještati Evanđelje. Prvi franjevci koji su s drugom Kolumbovom ekspedicijom pošli, bili su belgijanci i oba laici: fra Ivan de la Duela i fra Ivan de Tisim, prijatelji i pratioci onog slavnog zaštitnika Indijanaca: Las Casa, koji je kasnije stupio u Dominikance. Oba brata su nastojala naučiti urođenički jezik i podučavati ih u vjeri. Od 1500. stali su dolaziti prvi misionari, a 1526. Karlo V je dobio dozvolu od pape da pošalje u Ameriku 120 franjevaca, 70 dominikanaca i 10 jeronimovaca. Prvi biskup u Americi bio je fra Ivan de Quevedo, franjevac. Brzo su franjevci počeli otvarati škole za urođenike. 1530. otvorili su višu školu da se u njoj osim drugih predmeta uči i latinski jezik. Napredak u svemu najviše su kočili nepravedni osvajači tlačitelji. Jeronim Mendieta, veliki prijatelj indijanaca, znao je oboriti sifizam tlačitelja jednostavnim upitom: Što biste vi rekli, što biste vi mislili o kršćanskoj vjeri, da ste vi na mjestu indijanaca, a oni na vašem? Isto se borio za jadnike fra Ivan Zummaraga, nadbiskup, koji je podigao u Meksiku prvu tiskaru, da urođenici lakše nauče vjerske istine, i sve je učinio da popravi njihovo bijedno stanje. Zato su urođenici vrlo štovali svoje misionare te im iskazivali osobitu ljubav, odanost i darežljivost. To njima duguju što nisu istrebljeni, kao stanovnici okolišnih otoka. Franjevci su nadalje razvijali blagotvornu djelatnost na poluotoku Jukatan gdje nema liječnika, a ljudi umiru od staraćke nemoći, zatim u oblastima Guatemala i Honduras.

 

2. Misije u Južnoj Americi

Najprostranije misijsko polje za franjevce u novije vrijeme postala je Južna Amerika. Ovdje su bili i ostali misionari našega Reda, izuzev Guyanu i Patagoniju, u svim zemljama revolucije. U raznim predjelima bili su oni prvi, u neko vrijeme jedini vjerovjesnici. Njihov broj nije dostigla nijedna redovnička družba. Dok su se kasnije drugi redovi ograničavali na duhovnu pastvu među kršćanima, naša su braća polazila za poganskim Indijancima koji su se povlačili u prašume i pustinje, te su nastavila posao uz tisuće pogibelji, a na više mjesta do danas.

Veći dio Južne Amerike naselili su Španjolci i obratili španjolski misionari. Drugi dio, Brazilija, bio je portugalska kolonija i stoga polje portugalskih misionara. Dok je velika i bogata Španjolska mogla slati veliko mnoštvo misionara, mala portugalska nije mogla. Dok je stoga španjolski dio Južne Amerike 1565. brojao pet velikih franjevačkih provincija, u Braziliji je istom 1584. nastala prva kustodija. Španjolske su misije stalno držali na visini, dok je portugalska brazilska misija pomalo prestala. Španjolska se sačuvala od slične sudbine time što je tečajem u 18. st. osnovala osam misijskih kolegija i ustrajala u svojoj revnosti i požrtvovnom duhu do revolucije 1831. Tom revolucijom bila je zapečaćena sudbina portugalskih misija. Pomoći nisu više mogli dobiti od matere zemlje, nego samo iz inozemstva. Prvu pomoć su pružili talijanski franjevci, a kasnije 1891. njemački.

Organizaciju misija u Južnoj Americi zasnovao je kapitul 1535. u Nici. Inače su već 1510. prvi franjevci došli ovamo iz otoka Antille. Drugi su postepeno nadošli iz drugih provincija i proširili Evanđelje po svim pokrajinama, osnivali samostane i uređivali provincije. Navađati imena i djela pojedinih bilo bi predugo. Dosta je spomenuti velikog apostola sv. Franju Solana. Poslije kako je s velikim uspjehom 14 godina djelovao u Tukumanu, bî pozvan u Limu na veliku žalost Indijanaca, kojima bijaše sve. Gradovi i države Južne Amerike su vanredno cijenili njegove zasluge te su ga izabrali i za novog zaštitnika.

