Dobri otac fra Ante Antić: činio je sve da živi u zbilji vjere

Na današnji je dan, 4. ožujka 1965. godine u Zagrebu preminuo fra Ante Antić, skromni i jednostavni franjevac i jedan od najomiljenijih hrvatskih svećenika 20. stoljeća. Pokopan je na Mirogoju, a 1970. godine njegovi su posmrtni ostaci premješteni u kriptu crkve Gospe Lurdske u Zagrebu. Godine 1984. pokrenut je postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Evo što je o njemu napisao njegov subrat fra Bonaventura Duda:

Ime o. Ante Antića prvi puta je odjeknulo – medu Hrvatima u Bazilici Sv. Petra u Rimu 30. travnja 1979. godine. Bilo je to prigodom velikoga hrvatskog hodočašća Stolici sv. Petra u «Branimirovoj godini», tj. u povodu 1100. obljetnice pisma pape Ivana VIII. hr­vatskom knezu Branimiru. Zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić u svečanoj je adresi predstavio papi Ivanu Pavlu II. značenje ove tisućustote ob­ljetnice kao i zavjetnu misao koja nas je tada dovela u Rim, k na­sljedniku sv. Petra. U toj je besjedi rekao: «Zahvaljujemo za proglašene i neproglašene svece i blaženike koji su bogatstvo naše duhovne baštine. I u ovome dvadesetom stoljeću imamo niz kandi­data oltara… U Zagrebu je na glasu svetosti umro 1965. godine franjevac Ante Antić. To će kardinal Kuharić ponoviti pred Svetim ocem i u zagrebačkoj katedrali, 10. rujna 1994. 

Antić se rodio 16. travnja 1894. godine u Šepurinama na otoku Prviću, ali je bio zavičajan u Zatonu kraj Šibenika, kako me nedavno poučio šibenski biskup mons. Ante Ivas, nekoć zatonski župnik. Bio je šesto dijete od njih osmero, već prije rođenja zavjetovan sv. Anti. Zarana je ostao bez oca. Godine 1906. polazi u franjevačko sjemenište i gimnaziju u Sinju. Zarana je zapažen kao dječak tihe ali zanosne pobožnosti, sklon razmišljanju, a ipak ni najmanje ukrućen ili neodređen. Naprotiv, očitovao je povremeno i vatreni temperament. S osamnaest godina ušao je u Franjevački red, kao novak na Visovcu. Njegov «magistar», učitelj novaka, piše poglavarima da je fra Ante «vrlo točan u svemu te sve obavlja iz uvjerenja». Na Visovcu je položio prve zavjete na blagdan Rana sv. Franje 1912. godine. Na­stavlja studij filozofije i teologije u Zaostrogu i u Makarskoj (1912.- 1918.). I opet, posjedujemo svjedočanstvo njegova magistra: «Du­žnosti na dlaku vrši. Pri izvršavanju istih pokazuje pravo prosvijet­ljeno duhovno shvaćanje redovničkih dužnosti… Premda je bolestan, ipak je u društvu i privatno uvijek veseo i zadovoljan.» Njegov životopisac, sažet ali obavještajan, Živko Kustić u knjizi Utješitelj čudo­tvorni (Zagreb 1989.) zapaža da se već tu pomalja jedna od fra Antinih značajki, koju će poslije izraziti jednoj pokornici: «Sve radi iz dužnosti – sve samo iz dužnosti.» No to nije neka štura dužnost, nego radosna i zadovoljna. Drugi put će, kao duhovni učitelj mnogih duša, napisati: «Sve radi iz ljubavi… obavljaj svoje dužnosti iz ljubavi. Silna je riječ ljubav!» Nije li to prevedena zasada sv. Pavla: «Nikome ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite!» (Rim 13,8) Vrhunska dužnost jest ljubav, ljubav dugujemo jedni drugima – pred Bogom. To će poslije fra Antu obvezati pravom robovanju – iz ljubavi – ispovjedaonici koja će, osobito u Zagrebu (1946.-1965.), postati školom mnogih duša na putu ljubavi prema Bogu i ljudima.

Svećenički red primio je fra Ante u crkvi sv. Lovre u Šibeniku na Petrovo 1917. godine. Sveta misa će odsada za nj postati doista naj­intenzivnije vrijeme svakoga dana, iako je nastojao, a to je kao dugogodišnji magistar budućih misnika i njima savjetovao, da nje­gov izvanjski izgled bude što smjerniji. Živko Kustić ipak izvrsno bilježi da je «osobito u doba pretvorbe bilo nekako teško razlikovati mladog svećenika od hostije koju je podizao» (str. 24). To su očevici i na crkvenom sudu posvjedočili.