3. Misije u Sjevernoj Americi

1527. prigodom prve ekspedicije u Floridu, došlo je onamo pet franjevaca koji su svi životom platili svoju revnost. Dvojica su od njih poginula od gladi. Fra Ivan Suarez bio je biskup ove misije. Iza ovog neuspjelog pokušaja slijedio je 1565. drugi s većim uspjehom. Između nadošle brojne braće odlikuje se fra Francisco Pareya, koji je za indijance napisao katekizam i druge poučne knjige. Žrtvom bune 1597. postala su i neka braća (floridski mučenici). Ipak su po cijeloj zemlji nicale indijanske redukcije. Nažalost, njihovo blagostanje je podjarilo pohlepu engleskih otimača, koji su u 17. i 18. stoljeću znali provaliti u Floridu odakle bi Indijance istjerali ili prodali u roblje. Nije čudo što su indijanci nepomirljivo zamrzili ove promicatelje kulture. Kad su konačno Englezi dobili Floridu u svoju vlast, došla je anglikanska crkva i zauzela misijsko mjesto. Glavni samostan sv. Helene, odakle se vjera širila po cijelom poluotoku, bude pretvoren u kasarnu. U ostalim španjolskim kolonijama franjevci su i dalje revno promicali svetu vjeru sve do početka 19. stoljeća, kada su njihovu radu goleme štete nanijele revolucije u Španjolskoj i Meksiku. 1833. izdana je naredba vlade o raspustu redukcija u kojima su Indijanci u Kaliforniji mirno patrijarhalno živjeli pod upravom franjevaca. Sloboda koju im je vlada podijelila, značila je njihovu propast: Indijanci su pali u ruke vjerolomnih razbojnika, djelomice su sterani u šume. Od 1834. do 1840. njihov se broj od 30000 smanjio na 6000. Kad je Kalifornija dosuđena Sjedinjenim Američkim Državama, ostalo je ondje osam franjevaca koji nisu prestali voditi očinsku brigu oko Indijanaca. A još je prije naš fra Oton Škola započeo i nastavio djelatnost među Chippewaysima i Menominima do 1857. Osim domaćih ima u Sjevernoj Americi franjevaca koji se u svojim komisarijatima brinu za duhovnu pastvu svojih sunarodnjaka iz Europe. 1910. su franjevci iz provincije sv. Ivana započeli misiju za crnce u Kansas City. Između 50000 crnaca bilo ih je ondje samo 35 katolika. Pomoću požrtvovane Majke Katarine Drexel, velike dobrotvorke indijanaca i crnaca, bude 1913. sagrađena posebna crkvia za crnce. Misija ide lagano naprijed. 1917. već se brojilo 230 crnaca, a na želju biskupovu franjevci su u istom gradu otvorili i drugu misiju za crnce.

 

4. Misije u Europi i Africi

Europski su franjevci veći dio svojih sila uložili u domaće misije i u pobijanje krivovjerja. Među ove spada Švicarska gdje je poslije odjeljenja 1517. nestalo Opservanata, pa su talijanski Reformati branili katoličku stvar u 17. i 18. st. Jedina, u pravom smislu, misijska zemlja bila je u Europi Bosna i Hercegovina pod turskim jarmom. Koliko su ondje braća podnijela napora i nevolja teško bi moglo pero napisati. Zasluga je Franjevaca što u tim zemljama vjera nije uništena do temelja. Kad se 1881. uređivala hijerarhija, crkvene i državne vlasti složno su priznale da su franjevci svojoj zadaći dorasli svojim slavnim mučeništvom od 500 godina i da su zavrijedili najveću zahvalnost crkvenih i svjetovnih upravitelja. Ovom zgodom je i Leon XIII pismeno priznao da je zasluga franjevaca što su katolici jači od shizmatika u Slavoniji i Dalmaciji. Bosanski su franjevci češće nastojali promicati katolicizam i u Bugarskoj i u Rumunjskoj, ali ne s istim uspjehom kao u domovini. A u Africi su franjevci nastavljali s misijskim radom u raznim pokrajinama, osobito koje su bile pod portugalskim protektoratom. U 19. st. su se Franjevci natrag vratili u one krajeve u kojima su ranije djelovali. 1898. preuzeli su portugalski franjevci misiju u Mozambiqueu gdje ima šest rezidencija. Zadnji izvještej broji 5503 katolika, 1309 katekumena i 144 pokrštenih odraslih. Od 1920. belgijski franjevci vode apostolsku prefekturu u koloniji Kongo sa 1208 katolika i 899 katekumena.

 

5. Novije Misije u Aziji

Misija na otocima Filipinima bî povjerena Diskalceatima koji su od 1576. započeli svoj rad. 1586. osnovali su posebnu provinciju, a jer su mogli raditi bez smetnje postigli su izvanredne uspjehe. Podigli su 230 crkava i osnovali nebrojene redukcije. Jer svjetovnog svećenstva nije bilo dosta sami su vodili duhovnu pastvu tako da su još 1890. pastorizirali preko milijun katolika. U gradu Manili podigli su lazaret za gubavce u kojem je još 1897. stanovalo preko 150 gubavaca. Franjevci su proučili jezike urođenika, napisali njihove slovnice i katekizme, širili su kulturu, izgrađivali trgovine, mostove, povrtavali pećine i brda, uređivali tok rijeka i sabirali vode za natapanje u beskišnim krajevima. Ne samo da su pomagali urođenicima nego su ih odgajali i za rad. Već 1583. nastojali su udomiti poljodjelstvo, zatim su učili svoje pitomce njegovati duhan, kakao, i upućivali ih u kovine. Petar Espallargas je 1656. izumio stroj za tkanje koji još i danas urođenici rabe. Ovako su otvoreni izvori nepoznatog dobitka, pače i bogatstva i to narodu koji je do tada bio odan neradu. Na sve se ovo zaboravilo kada su se pod konac 19. st. urođenici pobunili protiv Španjolaca. Razumljivo je da su se misionari, španjolci, borili za domovinu i navukli na se mržnju sa strane buntovnika u čemu su ih podjarili neprijatelji kršćanskog imena. Ipak većina puka nije bila zlo raspoložena prema španjolskim svećenicima. Pošto su otoke zauzele Sjedinjene Države uslijedila je sekularizacija, ali nekim je franjevcima pošlo za rukom zadržati polje rada dok su se ostali odselili u Španjolsku ili u Južnu Ameriku.

Iz Filipina su franjevci prešli u Japan. Prva je vijest o kršćanstvu stigla u Japan kad su se ondje 1542. iskrcali portugalski trgovci. S njima su otišla tri urođenika u Gou gdje ih je nakon temeljite pouke 1548. pokrstio biskup Ivan Albuquerque, franjevac. Slijedeće su se godine vratili sa svetim Franjom Ksaverskim, prvim japanskim apostolom. Sv. Franjo Ksaverski je kroz dvije godine izveo velika djela što vrijede i ostalim Isusovcima koji su bili jedini misionari ove zemlje. Kasnije su došli i franjevci koji su nakon obilna uspjeha postali prvi mučenici u Japanu: Sv. Petar Krstitelj i drugovi koji su 25. veljače 1597. u Nagasakiju stekli mučeničku palmu. Poslije je nastalo kratko vrijeme mira, ali 1612. su kalvinski nizozemski trgovci svojim lažima skrivili da je opet počelo bjesniti progonstvo u kojem su podnijeli mučemičku smrt mnogi franjevci, a među njima bl. Apolinar Franco, 1622. Vrijedno je napose spomenuti Luisa Sotelo iz Sevilje koji je 1612. bio osuđen na smrt, ali ga je oslobodio Mazamun, vladar oblasti Oschiu na sjeverozapadu otoka Nipon. Ovaj vladar bio je vrlo sklon kršćanstvu i na svaki je način pogodovao obraćenju svojih podložnika. 1613. poslao je Luisa, u pratnji japanskih velikaša, Papi i španjolskom kralju kao legata da zatraži nove misionare. Pavao V ga je imenovao biskupom za istočni Japan, a povjerio je njegovu konsekraciju španjolskom nunciju. Jer pak od njega nije mogao biti posvećen vratio se bez konsekracije. Ali bî kroz mnogo godina zadržan na Filipinima odakle mu je uspjelo 1622. prebaciti se u Japan. Čim je ondje stigao bî bačen u zatvor, a zatim u ognju spaljen pjevajući “Te Deum”. Kad se sredinom 19. st. Japan otvorio strancima opazilo se da ondje ima još mnogo tisuća kršćana premda nisu imali svećenika i kretali su se u neprestanim progonima koji su istom 1879. prestali. Danas franjevci imaju u Japanu dvije apostolske prefekture: jedna je povjerena njemačkim, a druga kanadskim franjevcima.