Odmah nakon ređenja, fra Ante započinje – uz male prekide, i zbog bolesti – dugogodišnju svoju franjevačku «karijeru»: poglavari su ga postavili magistrom, duhovnim učiteljem mladih franjevačkih bogoslova. Do kraja života oslovljavali su ga: «Oče magistre!» Po propisima Reda bio je za tu službu premlad, pa njegov provincijal moli generala Reda da mu dopusti tu službu: «Imamo mladomisnika učena, razborita i zbiljski sveta.» On je tu službu shvatio ponovno kao svoju «dužnost», ali u svemu rasponu svoga duhovnog shvaća­nja. Živko Kustić piše: «Dariva svega sebe kao žrtvu za duhovni rast, upravo posvećenje svojih klerika.» O tome svjedoči i njegov zapis, 16. listopada 1926. godine: «Na čast Presvetoga Trojstva… preda­jem se i posvećujem sav svoj slabi život u Presvetom Srcu Blažene Majke i pod njezinim vodstvom… za duhovni napredak povjerene mi braće klerika» (str. 31).

Sv. Pavao sav kršćanski život stavlja pod izraz: rasti i uzrasti do Kristova stasa (Ef 4,13). No toga nema bez samoprijegornoga svla­davanja, nijekajući zle i potvrđujući dobre sklonosti koje Pavao prispodablja športskom samosvladavanju (1 Kor 9,24-27). U tom duhovnom športu magistar fra Ante već je bio visoko uvježban za vrijeme svojega teološkog studija. Bio je već i znalac i iskusnik. I sada, dok je mlade fratre sokolio prihvatiti se toga svetog športa, nije prestajao čitati i čitati, a onda molitveno jurišati i za njih i za sebe da se ne sustane dok se ne dosegne dubine i visine sebedarja u ljubavi prema Bogu i ljudima.

Božja providnost dovela ga je u rujnu 1946. godine u Zagreb, u istoj službi, ali ovdje mu otvara sasvim nove prostore da svoja du­hovna iskustva prenese tolikim dušama željnim Boga. On postaje duhovni učitelj mnogih svećenika, redovnika i redovnica, i – što je još nekako značajnije i važnije – mnogih vjernika u svjetovnim zva­njima, od običnih ljudi do sveučilišnih profesora. Vele da je vlakom prispio u Zagreb onoga istoga jutra, 30. rujna 1946. godine, kad su bi. Alojzija Stepinca uhitili i odveli u zatvor i pred sud. Bila je to jedna od čudnih i čudesnih božanskih zamjena. Izvrsno je to sročio Živko Kustić: «Došao je da bude magister klericima, ali se dogodilo nešto nepredvidljivo. Gradom se pročulo da je došao naročiti ispovjednik, živi svetac koji poznaje tajne srdaca te pomaže i u naj­težim krizama… Stoga su se pred njegovom ispovjedaonicom pro­duljili redovi pokornika» (str. 43). Ono o «tajnama srdaca» prvi sam put čuo kao bogoslov, na predavanju prof. Bakšića. Poslije sam to i sam iskusio. U isto vrijeme, fra Ante je bio posve tihi, ali izvanredno dosjetljiv karitativni djelatnik. I o tom sam položio svoje svjedočan­stvo pred crkvenim sudom.

Umro je u Zagrebu 4. ožujka 1965. godine. Sprovod na Mirogoju već je bio svojevrsna «kanonizacija». Znameniti isusovac, i sam izvrstan ispovjednik, dr. Ivan Kozelj samo je iskazao ono što su svi osjećali: da sahranjuju čovjeka svetoga života. Sveti zemni ostaci preneseni su 15. prosinca 1970. godine u crkvu Gospe Lurdske u Zagrebu te su stalna meta njegovih štovalaca i molitelja za njegov zagovor. Prvi mu je veći životopis napisao isusovac Ante Katalinić, Dobri otac Antić (Split 1967.). Održana su i tri studijska simpozija: Karizma, lik i djelo o. Ante Antića (Zagreb 1991.), Antićeva baština i duhovna obnova Hrvatske (Zagreb 1994.) te Posvećeni život i o. Ante Antić (Zagreb 1996.).

Svoj prvi sud o njemu napisao sam malo poslije njegove smrti: «Sve je činio da živi u zbilji vjere. Svetopisamski bi se to reklo: hodio je pred Gospodinom.»

fra Bonaventura Duda

 

Najave

Župni list "Majka"

list 151

Pastoralne aktivnosti

Plakat MBL 2015

Akcija Caritasa "5 za 1"

caritas

Dovršetak izgradnje crkve

 

Tko je online

Trenutno aktivnih Gostiju: 76 

Broj posjetitelja

DanasDanas666
Ovaj mjesecOvaj mjesec15220
SveukupnoSveukupno1210136
, Powered by Joomla! and designed by SiteGround web hosting