Davno područje franjevačkih misija, Kina, opet se otvorila Europljanima. Prve je početke ovim novim misijama pripravio Ivan Zummeraga, meksički nadbiskup. Poslije sedam godina na otoku Sancian-u umro je sv. Franjo Ksaverski ugledavši zemlju kojoj je kanio Krista navještati. Prve stalne misije u Kini osnovali su Isusovci početkom 17. st. 1633. došli su onamo dominikanci i franjevci. Od tog vremena uz druge misionare sve do danas rade i franjevci u mnogim apostolskim prefekturama podnoseći velike napore i teške žrtve mučeništva. Ogromne štete su ondašnje misije pretrpjele od boljševizma. Osim toga su portugalski franjevci mnogo radili u Indiji. Što se ovdje sve izvelo prilikom dolaska misionara iz drugih redova na to se previše zaboravilo. U gradovima Goa i Kranganur podigli su zavode u kojima su odgajali svećenike i urođenike franjevce, dok se odgoj svjetovnog klera povjerio Isusovcima. Sama braća su svestrano proputovala prostranu indijsku oblast, sagradila oko 150 crkava, podigla mnoge misijske postaje i bezbrojne tisuće ljudi uvela u Crkvu. Na otoku Ceylonu 1626. bilo je 24 franjevačka misionara, a isusovačkih 16. 1550. već se nalaze franjevci u Sijemu i osnivaju stalne misije u Kočinčini i Tonkingu. Još su djelovali i na malajskim otocima Sumatri, Javi i Borneu dok ih nisu odande otpremili nizozemski osvajači. U Australiji su misije počele istom u 19. st. Prvi su onamo došli irski franjevci, među kojima Bonaventura Georghegan, koji je 1864. umro kao adelajdski biskup, i Bonaventura Scheil, njegov nasljednik (umro 1871.). Od 1878. braća vode neke misijske postaje i škole u okolici grada Sidney. Od 1860. do 1874. talijanski su franjevci upravljali cvatućim misijama u Novom Zelandu, kamo ih je pozvao Pompallier “Apostol Oceanije”.

Sveta Zemlja je ostala i nadalje zemlja progona, zatvora i mučeništva za franjevce. 1528. saopćuju papi svoje bijede te izražavaju strah da će sve propasti. Papa je poslao novčanu potporu. Mučeništva se uopće ponavljaju sve do Damaščanskih mučenika 1860. Ipak nisu bili Turci jedini ni najopasniji protivnici franjevaca nego shizmatični Grci i Armenci, koji od 16. st. neumoljivom dosljednošču nastoje Zapadu oteti sveta mjesta i potpuno ih sebi prisvojiti. Franjevci su postupno morali braniti svoja prava, a nerijetko i vlastitom krvlju. Što su usprkos toga velik dio toga posjeda izgubili, to se dogodi uslijed nadmoći protivnika: Rusija je naime od vjekova zločine Grka štitila i njihove težnje ispunjavala preko sultana. Zapad je doduše više puta nastojao braniti čuvare svetišta pokupljenih i sačuvanih zapadnim novcem, ali se uglavnom vladalo bojažljivo, a nerijetko nedostojno. Iz ove dugotrajne borbe navodimo samo neke podatke. 1651. Grci su svim silama nastojali osvojiti betlehemsko svetište, ali uzalud. Ipak su 1637. polučili svoju svrhu, a 1674. su oteli sveti grob, i četvoro braće kod njegove obrane teško su ranili. Kada su Turci 1551. posve istjerali braću sa gore Sinaja, Zapad je najvažnija svetišta posve izgubio, izuzev neka prava uporabe koja su bila vrlo ograničena i stajala skupe novce. Kada je general Reda 1685. ovaj tužni položaj predočio caru Leopoldu I, on je obećao da će se nakon sretno završena rata s Turcima pobrinuti neka se sveta mjesta vrate. I doista je među uvjete mira u Karlovcima 1699. uvrstio članak u tom pravcu. Međutim je već 1690. Francuska franjevcima otkupila špilju Narođenja, betlehemsku baziliku i sv. grob, a opet 1737. i 1740. je u toj stvari načinila ugovor s Turcima, ali dvorana posljednje večere na Sionu nije povraćena ni poslije karlovačkog mira. Kada su Grci 1757. ponovo ugrabili veći dio betlehemskog svetišta, a 1808. i velik dio sv. groba, Francuska i Austrija nisu se ništa zauzele. Poslije rimskog rata bilo bi dostajalo samo jedno pismo da se krivica popravi, ali Zapad nije imao za to snage.

Oko 1649. uvukao se nacionalni duh u upravu sv. Zemlje. Odredilo se naime da Kustod bude uvijek Talijan, Vikar ili zamjenik Francuz, a prokurator Španjolac. Pričati nevolje franjevaca u novije vrijeme u sv. Zemlji umarali bi radi jednoličnosti. Kada su redovi početkom 19. st. ukinuti u Francuskoj, Španjolskoj i Portugalu, prestale su obilne milostinje tih zemalja za sv. Zemlju. Isto je tako Josip II zabranio slati novac u druge države. Tako su franjevci trpjeli najkrajnje siromaštvo, koje su Grci izrabili u svoje svrhe.

Kada je trebalo popraviti kupolu nad svetim grobom 1868. isključivši Španjolsku i Austriju, učinile su to Francuska, Turska i Rusija, a tako je Rusija prvi put stekla pravo nad ovim svetištem. 1869. car Franjo Josip prigodom svoga hodočašća u sv. Zemlju obilatu je svotu poklonio za zgrade franjevaca. Ne samo u prošlom nego i u 20. st. su kod uskrsnih svečanosti, kada su pale na isti dan sa shiba.

Danas jedan dio sv. Zemlje s polovicom Jeruzalema sačinjava židovsku državicu, a drugi dio s drugom polovicom Jeruzalema, u kojoj se nalazi i bazilika svetog groba, pripada Transjordaniji.

Za uzdržavanje misija u sv. Zemlji brinu se tzv. “komisarijati” u raznim državama.

 

Nauke i umjetnosti

Od 1517. sve do naših vremena češće nalazimo opomene koje se tiču nauka, koje potječu ili od gen. ministra ili od kapitula. Njihov su sadržaj prihvatile uglavnom razne gen. konstitucije. Kapitul 1565. učenje naziva najodličnijim poslom Manje Braće, a general Gonzaga u svojoj okružnici navodi Senekine riječi: “Dokolica bez učenja je smrt i pokop živog čovjeka”. Ujedno naglasuje stari razlog franjevačkog studija: “Učenje manje braće smjera na to da uspali ljubav i oplemeni vladanje”. One pak koji pod izlikom stroge opservancije zanemaruju učenje (qui summa ignorantia dominantes in claustro omnes claudunt aditus scholasticis disciplinis), ovako nagovara Wadding: “Opasna je stvar neznanje, iako se zakloni u najskrovitije kutove”, i prijeti: “Si quis ignorat, ignorabitur”. Ali usprkos ovakvim i sličnim opomenama poglavari se pod konac 18. st. gorko tuže na loše stanje nauka a osobito na loše i nesposobne lektore. Smetnje francuske revolucije i bune početkom 19. st. nisu nikako prijale naukama. No u posljednjim desetljećima se sve učinilo što se moglo da nauke ubuduće procvatu.

Prošlo vrijeme ne pruža ugodan prizor, ni uvijek ni svuda. Nedvojbeni dokaz za to je stanje biblioteka koje se mogu smatrati nehvaljenim mjerilom učenja u dotičnim samostanima. Siksto V kje 1587. pod kaznom izopćenja iz biblioteke zabranio odnijeti knjigu u sobu za učenje. Klement X je ovu naredbu ublažio i protegnuo samo na krađu iz biblioteke. Više su na raznim mjestima stradale knjižnice radi nemara braće. Već se kapitul od 1633. tuži da su knjižnice vrlo propale i više služe Redu za sramotu nego za čast. Naređuje da se svuda postavi knjižničar i da se knjižnica svake godine obogati novim knjigama. Za vrijeme francuskog prevrata i kasnije mnoge su dragocjene knjige nestale i dospjele u gradske ili državne biblioteke. Ipak su biblioteke u raznim samostanima većim dijelom ostale pošteđene od pljačke.

Za bolji napredak u naukama različito sevodila briga. Neke su provincije otvarale vlastite gimnazije u kojima su podučavali svoj podmladak, druge su slale svoje kandidate u javne gimnazije, a druge su od 19. st. otvarale “Serafske kolegije”.

U našim krajevima bio je još od nedavna običaj primati kandidate nakon svršene niže gimnazije i onda ih primati u novicijat. Iza novicijata je slijedio kroz tri godine “Studium liberalium et philosophiae”. Način predavanja nekih nauka se vrlo razlikovao od načina koji je vladao u cvatu skolastike. Dominikanci i Isusovci su za temelj svojih predavanja uzimali Sumu sv. Tome, a djelomice su bili obavezni da slijede ovog velikog učitelja. Franjevci uglavnom nisu imali posebnu školu, nego su ostali elektici, kao što su bili prije. Time ne mislimo reći da franjevački bogoslovi nisu većinom slijedili sv. Bonaventuru ili bl. Ivana Duns Skota, nego tvrdimo da Red sam nije svojim učiteljima zapovjedio neka prisižu na riječi kojeg posebnog učitelja, nego im je ostavio slobodu u naučavanju. Najnovije konstitucije žele da se lektori nastoje držati svom dušom franjevačke škole, a druge skolastike, osobito sv. Tomu, neka uvelike cijene. A da bude u cijelom Redu dovoljan broj osposobljenih lektora, osnovan je u Rimu međunarodni kolegij sv. Antuna, koji ima kao sveučilište pravo proglašivati generalne lektore doktorima.

Na opći Tridentski Sabor Red je od svih ogranaka poslao više od stotinu bogoslova, od kojih su mnogi svršili nauke na sveučilištima u Alkali i Salamanki. A ne samo u Španjolskoj, nego i u ostalim zemljama u svako doba se našlo odličnih teologa. Dosta je spomenuti samo neke, kojih se djela nalaze i u našim knjižnicama. U Francuskoj se naukom i pobožnošću odlikovao Klaudije Frassen, koji je 30 godina bio profesor na Sorboni, a napisao je veliko djelo “Schotus Academisus”. Umro je 1711. U Italiji je Jeronim a Montefortino (umro 1740.) sastavio dragocjeno djelo: “Summa Scolastica”. Benedikt Bonneli je priredio novo izdanje djela sv. Bonaventure. U našem Pravilu su izdali tumačenje Petar Marchant (umro 1661.), Gaudentius Kerckhove, umro 1703. i Bonaventura Dernoye, koji u poznatom djelu: “Medulla Evangelii” obiluje asketskim konsideracijama. Edelbert Menne (umro 1826.) napisao je “Der grosse Katechismus eines Dorfpfarrers”, koji mnogo puta citira “Bibliothek für prediger”. Sv. Petar Alkantarski sastavio je lijepu uputu za razmatranje s uzorcima, a sv. Leonardo iz Portomauricija, između manjih djela “Sakriveno blago u sv. Misi”, razne listove, a njegove korizmene misijske propovijedi nađu se i u kojoj našoj knjižnici. Znameniti priručnik “Manuale Histrorise Ecclesiasticae” koji se još do nedavno upotrebljavao na austrijskim sveučilištima, napisao je Klarus Vascotti, član kranjske provincije (umro 1860.)

Pisci povijesti franjevačkog Reda

Kroz prva tri stoljeća svog opstanka Red nije brinuo za pisanje svoje povijesti. Zgodno je u 17. st. Petar Manero, generalni ministar ovo napisao: “Između izvrsnih oznaka kojima je nebeski Otac svijetlosti odlikovao franjevački Red vidimo da je nadasve glavna ova: da ne zna iznositi na javu ono što čini. Ipak od 16. st. Red se potaknuo marljivo pisati svoju povijest, bilo da članove oduševi za nasljedovanje slavnih predaja, bilo da se obrani od raznih osuda - Kroniku Reda je napisao Marko iz Lisabona (umro 1591.) i Marijan iz Firenze: Fasciculus Chrinicorum, umro 1537. Najveću slavu sigurno je stekao irac Luka Wadding sa svojim ogromnim djelom Annales Minorum (umro 1567.). U 19. st. zaslužuje veliku pohvalu Marcelin a Civezza, koji je napisao opsežno djelo: “Povijest franjevačkih misija”. Potaknut od generalnog ministra fra Dionizija Schulera izdao je fra Heribert Holzapfel, bavarac, “Manuale Historiae Ordinis Minorum” 1909. Za opširnije izučavanje franjevačke povijesti je isti general osnovao časopis “Archivum Franciscanum Historicum” 1906. Prvi svezak izašao je 1908.

 

 

Najave

Župni list "Majka"

list 148

Pastoralne aktivnosti

Plakat MBL 2015

Akcija Caritasa "5 za 1"

caritas

Dovršetak izgradnje crkve

 

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 22 

Broj posjetitelja

DanasDanas246
Ovaj mjesecOvaj mjesec14392
SveukupnoSveukupno1126211
, Powered by Joomla! and designed by SiteGround web hosting